Profesor Ekber Eydi

 

CIKLUS PREDAVANJA  O KUR'ANSKOJ UPUTI

SMISAO RAZUMA

 Naše prethodne teme ticale su se objave i poruke Kur’ana, a ta pi­tanja su osnovna pitanja u vjeri uopće. Kur’an govori o čovjeko­vom razumu i intelektu. A razum se, pak, očituje na dva načina:

Kao ‘akl-’ameli, aktivni ili praktični razum koji služi da pomoću njega razlikujemo dobro i zlo, te poćudne i nepoćudne stvari. Taj ra­zum je prirođen čovjeku od njegovog rođenja. To je onaj razum koji čovjeka upućuje da obavlja svakodnevne aktivnosti u životu, i ta vrsta razuma ne tiče se toga da li čovjek posjeduje iman i vjeru. Ovaj razum nema ništa s vjerom i on je prirođen svakome – i vjerniku i nevjerniku - dakle, svakome ko može da vidi, da spozna i da shvati neke stvari. Da bi čovjek nešto vidio na Ovom svijetu nije uslov da posjeduje iman - vjeru. Takav čovjek, posjednik praktičnog razuma, može da spozna osnovne principe življenja i zakonitosti ovog ma­terijalnog svijeta i da sebi kreira ugodan dunjalučki život.

Ovim se možda dolazi do pojašnjenja pitanja: kako to da kafiri na raznim krajevima svijeta uspijevaju da budu toliko uspješni u ovodunjalučkom životu, a mi muslimani koji posjedujemo tako divnu vjeru još uvijek tavorimo na začelju?

Ovdje je došlo do kolizije između prirođenog, praktičnog, ra­zuma sa onom vrstom razuma koji je rezultat čovjekovog sticanja (vidjećemo kasnije o čemu se radi). Ponovimo još jednom: da bi neko postigao nešto, naučio pisati, čitati, naučio kompjuterske znanosti, išao na mjesec, pravio genetske kopije stvorenja - sve to ne uslovljava ni­kakvu vjeru, niti posjedovanje imana. Svako ko se na ovom polju više trudi priskrbiće više uspjeha i znanja.

‘Akl-nazari - spekulativni (filozofski) razum, viši je nivo razuma i on razmatra i tretira pitanja bitka, nebitka, svrhe postojanja - to je, dakle, razum koji je na višem stupnju od prethodno pomenutog ra­zuma. To je onaj nivo uma koji tretira poznavanje bića ili svrhe postojanja. Osnovna zadaća ovog razuma jeste da odgovori na tri davno postavljena pi­tanja: odakle sam došao, gdje sam sada i gdje ću otići?

Božiji Poslanik s.a.v.a. je pravi razum definisao kao ibadet Bogu, preko koga se postiže istinsko robovanje Bogu. Džennet koji je obe­ćan postiže se posredstvom ovog razuma. U 21. ajetu sure El-Bekare kaže se:

يَا أَيُّهَا النَّاسُ اعْبُدُواْ رَبَّكُمُ الَّذِي خَلَقَكُمْ وَالَّذِينَ مِن قَبْلِكُمْ لَعَلَّكُمْ تَتَّقُونَ

“O ljudi, klanjajte se Gospodaru svome, koji je stvorio vas i one prije vas, da biste bili bogobo­jazni.” (El-Bekare, 21)

Ova vrsta razuma ima smisla da bi čovjek upoznao samoga sebe, da čovjek spozna svrhu stvaranja i življenja na Ovom svijetu, i da putem ovog razuma spozna vezu sa svojim Stvoriteljem. Cilj objave Kur’ana je taj da odgoji ovu vrstu razuma do punog savršenstva. Ako čovjek na temelju Kur’anskih učenja odgoji kod sebe ovu vrstu ra­zuma dostigao je najveći stupanj Kur’anskih plodova - dosegao je vrhunac mudrosti. Konačni zaključak o ovom razumu je taj da ovaj Dunjaluk u kojem obitujemo nije krajnji i vrhonaravni smisao čovječijeg stva­ranja, već nam ovaj razum sugeriše da je Ovaj svijet stvar privre­mene naravi; te da pored ovoga postoji jedan drugi svijet (Ahiret), mnogo važniji i mnogo trajniji.

