Persijska književnost i poezija sa svojom slatkorječivošću i visokim humanim značenjima nije samo krepila srca i duhove ljudi koji se služe ovim jezikom, naprotiv, njena dragocjena značenja i ljepota privlačili su i one kojima je ovaj jezik stran.

Nije bez osnove ako kažemo da je Gete, slavni nemački filozof i pjesnik, bio fasciniran Hafizovim pjesmama, ili da su rubaije velikog naučnika i mudraca Omera Haj ama, prevedene na preko osamdeset živih svetskih jezika. Danas se teško može naći čovek od pera koji nije čuo za Firdusija i njegov vječni ep Šahnamu, uzbrao cvijet iz Sa'dijevog vrta, oslušnuo pjevanje Hafizovih gazela.

Ova jasna osobenost persijske kulture, s jedne, i obilno interesovanje jugoslovenskih ljubitelja kulture i umejtnosti s druge strane, podstakli su nas da odaberemo kratku istoriju istaknutih persijskih pjesnika i predstavimo je u zbirci pod naslovom "Riznica persijske poezije". Nadamo se da će ova zbirka moći da vas više upozna sa širokom prostranstvom iranske kulture i bude korak na putu jačanja kulturnih veza između dva velika naroda, iranskog i jugoslovenskog.

Na kraju koristim priliku da se zahvalim gospodinu prof. dr. i dekanu Filološkog fakulteta Radetu Božoviću, na njegovom ogromnom zalaganju, gospodinu Darku Tanaskoviću, cen-jenom profesoru sa Katedre za orijentalistiku.

Hamid Mohammadi

Kulturni ataše Islamske Republike Iran

Beograd

Poezija kao duhovno pregnuće

Od Aveste, Zaratustrine svete knjige, koja o metafizičkim stvarima govori na pjesnički način, pa preko pjesnika Rudakija ( 10. vek), "Adama svih pjesnika", epskog Firdusija, lirski i romaneksni raspoloženog Nizamija, mističnog vinopije Hajama i didaktičkog Saadija, pa sve do razbarušenog Abdul Kasima Lahutija (+ 1957), persijska poezija isijava jednim snažnim duhovnim nabojem u kojem se lepota duhovne avanture preliva u tamne i privlačne prostore mističkog pjevanja koje se, na neuobičajen način, suprostavlja religijskom zvaničnom mišljenju i propovjeda neku vrstu narodnog islama. Medjutim, čini nam se da je slavu ove poezije najdalje pronio svojim katrenima (per. Rubaije) Omar Hajam, pesnik, matematičar i astronom. Mada ova poezije postiže svoj vrhunac u pevanju Dželaudina Rumija (13. vijek), poznatog po onoj predivnoj i slikovitoj metafori o ruži i slavuju, a najzanimljivije priznanje postiže pjesnik Saadi iz Siraza (13. vek) čiji su stihovi ispisani na zgradi Lige naroda u Ženevi, što nas neodoljivo podsjeća na Zmajevu Jututunsku himnu :

Sinovi Adamovi su dijelovi istog,

Spojeni jedan s drugim jer su iz iste tvari

Kada nekog od njih sudbina stigne I drugi nemaju u duši mira

Oni koje ne rastuži stradanje drugih Ne mogu se nazvati ljudima.

Ako je, kako je govorio jedan pjesnik iz 13. vijeka, Avesta kao knjiga toliko ostarjela da nema više nikoga ko bi je znao čitati, za persijsku poeziju se, medjutim, može reći da je i danas korespodentna sa svakom vrstom čitalaca i sa svakim raspoloženjem. Ona govori raznim vrstama pjesničkog diskursa uvijek o jednom: o tome koliko je čovek duhovan, kako je svet zagonetan a ipak lijep i izazovan, kako je tuga prolazna a radost može biti trajna. Mnogi znameniti pesnici u arapskoj poeziji bili su persijskog porekla, ali od desetog vijeka Persijanci , bez obzira na poštovanje koje i dalje pokazuju prema arapskom jeziku i poeziji (pjesnik Saadi je pisao na oba jezika: persijskom i arapskom), sve više koriste svoj jezik na kojem se prelijepo i uzbudljivo i pesnički izražavaju. Dvorovi krupnih feudalaca postaju mjesta na kojima se rado okupljaju pesnici, a svaka grupa ima svoga "kralja pjesnika". Poeziju najčešće prati muzika, a pesnici Rudaki i Faruhi bili su i poznati muzičari. Pojedini pesnici, kao Rudaki, Firdusi, Nizami,

stvaraju vrlo duge epove u stihu. Rudaki je postao poznat po tome što je drevni zbornik didaktičkih priča-basni "Kalila i Dimna" pretočio u stihove. Ovaj zbornik, važan za opštu istoriju književnosti, je na putu od Indije, preko Persije i arapskog sveta, stigao do Evrope i Slovena koji su ga primili posredovanjem Grka. Taj je zbornik priča, tom prilikom, promijenio i ime i postao poznat pod naslovom "Stefanit i Ihnilat".

Nadamo se da će ovaj skromni buket, mislimo po broju persijskih stihova u ovoj Antologiji, i danas biti privlačan za naše čitaoce i da će oni moći uživati u njima približno onoliko koliko uživaju oni koji ih mogu čitati u originalu, i to prevashodno zahvaljujući uspješnim prijevodima Safet-bega Bašagića i Fehima Bajraktarevića.

Prof. dr. Rade Božović Dekan Filološkog fakulteta

Sadržaj: