Uzvišena i široka ličnost Vođe vjernika ‘‘Alija, mir neka je na njega, šira i obuhvatnija je nego što to čovjek može svojim umom obuhvatiti i pojmiti. Najveća mogućnost pojedinca pri tome je da odabere jednu ili nekoliko specifičnih, ograničenih oblasti koje će proučavati i istraživati, čime se on treba zadovoljiti.

Jedna od bitnih osobina ove velike ličnosti jeste utjecaj kojeg je ostvarivao na ljude, pa bio taj utjecaj pozitivan ili negativan. Ili drugim riječima, radi se o njegovoj snažnoj “privlačnosti” i “odbojnosti” koje je izazivao kod ljudi, čime ćemo se pozabaviti u ovom djelu.

Svi ljudi nisu isti s obzirom na utjecaj koji ostvaruju na duše drugih. Slabija ličnost privlači manju pažnju i slabije pokreće srce. Što je neka ličnost veća i snažnija, utoliko više pobuđuje reakciju u umovima drugih ljudi, premda ta reakcija može biti pozitivna ili negativna. Osobe koje pobuđuju pažnju i izazivaju reakcije postaju teme rasprava, oni o kojima se govori, teme poezije, slikarstva i ostalih umjetnosti, postaju junaci priča i književnih djela. Sve ovo itekako se odnosi i na ličnost ‘‘Alija, mir neka je na njega, i to toliko da se ne bi mogao naći sličan primjer, a ako već postoji onda ih je jako malo.

Kažu da je Muhammed ibn Šehrašub Al Mazendarani, koji je bio jedan od najvećih šiitskih znanstvenika 7. (13.) stoljeća, u vrijeme kada je pisao svoje čuveno djelo: Manaqib (Plemenite besprijekornosti), posjedovao hiljadu knjiga u svojoj biblioteci koje su nosile isti naslov, a sve su se odnosile na ličnost ‘‘Alija, mir neka je s njim.

Osnovno obilježje ‘‘Alija, mir neka je s njim, i ostalih ljudi koji su bili prosvijetljeni zrakom Istine, jeste to da su oni okupirali ljudsku svijest i pobuđivali na razmišljanje, ali i osvjetljavali i grijali ljudska srca duše i vjeru.

Filozofi poput Sokrata, Platona, Aristotela, Ibn Sinaa ili Dekarta, također su jako dobro umjeli navesti ljude na razmišljanje. Vođe društvenih revolucija, posebno u posljednja dva stoljeća su pored toga uspijevali stvoriti i jednu posebnu vrstu privrženosti među svojim sljedbenicima. Sufijski šejhovi dovode katkada svoje sljedbenike u fazu pokornosti, tako da:

“Piri mugan ako znak nam dadne
nek pred vinom sve na sedždu padne
Neka vino za stolom nam toče
ako tako Vlasnik krčme hoće”

(Hafiz)

Međutim, ni u jednom od ovih slučajeva ne vidimo gorljivost i revnost kombinovane sa nježnošću, ljubaznošću, iskrenošću i samilosti, onako kako je historija to pokazala kod ‘‘Alijevih sljedbenika. Ako su Safavidi obratili derviše u armiju sposobnih boraca, onda su to uspjeli učiniti radi ‘‘Alijevog, a ne svoga imena.

Dobrota i duhovna ljepota su nešto sasvim drugo naspram vladavine, traženja koristi i prednosti, što je sve prisutno kod društvenih lidera, korištenja umom i filozofijom, što čine filozofi, ili dokazivanja vlastite prednosti i nadmoćnosti, što je slučaj kod gnostika.

Poznato je da je jedan učenik Ibn Sinaa rekao svome učitelju:

“Ako vi uz svu svoju pamet i inteligenciju ustvrdite da ste poslanik, ljudi bi vas prihvatili.” Ibn Sina na to nije rekao ništa. Jedne zime prilikom njihovog zajedničkog putovanja Ibn Sina se probudio i zatražio od svog učenika da mu donese vode. Učenik je oklijevao i pokušavao da nađe neki izgovor. Koliko god da je Ibn Sina insistirao, njegov učenik se nije mogao odlučiti da na velikoj hladnoći napusti svoju toplu postelju. U tom momentu se sa munare začuo glas mujezina koji je pozivao na namaz. Ibn Sina je uočio da je to dobra prilika da pruži odgovor svome učeniku. Rekao mu je: “Ti si tvrdio da bi me ljudi prihvatili ukoliko bih se proglasio za poslanika, a ti koji si već godinama moj učenik skanjivaš se da na ovoj hladnoći izađeš i doneseš mi vode. Međutim, ovaj mujezin se nakon četiri stotine godina pokorava Poslanikovoj naredbi, pa je stoga napustio svoju toplu postelju i ispeo se na munaru da posvjedoči Božiju Jednoću i Muhammedovo, a.s., poslanstvo. Pa, pogledaj sada kako je to velika razlika.”

I zaista, filozofi posjeduju učenike, ali ne i sljedbenike. Društvene vođe posjeduju sljedbenike, ali nisu u stanju da stvore i kompletne ljude. Sufijski šejhovi mogu postići da im ljudi budu pokorni, ali ne mogu uvijek od njih načiniti i vjernike. ‘‘Ali, pak, posjeduje i osobine filozofa i osobine revolucionarnog lidera, i svojstva sufijskog šejha, pa čak i neka obilježja poslanika. Njegova škola je istovremeno i škola uma i promišljanja, i škola revolucije i škola poslušnosti i discipline, ali i škola dobrote ljepote i privlačnosti.

Prije nego što je postao pravedni vođa među ljudima, čovjek koji je po pravdi presuđivao među njima, ‘‘Ali, mir neka je s njim, prvo je upotpunio i izgradio pravednost u vlastitoj ličnosti. Sabrao je u sebi sve vrline ljudskog bića. posjedovao je dubok i dalekosežan um i nježne i obilne osjećaje. Sjedinio je u sebi savršenstvo tijela i duha. Noću se pri ibadetu odvajao od ovog svijeta, a tokom dana bio je aktivan među ljudima. Danju bi ljudi osjećali njegovu ljubaznost i nesebičnost, slušali njegove savjete. preporuke i mudre riječi, a noću su zvijezde obarale svoj pogled pred njegovim pobožnim plačem, a nebesa slušala njegovo zaljubljeničko hvaljenje Boga. On je bio i vladar i mudrac. Bio je i gnostik, ali i vođa društva; asketa, ali i vojnik. Bio je pisac i govornik. Ukratko, bio je potpuni čovjek, sa svim vrlinama koje takva ličnost može posjedovati.

Ova knjiga predstavlja zbirku četiri predavanja održana od osamnaestog do dvadeset prvog blagoslovljenog mjeseca ramazana 1388. – (1969.) godine u Husejnije iršadu u Teheranu. Kniga se sastoji od uvoda i dva dijela. U uvodu se raspravlja općenito o pojmovima privlačnosti i odbojnosti, a posebno o privlačnosti i odbojnosti ljudske ličnosti. U prvom dijelu razmotrena je privlačnost ‘‘Alija, mir neka je s njim, s obzirom da je on uvijek osvajao i osvaja srca ljudi, a također filozofija i korist te njegove snage privlačnosti. U drugom dijelu prikazana je i pojašnjena ‘‘Alijeva snaga odbojnosti, preko koje je on snažno suzbijao i uklanjao sve što nije bilo u redu. Dokazali smo da je ‘‘Ali, mir neka je s njim posjedovao dvije vrste snaga, koje mora posjedovati svako ko želi biti njegov iskreni sljedbenik.

