Home :: Mapa stranice :: Prikaz knjiga :: Naša izdanja :: Knjige :: Knjiga gostiju :: Predavanja Pitanja i odgovori       
Navigacija

Home

IZVORI

Kur'an
Kur'an predavanja
Nehdžul-belaga
Nehdžul-belaga
Sahifa 
Ehlul-Bejt 

FILOZOFIJA

Islamska filozofija 
Logika

TEOLOGIJA

Akaid
Tefsir
Fikh
Poslanstvo
Bit islama
Ahlak
Medicina
Karakteristike islama
Sekularizam ili vjera
Irfan
Irfanske teme
Odgoj
Samospoznaja

BIBLIOTEKA

Naša Izdanja
Ostale knjige
Prikazi Knjiga
Tekstovi

OSTALO

Audio
Foto
radio i tv
O nama
Drugi o nama
Ankete
Prijava a saradnju
Bilten
Linkovi

Pitanja i odgovori
Pitaj

Odgovori
 


8 krug odgovora
7 krug odgovora    
6 krug odgovora  
5 krug odgovora
 



 
čitanje e-maila 
Online

trenutno posjetilaca  
 

 

Mahmut  Hakimi

SAVJEST

 

 

 

Uvod

Radnja ove dijaloške rasprave, pod naslovom Savjest uspješno je ukomponirana u svakidašnji životni okvir i sa veoma zanimljivom tematikom. Savjest, ta neuhvatljiva pratilja koju nosimo u sebi tokom cijeloga života, nevidljiva je, teško ju je definirati, djeluje bez naše volje, upozorava nas, odobrava, ali i osuđuje naše postupke, čini nas sretnim i spokojnim, ali izaziva i krizne situacije i dovodi do očaja, a kod kolebljivih osoba čini život besmislenim.

Savjest je emocija - ishođenje, zračenje duše, njeno izvorište je duša, ona, kao i duša, egzistira neovisno od funkcioniranja fizičkih organa. Savjest se, dakle, pojavljuje u sferi koja je nedostupna ljudskom umu, odnosno saznanju. U Kur'anu Allah dž.š. preporučuje Muhammedu a.s. i kaže: "Pitat će te o duši, reci - duša je u mojoj nadležnosti, a vama je od znanja dato samo malo."

Savjest u čovjeku može egzistirati autonomno ne nasljanjajući se ni na jedno učenje, a može biti u jakoj sprezi sa određenim ideološkim sistemom, a najčešće njenu podlogu čini religijsko učenje. Veoma veliki broj ljudi živi u uvjerenju da je savjest dovoljna kao presuditelj naših postupaka. Cesto čujemo, ne samo od običnog neobrazovanog svijeta, da treba biti "dobar i pošten" i da nije potrebna nikakva dodatna potpora. To je plitko rezonovanje, jer savjest sama nije garancija da čovjek u svom životnom hodu bude kadar savladati sve zamke i sva iskušenja i ostati "dobar i pošten". U ovoj knjizi se to tako uvjerljivo pokazuje što je najvrjedniji kvalitet njen. Jedno pri

mamljivo, a nečasno djelo, brzo umiri pobunjenu savjest i ona ode u glib, kako glasi naslov jedne pripovijetke hrvatskog književnika V. Novaka, a koja tretira upravo ovu problematiku. Savjest brzo nađe opravdanje za svaki čovjekov posrtaj.

Kakve tragične posljedice na život svoja tri sina, Džafera pravnika, Kasima liječnika i Emada književnika je ostavio njihov otac porukom koju im je na samrti uputio. Bio je uvjeren da je sve što je trebalo reći naveo, i poruka se na prvi pogled čini sveobuhvatnom. Puna je straha za neizvjesnu budućnost njegovih sinova. On u oporuci ovako savjetuje djecu: "Samo jedan pogrešan korak, bilo kojeg od vas trojice, može koštati života određeni broj ljudi, sva tri posla kojim se bavite, kako sudstvo i medicina, tako i književnost, puni su odgovornosti. Ja se bojim da vi niste u popunosti shvatili važnost svojih poziva i bojim se da vaše obaveze u društvu, koje bi trebalo da budu sredstvo u službi naroda, ne učinite sredstvom za gomilanje bogatstva".

Svi ovakvi savjeti su prihvatljivi i u skladu su sa društvenim normama, ali im nedostaje ono što je najhitnije. Da bi se riječi iz poruke ostvarile u životu, otac im preporučuje nesigurno oruđe. On im na kraju kaže:" Uvijek se u životu dobro držite svoje moralne savjesti. Ona će vas sigurno sačuvati od propasti i zablude."

