1. Naziv knjige: Monoteističko shvatanje sveta 2. Autor: Morteza Motahhari 3. Prevodilac: Osman Pekarić 4. Godina izdanja:1997 Veliki dio ovog, po obimu manjeg rada profesora Motaharija, posvećen je imaginaciji, u značenju opšteg pogleda na univerzum i život. Svijestan nemogućnosti nauke da nam priušti jasno poimanje univerzuma i života, a kako je to i nedvosmisleno istaknuto u samom djelu, autor se okreće drugim izvorima pojašnjavanja stvarnosti.

 Biografija

profesora Morteza Motahharija

Profesor šahid Morteza Motahhari rođenje 2. 2.1920. god. u gradu Fariman, provincija Ho-rasan. U dvanaestoj godini preselio se u Mašhad radi učenja vjerskih nauka. Ali, usled represalija koje je diktatorski šahov režim primjenjivao u Mašhadu, bio je kasnije primoran da ode u Kom i da svoje studije nastavi tamo. Šahid Motahhari studira u Komu oko petnaest godina. On je u ovom periodu pohađao časove ajatollaha Borudžerdija i imama Homeinija, koji su bili eminentne ličnosti Koma, i sticao znanje. Njegov prvi značajniji filozofski rad objavljen je pod naslovom „Principi fib-zofije i metod realizma " 1953. godine. Profesor je iste godine počeo da predaje na Tehranskom univerzitetu i održavao predavanja u drugim naučnim centrima. Šahid Motahhari aktivno je učestvovao u ustanku 6.5.1963. godine i bio je uhapšen od strane režima. Posle naučnog i intelektualnog rada kao profesor, koncentriše svoju delatnost u Hoseinije Eršadu u Masdžedo-1-Džavad u Tehranu, ali se 1972. godine Hoseinije Eršad zatvara i profesor ponovo biva uhapšen. Islamska Revolucija je pobjedila 1979. god. i od strane imama Homeinija, vode Islamske Revolucije Iranskog naroda, profesor Motahhari je imenovan za odgovorno lice Savjeta revolucije.

Profesor je na kraju, posle jednog života punog napora i umnih aktivnosti, na dan 1. maja 1980. god., mučki ubijen od strane jedne terorističke grupe u Tehranu.

Profesor Motahhari je govorio o sebi:

„Koliko se sjećam svojih duhovnih pramena, u meni se pojavilo ovo uznemirenje od trinaeste godine i bio sam začuđujuće osjetljiv u odnosu na pitanje o Bogu. Pitanja (naravno, odgovarajuća nivou misli tog uzrasta) jedno su za drugim zaokupljala moju misao. U prvim godinama preseljenja u Kom, kada još uvek nisam bio završio uvod u arapski jezik, toliko sam bio udubljen u

svoje misli da se u meni pojavilo težnja ka samoći, nisam podnosio prisustvo cimera u sobi, gornju sobu sam pretvorio u kulu od tišine da bih bio sam sa svojim mislima. Tada nisam htjeo da u vrijeme odmora od lekcija i rasprava mislim na nešto drugo, i u stvari, razmišljanje o svakoj drugoj temi, prije nego što su moji problemi u ovoj temi bili rešeni, smatrao sam besmislenim i trošenjem vremena. U tom smislu sam učio uvod u arapski jezik, uvod u veru i principe i logiku, da bih postepeno postao spreman za proučavanje misli velikih filozofa o ovom pitanju.

Sećam se da su od početka učenja u Mašhadu, kada sam učio uvod u arapski jezik, filozofi, Arefi i Motakalemini (mada nisam bio upoznat sa njihovim mišljenjima) više od drugih naučnika, alima, istraživača i pronalazača, privlačili moju pažnju, samo zbog toga što sam ih smatrao herojima ove scene misli. Tačno se sećam da je u tim godinama, kada sam imao između trinaest i petnaest godina, među tolikim naučnicima, mudaresima (predavač) i fazelima u mašhadskoj madresi, osoba koje je više od svakog bila uveličana u mojim očima, koju sam voleo da gledam, da budem u njenom prisustvu, da gledam šta radi, i čije sam predavanje pažljivo slušao, bio rahmatollah Aga Mirza Mahdi Sahidi Razavi, predavač Božanske filozofije te madrese. Ta mi se želja nije ispunila zato što je taj rahmatollah iste (1355. A.H.L.) godine umro.

Posle preseljenja u Kom svoju izgubljenu osobu pronalazio sam u drugoj ličnosti. Stalno sam video rahmatollaha Mirzu Mahdija, pored nekih drugih karakteristika ove ličnosti, mislio sam da će moj žedni duh biti napojen sa čistog izvora ove ličnosti. Kako na početku preseljenja u Kom još uvek nisam okončao uvode, to i nisam bio vredan ulaska u kontemplativne nauke. Ali etička lekcija koja se održavala svakog četvrtka i petka od strane moje omiljene ličnosti, bila je u stvari lekcija umeća (ma'arif) i prvo putovanje i kretanje, a ne etika u smislu strogih naučnih značenja i opijala me je. Bez ikakvih pretjerivanja, ova lekcija me je toliko radovala da bih bio pod njenim jakim uticajem do sljedećeg ponedeljka i utorka. Važan dio moje intelektualne i duhovne ličnosti formiran je pod uticajem te lekcije, a zatim i drugih lekcija koje sam u toku dvanaest godina naučio od tog Božanskog profesora. Sebe sam smatrao i smatram njegovim dužnikom. Zaista je on bio čist Božiji duh."

IMAGINACIJA

Sve misaone škole odlučno stoje na stanovištu posmatranja univerzuma i tumačenja svijeta. Na osnovu toga takav pogled je nazvan imaginacijom1.('Ovaj naziv su upotrebljavali neki islamski pisci ali to ne znači (uvjerenje) u logici nego znači „Opšti pogled na univerzum i život" mi smo u ovom prevodu upoterbili izraz shvatanje svijeta umjesto imaginacija.)

Sve religije, pravci misaone škole i filozofski pogledi se oslanjaju na neku vrstu imaginacije.

Ciljevi koje postavljaju određene škole, i želja za njihovim ostvarenjem, kao i put koji su zacrtale, dužnosti i zabrane koje su postavljene, odgovornosti koje su propisane, sve su to rezultati koji nužno slijede imaginaciju koju zastupa ta škola.

Mudraci su podijelili mudrost na: teoretsku mudrost i radnu odnosno praktičnu mudrost.

Teoretska mudrost znači shvatanje univerzuma onakvog kakav je stvoren (kao stvorenje), radna mudrost znači shvatanje etike življenja kao što treba da bude a to je logičan rezultat.

Osjetilnost i imaginacija

Ne znači imaginacija osjetilni svijet. Imaginacija znači shvatanje svijeta, a vezuje se za problem spoznaje, spoznaja

je svojstvena čovjeku za razliku od osjetilosti koja je svojstvena i čovjeku i drugim stvorenjima.

Shvatanje svijeta je odlika čovjeka a vezuje se za moć razmišljanja i shvatanja. Mnoge životinje čija osjetilna snaga nadmašuje ljudska osjetila kao što je vid orla i njuh psa, osjećajnost mrava, sluh miša, neka osjetila koja imaju životinje čovjek ne posjeduje kao što je radar kod nekih živih bića. Životinje osjećaju svijet a čovjek ga tumači, ovdje nije predmet govora pitanje koje se odnosi na spoznaju, nego ono što želimo da kažemo jeste da osjetilnost nije spoznaja, u našoj ljudskoj stvarnosti ljudi će posmatrati određenu pojavu i vidjeti je odnosno doživjeti je putem osjetila. Samo mali broj će se upustiti u tumačenje te pojave ili više različitih tumačenja.

Vrste imaginacije

Imaginacija ili ljudsko shvatanje svijeta se razlikuje shodno različitosti izvora iz koje proističe ova imaginacija. Nekada će to biti sa izvora nauke, filozofije ili religije. Zato se i imaginacija javlja u tri oblika, naučnom, filozofskom i materijalističkom.

Znanstvena imaginacija naučno poimanje svijeta(Gledano u stvarnosti nauka je nemoćna da nam da jasno poimanje univerzuma i života. To pot\'rduje i sam pisac ovih redova. Zato naučno poimanje svijeta je nemoguće, a podjela imaginacije na naučnu, filozofsku i vjersku sadrži u sebi toleranciju. Miješanje i dvosmislenost zato ne postoji u naučnoj postavci božanski pogled i drugi materijalistički.)

Da bismo dosegli granice nauke u oblasti spoznaje i ono što je nauka natom planu dala, treba prvo da kažemo da nauka počiva na dva temelja teoretskom i praktičnom. Kada učenjak počne otkrivati i tumačiti određenu pojavu, prvo se pojavi u njegovom mozgu ideja teorija zatim ta ideja ide u labaratoriju na kojoj se vrši ispitivanje. Ako tu ideju odnosno teoriju potvrdi ispitivanje, onda ta teorija poprima naučnu osnovu. Ova naučna teorija ostaje sve dotle dok na njeno mjesto ne dođe potpunija teorija potvrđena boljim ispitivanjima.

Nauka slijedi ovaj put u otkrivanju uzroka i posljedica. Praktični pokusi otkrivaju uzroke nečega, tragove i posljedice, okreću uzroke uzrocima a posljedice posljedicama. Ovako nauka slijedi put u granicama mogućeg.

Posao nauke je takav da slijedi put naučnog ispitivanja. Sa odlikama i nedostacima najvažnije odlike naučnog otkrića su preciznost, osobenost i detaljna analiza. Nauka je u stanju da čovjeka obezbijedi hiljadama podataka za postojanje pojedinačnih stvari. Postoje oba ova pogleda ali se sukobljava materijalistički sa božanskim kada se postavi pitanje postojanja u metafizičkom smislu. Stoga je imam mučenik Esadr podijelio filozofsko poimanje svijeta na idealističko materijalističko i božansko (pogledati našu filozofiju Filozofsko poimanje svijeta).

Takođe je u stanju da nam pruži podatke o vegetaciji. Zahvaljujući tome na otkrivanju zakona prirode čovjek je u stanju da lakše ovlada prirodom a to prati visok industrijski i tehnološki razvoj. Na strani ovih odlika, nedostaci nauke su: 1. ograničeni domet nauke: nauka je ograničena pokusima, ona slijedi vanjske pojave dok se te pojave podvrgavaju pokusima. Međutim, univerzum sa svim svojim dimenzijama ne podliježe pokusima. Nauka je u stanju da prati uzroke i posljedice i tragove do određene granice u pragmatičnoj stvarnosti ali to će je dovesti u ćorsokak. Nauka je kao lampa u stanju je da razbije noćnu tminu do određene udaljenosti. Nauka nije u stanju da ispita načelo postanka i kraj svijeta, niti može povezati svrhu sa beskorisnošću ovog svijeta kao i svrhu njegovih zakona, niti može shvatiti najviši uzrok u univerzumu, niti vezu čovjeka sa djelatnošću univerzuma, ne

može shvatiti život poslije smrti. Zato se nauka na ovom stupnju zaustavlja a aktivnost preuzima filozofija. Svijet je u očima nauke kao stara knjiga čije su se prednje i posljednje stranice pocijepale tako da se ne zna početak knjige niti kraj. Stoga se vidi da je naučno shvatanje svijeta nepotpuno. Nauka nas upoznaje samo sa nekim dijelovima svijeta a ne sa potpunim upoznavanjem svijeta i njegovog identiteta. Shvatanje svijeta od strane nauke je kao shvatanje slona od strane ljudi kada ga dohvate u mraku. Tako onaj ko dohvati uho slona ima osjećaj da slon sliči ručnom ventilatoru, onaj ko dohvati nogu slona ima osjećaj da sliči stubu, a onaj ko dohvati leđa slona ima osjećaj da sliči krevetu.3(3Ovo poređenje je uzeto iz stihova pjesnika lranca „Dželaludina Mevlevije" gdje kaže: Došli su Hindusi u zemlju gde slon prije toga nije bio viđen.)

Djelimično sagledavanje svijeta ne može dati predstavu o njegovoj cjelokupnosti. Svijet je kao čovjek koji stanuje u nekom dijelu Teherana. On taj dio dobro poznaje sa svim njegovim detaljima i pojedinostima. Međutim, ovaj čovjek nije u stanju da shvati Teheran sa svim njegovim pojedinostima i dimenzijama kao cjelinu kada bismo objedinili sve te djeliće jedne cjeline Teherana sa drugim njegovim dijelovima onda bismo imali jednu cjelinu Teherana. Ali tu bismo imali problem shvatanja njegovog izgleda i povezanosti njegovih dijelova jednog sa drugim kao i shvatanje njegove ljepote ili ružnoće. Zato nema drugog načina da shvatimo Teheran kao cjelinu dok ne bacimo pogled na njega kao cjelinu, to nam omogućuje ispitivanje iz zraka, na primjer.

Stoga nauka je nemoćna da da odgovor na glavne postavke koje se tiču imaginacije. Ona može dati opštu sliku o cjelokupnosti svijeta.

2. Drugi nedostatak naučne imaginacije je što se smatra osnovom određenoj ideologiji, sa strane teorijskog poimanja,

to jest sa strane stvarne imaginacije kao što jeste u stvari. Slika svijeta se neprestano mijenja u naučnom pogledu.

Stavili su slona u objekat gdje nije bilo svijeta. Bila je tama. Ljudi su ulazili jedan za drugim da bi ga putem dodira shvatili. Nakon što su izašli svaki gaje opisivao na svoj način onako kako ga je doživio prilikom dodira.

Pa onaj čija je ruka dohvatila surlu kaže da ona sliči cijevi, onaj ko je dohvatio uho kaže da sliči ručnom ventilatoru. Sto se tiče osobe koja je dohvatila leđa kaže da ima osjećaj da liči krevetu. Onaj koji je dohvatio noge kaže da sliče stubovima. Nauka se bazira na temelju hipoteza i pokusa, ne na osnovu racionalističkih jasnih načela, hipoteza i pokusa imaju vrijednost vremenski ograničenu. Stoga naučna imaginacija je poljuljana nema svoju stabilnost, zato ne može biti temelj vjerovanju. Vjera traži jak temelj nepokolebljiv na koji neće uticati potresi niti promjene, temelj obojen vječnim vrijednostima.

3. Kao dodatak onome što je već rečeno, vrijednost naučne imaginacije se utjelovljuje u naučnoj i tehnološkoj postojanosti, ne pojavljuje se u teoretskoj strani. Međutim, ideologija je na strani teorijske osnove postojanja a ne na strani pokusne. To znači vrijednost teorije za nauku je moć da da stvarnu sliku svijeta, a vrijednost pokusna i tehnološka je moć nauke na uzdizanju ljudskih sposobnosti na naučni stepen. Današnji tehnološki razvoj je manifestacija naučne i tehnološke vrijednosti za nauku.