Međutim, da bi se shvatio ‘‘Alijev put nije dovoljno samo biti svjestan dvosnažnosti njegove ličnosti. U ovom djelu je pokušano, koliko je to bilo moguće, da se prikaže kakvi su to tipovi ličnosti onih koje je ‘‘Ali privlačio, a kakvi su bili oni koje je suzbijao svojom snagom odbojnosti. Kako često neki od nas koji tvrdimo da smo ‘‘Alijevi sljedbenici odbijamo od sebe onakve ličnosti kakve je ‘‘Ali privlačio, a privlačimo sebi one kojima je on bio odbojan. U dijelu o ‘‘Alijevoj snazi odbijanja raspravu smo ograničili na haridžije,premda postoje i druge grupe koje je ‘‘Ali odbijao od sebe. Možda ćemo nekom drugom prilikom, ili barem prilikom pripreme za drugo izdanje knjige, uz ostale ispraviti i ovaj nedostatak. Teškoće vezane za kompletiranje i redigovanje ovih predavanja umanjene su uz pomoć cijenjenog gospodina Fethullaha Umidija. Polovina knjige djelo je njegovog vrsnog pera, s obzirom da je poslije preuzimanja snimljenih vrpci on zapisivao govorenja, korigirajući ih i dotjerujući gdje god je to smatrao za shodno. Druga polovina knjige jeste moje izvorno govorenje, ili ono što sam nakon sređivanja predavanja naknadno dodao. Nadam se da će ova knjiga predstavljati korisno i poučno štivo. Molimo Uzvišenog Boga da nas učini istinskim ‘‘Alijevim, mir neka je s njim, sljedbenicima.

11. isfan 1349.
4. muharrem 1391.
2. mart 1971.

Zakon privlačenja i odbijanja


Zakon privlačenja i odbijanja je jedan opći zakon koji važi u cijelom poretku stvaranja. Shodno današnjim naučnim saznanjima izvjesno je da nijedan djelić svijeta egzistencije nije izuzet od općeg zakona privlačnosti. I najkrupnija tijela, ali i njihovi najsitniji atomi posjeduju ovu tajanstvenu snagu koju nazivamo silom privlačnosti, i svi su oni istovremeno i obuhvaćeni njenim utjecajem.

Drevni čovjek nije shvatio postojanje ovog općeg zakona, ali je primjećivao privlačnost među istovrsnim tijelima, a neke materije poput magneta ili ćilibara smatrao je simbolima te snage. Svakako on nije shvatao opći odnos privlačnosti među stvarima, budući da je bio upoznat samo s određenim odnosima, kako npr. odnos magneta sa željezom ili ćilibara sa slamom.

Sve su stvari pod ovom kapom nebeskom
u odnosu istom kao ćililbar sa slamom



Rumi, Mesnevija



U to doba nije se govorilo ništa o sili privlačnosti među ostalim tijelima, izuzev što se postaljalo pitanje zbog čega se Zemlja nalazi u sredini svemira. Vjerovalo se da Zemlja plovi u samom središtu svemira zbog toga što na nju sa svih strana djeluju sile privlačenja, tako da ona prirodno ostaje u sredini i ne naginje ni na jednu stranu. Drugi su, pak, smarali da nebesa ne privlače Zemlju, nego je odbijaju, a pošto je ta sila odbijanja usmjerena ka Zemlji sa svih strana, stvorena je ravnoteža, i kao rezultat toga Zemlja se nalazi u sredini i ne mijenja svoj položaj.

Također je postojalo opće uvjerenje o sili privlačenja i odbijanja među biljakama i životinjama, u tom smislu što su bile pretpostavljene tri osnovne sile: sila ishrane, sila rasta i sila reprodukcije. Vezano za silu ishrane, smatralo se da ona u sebi sjedinjuje nekoliko drugih sila: privlačeće, odbijajuće, digestivne i zadržavajuće. Držalo se da u želucu postoji privlačeća sila koja vuče hranu prema njemu, i koja istovremeno odbija neprikladnu hranu. Vjerovalo se da i u jetri postoji sila koja privlači vodu.



Kruhu je želudac pravo utočište
džigerica topla sebi vodu ište



Rumi, Mesnevija



Privlačenje i odbijanje u svijetu ljudi



Kad ovdje govorimo o privlačenju i odbijanju ne mislimo na takav odnos među spolovima, iako se i tu radi o specifičnoj vrsti privlačnosti. To, međutim, nije tema naše rasprave i, štaviše, to je tema koja traži posebno razmatranje. Dakle, ovdje je riječ o privlačenju i odbijanju koje postoje među individuama u društvenom životu ljudi. U ljudskom društvu postoje neki oblici saradnje koja je zasnovana na ostvarivanju koristi. Naravno, ni to nije u domenu naše rasprave. Većina prijateljstava i bliskosti ili neprijateljstava i mržnji manifestacija su ljudske privlačnosti ili odbojnosti. Ta privlačnost ili odbojnost utemeljeni su na međusobnoj sličnosti ili različitosti, međusobnoj suprotstavljenosti ili averziji. Uuistinu, osnovni uzrok privlačnosti ili odbojnosti treba tražiti u sličnosti ili suprotstavljenosti, kao što je iz filozofskih rasprava jasno da je sličnost uzrok saveza.
Ponekad dva ljudska bića privlače jedno drugo i oni od srca žele da uspostave međusobno prijateljstvo. Tajna ove pojave ne leži ni u čemu drugom nego u postojanju sličnosti među njima. Kada ne bi bilo sličnosti u pogledima te dvije osobe, one ne bi privlačile jedna drugu, niti bi željele da stvore međusobno prijateljstvo. Općenito, njihova međusobna bliskost je dokaz neke sličnosti koja među njima postoji.

U drugom svesku Mesnevije sreće se jedna zgodna priča koja govori o ovome. Naime, neki mudrac vidio je gavrana i rodu kako žive zajedno kao prijatelji. Naravno, bilo mu je čudno da dvije različite ptice žive skupa. Gavran ni izgledom ni bojom ne nalikuje rodi. Mudraca je zanimalo zbog čega su skupa, približio se i vidio da su oboje hromi.



Onaj mudrac pričao je jednu čudnu zgodu
gledao sam, kaže, skupa gavrana i rodu


Sav zapanjen ostadoh pred ovakvom stvari
htjedoh znati šta je to što njih dvoje spari


Kada priđoh bliže, rekoh: “Vidi čuda.
Bez jedne su noge oba sirotana huda”!

Hromost je dakle zbližila ove životinje. Ljudi, također, nikada bez razloga nisu u međusobnom prijateljstvu, kao što ni bez razloga nisu neprijatelji jedan drugom.

Prema nekim mišljenjima osnov ove privlačnosti ili odbojnosti jeste potreba ili otklanjanje potrebe. Čovjek je biće koje ima potrebe i u svojoj biti je stvoren potrebitim. On kroz stalnu aktivnost nastoji popuniti ovu prazninu i zadovoljiti svoje potrebe. To je, međutim, neizvodljivo ukoliko se čovjek ne pridruži grupi i kroz zajednicu pokuša ostvariri korist za sebe, a zaštititi se od štete. U ljudskom biću nećemo primijetiti nikakvu tendenciju koja nije proistekla iz njegovog instinkta da se nečim okoristi ili od nečega zaštititi. Prema tome, životno iskustvo i iskonska priroda čovjeka su učinili takvim da ga nešto privlači ili odbija. On stoga traži ono u čemu vidi dobro po sebe, a udaljuje se od onoga za što smatra da se ne slaže s njegovim ciljevima. Pasivan je spram onoga što mu niti koristi niti šteti. Uistinu, privlačnost ili odbojnost su temelj ljudskog življenja i što su oni manje prisutni u ljudskom životu to je poredak samog života više poremećen. Naposlijetku, onaj koji posjeduje sposobnost da popuni ove praznine u životima drugih smatrat će se privlačnim, dok će onaj koji ne popunjava, nego čak širi ove praznine, biti odbačen od ljud
Razlike među ljudima u pogledu privlačnosti i odbojnosti



Što se tiče privlačnosti ili odbojnosti koju izazivaju kod drugih, svi ljudi nisu isti. Mogu se podijeliti u više grupa:

1. Ljudi koji niti privlače, niti odbijaju, niti ih neko voli, niti im je neko neprijatelj. Niti izazivaju nečiju ljubav, interes i naklonost, niti bilo čije neprijateljstvo, zavist, mržnju ili zlobu. Oni žive među ljudima poput kamenčića koji ne privlači ničiju pažnju.