Tragedija je u tome što im nije ostavio najjače oružje koje bi im dalo snagu da se odupru svim izazovima, a to je vjera. Nedostaje saznanje da bez Božijeg prisustva, Njegove zaštite i vodstva, svi čovjekovi poduhvati su nesigurni, bez Boga i vjere nema nade da će životni put čovjeka proći bez dis-4

trukcije morala. Moralna savjest je krhka garancija da će čovjek biti sačuvan od kriza i zamki. Zaboravi, ili ne htjede, otac ukazati na Božiji put, da bi i savjest ostala neokrunjena i da bi završila svoju osnovnu zadaću. Ljudska svijest treba pomoć, ohrabrenje, kako bi sačuvala svoj integritet. Savjest ne smijemo nipošto i nikada ostaviti samu.

I njegovi sinovi su krenuli u život naoružani samo moralnom savješću. I sudac Džafer se zavjetovao da će po pravdi suditi. Liječnik Kasim je potpisao Hipokratovu zakletvu, a književnik Emad da će pisati knjige na dobrobit čovječanstva i sa humanim porukama.

Međutim, Džaferova savjest nije mu pomogla da se othrve prvoj kušnji, pokleknula je pred ponuđenim silnim novcem koji mu je ponudio brat optuženog kriminalca, opasnog krijumčara, prevu-janog prevaranta, rasturača droge, osuđivanog više puta za kriminalne radnje. Savjest Džaferova se povukla, zašutjela je i on je prihvatio ponudu i objašnjenje brata optuženog "ako vi moga brata oslobodite, savjest se, naravno, neće izvrnuti naopačke, a vi ćete se, s druge strane, obogatiti i usrećiti". Za savjest samu to je bio toliko težak položaj i ona se nikako nije mogla odbraniti. I Džafer je oslobodio tog okorjelog zločinca i njegova savjest je savladana. I vjerni pratilac posrnuća, kocka i alkohol, izobličili su duhovno biće Džaferovo.

Isti sunovrat doživio je i njegov brat Kasim. Iznevjerio je Hipokratovu zakletvu i za dobre pare prestao je liječiti bolesnog starca kako bi se nasljednici što prije domogli ogromnog bogatstva. Slučaj je otkriven i istragu koja je pokrenuta trebalo je da 

obustavi njegov brat Džafer, što je ovaj i učinio. Međutim, u razgovoru s bratom Kasim se sjetio očevih riječi u kojima ne spomenu vjeru, a njemu se učinilo da bi ona bila najjača grancija da čovjek ne posrne, a nikako samo da to bude krhka savjest.

Susret sa Huseinom, slučajnim saputnikom u vozu, te poznanikom Ibrahimom, bilo je za najmlađeg brata Emada odlučujuće, za njegovo kritičko preispitivanje svoga uvjerenja i ponašanja. I kod njega je počela sazrijevati misao da je savjesti ljudskoj potreban jak oslonac u vjeri, u njenom učenju i da tek tako udruženi čuvaju čovjeka od svih posrtaja. Pa kad je došao u kušnju da poklekne, uspio se othrvati. Za velike pare ponuđeno mu je da izdajnika u svojoj knjizi predstavi zasluženim patriotom i borcem za slobodu, odbio je, njegova savjest potkrijepljena sa vjerskim porukama izdržala je i ostala kao pobjednik.

Smatram da je pisac ove rasprave uspio pokazati da nas bez vjere savjest ne može provesti kroz život, a da nikad i nigdje ne posrnemo najjača garancija da ćemo se uspješno oduprijeti svim iskušenjima jest svijest da ćemo na velikom ispitu pred Velikim Stvoriteljem odgovarati za svako svoje djelo i za svaku svoju riječ. To je najsigurnija brana, to je, ustvari, i strah od kazne, jer je i krivični zakonik i na ovom svijetu najsigurnija zaštita pravnog poretka u jednoj zemlji.

Zbog njenih mnogostranih koristi, toplo preporučujem štampanje ove rasprave, posebno u vrijeme kada je opći moral dodirnuo najnižu stopu i globalno unesrećio populaciju ljudskog roda.

Prof. dr. Muhamed Huković

 

POČETAK RASPRAVE

Upale oči bolesnog starca pokazivale su da mu je smrt svakog trena sve bliža. Njegova tri sina, Džafer, Kasim i Emad, stajali su oko njega. Sva trojica su bili svjesni da nema izgleda da će otac preživjeti.

Amin je otežano disao. Pogled mu je bio uperen u sinove, i želeći da ih se još malo nagleda, bilo mu je žao čak i okom trepnuti. Bio je tako oslabio da ni prstom nije mogao maknuti. Bolest mu se širila po cijelom tijelu i sve više ga vukla u smrt. Njegovom najmlađem sinu Emadu toliko se bilo steglo u grlu da nije mogao sakriti suzu koja se zakotrljala niz obraz i kanula na očevu mršavu ruku.

- Nemoj plakati, sinak moj! Zar ne znaš da je smrt neizbježna i da svi jednog dana moraju napustiti ovaj svijet?