Od čuda nauke u našem savremenom svijetu je da su se tehnološke i pokusne vrijednosti strašno povećale u odnosu na teorijske vrijednosti. Neki misle da se nauka potvrdila u stvaranju vjere i pouzdanja o realnosti svijeta, napredak koji je postignut u oblasti pragmatičnih stvari, ali to nije tačno i potpuno je suprotno od toga.(l) Kao što je već prethodilo

jasno se pokazalo da je ideologiji potrebna imaginacija koja je opisana sledećim svojstvima:

1. Moć imaginacije da da odgovore na glavne postavke o svijetu kao cjelini a ne o pojedinim njegovim dijelovima;

2. Da pruži trajnu i čvrstu spoznaju a ne privremenu i prolaznu.

(1) Pogledaj: naučno poimanje svijeta Bertrand Resel, poglavlje „Put nauke' je ograničenost". U njemu su jasni dokazi za odbacivanje teorijskih vrijednosti nauke.

3. Ono što postavlja nauka mora da bude jasna teorijska vrijednost, a ne da bude tehnološko pragmatična vrijednost.

Filozofska imaginacija

Filozofsko poimanje svijeta

Ova imaginacija neće postići u svojoj preciznosti i identitetu stepen naučne imaginacije. Međutim, umjesto toga ona se zasniva na nizu načela a ta načela su: razumljivost (aksiomnost) koju ni jedan um ne može nijekati, a sebe potvrđuje putem argumenata i dokaza. Drugo, ona je opšta i potpuna, koja se u filozofskoj terminologiji zove: propisi postojanja onoga što postoji, opisuje se vrstom apodiktičkog suda.

Ne nalazi se u filozofskoj imaginaciji ono što postoji u naučnoj kao što su potres i labilnost i ograničenost.

Filozofska imaginacija daje odgovore na koje se oslanjaju ideologije. Filozofsko razmišljanje predstavlja opštu sliku svijeta sa svim njegovim dimenzijama.

Naučna imaginacija i filozofska su uvod u posao ali su različite po fizionimiji.

Naučna imaginacija je uvod u posao koji daje čovjeku moć i snagu na mijenjanje i raspolaganje prirodom i koja omogućava čovjeku da zavlada prirodom kako bi prirodu koristio za ostvarenje svojih želja i težnji.

Filozofska imaginacija je uvod u posao i utiče na njega (interpretira pravac i put izbora životnog puta čovjeku). Ova imaginacija utiče na stav čovjeka i njegove emocije prema svijetu, ova imaginacija određuje stav i kristališe pogled o univerzumu i životu, daje žvotu značaj, i spašava čovjeka od omalovažavanja i praznine.

Ono stoje bitno: nauka je nemoćna da da čovjeku predstavu koja bi bila osnov određenoj ideologiji, dok je filozofija to u stanju da učini.

Vjerska imaginacija (vjersko poimanje svijeta) kada bismo uzeli u obzir sve opšte teorije o univerzumu i svijetu filozofskom imaginacijom, ne uzimajući u obzir izvor te imaginacije, svejedno bilo to putem analogije, dokazima ili putem objave. Zato vjersku imaginaciju smatramo vrstom filozofije. Postoje zajednički dodiri između vjerske i filozofske imaginacije, za razliku između naučne imaginacije to ne postoji.

Kada bismo uzeli u obzir polazište imaginacije postoji razlika u shvatanju svijeta sa vjerskog i filozofskog gledanja.

U nekim religijama kao što je islam, vjersko shvatanje svijeta uzima filozofski karakter, to jest nosi pečat deduk-tivnosti, a predočena načela se temelje i dokazuju putem razuma. Stoga islamska imaginacija je imaginacija razuma i filozofije.

Teološka imaginacija se odlikuje kao što smo rekli sa filozofskom imaginacijom što se tiče postojanosti i vječnosti, celokupnosti i obuhvatnosti. Tu postoji i jedna druga odlika sprecifična za vjersku imaginaciju a to je njeno načelo svetosti.

Ideologija traži vjerovanje, a vjerovanje nije ostvarivo kao ideologija dok ne poprimi pečat nepovredivosti odnosno granice svetosti, dodajući tome još pečat vječnosti i postojanosti temelja te ideologije. Iz ovoga se vidi jasno da imagi-

nacija može da bude osnova za ideologiju, impuls vjerovanju kada uzme vjersko obilježje. Kao što je već predhodilo imaginacija može da bude temelj ideologiji kada se opiše čvrstoćom, širinom filozofskog razmišljanja i svetošću vjerskih načela.

Standardi vrednovanja imaginacije za dobru imaginaciju možemo da damo sljedeća mjerila:

Prvo: da prihvata dokaze i postojanost, drugačije rečeno da ima potporu razuma i logike to jest da to može razum da prihvati, a otkloni sve sumnje i nejasnoće putem rada.

Drugo: DA životu da značenje a da iz mozga skloni prazninu života i olakša ljudsku sudbinu.

Treće: da podstiče u dušama elan, želju, cilj kao gravitaciona sila za davanje snage i energije.

Četvrto: posjedovanje moći da daje pečat svetosti za humane i socijalne ciljeve da bi podstakla požrtvovanost a s tim donosi princip „sigurnog izvršenja" za idejne škole koje se baziraju na imaginaciji.

Peto: da posjeduje moć uzročne povezanosti, osjećanja za odgovornošću kod pojedinaca pred sobom i pred širom zajednicom.

Monoteistička imaginacija

Monoteistička imaginacija se proteže na sva svojstva nužna za imaginaciju a to je jedina imaginacija da sakupi sva ova svojstva.

Monoteistička imaginacija znači shvatanje svijeta da je njegovo stvaranje rezultat volje, a da poredak postojanja počiva na temelju dobra i milosti i na temelju željenog savršenstva.

Monoteistička imaginacija znači da je svijet od jednog autoriteta i osovine i da njegov početak i kraj pripada jednom „mi smo Allahovi i mi ćemo se njemu vratiti".

Stvorenja svijeta, oslanjajući se na ovu imaginaciju se kreću jednim pravcem ka jednom, to je savršeni jedinstveni centar, potpuno harmoničan poredak, nema stvorenja da postoji bez svrhe. Svijetom upravljaju zakoni koji ne poznaju promjene „Božiji zakoni" a čovjek uživa posebnu čast među stvorenjima i dobija objavu i snosi odgovornost za vaspitanje sebe i zajednice. Svijet je škola za čovjeka. Tvorac nagrađuje čovjeka prema (nijetu nakani). Monoteističku imaginaciju potvrđuje logika, nauka i argumenti. Može se vidjeti da svaki atom ovog svijeta upućuje na postojanje mudrog i znanog stvoritelja. Svaki list na drvetu predstavlja knjigu o spoznaji tvorca. Monoteistički pogled daje životu život, cilj i značenje, on stalno podstiče čovjeka na put savršenstva koji se stalno usavršava i koji neće stati.

Monoteističko poimanje prožima čovjeka energijom i stavlja pred njega čiste svete ciljeve, čini pojedince požrtvovanim i predanim. Monoteistički pogled je jedini u kojem se može naći odgovornost pojedinca jednog prema drugom u pravom smislu.To je jedini pogled koji je u stanju spasiti čovjeka od pada u provaliju i haosa.


Islamska imaginacija

Islamska imaginacija je monoteistička imaginacija, jedinstvo koje je donio islam u najčistijem obliku i najljepše ga predstavio, Tvorac u očima islama je „niko nije kao on (sura 11), on je sam sebi dovoljan a sve drugo treba tvorca", „Vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je nezavisan i hvale dostojan (sura fatir 15). On obuhvata sve što postoji i moćan je sve da uradi. „On, uistinu, zna sve." (sura 12). „Isto on sve može" (sure Elhadž 6).

On se nalazi na svakom mjestu, bez njega ne može ni jedna strana niti mjesto. „Kuda god se okrenete, pa tamo je Allahova strana" (sure El-Bekale 115).

On zna tajne srca i namjere i šta naum pada ljudima.

„Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova haje, jer, mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice. (Sure Kaf 16). Njega krasi savšenstvo a strani su mu mane i nedostaci, „Allah ima najljepša imena" (Surteul-earaf 180).

Bog nije tijelo niti se može vidjeti, „pogledi do njega ne mogu doprijeti, a on do pogleda dopire" (suret elenam 103).

Na osnovu monoteističkog poimanja, svijet je stvoren i pod stalnim nadzorom božanske volje, kada bi se božija zaštita na trenutak prekinula, svijet bi nestao.

Svijet nije uzalud stvoren, u stvaranju svijeta i čovjeka postoji cilj i Božija mudrost. Ništa nije stvoreno na pogrešnom mjestu i bez mudrosti i koristi. Postojeći poredak je najbolji i najsavršeniji. Svijet počiva na temeljima pravde i istine i na uzrocima i posljedicama, zato je poterbno da

istražujemo sve rezultate u njihovom početku i uzroku i da dođemo do rezultata svakog od njih posebno.

Božija volja i sudbina sve ovo postoji putem posebnog uzroka, volja i sudbina su lanac uzroka na nešto.4(Pogledaj knjigu čovjek t sudbina (Pisma ove knjige).)

Božija volja i želja prožima ovaj svijet putem zakona to jest zakon opšteg načela. Božiji zakoni se ne mijenjaju nego se promjene u svijetu dešavaju putem tih zakona. Dobro i zlo su povezani sa vrstom ljudskog morala i postupcima. Dobra djela kada im se doda nagrada i kazna na drugom svijetu ovaj svijet zahteva kaznu ili nagradu, napredovanje i savršenost propisa i zakona božanskih. Svijet je kolijevka ljudskog savršenstva.

Božija volja i sudbina upravljaju čitavim svijetom a Čovjek je podređen Božijoj volji i sudbini. Pošto je slobodan posjeduje volju i odgovornost i kovač svoje sudbine. Čovjek uživa čast i poštovanje spreman da nosi ogrtač Božijeg namjesnika na zemlji. Ovaj svijet se ne može razdvojiti od budućeg svijeta, veza između ova dva svijeta je kao veza između razdoblja sijanja i žetve, a čovjek će požnjeti samo ono što posije. Sličnost između dva svijeta je takođe kao razdoblje između doba dječaštva i doba starosti, doba starosti je učinak doba dječaštva i mladosti.

Islamska imaginacija traži istinu vjera. Islam je put istine realiteta i stvarnosti. Riječ islam znači predati se. Prvi uslov za čovjeka muslimana je predati se realitetu i istini. Islam odbacuje sve boje neposlušnosti, svađu, fanatizam, slijepo oponašanje, pristrasnost, oholost jer se to sukobljava sa duhom pokornosti istini i stvarnosti. Islamsko stanovište je da je čovjek slijep ako traži istinu preko užitaka, on će tražiti istinu ali neće stići do istine. Kao što islam ne pridaje važnost prihvatanju istine oponašanjem ih nasljednim putem, ako je to popraćeno prkosom i svađom.

Istinski musliman, bio muškarac ili žena, traži istinu, uzima mudrost gdje god je nađe i ma od koga došla, i treba da obiđe čitav svijet kada je u pitanju traženje nauke. Istinski musliman traži istinu u svim fazama svog života, i na svim prostorima (bez ograničenja i određivanja mjesta), i vjeruje da naučne istine nisu monopol određene grupacije. Pravi vjernik vjeruje ono što je rekao poslanik islama: „Uzmite mudrost pa makar to bilo i od idolopoklonika". Mudrost je izgubljena stvar vjernika, neka je traži pa makar to i od pripadnika politeista. Tražite nauku pa makar to bilo i u Kini. Tražite nauku od bešike do groba. Islam navodi površna shvatanja na pravo razmišljanje, a slijepo oponašanje očeva i djedova na razmišljanje. Ako bi bilo drugačije onda se to protivi duhu predanosti pred istinom a bilo bi posticaj odstupanju i udaljavanju od stvarnosti.

Allah je najviša istina i početak postojanja. Čovjek ima sklonost ka stvarnosti i objektivnosti. Dijete traži u prvim satima svoga rođenja grudi svoje majke jer ih smatra stvarnim, postojećim. Sa rastom fizičkog tijela i uma počinje da razlaže između sebe i drugih stvari, smatrajući ih da su postojeće i odvojene od njega. Čovjeka sa vanjskim stvarima povezuje skupina misli, on, koristeći se mislima smatra ih sredstvom za povezivanje, on zna da stvarna istina predmeta nisu misli koje se nalaze u mozgu. Stvarna istina koju shvata čovjek putem osjetila čini ono što mi nazivamo svijetom, a odlikuje se sledećim svojstvima:

1. Ograničenost

Sva osjetima stvorenja od atoma do zvijezda su ograničena. Zauzimaju određeni vremenski i mjesni prostor. Van toga mjesta i prostora nema postojanja za tu određenu stvar. Neka stvorenja zauzimaju ogroman lokalitet kao i duži vremenski period, dok druga stvorenja zauzimaju manji prostor i kraći vremenski period. Međutim, sva su ogrančiena vremenom i prostorom.

2. Izmjena (transformacija)

Sva stvorenja svijeta su promjenljiva, sklona evoluciji, nestalna. Ne postoji stvorenje u osjetilnom svijetu a da ostane u istom stanju. Ili će rasti, razvijati se i ići ka savršenstvu, ili će propasti, doživjeti dekadenciju. Materijalno postojanje čitavo vrijeme je sklono promjenama i stalno se mijenja u svojoj postojanosti.

Uzimaće i davati ili će biti uzeto i davano, stvorenja uzimaju od istinitosti drugih predmeta i tako postaju dio te stvarnosti. Dešava se da stvorenja daju vanjskoj postojanosti svoj dio. U svakom slučaju nemoguće je da materijalna postojanost ostane nepromijenjena. Ovo je druga osobina stvorenja materijalnog svijeta da se mijenjaju.

3. Povezanost

Sva stvorenja ovog svijeta su povezana, to jest njihovo postojanje je uslovljeno postojanjem nečeg drugog, pa ako to nestane nestane i to stvorenje.

Kada bisom bacili pogled na stvarnost stvorenja vidjeli bismo mnogo uslova i uzročne povezanosti. Nemoguće je vidjeti stvorenje među stvorenjima bez uzroka, to jest stvorenje oslobođeno okova drugih stvorenja.

Sve što postoji je uslovljeno, svaki predmet je po mjeri drugog predmeta, nešto drugo je po mjeri nečeg drugog.