Takvo biće je pasivno i bez ikakvog utjecaja. Čovjek kod koga ne postoji nikakva poticajna crta (pod poticajnim ne mislimo samo na vrline, nego i na loše strane ličnosti) je poput životinje koja samo jede, spava i živi među ljudima. On je kao ovca koja niti je čiji prijatelj, niti čiji neprijatelj, pa ako se pazi na nju i daje joj se da jede i pije, to je zato što će se čovjek jednom okoristiti njenim mesom. Takva osoba ne izaziva niti naklonost, niti suprotstavljenost. Takvi ljudi su bezvrijedni, prazni i siromašni, jer ljudsko biće ima potrebu da voli i da bude voljeno, ali možemo slobodno reći i potrebu da bude neprijatelj drugome, ali i da njega smatraju neprijateljem.

2. Ljudi koji privlače, ali ne odbijaju. Sa svima su srdačni i prijazni, pa ih poštuju ljudi iz različitih slojeva. Svi ih vole i niko nema ništa protiv njih. Kao što pjesnik kaže, po njihovoj smrti muslimani ih okupaju zemzem vodom, a Hindusi spale njihovo tijelo.



Sa svima budi toliko dobar
da te svi ljudi hvale
mulimani te zemzemom okupaju,
a Hindusi ti tijelo spale



(Urfi)



Dakle, prema savjetu ovog pjesnika, čovjek bi u društvu koga polovinu čine muslimani koji kupaju svoje mrtve, i to u znak poštovanja vodom zemzem, a druga polovina su Hindusi koji spaljuju mrtve i rasuipaju njihov pepeo u vjetar, treba da živi tako da ga muslimani prihvataju kao jednog od svojih i žele da ga po njegovoj smrti okupaju zemzem vodom, a Hindusi ga također smatraju svojim i žele po njegovoj smrti spaliti mu tijelo.

Obično se misli da se pod pristojnošću i onim što se danas naziva društvenošću podrazumijeva takvo ponašanje kojim čovjek postiže da ga svi vole. Međutim, ovo neće prihvatiti čovjek koji ima pred sobom određeni cilj i koji slijedi određenu ideju i društveni stav, jer on od svoga ponašanja ne traži takvu vrstu lične koristi. Ovakvi ljudi, sviđalo se to nekome ili ne imaju samo jedno lice i izričiti su u svojim stavovima, izuzev naravno ako se ne radi o dvoličnjaku. Svi ljudi dakako nisu isti, ne razmišljaju na isti način i ne osjećaju isto. Među ljudima postoje pravedni i nasilnici, dobri i loši. U društvu postoje ljudi koji su ispravni i oni koji izrabljuju druge, postoje oni koji su pravedni, ali i nepravedni, pa stoga svi oni ne mogu voljeti osobu koja je ozbiljno shvatila određeni cilj zbog koga se sukobljava sa nekim njihovim interesima. Naklonost različitih slojeva i sljedbenika različitih ideja može steći samo lažac i dvoličnjak koji se ulaguje ljudima i govori im ono što žele da čuju. Međutim, iskren i postojan čovjek će uvijek biti voljen od jedne skupine ljudi, dok ga neka druga grupa neće voljeti. Oni koji slijede isti put kao i on će ga podržati, a oni koji koračaju nekom drugom stazom odbacit će ga i suprotstaviti mu se.

Kršćani koji svoju vjeru predstavljaju kao vjeru ljubavi tvrde da u savršenom čovjeku postoji samo ljubav i ništa drugo. Dakle, on posjeduje samo snagu privlačnosti. Možda i neki hindusi zastupaju ovakvo stajalište.

U hinduizmu i kršćanstvu ljubav je ono što najviše upada u oči. Oni kažu kako čovjek mora biti ljubazan,odnosno voljeti sve što postoji, pošto će nas tako svi voljeti. Dakle, tada će nas voljeti i oni koji su zli pošto će shvatiti da mi volimo njih.

Međutim, ova gospoda moraju znati da nije dovoljno biti ispunjen ljubavlju, nego se mora i slijediti neki put; reći ono Gandijevo:”Ovo je moja vjera”. Činjenica da se slijedi neki put sama po sebi stvara neprijatelja. Ljubav mora biti prožeta istinom, a istina uvijek u sebi sadrži određenu odbojnost i neki će joj obavezno biti suprotstavljeni.

I u islamu, također, postoji princip ljubavi. Kur’‘an predstavlja Časnog Polsanika kao milost svjetovima: “A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali”. (21: 107)

Ali,ljubav koju Kur’‘an naređuje nije ona ljubav radi koje će čovjek sa drugima postupati onako kako bi se to njima sviđalo, a da bi se oni priklonili nama. Ljubav ne znači prepustiti svakoga njegovim htijenjima ili potvrđivati ta njegova htijenja. To nije ljubav, već licemjerstvo i dvoličnost. Prava ljubav je prožeta istinom. Ljubav treba da donese dobro, a ponekad ono što donosi dobro ne uživa našu naklonost. Koliko li je mnogo onih koje neko voli, ali oni ne prihvataju tu ljubav, jer je ona u suprotnosti s njihovim željama, pa na ljubav uzvraćaju neprijateljstvom. Pored toga, logična i racionalna ljubav je ona koja je u interesu zajednice, a ne u interesu pojedinca ili uže grupe. Mnogo je onoga što može predstavljati dobro za pojedinca, dok istovremeno znači zlo za zajednicu.

U historiji vidimo mnogo velikih reformatora koji su podnosili velike nedaće da bi popravili društvo, ali im je nagrada koju su za to dobili bilo neprihvatanje i progon. Dakle, ni ljubav u svakoj situaciji ne znači privlačnost, nego ona ponekada predstavlja veliku odbojnost i sjedinjuje zajednicu protiv nekog pojedinca.

Abdurahman ibn Muldžem je bio jedan od najljućih ‘‘Alijevih neprijatelja. ‘‘Ali je dobro znao da mu taj čovjek predstavlja opasnog neprijatelja. I drugi su mu govorili da se radi o opasnom čovjeku koga bi se trebalo riješiti. Ipak, ‘‘Ali je na to odgovarao: “Zar da ga kaznim prije počinjenog zločina? Ako i jeste moj ubica, onda ja njega ne mogu ubiti, jer on treba ubiti mene, a ne ja njega.” O njemu je ‘‘Ali rekao i sljedeće: “ Ja želim njemu da živi, dok on želi da me ubije.”

Drugo, ljubav nije jedini lijek za probleme čovječanstva. U određenim situacijama nužni su i strogost, sukobi, pobune i progoni. Islam je vjera privlačnosti i ljubavi, ali i vjera odbijanja i kažnjavanja.