Emad se više nije mogao suzdržati, i dok su mu suze lile niz obraze progovori:

- Kako da ne plačem kad si nam ti bio i otac i majka! Imao sam samo tri godine kad nam je majka umrla i od tada si ti sam na sebe preuzeo majčinsku brigu o nama, i zbog nas čak nisi htio ni da se ponovo oženiš. Mukotrpno si radio, danonoćno, samo da nama ne bi šta falilo, pa kako onda da ne plačemo!?

Starac se nasmiješi:

- I meni je, zaista, veoma teško što vas moram napustiti, ali mi je isto tako i drago što ste sva trojica uspjeli u životu. Džafer je doktorirao pravo i slijedeće sedmice će početi raditi svoj posao. Kasim je već iskusan ljekar, a i ti si eto postao dobar pisac. Sva trojica ste uspjeli u životu i svi mi na tome 

zavide. Šta će mi veći ponos od toga što niste pali na teret drugima. Ali...

Otac za trenutak presta govoriti. Kasim uplašeno upita:

- Ali...šta!? Oče, zašto si stao!? Amin duboko uzdahnu i nastavi:

- Bojim se da nećete ozbiljno shvatiti odgovornost poslova kojima se bavite. Samo jedan pogr-ješan korak bilo kojeg od vas trojice može koštati života određeni broj drugih ljudi. Sva tri posla kojim se bavite, kako sudstvo i medicina tako i književnost, puni su odgovornosti. Ja se bojim da vi niste u potpunosti shvatili važnost svojih poziva, i bojim se da svoje obaveze u društvu, koje bi trebalo da budu sredstvo u službi narodu, ne učinite sredstvom za gomilanje bogatstva.

Oslanjajući se na ivicu kreveta, Džafer će mu uvjerljivo:

- Oče! Nemoj da te muče takve misli! Ja sam siguran da moja braća nikad neće zaboraviti tvoje vrijedne riječi. Ti si nas uvijek učio kako da časno živimo. Ja sam se, na primjer, prilikom prijema dužnosti suca, zavjetovao da ću samo po pravdi suditi; Kasim je, isto tako, potpisao Hipokritovu zakletvu kao ljekar, a i Emad se zavjetovao da će samo u svrhu društvene dobrobiti i sreće pisati knjige.

- Ako je to zbilja tako i ako sva trojica uistinu budete odani vašim obećanjima, onda ja nemani za čim žaliti i bezbrižno mogu napustiti ovaj svijet. Uvijek se u životu dobro držite svoje moralne savjesti! Ona će vas sigurno sačuvati od propasti i

zablude, a Bog...!

Amin nije uspio dovršiti rečenicu, sklopio je oči i ubrzo se preselio u svoje vječno boravište. Sa očevom smrću, oblak tuge i žalosti se nadvio nad glavama trojice mladića. Zbog velike tuge nekoliko trenutaka nisu mogli ni riječi zaustiti.

Prolazio je prvi mjesec od očeve smrti. Zapleteni u buru životnih zbivanja, sinovi su pomalo zaboravljali na njega. Džafer je, u međuvremenu, potpuno shvatio svu ozbiljnost posla jednog djelioca pravde. On je sada već vrlo dobro znao da i najmanja njegova pogrješka ili nemarnost znači gaženje prava jednog ili više ljudi. Zato je, bojeći se da nečije pravo ne pogazi, prilikom donošenja svojih presuda, bio veoma oprezan.

Kasim je uspješno završavao svoje prve hirurške operacije što ga je činilo veoma srećnim. A Emad je napisao i objavio jedan zanimljiv roman o životu nekog mladog narkomana.

Sva trojica braće su bili srećni što nisu iznevjerili svoje obećanje dato ocu i što su ostali postojani u držanju do svoje moralne savjesti. Ali njihov je otac izgleda zaboravio kazati nešto što je mnogo važnije od savjesti, on im je zaboravio kazati da ima i Bog i Božiji put kojem treba da pribjegnu ako misle da očuvaju svoj moral i ljudsku savjest. Amin, izgleda, nije znao da čovjek, iz koristoljublja i odbacivanja svega što mu nije po volji, svoju moralnu savjest vrlo spretno vara, gazi i poigrava se s njom.

Da vidimo sada kakve životne sudbine su snašle njegova tri sina.

Rekli smo da je Džafer u početku bio jedan dobar, pošten i častan sudija koji nije ni pomišljao da bi mogao kome učiniti nepravdu. Ali jednog popodne-va, dok se odmarao u svojoj primaćoj sobi, nakon iscrpnog radnog dana, iznenada je zazvonio telefon. Džafer se lijeno primakao telefonskom aparatu, podigao slušalicu i rekao:

- Halo! Izvolite...!

Iz slušalice se začuo neki nepoznati glas:

- To ste vi, Džafer-aga?

- Da, ja sam!

I ne predstavivši se, sagovornik poče da se ulaguje:

- Baš mi je drago, uvaženi gospodine Džafere!

- A ko ste vi? - upita Džafer.