4. Potreba

Materijalna stvorenja su povezana kao što smo rekli, a shodno tome i potrebna jedna drugom, potrebna svim uslovi-ma i okolnostima i međusobno povezana. Svaki od ovih uslova u svom periodu je upućen na potrebu na druge uslove i druge okolnosti. Nemoguće je naići na stvorenje da je dovoljno samo sebi a da mu ne treba niko drugi, da je u stanju da opstane, uz pretpostavku da drugo iščezne.

Stoga siromaštvo i potreba su od opštih pojava u postojanju univerzuma.

5. Relativnost

Osjetilna i materijalna stvorenja su proporcionalno uključena u postojanje i u savršenstvo postojanja. Ako bi opisali stvorenja naprimer sa ohološću, veličinom, snagom, moći, sjajom i ljepotom ili sa prapočetkom i vječnošću ili sa postojanjem i egzistencijom, tada mi postojanje opisujemo mjerom drugih stvari. Tako ako opišemo sunce da je veliko to znači da je veliko u odnosu na nas, na zemlju, na zvijezde u našem sunčevom sistemu, s druge strane sunce je malo u odnosu na druge planete. Tako ako opišemo stvorenje da je snažno, lijepo ili učeno, postojanje nečega se pojavljuje iz odnosa nečega sa nečim.

Svako postojanje i sve savršenosti, svako znanje i sve ljepote, veličina, snaga i uzvišenost se pojavljuju kada se dovedu u vezu sa onim drugim. Sva spomenuta svojstva se mijenjaju u suprotno kada se dovede stvorenje u vezu sa nečim višim. Drugim riječima, prelazi postojanje u ništavilo a savršenstvo u nedostatak, ljepota u ružno, a veličina i uzvišenost u prezrenost. Snaga razuma i razmišljanja u čovjeku se ne može zadovoljiti pojavama, suprotno osjetilno, nego prodire u suštinu pojava univerzuma. Ova snaga znači da postojanje ne može biti ograničeno i omeđeno ovim ograničenim pojavama sklonim promjenama, relativnostima uslovnošću i promjenama.

Ova arena univerzuma koja je pred nama koja sama po sebi postoji i oslanja se na sebe. Stoga bez sumnje mora da

postoji trajna istina, apsolutna, neograničena i ničim uslov-ljena, koja nema potrebu na koju se oslanjaju sva stvorenja prisutna u svako vrijeme i na svakom mjestu. Bez ove istine arena univerzuma ne bi mogla stati na svoje noge, to jest ne bi mogla postojati u osnovi, niti bilošta bez ove istine, osim ništavila i nepostojanja.

Časni Kur'an opisuje Allaha neka je uzvišen i hvaljen da je vječan, bogat, utočište svakom ukazujući da je areni univerzuma, potrebna istina na kojoj će zasnivati svoje postojanje, ova istina je oslonac i čuvar svake stvari koja je ograničena, relativna i uslovljena. Zaista je uzvišeni dovoljan sam sebi, jer sve što je osim njega traži njega i on je utočište svakome. Sve što je osim njega prazno je i traži istinu koja će je ispuniti postojanjem.

Časni Kur'an naziva stvorenja osjetilne prirode znakovima, svaka stvar upućuje na postojanje uzvišenog Allaha, na njegovu moć, znanje, život i volju.

Svijet prirode u očima časnog Kur'ana je sličan knjizi napisanoj rukom pisca, znanog i mudrog. Svaki red, odnosno svaka riječ upućuje na neogrančeno znanje i mudrost na neograničenost pisanja. Svaka nauka od nauka prirode je ogledalo pomću koje se upoznaje priroda a ona je jedno ogledalo koje dublje upućuje na spoznaju uzvišenog Allaha.

Da bismo shvatili logiku Kur'ana što se tiče upoznavanja prirode iz čije se spoznaje lakše shvata postojanje Allaha, spomenućemo kuranski ajet jedan od mnogo drugih koji govore na tu temu:

„Stvaranje nebesa i zemlje, smjena noći i dana, lađa koja morem plovi s korisnim tovarom za ljude, kiša koju Allah spušta s neba pa tako u život vraća zemlju nakon mrvila njenog po kojoj je rasijao svakojaka živa bića, promjena vjetrova, oblaci koji između neba i zemlje lebde, doista su dokazi za one koji imaju pameti" (El-Bekare 164).

Ovaj kuranski ajet poziva na upoznavanje arene univerzuma, upoznavanje pojava i kretanje nebeskih tijela, ekonomski uticaj kosmosa na život i pojave na zemlji. Kao što se može zaključiti ovaj ajet potvrđuje da ko upozna prirodu i njene pojave može putem iste spoznati uzvišenog Allaha.

Božja svojstva

Časni Kur'an kaže da je Allah opisan sa najsavršenijim svojstvima. „On ima najljepša imena". (El Hašr 24).

Svako stvorenje nosi sa sobom svoja svojstva. „On je uzvišen i na nebesima i na zemlji. On je silan i mudar. (Erum 27)

Allah je živ, moćan sveznajući, raspolaže slobodnom voljom, milostiv, onaj koji upućuje stvoritelj, mudar, koji oprašta grijehe, pravedan, opisan sa mnogo savršenih svojstava.

On uzvišeni, s druge strane nije tijelo, nije mrtav, nije nemoćan niti ohol, nije nasilnik.

Prva skupina svojstava su svojstva savršenstva kojima je opisan Allah. I zovu se pozitivna svojstva. Druga skupina je nepotpuna svojstva, a Allah je izvan tih svojstava i zovu se negativna svojstva.

Mi hvalimo Allaha i slavimo kada spomenemo njegova lijepa imena i pozitivna svojstva, hvalimo ga i kada kažemo da je čist od svih nedostataka. U hvali i veličanju usredsređujemo se na spoznaju Allaha. S time se i mi uspin-jemo na stepenu savršenstva.

Božije jedinstvo

Uzvišenom Allahu nema nekoga sličnog niti druga. Nemoguće je to kada se radi o Allahu. jer je mnoštvo svojstvo stvorenja ograničenosti i relativnosti, a mnoštvo i brojnost u postojanju neograničenog nema značenja.

Mi možemo imati jedno dijete ili više djece. Takođe možemo uzeti jednog prijatelja ili više prijatelja, jer smo mi ogrančieni a takođe naša djeca i naši rpijatelji su ograničeni. Ograničeno postojanje ili stvorenja sa ograničenim svojstvima mogu uzimati drugove a to predstavlja mnoštvo, a što se tiče postojanja koje nije ograničeno ono ne prihvata mnoštvo niti brojnost.

Ovaj primat će ukratko objasniti ovaj problem.

U vezi dimenzija ovoga svijeta, vidljivog materijalnog, učenjaci su se podijelili u dvije grupe: grupa koja kaže da su dimenzije ovog svijeta ograničene to jest ovaj materialni svijet se proteže do granice koja ima svoj kraj. Druga skupina koja vjeruje da materijalne dimenzije ovog svijeta nemaju kraj, ovaj materijalni svijet nema početak, sredinu i kraj.

Ako prihvatimo teoriju ograničenosti svijeta možemo postaviti pitanje o postojanju drugog materijalnog svijeta, a koji nije naš svijet. Ako prihvatimo teoriju da svijt nema kraj, ne možemo prihvatiti postojanje drugog svijeta osim našeg pa ako postoji drugi svijet osim našeg ili je to isti ovaj svijet ili dio njega. Ovaj primer se vezuje za materijalni svijet, svijet tijela a tjelesna stvorenja su ograničena, uslovljena i stvorena, ona ne posjeduju univerzalnost, nezavisnost niti opstoje sama po sebi. Ovaj svijet je ograničen. Ne možemo predpostaviti drugi svijet njemu ako prihvatimo teoriju da je svijet neograničen, pa šta misliš o Allahu uzvišenom, koji nije ograničen i koji je najviša istina i koji obuhvata svaku stvar, na koga ne utiče mjesto i vrijeme, a koji nam je bliži od vratne žile kucavice.

Stoga je nemoguće da Allah ima druga i suparnika, a to je nemoguće i pretpostaviti.

Dodajući tome i ovo da vidimo tragaove božije pažnje na svakom mjestu, upravljanje i mudrost u svim stvorenjima. Svugdje vidimo jednu volju, jedan poredak u svim dijelovima svijeta. To ukazuje da ovaj naš svijet potiče iz jednog izvora a ne iz dva ili više.

Ovdje se pojavljuje drugo pitanje, kada bismo pretpostavili više bogova, onda bi svijet bio podređen više od jedne volje ili željama više bogova. Svaka od ovih volja bi uticala na izvršenje radova sa izjednačenim omjerom. Kada bi ovaj svijet imao dva boga, svako stvorenje bi pripadalo dvostrukom stvaranju a svako od stvorenja pripadalo bi odnosno imalo dva postojanja a rezultat bi bio nemogućnost pojave bilo kog stvorenja a to bi dovelo do ništavila i iščeznuća svijeta. Zato kaže časni Kur'an: da zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah poremetio bi se oredak (nebesa i zemlje) (El-Enbija 22)

Obožavanje

Spoznaja Allaha jednogjedinog, savršenog koji je čist od mana i nedostataka i znajući da je njegova veza sa svijegom veza tvorca koji bdije nad njim svojom milošću, to podsetiče u našim dušama želju da zauzmemo određen stav a to se zove obožavanje.

Obožavanje je vrsta spone, izražena u pokornosti čovjeka slavljenja i hvalenja uzvišenog Allaha. Ovu vrstu spone može da uspostavi čovjek samo sa gospodarom. Ta iskrenost je samo sa Allahom. On iskren a niti je dozvoljena ta veza sa nekim drugim. Spoznaja Allaha, smatrajući ga jedinim početkom za postojanje, jer je on gospodar svih stvari, nameće nam se obaveza da ga samo jednog jedinog obožavamo, a casm Kur'an u više navrata potvrđuje da obožavanje pripada samo Allahu i da nema većeg grijeha od pripisivanja druga bogu.

Sada ćemo baciti svjetlo na obožavanje jer je to veza čovjeka sa Allahom jednim jedinim.

Definicija obreda

Da bismo objasnili značenje obreda spomenimo:

1. Obožavanje može biti izgovorom ili djelima; izgovor je riječ o grupi čitanja i molitvi koje izgovaramo u namazu ii odazivanje Allahu na hadždžu.

Što se tiče badeta radnjama, to je skupina pokreta i radnji koje obavljamo kod pregibanja i padanja ničice kod sta-janjana na molitvi, stajanje na svetim mjestima i obilazak oko kjabe.

Većina obreda se obavlja izgovorom i radnjam a zajedno kao što je u namazu i hadždžu

2. Ljudskih radnji ima dvije vrste:

simboličnih i nesimboličnih. Nesimbolične radnje su te kojima se ne želi simboličnost nego nešto drugo. Ovdje je cilj ostvarenje cilja i tragova prirodnih kao primer rad seljaka na njivi ili rad krojača sa platnom. Seljak ne želi od svog rada ništa drugo nego da ostvari prirodni uticak zemljoradnje i nema drugog značenja u njegovom poslu.

Što se tiče simboličkih radnji one tumače vrstu ciljeva i doživljaje, kao na primer pokreti glave su znak potvrđivanja, naklono je znak poštovanja. Većina ljudskih postupaka prve vrste i mali broj druge vrste.

Ova druga vrsta od radnji čovjeka podliježu sudu izgovora i riječima i za određenu namjeru. Nakon ovoga možemo reći da je obožavanje bilo izgovorom ili obredima (radnjama) a to je rad sa određenim značenjem. Tako čovjek sa riječima obožavanja izražava određenu istinu, a radnjama obožavanja, njihovim obredima kao što je ruku i sedžda, stajanje, tavaf i apstinencija govore o istim istinama koje smo spomenuli u ibadetu izgovorom.

Suština obožavanja

Čovjek sa ibadetom zikra ili ibadetom obreda izražava sledeće:

1. Zahvaljuje Allahu i hvali ga sa njegovim lijepim svojstvima. To su svojstva koja izražavaju savršenstvo apsoluta, kao što je apsolutno znanje, apsolutna moć i apsolutna volja.

Apsolutnost u savršenstvu, znanju, moći i volji znači udaljavanje ograničenosti i uslovljenosti od ovih svojstava i udaljavanje potreba od Allah jer je on sam sebi dovoljan.

2. Hvaljenje Allaha i nijekanje svakog nesavršenstva i manjkavosti od njega, kao što je prolaznost, ograničenost, neznanje, slabost, škrtost, nasilje i drugo.

3. Zahvaljivanje i hvalenje Allaha smatrajući ga izvorom svakog dobra i blagodati jer Božije blagodati nam dolaze od Boga.

Svjedočenje sa predanošću i pokornost Allahu bez uslovljavanjajer on zaslužuje pokornost i predanost. On je taj koji naređuje. On je Allah a mi smo ti koji se pokoravamo i predajemo jer smo njegovi robovi.

5. Odbacivanje idolopoklonostva u spomenutim stvarima i nema ničeg apsolutnog osim njega, nema stvorenja a da nije sa nedostacima i manjkavostima osim njega, nema drugog izvora svim bićima osim njega, zato mu uzvraćamo sve zahvalnosti. Nema drugog stvorenja koje zaslužuje da mu se pokorava i predaje osim Allaha. Sve pokornosti kao pokornosti poslaniku, imamu, vladaru, roditeljima, učitelju treba da se završavaju sa pokornošću Bogu. Ako nije tako onda je pokornost zabranjena.

Ovakav stav čovjek treba da ima prema Allahu a nije dozvoljeno imati ovakav stav prema bilo kome osim Allaha.

Stupnjevi božijeg jedinstva

Jedinstvo ima svoje stepene, takode idolopoklonstvo ima svoje stupnjeve. Stvarno jedinstvo je ono koje sadrži sve faze jedinsteva.

1. Jedinstvo samobitka

Jedinstevo samobitka je spoznaja bitnosti Allaha da je on jedan jedini. Svaki monoteist zna da je Allah bogat, dovoljan sam sebi, sve je upućeno na njega i traži pomoć od njega a njemu ne treba pomoć ni od koga. ,,O ljudi, vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je nezavisan i hvale dostojan" (Fatir 15).

Svaki monoteist vjeruje da je Allah početak svega, od njega potiču sva stvorenja i on je njihov stvoritelj, sva stovren-ja su od njega a sam tvorac nije rođen, po mišljenju mudraca on je prvi uzrok.