3. Ljudi koji odbijaju, ali ne privlače. Stvaraju neprijatelje, ali ne i prijatelje. Ovo su, također, manjkave osobe, i pošto su manjkavi, što se tiče ljudskih kvaliteta oni nemaju makar i malobrojnu grupu svojih pomagača, pošto među ljudima uvijek postoje oni koji su naklonjeni dobru, mada ponekada nihvo broj može biti jako mali. Kada bi svi ljudi bili pokvareni i zli, onda bi suprotstavljenost ovoj grupi značila ispravnost, ali baš svi ljudi nikada nisu zli, baš kao što nikada svi nisu ni dobri. Prirodno, ukoliko su svi ljudi neprijatelji određene osobe, onda problem treba tražiti u samoj toj osobi, jer kako bi bilo moguće da u njemu postoji dobro, a da ga baš niko ne voli. Ovakvi ljudi, dakle, nemaju nikakvih pozitivnih crta i u njihovom zlu nema nikakvog dobra. Njihovo biće je oporo i tu oporost svi osjećaju. U njima ne postoji ništa što bi se sviđalo barem nekolicini.

‘‘Ali, mir neka je s njim, je rekao: “Najnemoćniji od ljudi svih je onaj koji ne može steći prijatelja, a od njega je još nemoćniji onaj ko stekne prijatelja, pa ga izgubi.”

4. Ljudi koji privlače, ali i odbijaju. To su ljudi koji se drže svoga puta i koji se ponašaju sukladno svojim principima. Neke ljude privlače sebi i zadobijaju njihovu ljubav i naklonost, dok druge odbijaju od sebe. Oni sebi stvaraju prijatelje, ali i neprijatelje. S jednima se slažu, dok su s drugima u nesporazumu.

I ovakvih osoba postoji nekoliko vrsta. Kod nekih je i privlačnost i odbojnost jaka, ponekad su oboje slabi, a nekada je njihov inetenzitet različit. Karakterne ličnosti su one koje posjeduju i snažnu privlačnost i snažnu odbojnost, što zavisi od toga koliko je pozitivan ili negativan duh onih s kojima se sučeljavaju. Svakako, i ta snaga ima svoje stupnjeve, koji sežu do te tačke da će oni prijatelji koje su privukli biti spremni dati za njih život, dok će oni koje odbijaju također biti spremni da poginu ispoljavajući svoje neprijateljstvo. Ta trojaka snaga privlačnosti je osobenost Bogu bliskih ljudi, isto kao što je trojaki način pozivanja i upućivanja osobenost Božijih poslanika.

S druge strane treba vidjeti koji su to elementi koji privlače, a koji su oni koji odbijaju. Naprimjer, ponekada neki element privlači učene ljude, a odbija neuke, dok je ponekad potpuno obrnuto. Ponekada plemeniti i čestiti ljudi bivaju privučeni nekim elementom, dok taj isti element odbija zle i nemoralne osobe, a ponekad vidimo da je situacija sasvim obrnuta. Prema tome prijatelji i neprijatelji, oni koji su privučeni i oni koji su odbijeni nečijom ličnošću, ustvari dokazuju suštinu te ličnosti.

Nije dovoljno posjedovati samo snagu privlačnosti ili odbojnosti, ili imati ove snage jako izražene da bi neka osoba bila dostojna poštovanja. Prije će biti da je uzrok tih efekata sama ličnost, a ničija ličnost samim tim što je neko posjeduje ne znači da je ta ličnost dobra. Sve vođe u historiji čovječanstva, pa čak i veliki zločinci poput Džingis Kana, Hadždžadža ili Muavije, bili su ljudi koji su posjedovali i snagu odbojnosti i snagu privlačnosti. Ukoliko u nečijem duhu ne postoji nikakva pozitivna strana, on nikada neće moći sakupiti hiljade vojnika koji su mu odani i pokorni njegovoj volji. Ako neko ne posjeduje snagu vođenja, on ne može okupiti toliki broj ljudi oko sebe.

Nadir Šah je bio jedna od takvih osoba. Koliko je on samo glava odjekao i koliko očiju izvadio, ali se ipak može konstatovati da je njegova ličnost bila iznimno snažna. Od poraženog i iscrpljenog Irana na kraju safavidske vladavine on je stvorio zapaženu armiju i poput magneta je okupio oko sebe hrabre ratnike, koji su ne samo oslobodili Iran od tuđinske vlasti, nego prodrli do najudaljenijih dijelova Indije i podvrgli pod iransku vlast nove teritorije.

Prema tome, svaka osoba privlači sebi slične, a odbija od sebe drugačije ličnosti. Pravedne i plemenita osoba privlači sebi dobrohotne i pravdoljubive ljude, dok odbija od sebe pokvarenjake, materijaliste i licemjere. Ličnost zločinca, pak, okuplja oko sebe zločince, a odbija od sebe one koji su dobri.

Kao što smo ukazali, postoji još jedna razlika u stepenu snage privlačnosti. Baš kao što je rečeno u Njutnovom zakonu gravitacije da je stupanj privlačnosti veći proprcionalno masi tijela i obnuto proporcionalno udaljenosti među njima, i kod ljudi je snaga privlačnosti ovisna o ličnosti koja izaziva privlačnost i različita je.



‘‘Ali – dvosnažna ličnost



‘‘Ali je jedna od osoba koje su posjedovale i snagu privlačnosti i snagu odbojnosti, a obje ove snage su kod njega bile izvanredno snažne. Možda kroz sva stoljeća i epohe nećemo naići na ličnost čije su snage privlačnosti i odbojnosti bile jednake ‘‘Alijevim. Imao je istinske prijatelje,vjerne, spremne na žrtve, ljude koji su kao oganj izgarali od ljubavi prema njemu. Njihov najveći ideal i ponos bio je dati život na njegovom putu i zbog prijateljstva prema njemu zaboravljali su na sve ostalo. Od ‘‘Alijeve smrti prošle su godine, pa čak i stoljeća, ali ova ‘‘Alijeva privlačnost još uvijek sija istim sjajem.
Za vrijeme njegovog života oko ‘‘Alija su se okupljali plemeniti i časni ljudi, bogobojaznici, odane osobe, strpljivi, vjerni, milostivi i pravedni ljudi, i životopis svakog od njih predstavlja jedno poučno djelo, a nakon njegove smrti tokom hilafeta Muavije i Umejada mnogi ljudi su hapšeni zbog zločina prijateljstva prema ‘‘Aliju, izlagani su najokrutnijim mučenjima, ali niti koraka nisu ustuknuli u svojoj ljubavi prema ‘‘Aliju, ostajući mu vjerni do kraja svojih života.

Međutim, sa drugim ličnostima nije ovakav slučaj. Sa njihovom smrću umire i spomen na njih, tako da se može reći da su oni zaista pokopani. Što se ljudi Istine, pak, tiče, oni tijelom umiru, ali ljubav i sklonost koje oni potiču proticanjem vijekova bivaju sve briljantniji. U historiji čitamo da su godinama i stoljećima nakon ‘‘Alijeve smrti ljudi koji su ga voljeli smiono stajali pred kopljima neprijatelja.

Među onima koji su bili privučeni ‘‘Alijevom ličnošću i zadivljeni njome može se pomenuti Mejsama El-Tummar koji je dvadeset godina nakon šehadeta svoga vođe, kada je bio razapet od strane munafika, u posljednjim časovima svoga života pričao o ‘‘Alijevim vrlinama i ljudskim kvalitetima. U tim danima, kada je cijeli islamski svijet bio potonuo u tamu, kada su svi slobodoumni ljudi bili ubijani, a duše ostajale zarobljenici u prsima, kada se ledena mirnoća kao tmina smrti odražavala na ljudskim licima, ovaj čovjek je sa vješala povikao: “Dođite da bih vam pripovijedao o ‘‘Aliju.” Ljudi su vrvjeli sa svih strana da bi čuli šta je htio da kaže. Okrutna vlast Umejada, koja je u tome jasno vidjela opasnost po vlastite interese, naredila je da mu se začepe usta i on je ubrzo pogubljen. U historiji srećemo brojne primjere ovakve privrženosti ‘‘Aliju. Ovakva specifična privrženost ne veže se samo za jedno određeno doba. U svim vremenima vidimo izvanredne primjere ove privrženosti .

Ibn Sekkejd bio je veliki alim i jedan od velikana arapske književnosti. Njegovo ime još uvijek spada u isti red sa imenima čuvenih arapskih lingvista poput Sibevejha i drugih. Ovaj čovjek živio je u doba vladavine abasidskog halife Mutevekkila, dakle, otprilike dvjesto godina po ‘‘Alijeovm šehadetu. Od Mutevekkilovih službenika je optužen da je šiit, ali pošto se radilo o iznimno plemenitom i učenom čovjeku Mutevekkil ga je odabrao za učitelja svoje djece. Jednog dana dok je Ibn Sekkejd propitivao Mutevekkilovu djecu u prisustvu samog Mutevekkila pokazalo se da su djeca dobro savladala do tada pređeno gradivo. Mutevekkil nije krio zadovoljstvo Ibn Sekkejdovim radom, ali možda zbog sumnje da je ovaj naklonjen šiizmu, upitao je: “Da li su ti draža ta dvojica ispred tebe, ili ‘‘Alijevi sinovi Hasan i Husein?” Ibn Sekkejdu je provrela krv u žilama. Pitao se:”Zar je ovaj čovjek došao dotle da svoje sinove poredi sa Hasanom i Huseinom? To je moja krivica, pošto sam ja njihov učitelj.” Kao odgovor je rekao Mutevekkilu: “Kunem se Bogom da mi je ‘‘Alijev rob Kamber zasigurno draži od ove dvojice i njihovog oca.” Mutevekkil je odmah naredio svojim slugama da se Ibn Sekkejdu otkine jezik.

Historija svjedoči o brojnim ljudima koji su bez oklijevanja žrtvovali svoje živote iz ljubavi prema ‘‘Aliju. Gdje se još može sresti takva privlačnost?! Teško je zamisliti da postoji sličan primjer.

‘‘Ali je međutim imao isto tako ustrajne neprijatelje, koji bi uzdrhtali od bijesa na sam pomen njegovog imena. ‘‘Ali nije ime samo jednog čovjeka,nego se tako može nazvati cijela jedna živuća škola. Iz tog razloga on je privlačio sebi određenu grupu ljudi, dok je drugu grupu odbijao od sebe. I stoga je ‘‘Ali zaista dvosnažna ličnost.

‘‘Alijeva snaga privlačnosti

Snažne privlačnosti

U uvodu prvog dijela knjige “Pečat poslanika”, u poglavlju “Pozivi”, čitamo sljedeće:

“Pozivi koji su se javljali među ljudima nisu bili istovrsni niti su izazivali jednake efekte. Neki pozivi i misaoni sistemi su jednostrani i usmjereni su u jednom pravcu. U vrijeme kada se jave obuhvataju širok krug ljudi, slijede ih milioni, ali nakon izvjesnog vremena bivaju odbačeni i prepušteni zaboravu.

Drugi pozivi su dvojaki i šire se u dva pravca. Ne samo da obuhvataju svojim utjecajem široki krug ljudi nego se protokom vremena broj njihovih sljedbenika povećava.

Postoje i one vrste poziva koji su višestrani. Prostori na kojima se osjeća njihov utjecaj bivaju također vremenom sve širi. Ovi pozivi ne odnose se samo na jedno određeno vrijeme, nego svojom snagom dominiraju iz stoljeća u stoljeće. Oni su ukorijenjeni duboko u ljudskom duhu i prožimaju čovjekovo biće stvarajući u njemu duboke emocije. Ova vrsta trojakih poziva je specifičnost Božijih poslanika.”

Zar postoji ijedna intelektualna ili filozofska škola koja bi se mogla uporediti sa velikim svjetskim religijama koje su već dvadeset, trideset, pa i cijelih četrdeset stoljeća autoritet stotinama miliona ljudi čija su bića duboko prožeta njihovim učenjima?!

Isti slučaj je i sa snagama privlačnosti. I one mogu biti jednostrane, dvostrane ili trostrane. ‘‘Alijeva privlačnost spada u ovu treću grupu. Ona je privlačila veliki broj ljudi, ali nije trajala samo stoljeće ili dva, nego je vremenom sve više jačala i širila se. Činjenica je da ta snaga privlačnosti svijetli kroz stoljeća i seže do krajnjih dubina srca, tako da mnogo stoljeća nakon ‘‘Alija oni koji slušaju o njegovim moralnim kvalitetima u zanosu liju suze , pa makar se radilo i o njegovim neprijateljima. To je, dakle, krajnji stepen snage privlačnosti.

Iz ovoga se može shvatiti da veza čovjeka sa religijom nije materijalne prirode i da je ova veza s obzirom na njen utjecaj na duše ljudi besprimjerna. Da ‘‘Ali nije bio čovjek predan Bogu on bi ubrzo nakon svoje smrti bio zaboravljen. Kroz historiju čovječanstva prodefilovale su brojne istaknute ličnosti. Neke od njih bili su velikani retorike, neki veliki znalci i filozofi, neki su bili vladari i moćnici, neki istaknuti ratnici, ali su ih ljudi vremenom zaboravili ili ih nikada nisu ni pamtili. ‘‘Ali, međutim, ne samo da nakon smrti nije umro, nego je smrću postao još življi. On sam kaže: “Oni koji gomilaju imetke umrli su, makar bili živi, dok će oni znanjem obdareni ostati živi sve dok je vremena. Tijela su njihova nestala, ali likovi njihovi žive u srcima.” ‘‘Ali o samome sebi kaže sljedeće: “Sjutra ćete gledati u dane moje, pa će vam se raskriti unutarnjosti moje. I upoznat čete me nakon što mjesto moje ostane prazno i drugi ga zauzme umjesto mene.”

Muhammed Iqbal u svojim stihovima kaže ovako:


Moje doba nikakve tajne ne prihvata
Moj Jusuf nije za ovog sajmišta


U stare drugove napusti me nada
Sav Sinaj plamti, Kalim stiže sada


Ko rosa njihovo more miruje
A moja rosa ko more plaha je


Iz drukčijeg svijeta moje su riječi
Pred drugom karavanom moje zvono zveči


Koliko je poeta što se tek nakon smrti rodiše
Sklopiše svoje oči, ali naše otvoriše


Izbaviše se od ništavnosti svijeta
Baš kao ruža što im na grobu cvjeta


Kroz moj Oman rijeka proteći ne može
Treba pojmiti oluju što se u meni podiže


Negdje u meni zaspala munja živi
Pustinjom i planinom moj se duh širi


S vrela života ja sam se napio
Od tada, njegovu tajnu sam shvatio


Ovakve misli još niko nije kazao
Ni bisernicu ovih tajni nanizao


Nebesa mi otkriše svoje misterije
Pa zar pred priajteljima da ih sakrijem

Muhammed Iqbal, Osobne tajne

Ustvari, ‘‘Ali je poput zakona prirode koji vremenom ostaju nepromijenjeni. Prema riječima Halila Džubrana, on je jedna od ličnosti koje su rođene prije svog vremena:

“Neke ličnosti su predvodnici samo u svom dobu, a neke još izvjesno vrijeme nakon toga misaono predvode ljude, ali i oni vremenom bivaju zaboravljeni. ‘‘Ali i ostali pobrojani su vječni predvodnici čovječanstva.”



Šiizam – škola ljubavi



Jedno od najbitnijih razlikovnih obilježja šiizma jeste njegova utemeljenost na ljubavi. Još od vremena Časnog Poslanika, koji je postavio smjernice ovog učenja, kroz šiizam se provlači šapat ljubavi. Ako osluhnemo Poslanikovu rečenicu: “‘‘Ali i njegovi sljedbenici će uspjeti”, primijetit ćemo grupu ljudi okupljenih oko ‘‘Alija, ljudi koji ga vole, podržaju, i koji su mu odani. Stoga je šiizam stekao epitet učenja ljubavi. Uzeti ‘‘Alija za svog prijatelja jeste put ljubavi. Element ljubavi u potpunosti je prožeo šiizam. Historija šiizma zadužena je imenima niza zaljubljenika, predanika i samopožrvovanih ljudi čija su imena ostala nepoznata.

‘‘Ali je onaj protiv koga se ljudi nisu okrenuli premda je nad njima izvršavao od Boga propisane kazne za njihove prijestupe, pa je tako jednom od njih npr. odsijekao ruku. Sam ‘‘Ali kaže: “Čak i ako odsiječem nos vjerniku ovom sabljom svojom da bi me mrzio – on me neće mrziti. Ako dvoličnjaka čak obaspem svim dobrima ovosvjetskim da bi me volio – on me neće voljeti. To je zato jer je to presuda izrečena riječima Vjerovijesnika Čistog, mir i blagoslov Božiji neka su s njim i njegovima, kada je saopćio: “O ‘‘Ali, vjernik te ne mrzi, a dvoličnjak te ne voli.”

‘‘Ali je kriterij za ispitivanje ljudske prirode i temperamenta. Onaj čija priroda je očuvana zdravom ne bi povrijedio ‘‘Alija čak i ako bi mu se njegov mač spustio na glavu. Onaj, pak, čija priroda je iskvarena ne bi mu bio privržen čak i kada bi mu ‘‘Ali učinio svako dobro, jer ‘‘Ali nije ništa drugo do utjelovljenje istine. ‘‘Ali je imao jednog dobrog prijatelja, čovjeka koji je bio plemenit i dobar vjernik, ali koji je na žalost učinio jednu grešku radi koje je morao biti kažnjen. Vođa pravovjernih je stoga odsijekao prste njegove desne ruke. Čovjek je svojom lijevom rukom pridržavao patrljak desne iz koga je kapala krv i otišao. Ibn Kavva, buntovni haridžija, se htio okoristiti ovakvim tokom događaja i okrenuti ovog čovjeka protiv ‘‘Alija. Sa sažaljivim izrazom lica otišao je do onog čovjeka i upitao: “Ko ti je odsijekao ruku?” Čovjek mu je odgovorio: “Prvak nasljednika Božijeg Poslanika, predvodnik onih svijetloga lica na Danu Sudnjem, najpravedniji među vjernicima, ‘‘Ali Ibn Ebi Talib, Imam upute. On je prvi od onih koji će steći blagodati džennetske, junak hrabri, onaj koji se sveti utemeljivačima neznanja, davatelj zekjata, vodič na putu napretka i usavršenja, govoritelj istine i dobra, prvak Mekke, nepokolebljivi.

Ibn Kavva reče: “ Teško tebi.” Odsijekao ti je ruku, a ti ga ovako hvališ.”

Čovjek odgovori: “Zašto da ga ne hvalim kada je prijateljstvo prema njemu izmiješano sa mojom krvi i mesom?! Kunem ti se Bogom da mi nije odsijekao ruku ni zbog čega drugog do li radi prava koje mu je Uzvišeni Bog dao.” Ovakva ljubav i naklonost kakve primjećujemo kod ‘‘Alija i njegovih prijatelja vode nas ka raspravi o ljubavi.



Eliksir ljubavi



Perzijski pjesnici ljubav nazivaju eliksirom. Alkemičari su, pak, bili ubijeđeni da u svijetu postoji materija zvana eliksir ili alkemija pomoću koje se tvari mogu pretvarati jedna u drugu. Stoljećima su tražili ovu materiju. Pjesnici su preuzeli ovaj termin, rekavši da je ljubav stvarni eliksir koji ima moć preobražavanja stvari. Stoga što je ljubav ono što preobaćuje srca. Tako su u ljubavi prisutna ista ova svojstva kao i u materiji za kojom su tragali teoretičari. Zato pjesnici ljubav ponekad zovu liječnik, lijek, ili izlječitelj. U uvodu Mesnevije Rumi kaže:



Sretno budi, o ljubavi, naša radosti,
o liječniče svake naše slabosti.


Od oholosti naše ti si nam spas
Platon i Galen ti si za nas



Ljubav, dakle, metaforički kazano, pretvara metal u zlato. Sami ljudi ovdje su različite vrste metala.



Ljubav čini da srce srcem postane
Od srca bez ljubavi samo prah i voda ostane


I nije pravo srce ono što ne gori
Hladno srce u duši tek blato tvori
O Bože, u plamenu moje grudi drži
U grudima srce mi neka sve sprži



Vahši Kermani

Kokoška dok je sama drži svoja krila skupljena. Ona mirno šetka dvorištem tražeći crve kojima se hrani. Trza se na svaki zvuk i preplašeno ustukne pred nejakim djetetom. Međutim, kada ta ista kokoška sa sobom ima piliće ljubav postaje glavna emocija u njenom biću, čime se situacija potpuno mijenja. Ona braneći piliće, širi svoja do tada skupljena krila, zauzima agresivnu pozu,pa čak i njeno kvocanje postaje snažnije i hrabrije. Prije je odstupala pred svakim znakom opasnosti, ali joj se sada hrabro suprotstavlja jurišajući na nju. Ljubav je ono što plašljivu kokošku pretvara u hrabru i smionu životinju.

Ljubav spore i lijene ljude čini okretnim i vještim, pa čak i tupoglave čini pronicivim. Mladić i djevojka koji prije nisu razmišljali ni o čemu što nije izravno vezano za njihovu osobu, kada se zaljube jedno u drugo i zasnuju porodicu, po prvi put prestaju biti zainteresovani isključivo za svoju sudbinu. Spektar njihovih interesovanja se širi, a kada postanu roditelji njihov duh se u potpunosti mijenja. Momak koji je do tada bio lijen i trom postaje vispren i okretan, a djevojka koja se do tada ni silom nije mogla dići iz postelje, hitro ustaje čim začuje plač svoga djeteta u kolijevci. Kakva je to snaga koja topi lijenost i tromost u ovim dvjema mladim, osobama? To nije ništa drugo nego ljubav. Ljubav je ta koja tvrdicu preobraća u darovatelja, a nestrpljivu i netolerntnu osobu pretvara u istrajnu i tolerantnu. Ljubav čini da sebična ptica koja je razmišljala samo o tome kako naći zrnevlje za sebe i zaštiti se, postaje darežljivo stvorenje, koje čim nađe jedno zrno poziva svoje ptiće da se nahrane. Ljubav je ta koja čini da jedna do jučer razmažena, razdražena i nestrpljiva djevojka koja je samo spavala i jela, odjednom postane izdržljiva pred glađu, nedostatkom sna i metežom. Ljubav joj daje strpljenja da izdrži sve teškoće materinstva.

Rađanje nježnosti u duhu, nadvladavanje teškoća, pročišćavanje osjećanje, istrajnost u dosezanju cilja i prevazilaženja rastresitosti su posljedice ljubavi. U jeziku poezije se uglavnom insistira na jednoj posljedici ljubavi, odnosno njenoj inspirativnosti.



Milošću ruže slavuj je pjevati naučio
Bez nje on nikad ne bi iz grla pjesme vio



Hafiz



Premda je naklonost prema ruži nešto što je naizgled izvan slavujevog bića. U zbilji se ovdje ne radi ni o čemu drugom do li o snazi ljubavi.



Nemoj mislit’‘ da je Medžnun
sam od sebe poludio


Smiješak Lejlin Medžnuna je
među zvijezde odaslao



Hafiz



Ljubav budi uspavane i zapretene snage i oslobađa okovane i sputane sile, isto kao što cijepanje atoma oslobađa atomsku energiju. Ona nadahnjuje i gradi junake. Koliko je samo poeta, filozofa i umjetnika stvoreno posredstvom snage ljubavi.

Ljubav usavršava dušu i iznosi na vidjelo zapanjujuće skrivene sposobnosti. Ljubav nadahnjuje snagu razumijevanja i jača osjećanja, volju i odlučnost. Na svome vrhuncu ljubav može da čini i nadnaravna djela. Ona čisti dušu od zabluda ili drugim riječima – ljubav je pročišćujuća. Ona uklanja sve posljedice samoljublja i nedostatka topline, kao što su zavist, pohlepa, kukavičluk, lijenost, oholost, i samozadovoljstvo. Ona uklanja kivnost i pakost, premda je moguće da ljubav stvori određene komplekse i averzije.



Ljubavlju i gorko postaje slatko
Ljubavlju i bakar postaje zlato



Efekat ljubavi na dušu jeste njen razvoj i izgradnja, dok je njen efekat na tijelo nazadak i razgradnja. Efekat ljubavi na tijelo je, dakle, oprečan efektu na dušu. Ljubav slabi tijelo, izaziva bljedilo i pomanjkanje apetita. Moglo bi se reći da su svi efekti ljubavi na tijelo negativni. Međutim, što se duše tiče, stvar je potpuno suprotna. Naravno, i to će ovisiti o objektu ljubavi, duši zaljubljenika, odnosno njegovoj ličnosti. Ostavljajući po strani njene društvene efekte, može se reći da ljubav uglavnom usavršava dušu pojedinca, jer proizvodi snagu, samilost, vedrinu, istrajnost u dosezanju cilja i odlučnost, dok poništava slabost, osjećaj beznačajnosti, dosadu, nesabranost i lijenost. Ljubav otklanja zbunjenost, odnosno ono što se u Kur’‘anu podrazumijeva pod pojmom dassa (91:10). Ona razotkriva zablude i razdvaja čisto od nečistog. Mevlana kaže:



Kralj ljubav tijelo razara
A onda ga nanovo stvara


O sretna dušo što za ljubav i užitak
Daješ srce, kuću, posjed i imetak


Rušiš svoju kuću da bi našla blago
Pa da sa tim blagom gradiš što ti drago


Ti očisti korito kojim teče rijeka
Da bi pitka voda kroz njega potekla


Ti zasjeci kožu i izvadi strijele
Ako hoćeš da ti rane se zacijele


Savršeni koji tajnu zbilju znaju
Smeteni su i zbunjeni, k’‘o pijani bauljaju


Ne zbunjeni tako da su okrenuli Njemu leđa
Nego svaki zbunjeno za Ljubljenim žeđa

Slamanje barijera



Ljubav izvodi čovjeka iz egoizma bez obzira koje vrste ona bila – životinjska i spolna ili ljudska, i bez obzira na to kakve osobine ima voljeni – hrabrost i smionost, umjeće i mudrost, moralnost i sl. Samoljublje je posebno ograničenje i barijera. Ljubav tu barijeru u potpunosti slama. Čovjek je slab sve dok ne napusti sebe, i sve do tada on je plašljiv i škrt zavidljiv i zlonamjeran, nestrpljiv i samodopadan, u njegovoj duši nema nikakve iskre živosti. On je stalno hladan i skučen. U svakom slučaju, što prije zakorači izvan sebe, to će prije prevladati ove ružne osobine.



Čiju god je haljinu ljubav poderala
Taj je sasvim očišćen od pohlepe zala



Rumi, Mesnevija



Samoljublje, kao nešto što mora biti odstranjeno, ustvari i nije nešto što zaista postoji. Dakle, ne mislimo kazati da čovjek mora uništiti zainteresovanost za samog sebe da bi se izbavio od samoljublja. Nema nikakvog smisla da čovjek pokušava ne voljeti samog sebe. Zainteresovanost za sebe, koju možemo nazvati iskonskom ljubavlju, nije greškom usađena u čovjeka, pa da bi bilo potrebno da bude uklonjena. Reforma i usavršenje čovjeka ne znači da se mora pretpostaviti kako u čovjeku postoji niz neutemeljenih i štetnih stvari koje moraju biti odstranjene. Drugim riječima, reforma čovjeka ne znači njegovo prilagođavanje, nego usavršavanje i potpomaganje ljudskosti. Odgovornost koju je stvaranje dodijelilo čovjeku usmjerena je ka samom cilju stvaranja, dakle, dosezanju savršenstva, a ne nazatku i destrukciji.

Borba sa samoljubljem znači borbu sa ograničenjima svoga “ja”. To “ja” treba razviti. Ona barijera koja postoji oko “ja” i koja smatra stranim i tuđim sve ono što nije “ja” mora biti probijena. Ličnost se mora razvijati tako da prihvata ne samo sve ljude, već da prihvata stvaranje uopšte. Dakle, borba sa samoljubljem znači borbu sa ograničenjima koje postavlja “ja”. Prema tome, samoljublje nije ništa drugo nego dio ograničavanja djelovanja i htijenja. Ljubav, naklonost i htijenje čine čovjeka svjesnim onoga što je van njegovog bića. Ljubav razvija njegovo biće i mijenja temelj njegovog bivstvovanja. Iz tog razloga, ljubav je jedan bitan moralni i odgojni činilac, naravno, pod uvjetom da bude ispravno usmjerena i pravilno iskorištena.



Izgraditelj ili rušitelj



Kada naklonost prema nečemu ili nekome dosegne vrhunac, tako da obuzme ili ovlada cijelim čovjekovim bićem, onda se takva naklonost naziva ljubav. Ljubav je vrhunac naklonosti i emotivne vezanosti.

Ipak, ne treba misliti da je sve ono što se naziva ljubavlju istovrsno. Postoje dvije međusobno potpuno različite vrste ljubavi. Jedna njena vrsta je ljubav iz koje proizilaze dobre posljedice, dok su efekti druge vrste ljubavi potpuno suprotni i destruktivni.

Čovjekova osjećanja su različitih vrsta i stepena. Neka od njih spadaju u domen strasti, posebno seksualnih strasti, i ona čine sponu između čovjeka i životinje, s tom razlikom što i ta osjećanja u čovjeku, iz posebnih razloga koje sada nećemo analizirati, mogu doseći svoj vrhunac i neopisivi intenzitet tako da zaslužuju da se nazovu ljubavlju. Kod životinje, međutim, te se strasti nikada ne javljaju u ovom obliku, nego su isključivo tek bujica strasti koja izvire iz seksualne potrebe i na njoj se završava. U svakom slučaju, ova strast je povezana sa fiziološkom aktivnošću genitalnih organa i ovisi o starosti osobe. Ti nagoni se smanjuju starenjem i, svakako, njihovim zadovoljenjem.

Mladić koji zadrhti pri pogledu na lijepo lice ili uvojak kose ili osjeti užitak pri dodiru nježne ruke treba znati da se u njemu ne dešava ništa drugo do li materijalni proces koji je svojstven i životinjama. Ovakva vrsta ljubavi se brzo javi, ali i brzo iščezne. Ona nije postojana, opasna je i narušava vrline. Ona može koristiti ljudskom biću samo ako je povezana sa pokornošću Bogu i pobožnošću. Znači, sama ova snaga čovjeku ne može donijeti nikakvo poboljšanje njegovih vrlina. Ali, ako ona prožme ljudsko biće, a skupa s njom su prisutni i čednost i pobožnost (svakako duh treba da je podnese, ali da joj ne podlegne), ona tada može ojačati duh i potpomoći usavršenju čovjeka.