- Ubrzo ćete saznati! Da bismo se upoznali, a i radi jednog veoma važnog posla kojeg ću napraviti s vama, molim da u predvečernjim satima odvojite malo svoga cijenjenog vremena i dozvolite mi da vas posjetim. Nadam se da se slažete, gospodine Džafere.

- Ali ja sam danas više nego umoran! Nepoznati sagovornik promijeni glas i uzvrati

prijetećim tonom:

- Ali i moj posao je veoma hitan. U pet sati hoću da budete u kući! Zbogom...!

Džafer je zbunjeno spustio slušalicu. Do tada mu se nije desilo da neko ovako drsko s njim razgovara. Nakon ručka je legao da se odmori. Iako je bio iscrpljen od umora zbog napornog dana, ipak, nije mogao zaspati. Nije mogao da ne misli o svom nez-

vanom gostu koji će da ga posjeti u pet sati istog popodneva.

I zaista, tačno u pet, ispred njegove kuće se začula škripa kočnica. Džafer je provirio kroz prozor da vidi šta se to napolju dešava. Ispred svog dvorišta ugledao je najnoviju marku jednog od najskupljih automobila strane proizvodnje. Vozač je bio neki mršavi mladić koji je užurbano izašao iz automobila i s posebnim naklonom, u znak poštovanja, otvorio zadnja vrata. Malo zatim, iz automobila je izašao neki debeljko. Radoznalo ga posmatrajući, Džafer prošaputa:

- Dakle, to je taj zagonetni posjetilac!

Debeljko je u licu izgledao veoma ružno. Rana koju je imao na lijevom obrazu činila ga je odbojnim. Njegov stav i pokreti veoma su podsjećali na kakvog spretnog lopova.

Nije prošlo mnogo vremena i nezvani gost je pozvonio na vratima. Pošto se pozdravio s Džafer-om, laskavo se smješkajući, zatražio je dozvolu da uđe. Džafer ga je uveo u svoju primaću sobu. Bez imalo ustručavanja debeljko se odmah uvalio u naslonjaču i, uopće, se postavio tako kao da se godinama poznaje s njim. Džaferu se on, naravno, nije nimalo svidio, pa ipak, otišao je do kuhinje i lijepo ga ugostio, a onda i sam sjeo naspram njega.

Nekoliko trenutaka su sjedili bez riječi sve dok debeljko iz džepa nije izvadio kutiju cigareta i pripaljujući jednu, rekao:

Već nekoliko dana želim vas posjetiti! Znate, kada čovjek u ovom današnjem vremenu sazna da ima i dobrih sudaca koji rade za narod, kao što ste 

vi, nemate pojma koliko ga to obraduje. Vi upravo ovih dana sudite osobi koja je zaista nevina, ali, nažalost, svi dokazi i svjedočenja su upereni protiv nje. Ta osoba je moj brat i optužena je za navodno krijumčarenje drogom.

- Aaa...da! Znam o kome govorite! - uzviknu Džafer. - Radi se o okrivljenom po imenu Džamšid, kome je juče počeo sudski proces. Suđenje, naravno, još nije završeno, ali kako to dokazni materijal pokazuje, on je bio jedan od učesnika u nabavci i rasturanju droge.

Debeljko se nakašlja:

- Dozvolite da vam se predstavim! Zovem se Hušang i radim kao pomagač biznismena..., početnika. Tačnije, ja narodu pozajmljujem novac. Oglase naše kompanije možete pročitati svakog dana u večernjim novinama na stranici za oglase, stupac - ponude. Sa mnom radi i moj brat, ali, nažalost, prije nekoliko mjeseci nasjeo je na mamac svojih nevaljalih drugova i tako pristao da prokri-jumčari nešto malo heroina.

Džafer se osmjehnu:

- Maloprije mi rekoste da je on potpuno nevin, a sada mi govorite kako je u nekoliko zadnjih mjeseci prokrijumčario nešto malo heroina! S druge strane, optužnica o njemu govori nešto sasvim drugo. U roku od šest godina, vaš brat je nekoliko puta privođen pod optužbom da kod sebe krije drogu. Ako se tome doda izvjesna količina heroina, koja mu je oduzeta posljednji put, loše mu se piše. Pored svega ovoga, mi imamo nepobitne dokaze da je rasturao drogu među maloljetnom djecom i da je bio u

vezi s preprodavcima droge u inostranstvu. Pod pretpostavkom da mu se za ono prvo i progleda kroz prste, za ovo drugo mu se sigurno neće moći oprostiti.

- Džafer-aga! Vi ne možete da mu sudite na osnovu tih vaših nekakvih optužbi! Naravno, ja priznajem da je moj brat imao nešto droge kod sebe, ali sve te krivice su zbog njegovih mladalačkih nestašluka. Vi treba da imate milosti prema njemu i da mu oprostite.

- Kakav je to način! - mladi sudija će mu ljutito. Zar se to on smilovao stotinama maloljetnika, koji su zbog njega postali ovisnici i pijanice, pa sada tražite da se i ja njemu smilujem?!