Ovo je prva faza spoznaje Allaha i prva imaginacija koja se vreže u um čovjeka monoteiste o bogu, jer je prvo pitanje sa kojim se sreće um čovjeka o postojanju: postoji li nezavisna istina koja ne potiče od drugog izvora, dok sve druge istine potiču od te samostalne? Monoteizam samobitnosti znači da bog ne podliježe mnoštvu niti ima suparnika: „Niko nije kao on"(Ešurall).

Nema stvorenja na njegovom stupnju postojanja ,,i niko mu ravan nije" (...). Mnoštvo je osobina stvorenja i mogućeg. Muhamed je naprimer jedinka iz jedinki ljudske vrste. Jasno je da je moguće i druge jedinke pripisati ovoj vrsti. Što se tiče

biti koja postoji sama po sebi (Allaha) njoj ne pripadaju ta svojstva niti te osobine.

Jedinstvo bitka koje postoji samo po sebi upućuje na jedinstvo univerzuma, njegov početak, njegovo osnivanje, njegovo vraćanje i kraj. Univerum nije osnovan od mnoštva niti se vraća mnoštvu. Univerzum potiče od jedne jedine istine (Allaha). „Reci: Allah je stvoritelj svega" (Sure rad 16).

I vraća se toj istoj istini (Allahu). „I eto Allahu će se sve vratiti" (Sura 53).

Rečeno drugim riječima: svijet pripada jednom stožeru, jednom centru i jednoj osovini. Veza stvoritelja sa univerzumom je veza stvoritelja sa stvorenjem, to jest veza posledice sa uzrokom; kao veza svjetlosti sa svjetiljkom ili veza ljudske svijesti sa čovjekom. Tačno je da Allah nije izvan stvari niti u njima kao što kaže Ali A.S. vladar pravovjeernih. Takođe je tačno da je bog sa stvorenjima a da stvorenja nisu sa bogom. „On (Allah) je sa vama gdje god vi bili" (El-vakia Aje 4). Ovo ne znači da je Allah u odnosu na ovaj svijet kao svjetlost u odnosu na svijetiljku ili kao savjest u odnosu na tijelo čovjeka. Kada bi bilo tako, onda bi Allah bio uvjetovan svijetom, a ne svijet uvjetovan Allahom, jer je svjetlost uvjetovana svjetiljkom a nije svjetiljka uvjetovana svijetlom: neodvojivost Allaha od svijeta ne primorava Allaha, svijet i čovjeka da idu jednim putem. Svi su pokreti podređeni jednoj volji, jednoj moći, a Allah je iznad svojstava njegovih stvorenja.

Veličanstven je gospodar tvoj, dostojanstveni, i daleko od onoga kako ga predstavljaju oni. (Sure As-safat 180)

Jedinstvo svojstava

Jedinstvo svojstava znači shvatiti stvoritelja da je božija biti isto što i njegova svojstva, i da ta svojstva jedno sa drugim čine jedinstvo. Jedinstvo bitka znači nijekanje suparnika i takmaca, a jedinstevo svojstava znači nijekanje svake vrste mnoštva u samobitnosti. Bit tvorca sa opisom lijep, uzvišen, savršen ne odnosi se na različite strane, razliku između biti i svojstava, jer razlika svojstava bi značila ograničenje postojanja a što se tiče neograničenosti postojanja za tu postojanost je neprihvatljivo mnoštvo kao i razlika između biti, svojstava kao što je neshvatljivo drugo postojanje ovom postojanju.

Jedinstvo svojstava je slično jedinstevu bitka, sa aspekta islamske spoznaje. Najviši ljudski umovi koji su se iskristal-isali iz škole potomaka božijeg oslanika Muhameda a.s.

Ukazujemo ovdje na prvi govor staze rječitosti kao potvrdu i objašnjenje što smo rekli o jedinstvu svojstava: hvala Allahu čiju slavu i hvalu ne mogu postići i izgovoriti oni koji ga hvale, niti brojači mogu pobrojati njegove blagodati niti njegove zasluge mogu postići marljivi, koga ne postižu ambicije, niti ga može shvatiti dubina uma, onaj čija svojstva nemaju granicu i čiju je granicu postojanja nemoguće obilježiti.

Potpuna predanost Allahu niječe njegova svojstva. Očitujući sva svojstva da je Allah neopisiv, i očitujući da sve što je opisano nije svojstvo:

Onaj ko opiše Allaha napravio je komparaciju a ko pravi komparaciju udvostručio je boga, a ko ga udvostruči onda ga dijeli, a ko ga dijeli niječe ga.

U ovoj izreci se potvrđuju božija svojstva. Njegovim svojstvima nema određivanja ni granice, negiranje svojstava očitujući da su sva svojstva neopisiva. Iz ovoga razumijemo da su svojstva kojima je opisan Allah su svojstva neograničenosti kao što je neograničena i samabit boga a to je bit uzvišenog tvorca. Svojstva koja se ne mogu pripisati Allahu su ograničena svojstva i koja su odvojena od bitka boga i jedna od drugih.

3. Jedinstvo djela

Jedinstvo djela znači pripisati sve što postoji na svijetu od poredka i zakona, uzroka i posljedica kao djela uzvišenog Allaha i njegove volje. Allah uzvišeni bdije i održava ovaj svijet. Stvorenja ovog svijeta nisu nezavisna, ne posjeduju samobitnost nego je njihovo postojanje vezano za tvorca, a ta veza obuhvata oblast djelovanja i uzročnosti. Tvorac nema pomagača u svom djelovanju. Svo djelovanje i uticaj pripada uzvišenom i on stoji iznad svakog djela. „Ono što hoće Allah biće nema snage i moći osim u Allaha".

Čovjek je sličan ostalim stvorenjima božijim, on ima uticaj na stvari kao i na svoju sudbinu ali nije prepušten sam sebi. „Sa božijom snagom i moći ustajem i sjedam". Uvjerenje daje postojanje uz punomocje boga bio to čovjek ili nešto drugo traži uvjerenje da to što postoji jeste suparnik bogu u samostalnosti i uzročnosti. Nezavisnost u djelovanju zahteva nezavisnost u samobitnosti a to demantuje jedinsetvo bitka prije nego što niječe jedinsetvo djela. Hvala Allahu koji sebi nije uzeo dijete i koji u vlasti nema ortaka i kome ne treba zaštitnik, zbog nemoći i hvaleći ga veličaj. (Sure el isra 111)

4. Jedinstvo u obožavanju

Tri stepena jedinstva su spomenuta. Vezuju se za teoretsko jedinstvo a to je vrsta spoznaje, što se tiče jedinstva u obožavanju to je jedinstevo pragmatičnosti, to je vrsta egzistencije i preobražaja.

Tri stupnja monoteizma predsteavljaju pravilno razmišljanje, a ova faza je predstavljena u egzistenciji i postojanju. Teorijski monoteizam je integralni polged a pragmatični monoteizam je požrtvovanost na putu savršenstva. Teorijski monoteizam je kako doći do toga da je Allah jedan. A pragmatični monoteizam je ljudska sjedinjenost. Teorijsko jedinstvo je pogled a pragmatično jedinstvo je požrtvovanost.

Prije nego što objasnimo pragmatični monoteizam treba da postavimo ovo pitanje: da li je teorijski monoteizam shvatanje jedinstvenosti bitka Allaha, a vjerovanje u jedinste-vo bitka i svojstava i da li je moguće jedinstevo u djelima. Kada bi to bilo moguće da li to razumijevanje utiče na ljudsku sreću ili uticajni faktor koristi ljudskoj sreći kao pragmatični monoteizam i ništa drugo. Mogućnost spoznaje monoteizma spomenute u pitanju smo objasnili u knjizi „Osnovi filozofije i realizma". Sto se tiče uticaja spoznaje na ljudsku sreću to se vezuje za naše razumijevanje čovjeka i njegove sreće.

Poplava materijalnih ideja u vezi čovjeka i postojanja dolaze i odlaze i djeluju na čovjeka čak i onoga koji vjeruje boga i da spoznaji boga ne daju važnost. To je vrsta bježanja od stvarnosti i povlačenje u intelektualnu imaginaciju. Međutim, čovjek musliman, vjernik zna da ljudska zbilja nije samo čisto tijelo, nego je osnovna ljudska istina, njegova duša čija je suština znanje, svetost i čistoća. Ovaj čovjek dobro zna da je monoteizam gledan teorijskom terminologijom osnova naučnom monoteizmu, to je savršenstvo duše, odnosno najviši stepen savršenstva duše. To čovjeka uzdiže ka Allahu i dodjeljuje mu savršenstvo. ,,K njemu se uzdižu lijepe riječi, i dobro djelo on prima. Fatir 10.

Ljudska humanost počiva na spoznaji Allaha, jer spoznaja humanost je ne može odvojiti od čovjeka, to čini najdublje i najvažnije dijelove njegovog postojanja. Kada god se poveća ljudska spoznaja univerzuma, poretka postojanja, početka postojanja u njemu se ostvare svojstva humanosti koji stvaraju nauku i spoznaju, a to je pola suštine.

Shvatanje spoznaje Allaha u islamu posebno škole časne porodice božijeg poslanika smatra se ljudskim ciljem bez obzira na odjeke u društvu koje proizvodi ta spoznaja. Sada

ćemo početi sa pragmatičnim monoteizmom. Pragmatični monoteizam ili monoteizam obreda to je monoteizam usmeren ka obožavanju Allaha. Objasnićemo nešto kasnije obožavanje u islamu. Stupnjevi i kategorije. Najjasniji stupanj ibadeta je vršenje obreda uz odbacivanje svake manjkavosti kod Allaha i njegovo slavljenje. Ako osoba ovaj obred radi u ime nekog drugog osim Allaha izlazi iz kruga monoteizma a time i iz islama. Međutim, obožavanje o islamu ne ostaje na ovom nivou. Svaki napor koji učini čovjek prema bogu je obožavanje, a ko uzme svoju strast za boga onda obožava svoju strast.

„Hoćeš li ti biti čuvar onome koji je strast svoju za boga svoga uzeo." (El furkan 43)

Svaka pokornost stvorenju koju bog nije naredio da mu se pokorava, i svako podčinjavanje i predaja stvorenju je obožavanje tog stvorenja:

„Oni pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje" (Eteube 31).

,,I da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo" (Ali imran 64).

Pragmatični monoteizam ili monoteizam u obredima znači pokornost jedino Allahu i uzimati ga stranom za obožavanje i cljem u svim našim radnjama, a odbacivati svakog varalicu zavodnika osim njega, to znači da se bogu klanja, da samo njemu ničice pada, da živi i umire jedino na božijem putu.

„Reci moje molitve i moji obredi, mojo život i moja smrt doista su posvećeni Allahu, gospodaru svijetova." (El-enam 162)

Riječ nema drugog boga osim Allaha, objašnjava više od pragmatičnog jedinstva. To znači odbacivanje svega osim Allaha.

Čovjek i monoteizam

Problem koji zaokuplja ljudski um neprestano u pogledu monoteizma se razlikuje sa pozicija jedinke i društva. Problem jedinsteva ljudskog bića je u njegovoj unutrašnjoj sadržžini i njegovim integralnim kretanjima kao i jedinstvo ljudskog društva i poredak u kojem se kreće. Takođe je problem dvojnosti i mnoštva osobenosti ljudskih stvorenja i podjela duštva na grupe i slojeve međusobno suprostavljene.

Ovaj problem je podstakao mislioce da istražuju u oblasti jedinsteva ljudskog identiteta na poljiima duhovnog i društvenog u traganju za putem ljudskog savršenstva i skladnosti.

Ljudski um je iskristalisao tri pogleda i to materijalistički, idealistički i realistički pogled.

A) Materijalistička teorija

Ova teorija vjeruje u materiju a odbacuje sve duhovne poglede, ide dotle da je glavni faktor u podjeli spoznaje i u raspodjeli svijesti u socijalnim suprotnostima društva i jurisdikciji stvari nad čovjekom. Tako svojina je faktor podijeljen na unutrašnji sadržaj čovjeka i ljudskog društva. Čovjek je društveno biće po prirodi. U ranijoj istoriji je živio u zajednici jer je duh zajedništva bio prisutan.

Nije postojao osjećaj za individualnost. Čovjek je u prvo vrijeme živio prema ovoj teoriji život socijalizma, stoga je čovjek u prvom socijalističkom društvu živio u zajednici i osjećanjima zajedništva. Svoje dnevne potrebe je zadovoljavao iz mora i kopna. Dodatne proizvodnje nije bilo. Ovo stanje je bilo ovakvo dok čovjek nije otkrio zemljoradnju, tako se pojavila dodatna proizvodnja i mogućnost ulaganja jedne grupe kod druge. Ovo je dovelo do pojave privatne svojine. Ovo načelo je monopol nad bogatstvom, proizvodni

resursi i sredstva za proizvodnju posebnoj skupini, dovodi do prestanka duha zajedništva i dovodi do podjele jedinstevene zajednice na dva sloja. Sloj izobilja i bogatstva i sloj proleter-ijata. Sa pojavom svojine čovjek je osjetio izlovanost od svoje istinske biti, a ona je bit zajedništva i počeo je da osjeća da je on vlasnik umjesto osjećaja daje čovjek.

Ova teorija vjeruje da čovjek može da se vrati u jedinstvo stvorenja i spas duše i jedinstvo zajednice, spas zajednice putem uklanjanja ovih stega i monopola. Istorija ide neminovno ka putu jedinsteva.

B) Idealistička teorija

Ova teorija se uzima iz duše čovjeka i ljudske unutrašnjosti i njegove povezanosti sa dušom. To je osnova i okvir za razmišljanje. Ova teorija podupire faktor nadležnosti promjene jedinsteva i vodi ka usitnjenosti i mnoštvu na nivou ljudske duše i na polju društvenog bitisanja. Međutim, uzrok različitosti je moguć u prisajedinjenju a nemoguća u odred-benici.

Dodatak se dijeli putem odredbenice, a ne odredbenica putem dodatka. Dodajući stvari čovjeku kao što su vlasništvo žena, položaj i slično, ne dovodi do unutrašnje podjele u čovjeku niti do durštvenog raspoloženja, dočim ono što se predstavlja čovjeku i vezuje za srce od stvari to je uzrok podjele i raziika i udaljenosti čovjeka i društva.

Svojina po mišljenju ove teorije ne izoluje čovjeka od sebe samog i društva. Vladavina čovjeka je ta koja ga odvaja od čovjeka društva. Nije neophodno prekinuti monopol stvari nad čovjekom ako želimo izmijeniti osjećaj od jedinke ka zajednici nego treba prekinuti zavisnost čovjeka od predmeta.

Čovjek treba da se oslobodi okova stvari kako bi se vratio ljudskoj stvarnosti a ne da oslobodimo predmete od stega čovjeka. Stvari nemaju djelotvornost i uticaj.

Faktor jednote stvaranja i zjedništva za čovjeka je vrsta faktora naobrazbe i vaspitanja, posebno duhovnih, a nije vrsta ekonomskog faktora. Faktor jedinstva čovjeka se mani-festuje kroz unutrašnju savršenost a ne kroz vanjske nedostatke.

Ljudsko postojanje po ovoj teoriji je životinja prvo po prirodi pa onda čovjek drugo - po sticanju. Čovjek ostvaruje ljudskost u svom postojanju kroz snagu i prirodu pod okriljem vjere i uticaja ispravnih faktora pedagoških i obrazovnih. Dokle god je ljudsko postojanje daleko od ljudskosti on je životinja, nije moguće uspostaviti duhovno jedinstvo u životinjskom svijetu. Misaone škole koje su uzele osnov materiju za ljudsko jedinstevo i njegovu podijeljenost i polazište, jedinstvo društva i njegovu podijeljenoste ne shvataju čovjeka. Stoga ne vjeruju u snagu i volju čovjeka, a to je teorija suprotna humanosti i ljudskosti. Dodaj onom što je predhodilo. Nemogućnost prekida uticaja stvari na čovjeka. Kada bi ove stvari bile moguće u pogledu imovine i bogatstva, da li je to moguće kada se radi o supruzi ili djeci i porodici? Da li je moguće proglasiti nacionalni komunizam? Ako je to moguće zašto komunstičke zemlje nisu ukinule porodični sistem? Predpostavimo kada bi ove zemlje objavile porodično prirodni socijalistički poredak, šta bi bilo sa položajima, reputacijom i ponosom, da li je moguće ovo podijeliti na jednake dijelove između svih? Posebno staje sa fizičkom sposobnošću i mentalnom kod pojedinaca? Ove osobine se ne mogu odvojiti od postojanja jedinki, ne mogu se odvojiti niti raspodijeliti na jednake dijelove.

C) Pozitivistička teorija

Ova teorija smatra da je osnovni faktor u raspodjeli na ljudskom polju zavisnost čovjeka od stvari a ne zavisnost stvari od čovjeka. Zarobljavanje čovjeka proističe od vlasništva a ne od svojine. Stoga ova teorija ima predvod-ničku ulogu kao faktor naobrazbe i vaspitanja, revolucije i ideje, vjerovanja, ideologije i moralne slobode. Čovjek nije čista materija. Po ovoj teoriji on nije ni čisti duh, život i smrt se spajaju, tijelo i duša smjenjuju svoj uticaj, neophodna je borba faktora duhovnog i psihičkog radi razlikovanja u svijetlu jedinstva i obožavanja. Takođe je nužna borba fktora socijalnih razlika nepravde i pristrasnosti i đavolskog ovladavanja i obožavanja drugog osim Allaha. Islam je izgradio ovu sličnu logiku. Prilikom njegove pojave oslanja se na dvije vrste promjena revolucije i pokreta. Islam ne nastoji samo da otkloni socijalne nepravde tako da se sve promijeni spontano. Njegove reforme se ne odnose samo na unutrinu čovjeka. Islam poziva na jedinstvo duše i tijela u svjetlu vjerovanja Allaha i obožavanja jednog jedinog. Istovremeno je podigao zastavu društvenog jedinsteva u svijetlu borbe sa tiranijom i socijalnim nepravdama. Pragmatični put islama je u jedinstvu a to najbolje objašnjava ovaj kur'anski ajet: „Dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke, da se nikome osim Allahu ne klanjamno, da nikoga njemu ravnim ne smatramo, i da jedni druge, pored Allaha bogovima ne držimo. (Ali Imran 64)

Ovo aje postavlja jedinstvo uz dva uslova:

Prvi: Jedinstvo u obožavanju i odbacivanje višeboštva i okretanje uzvišenom koji je jedina istina kako bi čovjek postigao duhovnu slobodu.

Drugi: Iskorjenjivanje pojava podjarmljivanja u društvu i pojave podjele društva na gospodare i potčinjene. Uloga koju je imao Božiji poslanik bog mu se smilovao i spasio ga u društvu potvrđuje orijentaciju islama prema jedinki i zajedni

ci a to je stvaranje jedinstvene zajednice. Ovaj put se jasno otkriva u praksi poruka Stričevića božijeg poslanika imama Ali Ibni Ei Tablia a.s. na polju jedinke i društva. Kada mu je dodijeljen Hilafet u društvu je prevladao poredak društvenih razlika koje je primio sa negodovanjem, jer je osjećao odgovornost za zajednicu pa je rekao:

„Kada ne bi bio prisutan prisutni a upućivao dokaz na postojanje pomagača, Allah nije ščepao učene zbog bijesa tirana i gladi potlačenih, bacio bih uže na njegov greben i napojio bih posljednjeg čašom prvoga,5 (5Pul rječitosti, Govor 4.)Ali AJejhi selam bio je Vaiz (propovjedač) nije propustio priliku a da nije savjetovao i upućivao, učio ljude moralu i mijenjao njihovu unutrašnjost, mnoštvo njegovih savjeta u knjizi Staza rječitosti to potvrđuje. Međutim, istovremeno je bio žestok u borbi protiv svih vrsta društvene diskriminacije. To je zajednička briga i orijentacija koja objašnjava prirodu posla u mijenjanju društva sa aspekta islama.

Islam nosi u svojoj ruci knjigu misionarstva. Program u vaspitavanju i obrazovanju čovjeka sa jedinstevenom unutrašnjom sadržinom, jedinstevenu zajednicu na putu obožavanja Allaha dž.š. U drugoj ruci sablju za iskorjenjivanje nepravde i ukidanje klasa među ljudima.

Uklanjanje klasa iz islamskog društva znači stvaranje takvog društva bez diskriminacije, ugnjetavanja i tiranije. To ne znači uklanjanje razlika iz društva, jer bi ta radnja sama po sebi značila nasilje razlika između diferencijacije i diskriminacije je jasna. Poredak univerzuma sadrži različite boje koje svijetu daju ljepotu, raznovrsnost, razvoj i savršenstevo, međutim, ovaj poredak ne sadrži diskriminaciju. Islamske zemlje odbacuju diskriminaciju ali ne odbacuju diferencijaciju. Islamsko društvo je drštvo jednakosti, pravde i bratstva. Treba znati da jednakost u sebi sadrži pozitivne stvari a ne negativne. Negativna jednakost zanemaruje prirodne odlike i skraćuje stečene odlike pojedinaca. Pozitivna jednakost znači stvaranje jednakih mogućnosti za sve pojedince i dati svakoj osobi što joj pripada, a odbaciti odlike obmane i tiranije.

Postoji legenda koja predstavlja negativnu jednakost u kojoj se kaže: tiranin je živio u brdskim predjelima, u goste je pozivao svu gospodu tog predjela. Pribavio je krevete na kojima će gosti spavati noću. Njegova želja je bila da svi gosti budu jednaki po dužini, zato je naredio slugi da skrati dužinu svakog gosta koja bude duža od dužine kreveta. To je radio tako što je odsijecao dio noge ili glave testerom. Sto se tiče onoga čija je dužina bila kraća od dužine kreveta naredio je slugi da ga vuče za glavu i noge da bi postigao dužinu kreveta. Kao primer pozitivne jednakosti navešćemo pravednog i iskrenog učitelja koji postupa jednako sa svojim učenicima. On im daje jednake ocjene ako su im jednaki odgovori a ako se odgovori razlikuju daće svakom pravo da zasluži.

Islamsko društvo je prirodno društvo u kojem nema diskriminacije niti negativne jednakosti. Islamska teza je „Svako radi koliko može, svako se nagrađuje za izvršeni rad."

Diskriminatorska društva su društva gdje pojedinci čine tlačenje i izrabljivanje. To se radi na osnovu prinudnog izrabljivanja i uzdizanja jedne skupine plećima druge. Prirodno društvo je ono koje ne sadrži bilo koje boje izrabljivanja ili uzdizanja jednih na račun drugih.

Odnos jedinki u islamu je odnos „uzajamne potčinjenosti". Svi rade i zarađuju slobodno u granicama mogućnosti i shodno svojim sposobnostima, a svaki od njih je potčinjen drugom uzajamnom potčinjenošću. Prirodno je da jedinka uživa više ako uloži više snage i truda. Jedinka uživa

sa više naučnih sposobnosti jer privlači učenike sebi više 01 ko posjeduje više tehničke sposobnosti. Učiniće priro« potčinjenim one koji su niži po idejnim sposobnostima i će biti potčinjeni onom ko je na tom stupnju. Kur'an časn potvrdom odbacuje ugnjetavanje u društvu, priznaje prirod razlike i sposobnosti a propisuje odnos uzajam. potčinjenosti među jedinkama.

„Zar oni da raspolažu milošću gospodara tvoga! Mi ii dajemo sve što im je potrebno za život na ovom svijetu i m jedne nad drugima uzdižemo po nekoliko stepeni da bi jedn druge služili. A milost gospodara tvoga bolja je od onoga što oni gomilaju." (Zuhruf 32)

Ovaj časni ajet ukazuje na važnu stvar da posebne odlike nepripadaju određenoj grupi, to znači da među ljudskim radom ne postoji grupa koja ne posjeduje prirodne odlike. Kada bi to bilo onda bi se društvo dijelilo na skupine na potčinjene i one koji potčinjavaju i šta bi značilo kuran-sko aje:

I mi jedne nad drugima uzdižemo po nekoliko stepeni da bi jedni druge služili". Tumačenje ovog plemenitog ajeta upućuje da cijelo čovječanstvo uživa ove odlike i da je svako podčinjen drugom uzajamno. Rečeno drugim riječima odlike su zajedničke. Potčinjenost je zajednička. Neophodno je zastati na riječi „sukhrija". Izgovor suglasnika s sa u u časnom ajetu, ova riječ u drugom kuranskom ajetu se izgovora sa i nad suglasnikom ,,s" kao što stoji: „kada su neki robovi moji govorili: gospodaru naš, mi vjerujemo, zato nam oprosti i smiluj nam se, jer ti si najmilostiviji. Vi ste im se toliko rugali da ste zbog toga na mene zaboravljali i uvijek ste ih ismijavali (Al-Muminun 109, 110). Takođe kuranski ajet koji prenosi

bIz ovih ograničenih komentara koji su spomenuti se kaže potčimo ga je i zadužio poslom bez nadoknade znači potčinio ga je.

govor stanovnika pakla u kojem se kaže: „Zašto ne vidimo ljude koje smo u zle ubrajali. Koje smo ismijavali, da nam se nisu iz vida izgubili." (Sad 62-63)

Tekst u ova dva poslednja ajeta ukazuju na to da „Sikhrija" znači ismijavati i rugati se. Ovako stoji u komentarima Kur'ana kao što su medžme-Al-Bejan - El-Kešaf i komentar imam i Bejdavi, Ruhul-Bejan Esafi Vel-mizan. Izdvaja se komentar Medzmeul-Bejan u prenošenju nesigurnog mišljenja. Sto se tiče ove riječi kaže se da značenje ove riječi glasi podjarmljivanje i porobljavanje. Drugi kažu da riječ sihrija znači stalno ismijavanje a za izgovor suglasnika „s" sa „u" označava tlačitelja „musekharun".

U časnom Kur'anu je spomenuto pokopavanje mjeseca i sunca, dana i noći, mora, rijeka i brda da vudu a.s. Vjetar se pokoravao Sulejmanu a.s. a sve što je na nebesima i zemlji pokorava se čovjeku.

Jasno je da je cilj od svega ovoga odnosno riječi „teskhir" stavljanje u službu čovjeka prirodnih pojava i pod njegovo korišćenje. Svi ajeti govore da se predmeti pokoravaju čovjeku a ne čovjek predmetima. Međutim, Kur'anski ajet u suri (Zuhruf 32) kaže da je potčinjavanje čovjeka čovjeku zajedničko.

Riječ potčinjavanje ne znači prinudu i primoravanje. Zaljubljenik je potčinjen onome koga voli, pristalica nečega je zaljubljenik u ono što slijedi, učenik je potčinjen nastavniku, obični pojedinci su potčinjeni uglavnom geniju i herojima. Međutim, pokoravanje u navedenim primjerima ne znači prinudu i primoravanje. Stoga su islamski mudraci odvojili sa velikom mudrošću aktivnost potčinjenosti od aktivnosti prinude. Svaka prinuda je pokoravanje. A nije svako pokoravanje prinuda i primoravanje.

Kur'ansko shvatanje riječi potčinjenosti je bez sumnje kao što smo već spomenuli. Međutim, ne znamo da li je Kur'an izumio ovaj termin da ukaže na veličanstvenu istinu u djelat

nosti stvorenja da je vrsta aktivnosti potčinjenost a ne prinuda ili automatizam, ili je ovaj teermin bio poznat prije objave časnog Kur'ana.

Iz onoga što je predhodilo shvatamo da je fizičko tumačenje značenja prinude i primoravanja kada se dodaju riječi potčinjavanje znači da je daleko od realnosti.6 Ovo lingvisti ograničavaju prvo: jezičko razumijevanje u okviru društvenih veza i slobodnog izbora pojedinaca. Drugo: pustili su na upotrebu riječ prisiljavanje i primoravanje, međutim, časni Kur'an je upotrebio rijče u konstrukciji da ne znači primoravanje i prisiljavanje.

Čaši ajet govori o tvorbenoj vezi između jedinki u društvenom životu ljudi i smatra ih „savezom svih potčinjenih zbog svih". To je u stvari najvažniji kuranski ajet u sferi islamske filozofije i islamskog društva. E3-Bejdavi je prokomentarisao ovaj časni ajet na izvanredan način u svom tefsiru. „Esafi" gdje kaže da znači da uzmu jedni drge za potčinjavanje što znači uzimanje jedni drugih za obavljanje svojih potreba. Sa ovim se zasniva prisnost i povezanost a time harmonija svijeta. U govoru koji potvrđuje da časni ajet znači zajednička potreba među jedinkama. Veza potčinjenosti kada se doda njena uloga u ujedinjavanju prirodnih potreba ljudskih bića, čuva duh nadmetanja i slobode na ljudskom području djelovanja, suprotno prinudnim vezama. Društveni život životinja se zasniva na prinudnoj vezi, s toga se društveni život čovjeka razlikuje od društva pčela. Društveni život pčela podliježe zakonima prinude i nema natjecanja niti padova i uspona. Dok ljudsku društvenu pozornicu prati vrsta slobode, zbog toga je ta pozornica poprište natjecanja savršenstva i prosperiteta. Svaka ograničenost koja sputava ljudsku slobodu na putu savršenstva uzaludn troši ljudsku energiju. Čovjek po uzoru materijalističke teorije postoji on nije slobodan, njegova unutrašnjost odnosno njegova ovisnost je prekinuta s vanjske strane. On je sličan ptici polomljenih krila koja je oslobođena svih okova ali je nesposobna da leti zbog slomljenih krila, Takođe čovjek je po idealističkoj teoriji slobodan sa aspekta unutrasnje sadržine ali je okovan s vanjske strane. On je sličan ptici čija su krila ispravna, čije su noge pripijene za teško tijelo.

Sto se tiče čovjeka u realističkoj teoriji on je kao zdrava ptica čija su krila ispravna. Slobodan od čvrstoće težak i sputan.

Kao što je već rečeno, jasno je da je pragmatični mono-teizam kao i pragmatični monoteizam jedinke i društva izraz jedinstva jedinke u obožavanju Allaha jednog jedinog, a odbacivanje svih obožavanja srca kako slijediti strast ili obožavanje imovine susjeda ili ortaka. Jedinsetvo društva u obožavanju uzvišene istine putem odbacivanja sotone i odbacivanja svih vrsta društvene nepravde. Ako jedinka i društvo ne dođu do ovog jedinsteva neće postići sreću. Niti je moguće ostvariti ovo jedinstvo ako nije pod pokroviteljstvom obožavanja Allaha.

Časni Kur'an predstavlja ljudsku osobenost u periodu višeboštva i kaže da je njegov identitet razjedinjenja a njegovo jedinstvo i savršenstvo u periodu monoteizma kompaktno gdje kaže „Allah navodi kao primjer čovjeka, koji je u vlasti ortaka oko koga se oni otimaju i čovjeka koi je u vlasti samo jednog čovjeka, da li je položaj njih dvojice isti."

Čovjek u okrilju politeizma (idolatrije) se okreče ka polu i pravcu koji nije stalan. On je kao perje na vjetrometini. Vjetar ga raznosi na sve strane. U monoteizmu on je kao brod opremljen svim sredstvima za upravljanje i kreće se pravom linijom i sa redom i po naredbi i izboru.

Stupnjevi politeizma

Kao što monoteizam ima stupnjeve i kategorije, takođe i politeizam ima stupnjeve. Kada uporedimo stupnjeve monoteizma sa stupnjevima politeizma pruža nam se mogućnost da upoznamo politeizam kao što nam se pruža prilika da upznamo monoteizam u boljem svijetlu sa izrekom „stvari se upznaju iz njihovih suprotnosti.

Na strani božanskog monoteizma kojim su bili nadahnuti božiji poslanici od rane istorije ima i obojenosti politeizma.

A. Suštinski politeizam

Neki narodi su vjerovali u dvojnost i trojstvo ili u nekoliko vječnih načela nezavisnih jedne od drugih. Vjerovali su da svijet ima nekoliko polova i osovina. Nasuprot tome stoji suštinski monoteizam a Kur'an časni donosi dokaz za ovaj monoteizam pa kaže „da zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se. (El-Enbija 22).7(Govorili smo ranije o sadržaju ovog časnog ajeta, ali radi podrobnijeg objašnjenja za ovaj dokaz koji se zove dokaz odbrane, pogledaj petu knjigu Osnovi filozofije i realizma.)

Motivi originalnog politeizma mnogima se dopada da ljudske pojave tumače na osnovu postojećeg društvenog poretka a posebno na osnovu ekonomskog poretka. Krenuli su tako što objašnjavaju trojstvo dualnost i monoteizam na osnovu toga što se društveni poredak dijeli na tri pola, 2 pola ili jedan pol. Ovakva podjela društva ostavila je traga na psihu



pojedinca i na njiohvo vjerovanje u načela svijeta. Ovo tumačenje proističe iz filozofskog pogleda. Već smo govorili o njemu ranije, a to je teorija koja vjeruje da sve sterane duhovne, misaone kod čovjeka i sve kulturne organizacije duštva kao nauka, zakon, filozofija, religija, umjetnost slijede društvene poretke a posebno ekonomski poredak. Pošto mi vjerujemo u nezavisnost i slobodu razuma, ideologije i humanizma mi odbacujemo ovaj pogled za tumačenje monoteizma i politeizma.

Ovdje moramo da ukažemo na jedno drugo načelo koje se ne miješa sa načelom predhodnim a to je; (Kredo), vjera se upotrebljavaju u društvenom poreetku za ostvarenje ciljeva i interesa, kao što su kurejšijski idolopoklonici obožavali kipove zato da bi sačuvali njihove ekonomske običaje i ugled u društvu. S druge strane velikani i zaštitnici politeističkog poretka kao što je Ebi Sufjan, Ebi Džehel, Velid Ibni Mugire nisu imali ni najmanje vjerovanja u ove kipove nego su putem njih branili postojeći društveni poredak. Ova odbrana je uzela takav oblik žestine kada se pojavio islam čiji je stav bio suprotan od stava eksploatacije i lihvarstva. Zaštitnici idolopoklonstva vide u islamu opasnost za ugrožavanje njihovih interesa i zato su čuvali postojeće uvjerenje i poredak.

Na ovaj problem je ukazao časni Kur'an u nekoliko slučajeva a posebno u priči o faraonu i musau. Međutim, ovaj problem kao što je jasno nije predmet komentara svih misaonih stavova a niti vjerskih na osnovama ekonomskih

postavki.

Škole poslanika odbacuju odlučno tumačenja misaonih škola na osnovama društvenih pravaca a koja su proizišla iz ekonomskih postavki a postojale su u vrijeme pojave Božijih objava.

Plemeniti Kur'an je ustanovio postojanje prirodne ljudske vjere, smatra se prirodna vjera međuprostorom i pod

sticajem za pojavu ideja i potreba. Misionarska uloga poslanika i emanacija odgovara ovim potrebama prirodne vjere. Časni Kur'an smatra prirodnu vjeru opštim monoteizmom, za ljude to je jedina zgrada monoteizma. A odbacuje položaj klase kao nužan faktor pojave ideje i ideologije. Kada bi položaj klase imao ovakvu ulogu faraon ne bi zaslužio prijekor kao što ne bi protivnici faraona zaslužili pohvalu, jer je čovjek po ovoj teoriji materijalističkoj prinuđen da slijedi ideje i ideologije koje traže ekonomske klase. Čovjek zaslužuje prijekor ili pohvalu ako je u mogućnosti da budu u položaju u kojem nije njegov sagovornik. Da li je moguće naprimjer grditi čovjeka crnog ili bijelog zbog pripadnosti jednoj odnosno drugoj boji. Mi znamo da čovjek nije zarobljenik svog klasnog položaja. On može da se pobuni protiv interesa klase, kao što je Mojsije vaspitan na dvoru faraona. Primjer ove revoulcije je najbolji dokaz da je ekonomsko tumačenje društvenih pojava nije ništa drugo do bajka, kao i to da čovjeku oduzima od njegove ljudskosti.

Ovo naravno ne znači da materijalni položaj i duhovni ne izmjenjuju uticaj, nego znači odbacivanje da bude jedan gornji a drugi donji objekat. Kur'an časni uspostavlja uzajamni utjecaj materijalnog i duhovnog i kaže: „Čovjek se uzob-jesti čim se neovisnim osjeti", El-Alek 6 i 7. Kur'an je u više navrata ukazao na ulogu uglednih koji su ustali protiv poslanika i objave i ulogu potlačenih koji su stali na stranu poslanika i objave. Međutim, božija knjiga istovremeno kaže da pojedinci obije skupine prihvataju opomoenu i misiju iz prirodne vjere u boga. Uz razliku među njima jer jedinke velikaša i raskošnika treba da pređu prepreke koje stoje pred njima predstavljajući materijalni interes i tiranske odlike da bi se odazvali pozivu istine, dok pred grupom potlačenih nema ovih prepreka. Oni se boje a za njih Salman Elfarisi kaže: spašeni su oni koji se boje. Ovo je s druge strane faktor

koji ohrabruje potlačene da se odazovu božijim objavama a to ih prebacuje iz položaja tuge u bolji život. Zato su sljedbenici božijih poslanika uglavnom bili potlačeni. Međutim, sljedbenici božijih poslanika su bili i druge skupine. Oni su ustajali protiv klase i njenih postavki. Bilo je potlačenih koji su bili na strani neprijatelja božijih poslanika zbog uticaja običaja ili rasne pripadnosti. Odbrana faraona Ebi Sufjana i njihovih ortaka idolopklonstva nije se zasnivala na klasnom položaju, niti je bila reakcija nužna proizašla iz društvenog položaja. Kur'an vidi da stav ovih proizilazi iz duha tvrdoglavosti. Oni po prirodi znaju istinu ali je niječu: „I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istina!" (Eneml 14) Kur'an opisuje nevjerstvo ovih da je nevjer-stvo i poricanje to jest nijekanje jezikom a vjerovali su srcem. Drugim riječima njihovo nevjerstvo je buntovništvo protiv intuicije. Problem uglačanosti kur'anskog shvatanja od strane materijalizma je velika greška a imali smo je u petoj glavi Društvo i istorija.8(Preveli smo ovu knjigu u dva dijela, sredili smo predmete koje nije uspio srediti mučenik. Od ideja imamo mučenika Esadra, a koje je izdala izdavačka kuća.)

B) Politeizam u stvaranju

Neki narodi su vjerovali da je bog jedini početak svijeta i da nema ortaka u svojoj biti, međutim, neki od sinova tih naroda vjeruju u postojanje drugih sila koje kao ortaci učestvuju u stvaranju. Tako neki kažu da bog nije stvorio zlo nego je ono proizvod drugih izvora. Ovaj politeizam u stvaranju i djelima se sukobljava sa monoteizmom u djelima, zato islam ovu vrstu idolatrije smatra velikim grijesima.

Z) Značenje riječi zlo ovdje se misli sve vrste nesreća perverzija i nedostataka kao i svih neželjenih djela. Kako ih pripisati bogu napisali smo ih podrobno u knjizi Božija

pravednost. Politeizma u stvorenjima ima ga više vrsta, neki je skriven i ne vodi do izlaska iz islama i monoteizma.

Dž) Politeizam u svojstvima

Ova boja politeizma nije raširena među običnim ljudima zbog svoje preciznosti. Ona se vezuje za neke mislioce koje interesuje ova materija a kojima nedostaje dubina i dovoljna kompentencija za to. Ešarije predstavnici islamskih dog-matičara su zapali u zamku ovog politeizma. Ovo je takođe skriveni politeizam i ne smatra se izlakom iz islama.

D) Politeizam u obredu

Neki narodi su obožavali kamenje, metale, životinje, zvijezde i mora. Ova vrsta idolatrije je bila raširena među prijašnjim narodima, mada je u nekim dijelovima svijeta prisutna i danas. Ovaj politeizam u obredima dolazi u tačku gdje stoji nasuprot monoteizmu. Ostali nivoi politeizma su vizuelni, a to je vrsta lažne spoznaje. On je već gore spomenut, dok je pragmatični politeizam taj koji je stvoren i postao. Pragmatični politeizam ima više stepena. Najviši stupanj je očevidni politeizam koji ivzodi idolopoklonika iz islama.

Postoje vrste idolopoklonstva skrivene prirode sa kojima je islam ratovao pragmatičnim monoteizmom.

Neke vrste idolatrije su skrivene i teško ih je vidjeti čak i sa najjačim mikroskopima. Na onu skrivenu boju idolopoklonstva ukazoa je i božiji poslanik. Bog ga blagoslovio i spasio u svojoj izreci gdje kaže:

Idolopoklonstvo je skirvenije od tankih pipaka mrava na stijeni u mrkloj noći. Najniži njegov stupanj je voljeti nepravdu i tiraniju a mrzeti pravednost i da li je vjera nešto drugo osim ljubavi i mržnje u ime boga! kaže uzvišeni Allah. „Ako vi volite Allah slijedite me, voliće vas Allah". (1)

Islam časni odbacuje sve vrste obožavanja strasti, imetka, kuća i pojedinaca. Smatrajte to idolopklonstvom. Kur'an časni govori o vladavini faraona nad sinovima izraelićana da je to porobljavanje pa kaže jezikom Musaa faraonu: A dobročinstvo koje mi prebacuješ da nije to što si sinove Izrailove robljem učinio (Sure Ešvara 22).

Jasno je da sinovi Israilovi nisu obožavali farona niti su bili njegovi robovi, nego su bili pokorni njegovoj tiranskoj vlasti. Kur'an časni prenosi jezikom faraona da je to vladavina i porobljavanje gdje kaže:

„Mi, uistinu, vladamo njima" (Sure El-Earaf 127)

Kur'an časni takođe kaže: ,,A narod njihov je roblje naše", sure El-Muminun 47. Posljednji kur'anski ajet kon-statuje jezikom faraona i ostalih faraona ili savjet faraona kako navodi časni Kur'an da je narod Musaov i Harunov obožavao faraona. Ovo je jasan dokaz da je cilj obožavanja ovdje propisana pokornost, sinovima Israilovim.

(1) El-Mizan komentar časnog Kur'ana kraj ajeta. Reci: Ako vi volite Allaha slijedite njegovog poslanika.

Jer obožavanje sa posebnim značenjem ako postoji ne može se usmjeriti osim prema ličnosti faraona lično.

Imam Ali Alejhi Salatu ve selam u svom govoru kaže za vladavinu Faraona nad sinovima Israilovim pa kaže:

Faraoni su ih uzimali za robove, kažnjavali ih kaznom, napajali ih gorčinom, pa ih nije napustilo to stanje poniženja, propadanja tiranije i savladanosti. Nisu našli izlaz u odbijanju tiranije niti put odbrane od nje.

Vladar pravovjernih objašnjava vladavinu Faraona da je on uzeo sinove Israilove kao robove, zatim objašnjava ovo porobljavanje da je to propisana vladavina, tiranija nad Musaovim narodom. Jasno je iz svega što je predhodilo da je pokornost drugom osim bogu idolatrija.

Časni Kur'an kaže:

Allah obećava da će one među vama koji budu vjeerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na zemlji postaviti, kao što je postvio namjesnicima one prije njih. I da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im on želi, i da će im strah sigurno bezbjednošću zamijeniti, oni će se samo meni klanjati i neće druge meni ravnim smatrati. (Sure nur 55).

Objašnjenje oni će se samo meni klanjati i neće druge meni ravnim smatrati ukazuje na to da su iskreni vjernici oslobođeni od pokornosti nasilnicima u vlasti Allahove države. Iz ovog ajeta shvatamo daje pokornost vjerovanje, pa ako je pokornost Allahu onda je to obožavanje Allaha, a ako je pokornost drugom osim Allaha onda je to idolatrija.

U Hadisu božijeg poslanika bog mu se smilovao i spasio ga jasno se kaže da je vladavina tirana nad narodom porobljavanje:

Kada Benu As budu 30 učiniće božije blagodati državom, a božije robove vlasništvom a vjeru božiju prihodom.

Sinovi Asovi su sinovi Asa Ibni Umeje Djed Mervan Ibni Hakema. Časni Hadis ukazuje na tiranstvo Emevija i njihovo tlačenje. Jasno je da Emevije nisu pozivali ljude da ih obožavaju niti su ih uzimali za robove, nego su ljudima propisali vladanje ljudima porobljavanje i tiraniju. O ovoj vladavini časni resul kaže da je ona uzimanje božijih robova vlasništvom. Riječ vlasništvo potiče od korijena koji znači rob množina robovi.

Granična crta između monoteizma i politeizma

Koja je granična linija između teorijskog monoteizma i teorijskog politeizma, šta je granična crta između pragmatičnog monoteizma i pragmatičnog politeizma i kako gleda monoteizam na to, a kako politeizam, koje su radnje monoteizma a koje politeizma?

Vjerovanje u postojanje nekog drugog osim Allaha

Da li je vjerovanje u postojanje nekog drugog osim Allaha politeizam (politeizam u suštini) da li je neophodan suštinski monoteizam a odbacivanje postojanja nečeg drugog osim Allaha, čak ako bude Allahovo stvorenje? Slična ovim pitanjima se iznose u daljnjem istraživanju (jedinstvo postojanja).

Jasno je da su božija stvorenja djelo božije. Božije djelo je djelo uzvišenog tvorca, to jest djelo božije nije drugi bog niti nešto suprotno bogu. Božija stvorenja proističu iz njegove obilne riznice, vjerovanje u postojanje stvorenja. Smatrjući ih stvorenjima upotpunjuje uvjerenje u monoteizam i dopunjava ga, to nije upereno protiv monoteizma. Granična linija između monoteizma i politeizma se ne mani-festuje u vjerovanju u postojanje ili nepostojanje nečeg drugog osim Allaha.

Vjerovanje da stvorenja imaju ulogu u uzročnosti.

Da li uvjerenje u ulogu stvorenja da imaju uticaj ili imaju upliv na uzročnost i uzroke se smatra politeizmom?

Koja je vrsta politeizma u stvaralačkoj moći i djelovanju? Da li zahtijeva monoteizam u djelima nijekanje poretka uzroka i posljedica u svijetu, ili da svaki trag i uzrok pripišemo Allahu direktno bez posrednika, ili odbacujemo postojanje uloge uzročnosit, kao da odbacimo naprimer ulogu vatre u požaru ili ulogu vode u navodnjavanju, kišu na rast bilja, lijek na ozdravljenje i vjerujemo da je Allah taj koji daje sagorijevanje, navodnjavanje i rast i liječi bez posrednika i nema svrhe posredovanju. Božiji običaj je da djela izvodi uz prisustvo posrednika kao na primer pisac koji uobičajeno piše a on oblači njegovu kapu. Međutim, postojanje ili nepostojanje nema uticaja na njega u obavljanju pisanja?

Odgororile su skupine Ešarija i Džibrija na spomenuta pitanja pozitivno i kažu da vjerovanje u uzroke i posljedice je vjerovanje u postojanje suparnika Allahu. Ova teorija nije takođe ispravna. Kao što vjerovanje u postojanje stvorenja ne znači politeizam, bitka niti vodi u vjerovanje nekog drugog boga i postojanje autoriteta naspram Allaha nego je to upotpunjenje vjerovanja jednog jedinog, takođe vjerovanje na uticaj i uzročnost.

Vjerovanje u ulogu stvorenja na poredak u svijetu nije idolatrija nego dopuna uvjerenja da je Allah tvorac, s tim da se uzme u obzir da stvorenja nisu nezavisna u svom uticaju kao i u svojoj biti. Ona postoje sa postojanjem boga i djeluju sa njegovim djelovanjem. Svakako, vjerovanje u neovisnost stvorenja je idolatrija.

Da, vjerovanje u neovisnost stvorenja i prepuštanje uticaju je idolopoklonstvo. To znači da je odnos Allaha sa svijetom kao odnos fabrikanta prema proizvodu, kao odnos proizvođača vozila prema vozilu a to je idolopoklonstvo. Proizvedeno sredstvo u svom formiranju je upućeno na proizvođača, međutim, nakon što se proizvede radi po zakonima mehanike, ali proizvođač više nem auticaja na njegov rad. Ako stavimo u vezu prirodne faktore kao što su soda i kiša, munja i toplota, zemljište i vegetacija, životinje i ljudi, sa bogom kao što smo stavili odnos fabrikanta i proizvod. To bi bilo bež sumnje idolopoklonstvo.

Stvorenja su upućena na svog stvoritelja u svom stvaranju i opstanku, ona su ovisna o bogu u svom opstanku. Odredio je njihove potrebe činom stvranja. Svijet je izvor izobilja i izvor ovisnosti. Stoga uticaj stvari i njihova uzročnost je isto sto i uticaj Allaha i njegova uzročnost. Stvorena snaga pohranjena u čovjeku i u drugim bićima je Allahova snaga koja čini djelovanje bića.

Ovdje treba ukazati da vjerovanje Ešarija, to jest vjerovanje da stvari imaju ulogu u svijetu spada u idolatriju, to jest idolatrija po viđenju, jer oni koji to kažu vjeruju bez shvatanja u neovisnost stvorenja da imaju svoju samobitnost nasuprot samobitnosti Allaha, zato oni shvataju stvorenja da imaju moć neovisnu na uticaj, na stvari a to znači pripisivanje bogu suparnika iz onoga što je predhodilo. Shvatamo da se granična linija između monoteizma i politeiizma ne nalazi u vjerovanju ili nevjerovanju, u ulogu uzroka i posljedica osim Allaha.

Vjerovanje u nadnaravnu moć nekih stvorenja

Vehabije su otišle na to da je vjerovanje u postojanje nadprirodne snage koja nadmašuje obične prirodne zakone u postojanju bio to anđeo ili čovjek, poslanik ili imam, idolatrija. Tog su vjerovanja i ocjena islamske sekte selefa. Učinili su ovu postavku osnovicom za pravljenje razlike između vjerovanja i idolopoklonostva.

Oni su takođe otišli u svom vjerovanju da je snaga umrlog čovjeka idolatrija. Mrtav čovjek je neorganska materija, a neorganska materija nema osjećaj i dušu niti moć i volju. Stoga je vjerovanje u postojanje da mrtvi shvata i donošenje salevata na istog. Izražavanje poštovanja kao takvog, razgovor s njim, traženje pomoći od mrtvog idolatrija, jer su ove stvari takve da zahtijevaju vjerovanje u postojanje nadnaravne snage osim boga.

Otišli su takođe u vjerovanju da postoji skriveni uticaj u predmetima kao što je vjerovanje u moć određene vrste zemljišta u liječenju ili uticaj određenog mjesta na primanje dove. To je idolatrija jer se vjeruje u postojanje nadnaravne moći u nečemu a to je pripisivanje druga Allahu.

Ovo je na polju teorijskog gledanja. Što se tiče praktičnog otišli su ovi sljedbenici da svako semantičko gledište koje isključuje Allaha pripada idolatriji. Svako obraćanje

srcem i dušom, strani osim Allaha i traženje od nje, pripada idolatriji. Ovakva i slična djela koja obožavaju drugog osim Allaha sliče djelima idolopoklonika. Prema njihovim kumirima i zahtijva vjerovanje u nadnaravnu moć tog objekta kome se obraćaju kao što su poslanik i imam.

Vehabije su idolopoklonici. Misao vehabija je jedna od najvećih idolopokloničkih ideja po standardima monoteizma.

Spomenuli smo kada smo davali odgovor na pogled Ešarija da su Ešarije odbacile uticaj i uzrok stvari. Njihovo je mišljenje da prihvatanje postojanja uticaja i uzroka zahtijeva vjerovanje u stvaralačke izvore osim Allaha. Rekli smo da su stvari sa svojom predistiniranošću stožer nasuprot Allahu jer uživaju u svojoj samobitnosti i nezavisnosti. Stoga, Ešarije vjeruju ono što ne znaju. U vrstu neovisnosti samobitika stvari a to je neminovno idolatrija bitka. Ešarije su željele da učvrste monoteizam samobitka Allaha putem odbijanja uticaja stvari. Međutim, pali su a da nisu bili ni svjesni u vrstu idolatrije u samobitku. Isti ovaj prigovor upućujemo vehabi-jama i njihovim sljedbenicima.

Oni vjeruju a da ne znaju u vrstu neovisnosti samobitka stvari. Odavde misle da je vjerovanje u postojanje nadnaravne moći u predmetima i stvarima što zahtijeva vjerovanje u suparnike Allahove, zanemarujući da je postojanje povezano svake individue sa voljom uzvišenog Allaha. Onaj ko istražuje bilo koje neovisno stvorenje oslanja se u svom uticaju nadnaravno i prirodno skupa na Allaha više nego što se oslanja na sebe. Ovo postojanje nije ništa drugo do protok božije emanaci-je u stvarima. Da li vjerovanje da je Džebrail posrednik božije emanacije u objavi i nauci a da je Mikjail posrednik božije emanacije u opskrbi, a Israfil posrednik božije emanacije duša, a Azrail je anđeo smrti. Da li je ovo vjerovanje politeizam?

Ova ideja je najgora vrsta idolopoklonostva u okviru monoteizma kod stvorenja. Ona vjeruje u vrstu podjele posla izme-

đu stvorenja i tvorca. Poslovi metafizike prema ovom načinu razmišljanja, specijalno o bogu i prirodnim djelima a posebno o stvorenjima ili zajedno između stvorenja i tvoraca. Određivanje okvira radova stvorenja je idolatrija u aktivnostima, a određivanje okvira zajedničkog djelovanja između stvorenja i tvorca je druga vrsta idolatrije. Suprotno onome što je već objavljeno, teorija vehabija nije suprotna samo postavkama imameta nego je suprotna učenjima monoteizma a suprotna je i čovjeku. Ona je suprotna monoteizmu, jer vjeruje u podjelu djela između Allaha i čovjeka, dodajući tome da pada u vrstu idolatrije i to skrivene kao što smo to već objasnili. To je u suprotnosti sa čovjekom jer ne shvata ljudske odlike pohranjene u njemu kojima je čovjek obdaren i čime nadmašuje anđele, jer ga je Allah odredio za svog namjesnika na zemlji. Kao što stoji u tekstu časnoga Kur'ana a takvo gledanje ga spušta na nivo životinje. Dodajući onome što je predhodilo razlika između život i mrtvog u ovom obliku i smatrajući umrle čak i na drugom svijetu neživima, i odredila identitet čovjeka samo kao materiju koja se pretvara u mrtvilo sa smrću, materijalističke ideje su suprotne Allahovom razmišljanju. Ovaj problem ćemo proučavati u jednoj od sledećih tema kada budemo govorili o budućem svijetu. Razlika između nepoznatog i skrivenog djelovanja i između pznatog i jasnog i smatrajući prvi metafizikom suprotno drugom je druga vrsta idolatrije. Stoga postaju riječi božijeg poslanika Muhameda. Bog mu se smilovao i spasio ga jasne kad kaže da je: „Idolatrija skrivenija od tankih pipaka mrava na stijeni u mrkloj noći."

Istina linije razdvajanja

Linija razdvajanja između monoteizma i politeizma u okviru odnosa Allaha, čovjeka i svijeta je vjerovanje da smo mi Allahovi i da ćemo se njemu vratiti.

Linija razdvajanja između monoteizma i politeizma u okviru teorijskog monoteizma je da smo mi Allahovi. Naša teorija o istim i stvorenjima je monoteizam kada gledamo u njenu bit i njena svojstva i djela da pripada samo Allahu. Svejedno, bile te istine i stvorenja sa jednim ili nekoliko djelovanja ili ne bila svejedno, bila ta stvorenja prirodna ili nadnaravna, Allah nije gospodar samo svijeta nebesa i nevidljivog svijeta nego bog čitavog univerzuma.9(Ovu postavku najbolje objašnjava kuranski ajet gdje kaže: da je on bog na nebesima i bog na zemlji".(Zuhmf 84).

Uzvišeni bdije nad materijalnim i duhovnim svijetom zajedno. Dodajući metafizički dio fizičkom ne znači da ga treba obožavati.

Ranije smo spomenuli da svijet po islamskom shvatanju potiče od Allaha (mi smo Allahovi) a časni Kur'an na više mjesta kaže da neke mudžize pripadaju poslanicima kao proživljenje mrtvih, liječenje slijepih od rođenja, gubavih. Međutim, ovo pripisivanje znači da se to događalo uz božžije odobrenje. Ovo potvrđuje božiju sveprisutnost u djelima da ne bi neko pomislio da poslanicima pripada neovisna samobitnost.

Granična linija između teorijskog monoteizma i teorijskog politeizma je teorija traženja pomoći od Allaha od strane svijeta. Uvjeravanje da postoji stvorenje a da njegovo postojanje ne potiče od Allaha je idolatrija, vjerovanje da stvorenje djeluje čija se moć ne proteže od Allaha je politeizam takođe, svejedno bilo to djelovanje fizičko-prirod-no ili metafizičko - duhovno.

Linija razgraničenja između monoteizma i politeizma u okvirima pragmatičnosti je kretanje ka Allahu. Mi se njemu vraćamo. Usmjerenost prema svakom stvorenju bila ta usmjerenost fizička pojava ili duhovna, je usmjerenost ka Allahu ako je namjera da se uzme put koji vodi uzvišenom. Nije cilj u suštini. Kretanje putem koji vodi ka cilju, ili kretanje ka znacima koji se smatraju znacima upute ka cilju to je kretanje ka cilju i koračanje ka cilju. Poslanici i bogougodnici su putevi čovječanstva koji vode ka Allahu. „Vi ste najveći i najsigurniji putevi". Oni su znakovi na putu koji usmjeravaju ka Allahu. „Vi ste informacija robovima a svjetionici gradovima, vi ste uputa čovječanstvu ka stvoritelju. Vi pozivate Allahu i upućujete na ono čime je Allah zadovoljan."10(Ova izreka je uzela iz spomena iz velike džamije, to je iz citata koji se izgovara prilikom posjete poslanicima i imamima. Njihova vladavina poslanica bogougodnici.))

Posjeta bogougodnim ljudima i obraćanje putem njih bogu i djela nadnaravna koja se dogode nije idolatrija, ali postoji tamo nekoliko stvari u ovoj oblasti na koje treba ukazati:

Prvo: Pitanje veličanstva poslanika i dobrih ljudi zbog njihove blizine sa Allahom i stepena zbog kojeg zaslužuju ovaj božiji dar. Kao što se vidi iz časnog Kur'ana da uzvišeni Allah daruje nekim svojim robovima ovakve uzvišene ste-pene i položaje.

Drugo: Oni koji idu u posjetu grobovima odabranih i traže putem njih pomoć se razlikuju u dubini shvatanja pitanja monoteizma. Većina njih bez sumnje instinktivno shvataju da uzimaju vlasnike grobova kao sredstvo ka cilju i namjerama. Postoji tamo mali broj koji ispituju ovo shvatanje monoeizma pa čak i na nivou instiktivnog. Naša je obaveza da objasnimo jedinstvo ovima jer je polovina njih koji čine posjetu to da rade idolopoklonostvo.

Treće: Svaka riječ i djelo koja je slavljenje, veličanje, zahvaljivanje i pohvala na savršenu bit je idolatarija ako se radi u nečije drugo ime a ne u ime Allaha. Zaista je uzvišeni jedini slavljen i čist od svih nedostataka i mana. On je jedini

veliki i apsolutni. Njemu pripada sva hvala. Nema snage i moći osim u njega Allaha. Opisivanje nekoga drugoga osim Allaha riječima i djelima je idolatrija. Prije ovoga smo govorili o vrsti djela koja se zovu obožavanje.

Shvatanje imaginacije jedinstva istine i čistog vjerovanja

Spoznaja Allaha utiče spontano na ličnost čovjeka njegove duhovne i moralne vrijednosti.

Domet ovog uticaja stoji na dometu snage vjerovanja. Uticaj spoznaje Allaha ima kod čovjeka položaje i stupnjeve. Ljudske razlike u ljudskoj savršenosti i stepenu blizine prema Allahu zavisi od ovih stupnjeva. Ovi stupnjevi se zovu istina i čisto vjerovanje odnosno predanje.

Da bismo razjasnili ovo shvatanje kazaćemo: kada se okrenemo Allahu i obožavamo ga mi kažemo da je on jedini koji zaslužuje pokornost i da smo mu predani čistim istinskim predanjem i samo njemu. Nije dozvoljeno zauzeti ovakav stav prema nekom drugom osim Allaha.

Koji je domet ove potvrde u onom što izjavljujemo odnosno koji je obim naše predaje Allahu u našim djelima, koji je domet naše slobode pokornosti drugom osim Allaha? Ovo se bazira na stepenu našeg vjerovanja. Sigurno je da se jedinke razlikuju u svom vjerovanju i predanju. Neke jedinke dostižu stupanj na koji ne utiče ništa drugo osim božije odredbe. Sa njiam ne upravlja ništa drugo s polja ni iznutra osim uzvišeni Allah. Strasti nisu u stanju da ih privuku niti bilo koja jedinka može da ih podjarmi. Oni dozvoljavaju težnji duše da ostvari njene želje, u mjeri što će zadobiti božiju naklonost. Božije zadovoljstvo je put kojim čovjek stiže do savršenstva i realnosti. Oni se odazivaju zahtjevima

jedinki kao što su roditelji, nastavnik radi božijeg zadovoljstva i u granicama koje dozvoljava Allah.

Neke jedinke idu dalje od ovoga pa ne vide traženo ni omiljeno osim Allaha. Allah je postao njihov prijatelj i njihov glavni zaljubljenik. Sto se tiče stvorenja vole ih jer su ona traagovi njihovog voljenog, oni su božija stvorenja i njegovi znakovi,oni su podsticaj spominjanja uzvišenog Allaha. Neki od njih su se uzdigli više od ovih pa ne vide ništa drugo. Osim Allaha i njegove uzviš^nosti svijet je postao u njihovim očima ogledalo u kojem gledaju Allaha i njegovu ljepotu a na ovo kaže Ali Ibni Ebi Talib bog mu se smilovao i spasio ga. Ništa nisam vidio a da prije toga nisam vidio Allaha a s tim je i Allah.

Iskreni obožavatelj je onaj čije se riječi u životu slažu s; Allahom. U obožavanju - obožavanje je u odnosu na obožavaoca zavijet, a život je arena za ispunjenje ove obaveze. Ovaj zavjet obuhvata dva osnovna uslova:

Prvo: oslobađanje od pokornosti nekom drugom osim Allaha, svejedno bila to strana duh, stvorenja, predmeti ili osobe.

Drugo: Čista predaja volji božijoj i onome čime je Allah zadovoljan.

Istinsko obožavanje za obožavaoca je važan faktor za odgoj. To je lekcija slobode požrtvovanja ljubavi prema bogu i ljubavi prema božijim zapovijedima, to je solidarnost sa pripadnicima istine i u službi ljudi. Jasno je iz onoga što je pred-hodilo da islamski monoteizam odbacuje sve ciljeve i želje osim Allaha. Jasno je da je integralna istina za čovjeka i svijet istina okrenuta ka Allahu (Mi se njemu vraćamo). Svaki drugi pravac koji ne vodi bogu je pogrešan i suprotan. Cjelokupnom stvaranju djela pojedinaca treba da budu u ime Allaha svejedno ostvarile se želje jedinki ili želje ljudi. Put Allaha i ljudi je jedan a izraz na božijem putu znači na putu

ljudi. Djela pripadaju jedino Allahu ne ljudima. Mnoštvo i misticizam ove riječi su neispravne. Islam vidi daje jedini put put Allaha i nikog drugog. Cilj je samo Allah i niko drugi. Međutim, božiji put se proteže između ljudi.

Rad radi bitka je egoizam. Rad radi ljudi je idolopok-lonstvo. Rad radi ljudi i boga je politeizam. Djela za bit i ljude u ime boga su jedinstvo i obožavanje.

Poslove treba počinjati po monoteističkom programu u ime boga a počinjanje posla u ime naroda je idolopoklonst-vo, ako se kaže u ime Allaha i naroda to je idolatrija a u ime Allaha jednog jedinog onda je to istinski monoteizam.

U plemenitom Kur'anu riječ (Muhlis) odan, stavljanje znaka (i) na slovo (1) znači osobu koja je odana Allahu u svojim djelima. Postoji riječ (Muhles) sa znakom (e) na slovu (1) a to označava osobu koja je čista od svih mana i odana Allahu. Razlikuj odanost u djelima od odanosti o svemu što postoji.

Jedinstvo svijeta

Da li je svijet (priroda stvorena od Allaha vremenski i prostorno i predstavlja jedinstvenu istinsku skupinu? Da li je nužno jedinstevo u bitku svojstvima i djelima da se opišu cjelokupna stvorenja sa jedinstvom?

Kada bi bio svijet u svojoj cjelokupnosti jedinstven i povezan u svim njegovim djelovima kakav bi bio oblik te povezanosti? Da li je to povezanost mehanička kao što su povezani dijelovi mašine? Ilije to povezanost organska kao što su povezani udovi i dijelovi tijela jedan sa drugim? Već smo učili u petom poglavlju knjige „Osnovi filozofije" „Načela filozofije", vrsta jedinstva prisutna u univerzumu. Takođe smo objasnili u knjizi „Allahova pravednost" sljedeće postavke: Priroda je jedinstvena i nedjeljiva. Nestanak dijela prirode

znači nestanak svega. Nestanak onoga što se zove zlo od prirode jednako je nestanku cjelokupne prirode. Noviji filozofi kao Hegel su ustanovili teoriju organske povezanost a to su prihvatili materijalisti dijalektičari od Hegela i branili su ovu teoriju žestoko pod imenom „Načela reciprocitetnog utjecaja" ili „Načela opšte povezanosti", „Načela sjedinjavanja suprotnosti" ubijeđeni da je povezanoste dijelova svijeta jednog sa drugim organska a ne mehanička. Međutim, doživjeli su neuspjeh u svojim tvrdnjama. Najviše što su mogli dokazati materijaliisti je mehanička povezanost između dijelova svijeta jer organska povezanost ne može se dokazati na ovaj način. Ona je iznad načela materijalističke filozofije.

Filozofi metafizike su kroz vjekove smatrali da je svijet „veliki čovjek" a daje čovjek „mali svijet", bili su ustrajni na ovom načelu više nego bilo ko drugi od filozofa. Ovi znalci su nazvali ono što nije bog svetom emanacijom to je slično konusu a taj konus je od strane glave to jest od strane povezanosti sa suštinom istine jednostavno i čisto a sa strane osnovice se proteže u svojoj jednostavnosti.

Nije nam cilj ovdje da proučavamo mišljenja filozofa ili znalaca. Želimo samo da ukažemo na problem s našim predhodnim predmetom. Stvarnost svijeta po islamskoj emanaciji je da je svijet od boga i pripada bogu. On je čvrsta strana u svom mjestu, jer svijet u stvari nije pokretan i tečan, nego je on izvor kretanja i tečnosti.11 (Ova istina je da prirodni svijet predstavlja izvor kretanja i kolotečine To je utvrdila islamska filozofija. Neke zapadne škle su to tvrdile ah nisu dokazale. Da bi se više saznalo u ovoj oblasti treba pročitati spis Oprečnost i kretanje u islamskoj filozofiji „Skupina filozofskih govora .)

S druge strane, dokazano je u pručavanju kretanja da je jedinstvo početka i jedinstvo kraja, jedinstvo kretanja se dodaje na vrstu kretanja jedinstva. Pošto čitav svijet proizilazi iz jednog početka i ide ka jednom cilju on se neminovno odlikuje vrstom jedinstva i ujedinjenja.

Nevidljivi i osjetilni svijet monoteistička imaginacija vidi svijet kao fizički i metafizički.

To jest dijeli svijet na dva dijela vidljivi i nevidljivi svijet. Kur'an u više navrata govori o vidljivom i nevidljvom svijetu. Usredsredio se Kur'an na nevidljivi dio svijeta i smatra ga glavnim uvjetom vjerovanja u islamu.

Tako Allah kaže „oni koji vjeruju u neviđeno sure Bekare njegovi su ključevi neviđenog i ne zna ih niko drugi osim uzvišenog (Suret Enam 59). Neviđeno znači skriveno a ima ga dvije vrste: relativno i opšte. Skriveno relativne prirode znači nešto skriveno od osjetila ljudskih to je zbog udaljenosti nečega ili zbog sličnosti. Tako je Teheran vidljiv za onog ko stanuje u Teheranu, a isfahan za one koji stanuju u Teheranu je nevidljiv. A onaj ko stanuje u Isfahanu, Isfahan je vidljiv za njega a Teheran skriven.

U časnom Kur'anu je riječ skriveno u značenju relativno spomenuto i u ovim riječima:

„To su vijesti za koje prije nisi znao. Mi ti ih objavljujemo" (Sure Hud 49). Jasno je da su priče o prijašnjim narodima vidljive u odnosu na te narode, međutim, one su tajna za narode koji su došli poslije.

Ponekada časni Kur'an upotrebljava riječ tajna na istine koje nisu vidljive, određenije koje nisu pojavne. Razlika između istina osjetilne prirode koje su odsutne od nas zbog udaljenosti ili nešto slično tome, ove istine je nemoguće osjetiti čulima vidne prirode zato što su neograničene ili što nisu materija.

Jasno je da Kur'an kada opisuje vjernike da vjeruju u neviđeno ne misle na relativnu tajnu, jer svaki čovjek bio vjernik ili nevjernik priznaje relativnu tajnu.

Kao što Kur'anski ajet koji se odnosi na nauku ključeva tajnih riznica cilja apsolutnu tajnu.

Ne može da se ukomponuje značenje sa relativnom tajnom.

U ovom kuranskom ajetu vidimo zajedno vidljivo i skriveno zajedno kao što Kur'an kaže: on je poznavalac vidljivog i nevidljivog svijeta, on je milostiv samilostni. (El hašr 22).

Cilj nevidljivog ovdje je apsolutna tajna a ne relativna.

Kakva je priroda odnosa odnosno veze između ova dva svijeta (vidljivog i nevidljivog)!

Da li ovaj osjetilni svijet posjeduje granice koje ga razdvajaju od nevidljivog svijeta?

Jasno je da je imaginacija materijalna granica koja dijeli dva svijeta. To je bezazlena imaginacija kada bismo predočili ovakvu granicu bila bi svaka strana od strana koje graniče vidljive i imale materijalni, tjelesni znak. Nemoguće je objasniti vezu između dva svijeta vidljvog i nevidljivog sa izrazom materialnim i tjelesnim. Moguće je to predstaviti na način da se to približi razumu u vidu odnosa centra sa filijalama ili odnos čovjeka i njegove sjene. Ovaj svijet je refleksija onoga svijeta. To crpimo iz časnog Kur'ana da je sve što je na ovom svijetu to je postojanje koje je sišlo i došlo od postojanja drugog svijeta. ,,l ne postoji ništa čije riznice ne posjedujemo, a od toga mi dajemo samo onoliko koliko je potrebno. Sure (Alhidze 21)

Čak i željezo o kojem govori Kur'an je spušteno:

„Gvožđe smo spustili" (Sure El Hadid 25). Jasno je da je cilj od spuštanja ne prenošenje iz mjesta u mjesto. Sve što vidimo na ovom svijetu vidimo njegovu stjenu i filijalu i njegov stepen umanjen a prava stvarnost porijeklo i suština je u drugom svijetu, svijetu nevidljivoga.12 Kuran časni predstavlja pod imenom nevidljivi svijet vrstu islamske imaginacije i

vjerovanje u pogledu univerzuma kao što objašnjava pod naslovima vjerovanje u božije anđele. Vjerovanje u božije poslanike i objave: „Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od gospodara njegova, i vjernici, svaki vjeruje u Allaha i meleke njegove, i knjige njegove, i poslanike njegove" (Sure El-Bekare 285).

,,A onaj ko ne bude vjerovao u Allaha i u meleke njegove, i u knjige njegove, i u poslanike njegove, i u onaj svijet daleko je zalutao." (Sure Enisa 136) U ova dva ajeta došlo je do spominjanja vjerovanja u božije knjige u nezavisnom obliku, iako je namjera od ovih knjiga nebeske knjige objavljene božijim poslanicima dovoljno je spomenuti božije poslanike. Predpostavka je da je cilj spominjanja knjiga da su istine koje nisu istine vidljivog svijeta. U Kur'anu su više puta spomenute skrivene istine pod imenom „jasna