Ljudsko biće posjeduje i druga osjećanja koja se po svojoj zbilji i suštini razlikuju od strasti. Ta osjećanja mogla bi se nazvati nježnošću, ili da se poslužimo kur’‘anskim terminima muveddet (ljubav, prijateljevanje, naklonost) i rahmet (milost, milostivost, samilosnost).

I onda kaad se čovjek nađe pod utjecajem svojih strasti, on ipak nije udaljen od svoga “ja”, pošto se ljudsko biće u svakom slučaju orjentiše ka traženju nekoga ili nečega što mu se sviđa i što žarko želi. Kada čovjek razmišlja o objektu svoje ljubavi i naklonosti, to se ipak svodi na pitanje: “Kakvu korist on može dobiti od njega ili kakav užitak preko njega može ostvariti?”. Jasno je da ovakvo stanje ne može biti usavršitelj i odgojitelj ljudskog duha niti ga može unaprijediti.

Međutim, čovjek se nekada nađe pod utjecajem viših ljudskih osjećanja. Voljeni u njemu budi osjećaj poštovanja i uzbuđenosti i on iskreno želi njegov boljitak. Čovjek je tada spreman da se žrtvuje za svog voljenog. Ovakve emocije izazivaju iskrenost, nježnost, samilost i samoodricanje, što je suprotno od prve vrste emocija čiji su proizvod sirovost, surovost i zlo. U ovu vrstu pozitivnih emocija spada ljubav prema čistim i pobožnim ljudima, patriotizam i slično.

Ukoliko ova osjećanja dođu do svog vrhunca i potpunosti, ona će rezultirati svim onim pozitivnim što smo naprijed nabrojali. Ova vrsta osjećanja uzrokuje procvat duha i ličnosti, za razliku od prve vrste osjećanja koja su destruktivna. Ova vrsta ljubavi je postojana i spajanjem s voljenim postaje sve jača i intenzivnija, za razliku od prve vrste koja je nepostojana i koja je spajanjem s voljenim sve slabija.

U Kur’‘anu Časnom odnos među supružnicima se opisuje terminima “ljubav i samilost” (muveddet i rahmet):

“Jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost”.

(Kur’‘an, 30:21)



Ovo je izuzetno bitna činjenica. Ona ukazuje na ljudskost, odnosno, na ono što je nadživotinjsko u bračnoj zajednici. To ukazuje da faktor strasti nije jedini prirodni uzrok izgradnje bračne zajednice. Osnovni uzrok jeste čednost, iskrenost, bliskost dvije duše, ili drugim riječima, ono što stvara vezu među supružnicima nije strast koja je i životinjska odlika, nego samilost, bliskost, i iskrenost među njima.

Mevlana svojim profinjenim stilom ukazuje na razliku između strasti i ljubavi. On prvo naziva životinjom, a drugo čovjekom:



“I stoka strast i bijes ima
Samilost i ljubav su samo u ljudima


Ljubav je, dakle, svojstvo Adema
U stoci ničega takvog nema



Materijalistički filozofi, također, nisu mogli poreći ovo stanje duha koje je suprotstavljeno materijalizmu i ne da se usaglasiti sa čovjekovom materijalnošću. Bertrand Russel u svom djelu “Brak i moral” piše:

“Djelo čiji je smisao isključivo materijalna korist ne može uroditi korisnim rezultatima. Za to je potrebno djelo koje u sebi nosi vjerovanje u neku individuu, ideju ili viziju. Ukoliko smisao ljubavi bude tek u posjedovanju voljenog bića, onda ljubav neće upotpuniti našu ličnost, pošto će ona naličiti djelu koje se čini isključivo zbog novca. Zarad dosezanja potpunosti u ljubavi potrebno je voljeno biće doživljavati kao samog sebe, a osjećanja i želje voljenog bića smatrati ravnim vlastitim željama i osjećanjima.”

Druga stvar koju treeba spomenuti i na nju obratiti pažnju jeste ono što smo kazali da postoji vjerovatnoća da i ljubav iz strasti donese stvarnu korist, a to u slučaju da je ona povezana sa pobožnošću i čednošću. Ovdje se ustvari misli na odnos između odvojenosti od voljenog bića i mogućnosti da se dođe do njega s jedne i čednosti, pritisaka i teškoća zbog kojih je duša tome izložena s druge strane. To je ono na što gnostici misle kada govore o imaginarnoj ljubavi koja se pretvara u zbiljsku ljubav, dakle, u ljubav prema Biću Jedinom. Na to se odnosi i sljedeća predaja:

“Onaj ko se zaljubi, pa je iskren u svojoj ljubavi i umre u takvom stanju, umro je kao šehid.”

Ipak, ne treba zaboraviti da ova vrsta ljubavi, sa svim prednostima koje bi, pod određenim okolnostima vjerovatno donijela, nije preporučljiva. Takva ljubav je izuzetno opasna dolina. Ona je poput nevolje koju, ako čovjek izdrži, strpi se i bude zadovoljan njome, ona onda usavrši i očisti njegovu dušu. Međutim, nevolja nipošto nije preporučljiva. Ne smiju se izazivati nevolje radi okorištenja njihovim odgojnim učinkom.

Russel u vezi s ovim izriče vrijedan sud. On kaže:

“Patnja u čovjeku kao protutežu stvara neprocjenjivu energiju. Onaj ko sebe smatra potpuno sretnim ne vidi razloga za dalji trud u dosezanju sreće. Ipak, ne mislim da to može biti dovoljan razlog da druge stavljamo na patnju da bi oni na taj način ostvarili korist za sebe. To često daje suprotan rezultat i uništava čovjeka. Stoga se u ovom slučaju bolje suočiti s onim događanjima koja nam stoje na putu.”

Kao što znamo, u islamskom naučavanju mnogo se ukazuje na korisnost raznih nedaća i nevolja koje se dešavaju i one se smatraju Božijim znacima. Međutim, nikome nije dopušteno da iz tog razloga sebi ili drugima izaziva nevolje.

Pored toga, postoji razlika između ljubavi i nevolje. Naročito uzevši u obzir da je ljubav više nego bila šta drugo neracionalna. Gdje god se ona javi, razum prestaje dominirati. Iz tog razloga se u gnostičkoj literaturi ljubav i razum predstavljaju kako takmaci. Rivalitet između filozofa i gnostika potiče baš iz suprotstavljenosti filozofskog racionalizma i gnostičkog oslanjanja na ljubav. U književnosti gnosticizma razum je u ovom sukobu uvijek gubitnik:



Prijatelji dobri meni savjet daju
Na morsku se površinu cigle ne stavljaju


Čežnja uvijek strpljenje nadvlada
A razum uvijek pred ljubavlju pada


Jedan drugi pjesnik kaže:
Pogledah prosudbu uma


Na putu ljubavi
I nađoh da ona


Kaplji rose naspram mora naliči



Nikako ne može biti preporučljiva snaga koja je toliko jaka da može preuzeti uzde volje iz naših ruku ili koja, kao što Rumi kaže, baca čovjeka tamo – ovamo, baš kao što to oluja čini s vlati trave, i koja, kao što Russel reče: “Jeste nešto što je sklono anarhiji.”

U svakom slučaju, mogućnost korisnosti je jedna stvar, a izazivati i preporučivati nešto ovakvo je sasvim druga stvar.

Otuda je jasno da su neosnovane primjedbe i prigovori koje su neki stručnjaci za šeriatsko pravo upućivali islamskim teozofima koji su u svojim metafizičkim djelima tretirali ovo pitanje, ukazavši na prednosti i koristi ovakvog stanja duha. Ovi juristi su pretpostavljali da su filozofi vjerovali kako je ova vrsta ljubavi preporučljiva, dok su oni, ustvari, samo tretirali korisne efekte ove vrste ljubavi, koji su mogući pod uvjetom postojanja pobožnosti i čestitosti.