Hušang iznenada promijeni ton razgovora:

- Džafer-aga, dozvolite da otvoreno porazgovaramo. Ja želim da mi napravimo jedan dobar posao. Ja ne znam kolika su vaša primanja, ali znam da sa ovakvom inflacijom;, ni nakon deset godina nećete moći da sebi priuštite jedan pristojan život. Narednih godina vjerovatno ćete se, sa srećom, i oženiti. Zar mislite da ćete sa ovako niskim primanjima moći, bar jedanput godišnje, otputovati u inos-transtvo?

- Ali gospodine, kakve to sve veze ima s vašim bratom? - Džafer će mu začuđeno.

- Aa...da! Rekao sam vam da sam spreman s vama sklopiti posao. Iz ovih stopa ja mogu proslijediti, na vaš račun pola miliona tumana kredita, i to naravno, beskamatnog.

- Gospodine, ja od vas nisam tražio nikakav kredit! - reče Džafer, - ne znam šta će meni toliki kred

it..., pola miliona tumana!

Hušang se opet cerekavo nasmija onim svojim vještačkim smijehom koji je Džafera toliko nervirao pa ispuštajući dim cigarete iz usta, sa izrazom začuđenosti reče:

- Ne znate šta ćete s pola miliona tumana?! Vi kao da na ovom svijetu i ne živite! Za pola miliona, naprimjer, možete kupiti dobar plac zemljišta. Nakon godinu dana, kada zemljište poskupi, možete ga prodati i vratiti mi kredit, a profit koji zaradite možete uložiti u neki novi posao.

- A šta vi to od mene, zapravo, očekujete? - upita Džafer.

Pošto se bio malo zamislio, Hušang odgovori:

- Ja od vas očekujem da mi brata oslobodite optužnice.

Kada je ovo čuo, Džafer se sav naježio od ljutine. Nikada u svom životu nije sreo bezobraznijeg čovjeka. Sav zajapuren od srdžbe, izderao se na njega:

- Sta vi to hoćete od mene!? Zar vi ne znate da sam se ja obavezao svojom moralnom savješću da neću nepravedno suditi!

Na ovo njegovo strogo i savjesno reagovanje, Hušang se samo još jedanput onako glasno zacereka. Mladog sudiju je nervirala upravo ta njegova ravnodušnost. I dok mu je iz riječi izbijao zadah licem-jerstva i prijevare, debeljko je nastavio:

- Rekoste savjest!? Te priče su odveć otrcane, dragi moj gospodine. Da li vi poznajete gospodina Bižen-bega? I on je sudija kao i vi. Ali on je nedavno svu trojicu svojih sinova poslao u inostranstvo. U jednom od primorskih gradova je kupio veliku

vikendicu, a u Keredžu posjeduje nekoliko hektara zemljišta i opet ga svi znaju kao savjesnog i poštenog sudiju. To je sve zato što je maher u svom poslu. On svoje tajne nikom ne odaje. Reći ću vam, ali neka ostane među nama, ja i on smo do sada napravili nekoliko "pravih" poslova. Gdje god bi zapelo, on bi to sređivao, a u dokumentima je tako sve zašuškao da niko do sada ništa nije posumnjao. Danas vam je došlo takvo vrijeme da "para vrti gdje burgija neće". Kako vi mislite živjeti s tako mizernim primanjima?! Zar može biti da radite jednu godinu i da nigdje ne odete za godišnji odmor?! Po vas je bolje da sa mnom sklopite posao. Naravno, pored pola miliona tumana kredita, sto hiljada vam dajem na kahvu. Sto hiljada nije malo! Sta mislite, koliko vam treba da uštedite toliki novac? Ja od vas ne tražim da uradite Bog zna šta, želim samo da mi brata ostavite na miru i šest stotina hiljada će kanu-ti na vaš račun. Sam Bog zna koliko dugo ćete moći da se koristite tolikom sumom novca!

Džafer je ovdje ostao bez riječi. U duši je počeo osjećati da debeljko i ne govori baš bezveze. To je, zapravo, bio odlučujući Hušangov udarac na savjest mladog sudije. Hušang je primijetio da se Džafer počeo kolebati pa brže-bolje nastavi:

- Ako moj brat i bude osuđen na nekoliko godina zatvora, šta onda!? Zar mislite da će tada cijelim svijetom zavladati raj i mir!? Ne, dragi moj, davno su stari ljudi rekli: Jedna lasta ne čini proljeće.' Ako vi mog brata oslobodite, svijet se, naravno, neće izvrnuti naopačke, a vi ćete se, s druge strane, obogatiti i usrećiti!

Debeljko je ugasio cigaretu u pepeljari koja je stajala na stolu i onda, ustajući iz fotelje, rekao:

- Sutra ujutro u sedam sati ja ću vas nazvati da vidim šta ste odlučili. Za sada, zbogom!

Na rastanku se mladi sudija sa svojini gostom rukovao. Više nije bilo one mržnje koju je u početku prema njemu osjećao, glas mu nije bio više onako drzak i otresit. Nekoliko minuta poslije, začulo se paljenje automobila. Džafer je stajao pored prozora i gledao napolje. U tom trenutku ga je obuzimalo neko čudno stanje koje ni sam nije mogao objasniti. Nakon večere legao je da se odmori. Još uvijek nije bio donio odluku u vezi sa Hušangovim prijedlogom. U isto vrijeme, negdje u dubini duše čuo je prigušeni glas savjesti, glas koji više nije bio onako jak i snažan kao prije. Sklopio je očne kapke i počeo maštati. Najedanput se našao na Elizejskim poljima u Parizu; malo zatim je stajao pored Ajfelovog tornja, a onda se vidio na njegovom vrhu. Potom mu je prišla neka lijepa Francuskinja i s njim proćaskala nekoliko riječi...

Sve je to, naravno, bilo samo sanjarenje, pa ipak, on je uživao. Slijedećeg trenutka on se već bio našao na Kipu slobode u Americi i onako s visine posma-trao nebodere Njujorka i divio se. Neki šejtanski glas mu je počeo bajati:

- Samo s prihvatanjem Hušangovog prijedloga moći ćeš doživjeti sve ovo. U istom tom trenutku trže se i njegova savjest i stade ga dozivati:

- Oslobađanjem jednog krijumčara droge, u stotine porodica ćeš unijeti razdor i nesreću, a na stotine mladih će drogirani, ležeći u snijegu, po ulica-

ma i drumovima izgubiti svoju mladost.

Džafer ovdje poče osjećati da mu njegova moralna savjest postaje dosadna; u duši je poželio da ima kakvu moć pa da je istrgne iz grudi i pod nogama zgnječi. To, naravno, nije mogao učiniti, ali je zato u svojim ušima ponovo mogao čuti Hušangov glas kako mu došaptava:

- Naravno, pored onih pet stotina hiljada tumana beskamatnog kredita, sto hiljada vam dajem na kahvu. Sto hiljada nije malo..!

Hušangov glas je odjekivao u njegovoj duši i bio toliko jak i prodoran da je glas savjesti gužvao poput hartije i bacao ga po strani. Hušangovo nagovaranje i Džaferova savjest su se borili poput dvojice šampiona, svaki od njih je želio da ovlada Džaferovom dušom i tako njegovu volju stavi pod svoju kontrolu. Te noći se nije znalo ko će pobijediti: moć savjesti ili snaga Hušangovog vještog zavaravanja. Pored sve slabosti, savjest je uporno i hrabro pružala otpor. U njihovoj borbi, Džafer ne samo da nije uživao, već mu je sve to prelazilo u noćnu moru. Vidjevši da se našao u stanju utopljenika čija smrt je vrlo izvjesna, odlučio je u pomoć pozvati i svoja vjerska osjećanja, ne bi li se na taj način nekako izvukao iz tog opasnog vrtloga. Ali ni od toga nije bilo koristi, jer njegov otac nikada nije ni koraka poduzeo u pravcu duhovnog odgoja i razvoja njegove vjerske misli. Otac mu je uvijek govorio da bude moralno savjestan i da se samo u sebe uzda. Kao rezultat toga, njegov vjerski osjećaj je ostao nerazvijen, pa zato i nije mogao priteći njegovoj moralnoj savjesti u pomoć.

Nakon svog ovog previranja u duši, Džafer se izbezumljeno podigao iz kreveta. Uhvativši se za glavu htio je da vikne i sve da pozove u pomoć! Ali pošto je vidio da će poludjeti, ako se taj košmar u njegovoj duši do jutra otegne, odlučio je da se svega riješi i pronađe neki izlaz.

Ujutro, u sedam sati, telefon nije zazvonio. Namjesto toga, pred Džaferovom kućom se opet pojavio onaj isti automobil u kojem se Hušang i jučer bio dovezao i iz kojeg je vozač, i ovoga puta, izašao sa istom onom procedurom kao i prvi put. Čekajući pred vratima da mu ko otvori, Hušang i nije imao baš puno nade u uspjeh. Nakon nekoliko minuta, Džafer je otvorio vrata. Ružni debeljko ga je pogledao u lice. Podbuhli kapci i zakrvavljene oči su ga navodili na zaključak da Džafer prošle noći uopće nije ni spavao. Pošto ga je pozvao unutra, Hušang je ušao i za sobom zatvorio vrata. Nakon pola sata vrata su se opet otvorila i Hušang je nasmijan izašao van. O svojim poslovima obično nije ništa govorio sa šoferom i u svemu ga je smatrao strancem. Međutim, ovoga puta Hušang je bio toliko srećan da je, izvalivši se na zadnjem sjedištu, rekao:

- Cova je pristao! Sad sam stvarno srećan. Zaista, šta sve novac može da učini! Kreni!

Hušangov automobil se udaljavao. Džafer je stajao kraj prozora i posmatrao njegovo udaljavanje. Nakon toga, pogledao je u uski plavi ček koji mu je bio u ruci. Zbog sume koja je bila upisana u čekovnu listu, donekle se bio obradovao. Nikada u svom životu nije imao toliku sumu novca na raspolaganju. Udaljio se od prozora. Pogled mu je iznenada pao na

ogledalo. Vidjevši se u ogledalu, naglo se trznuo i okrenuo. Kao da se i samoga sebe bio postidio; za trenutak je pomislio da stane pred ogledalo i pljune sebi u lice. Sam sebe je korio:

- Koliko to jedan čovjek koji vrši dužnost djelio-ca pravde treba biti pokvaren i nesavjestan pa da na slobodu pusti jednog rasturača droge.

Ali, kada je ponovo pogledao u ček, opet je osjetio onu raniju smirenost i sigurnost.

I tako je, po ko zna koji put, savjest bila potpuno svladana i poražena. Desetine šejtana su je iznutra napadali, sve dok nisu ugušili i posljednji njen zov. U nastojanju da opravdaju Džaferov postupak, svaki šejtan je izmišljao poneku izliku:

- Jedna lasta ne čini proljeće! Kad bi izdali naredbu da se svi pijani pohapse i pozatvaraju, onda bi trebalo sve ljude u gradu da pozatvaraju! Ko je u ovom vaktu pošten nadrljat će! Držati se savjesti, na današnjem vaktu, jedna je vrsta zaostalosti!

Ovakvim i sličnim izlikama savjest je i ovoga puta bila svladana i pobijeđena.

Nakon tri mjeseca Džafer je uveliko počeo primati mito, a zauzvrat je oslobađao: švercere, prevarante i razne tipove kriminalca. Njegova savjest ga je ponekad, i to u nekim posebnim situacijama, dozivala i dosađivala mu. Ali je on i za taj njen neumjesni zov pronašao lijek. Opijanje! Nakon šest mjeseci Džaferov život je bio potpuno drugačiji. Kupio je jednu dobru vilu i automobil najnovije marke. Kad bi htio da uđe u svoj automobil, vozač bi bio taj koji bi pred njim otvarao vrata i molećivo ga nudio da sjedne. Sada je Džafer već dobro znao 

da je svijet u kojem žive veleposjednici sasvim drugačiji. Skupocjeni ležajevi, kolekcije raznovrsnog nakita i minijaturama ukrašeni tepisi, sve više su ga vukli u korupciju i ovlađivali njime. Kad bi se u svojoj dnevnoj sobi izvalio u fotelju, imao je osjećaj da je postao moćan, vidio je sebe kao da poput Napoleona jaše na konju i zapovijeda ogromnim pukom vojske. Sada je već ostvarivao toliki profit da nije znao gdje da ga potroši. Jedan od njegovih prijatalja, koji je bio isto tako veoma bogat, pozvao ga je na partiju kockanja. U početku se nećkao, bojeći se da ne prokocka svoje bogatstvo, ali je na kraju ipak pristao i od tada su se kockarske partije održavale uglavnom u njegovoj kući.

Jedne noći, dok se onako bio zanio kockanjem sa svojim drugovima, prišao mu je njegov kućni sluga i na uho mu došapnuo:

- U drugoj sobi vas čeka vaš brat!

- Reci mu da sam sada zauzet - nehajno će Džafer.

- Ali on kaže da mu se veoma žuri - reče sluga. Džafer je ostavio karte na sto i otišao u sobu u

kojoj ga je čekao njegov brat Kasim. Kasim je bio smrknut i neraspoložen.

- Sigurno te muči Abasabadov plac! - pretpostavi Džafer.

- Uuuh...ne! Problem uopće nije tako jednostavan. Moja čast i obraz su u pitanju; čak je moguće da mi i sliku objave u novinama, pod naslovom: 'Čovjek koji je iznevjerio svoj ljekarski poziv'. Moraš me izvući iz ove kaljuge.

- U čemu je zapravo problem? - radoznalo upita Džafer.

- Duga je to priča. Dovoljno je da ti kažem da su prije nekoliko mjeseci kod mene dolazili potomci jednog bolesnog starca, koji je bio veoma bogat, i da je umro iza sebe bi ostavio ogromno bogatstvo. Ali uprkos velikoj bolesti, starac je veoma sporo umirao. Ustvari, njegovim nasljednicima je bilo dosadilo da čekaju..! Oni su od mene zatražili da ga više ne liječim. Bilo je to zaista teško učiniti, ali je i suma koju su zauzvrat ponudili bila uistinu privlačna. Prihvatio sam i od tada sam svaki dan obilazio starca, ali ga više nisam liječio. Međutim, jedna iznenadna posjeta nam je sve pokvarila i moj obraz stavila u opasnost. Naime, u bolnicu je došao jedan ljekar, specijalista, i razotkrio cijeli slučaj. Ne samo da je od starca zatražio da ne troši moje opasne lijekove, nego je zahtijevao od njega da protiv mene pokrene sudski postupak. Sada sam stvarno u škripcu!

Džafer ga smrknuto pogleda i htjede ga kritiko-vati, ali ne imade snage za to. Dvojica braće se u tim trenucima počeše prisjećati očevih savjeta u posljednjim trenutcima njegovoga života. Malo zatim, Džafer iznenada viknu srdito:

- Zašto se nisi držao svoje zakletve da ćeš pošteno obavljati posao liječnika!?

- A zašto se ti nisi držao svoje zakletve da ćeš samo po pravdi suditi!? Zar si sa platom jednog sudije mogao kupiti ovako veleljepnu kuću?! -uzvrati Kasim.

- Ali ja se ničijim životom nisam poigravao, pa da se to smatra zločinom!

- Kako nisi?! Zar osuđivanje nevinih i puštanje 

na slobodu krivih, nije zločin? I zar takav jedan čin ne izaziva raskole i razbijanje porodičnih života? Zar nije oslobađanje zločinaca, što drugo do, poigravanje ljudskim životima...!?

- Ako je to tako, zašto si onda uopće dolazio k meni da tražiš da nešto tako učinim za tebe? -Džafer će mu opet Ijutito.

- Zato što sam i ja postao isti kao i ti. Ja, ne samo da sam iznevjerio Hipokritovu zakletvu kojom sam se obavezao, već sam pogazio i svoju moralnu savjest. Naš otac je naivno vjerovao da je dovoljno da budemo moralno savjesni i da će nas to, kao, sačuvati od pokvarenosti!

- Ali šta smo mi tu krivi? Zar ne vidiš da su svi oko nas takvi? - primijeti Džafer.

- Ne, nemoj tako brate, nemoj da te takvo što zavarava! I cijelim svijetom da zavlada mrak, opet bi jedna svjetiljka mogla sijati. Ja imam neke prijatelje koji još uvijek čuvaju svoje srce poput ogledala čistim. Svoj ljekarski poziv dosljedno izvršavaju, a svoj rad i zalaganje usmjeravaju na pomaganje nemoćnima i zapostavljenima. Međutim, oni imaju nešto što mi nemamo, nešto na čijoj osnovi mi uopće nismo ni odgajani. Oni se čvrsto drže svoje vjere, a mi ne! To je glavni razlog što njihova savjest i moral nisu poklekli. A što se tiče našeg slučaja, nas je najviše zavaralo i do ovoga dovelo naše gledanje na to kako drugi žive i naše želje da budemo kao i drugi. Jedan od razloga moje spremnosti da starcu stanem ukraj, bilo je to što sam smatrao da i ja moram biti na nivou nekih svojih prijatelja. Naravno, naš otac nas je često savjetovao da se u

poslovima držimo svoje moralne savjesti ali, ja mislim da bi i on drugačije razmišljao da je živio u ovakvom vremenu.

Zbog Kasimove bestidne zloupotrebe ljekarskog poziva Džafer ga nasilu htjede izbaciti van. Ali kad se prisjetio vlastitih postupaka, toliko se zastidio da čak nije mogao ni pogledati bratu u oči. Svjestan svoje lične krivice, samo je oborio pogled i tiho rekao:

- A sada od mene tražiš da i ja pogazim svoju čast

Kasim se podrugljivo nasmija:

- Zar ti misliš da ja ne znam šta ti radiš? Ti koji si već na desetine kriminalaca spasio kažnjavanja, sada bi bio red da pomogneš i svom vlastitom bratu. Mislim da si se već navikao na takve poslove!

Džaferu prekipi zbog Kasimovih provokacija, pa Ijutito viknu:

- Zar ti misliš da sam ja sada nečastan i nesavjestan čovjek!?

- Ti bi to sam trebao znati! Zar bi trebalo da onog koji se prihvati dužnosti djelioca pravde, pa onda iz koristoljublja istinu prikazuje neistinom, ubrojimo među čestite i poštene ljude!?

- A i ti takođe... - uzrujano će Džafer pokušavajući da se izgovori na svog brata Kasima, ali ga ovaj uhvati za ruke i reče umirujućim tonom:

- Smiri se brate! Pusti da budemo onakvi kakvi i jesmo, i da se više ne odajemo!

- Džafer se složio s bratovim prijedlogom i pozvao ga da sjednu i mirno porazgovaraju. Tu su razgovarali, sve dok se na kraju nisu dogovorili da Džafer, uz

određenu nadokanadu, svog brata Kasima izbavi iz nevolje u kojoj se našao.

dalje


 

 
Pretraga stranice
 
Search this site powered by FreeFind

Mapa stranice



posjeta ove godine

 
Sadržaj N_Belage
dove
Audio

Nehdžul Belaga na bosanskom jeziku
 
Perzijsko bosanska fondacija "Mulla Sadra" u Bosni i Hercegovini