Ovaj će mu razum sugerisati, a na temelju učenja Kur’ana, da je ovosvjetski život samo jedna karika u lancu njegovog stvarnog življenja. Kao što ovaj razum sugeriše da na Ovom svijetu potrebu­jemo određena znanja da bismo osigurali opskrbu i preživljavanje, također imamo i potrebu da na Dunjau steknemo neke nutarnje vred­note i duševne vrline, čime bismo sebi obezbijedili lijep život na Onom svijetu. Osnovni savjet razuma ovog tipa je: kao što moramo na Ovom svijetu da se pobrinemo da obezbjedimo sebi nekakva životna sredstva, isto tako treba da se pobrinemo da sebi priskrbimo nešto za život na Onom svijetu. Čuveni hadis od Džafera es-Sadika, a.s. naglašava:

“O čovječe, sam sebe podredi sebi. Ako sam sebe ne podrediš sebi, ako sam sebi ne posvetiš pažnju, neće ti je niko drugi posvetiti.”

Ovaj hadis bi u pravom smislu bio i prijevod sljedećeg ajeta:

بِهَا وَإِن تَصْبِرُواْ وَتَتَّقُواْ لاَ يَضُرُّكُمْ كَيْدُهُمْ شَيْئًا

“I ako budete strpljivi i bogobojazni, njihovo lukavstvo vam neće nimalo nauditi.” (Ali ‘Im­ran, 120)

Čuveni pjesnik Hafiz kaže:

“Ako ne obožavaš sam sebe, zašto onda stalno svoj život upot­punjavaš mislima o drugima, tako što druge gibetiš, ogovaraš i brineš o njima.”

Poruka ovoga stiha je: ako ti drugi ne mogu nauditi, a svaku priliku koristiš da se baviš njima, da misliš o njihovim problemima i da ih ogovaraš - to je dokaz da sam nisi upućen, i u tome je dokaz da su drugi ušli u tvoj život - a tvrdiš da ti ne mogu nauditi.

Ovaj viši nivo razuma pojašnjava čovjeku uzvišenije istine Ovoga svijeta. Kur’an dolazi da ojača i podrži ovu vrstu razuma. S druge strane ovaj razum pojačava čovjekov dîn, čovjekov iman, pa prema nekim rivajetima čovjek ima dvije upute, dva hudžeta, ili čak u pre­nesenom značenju kazano, ima dva pejgambera:

Ø      prvi pejgamber je onaj koji se pojavljuje u svom pojavnom in­san­skom liku, Muhammed s.a.v.a. je imao doticaj sa svi­jetom gajba (neviđenog) i iz svijeta gajba je prenosio infor­macije čovjeku kojima ovaj nema dosega;

Ø      imamo drugog, uslovno rečeno, pejgambera unutar sebe, u svom bāt­inskom svijetu, koji nam daje odgovor na pitanje je li onaj vanjski pejgamber na istini ili ne.

Ova dva Pejgambera upotpunjuju jedan drugog. U tom smislu Kur’an je došao da ojača onaj tip razuma koji se bavi poznavanjem samog čovjeka i biti čovjekove. Tamo gdje čovjek ne može stići samim razumom, Kur’an mu krči put da i dotle dosegne. Ovaj razum ima i taj zadatak da pejgambersku uputu učini čovjeku dostupnom. I to je ono što zovemo razumska uputa čovjeka. Druga važna činjenica jesu nutarnje osobenosti čovjeka. Kur’an nam objelodanjuje da smo mi složena stvorenja, da imamo svoje potrebe i želje, pa tako saop­ćava čovjeku da je jedan dio tih potreba vezan za Onaj, a drugi dio za Ovaj svijet. Čovjek je dužan da uspostavi ravnotežu između tih želja i prohtjeva, te da uspostavi balans između ahiretskog i ovos­vjetskog. Stvoritelj u Kur’anu pojašnjava čovjeku jednu po jednu od ovih osobenosti i pomaže mu i upućuje ga na kakav način da stekne sve ove pozitivne i dobre osobine.

Treća stvar na koju nam Kur’an ukazuje jeste čovjekov odnos sa drugim osobama. Kako da čovjek u Ovom svijetu na osnovu svojih znanja i alatki razuma komunicira sa drugima u svom okruženju. Kur’an obraća pažnju i daje akcenat trima stvarima:

Ø      prvo, to je razum koji mu omogućava da razazna stvari i da shvati svoje postojanje;

Ø      drugo, omogućava mu da shvati svoje stvarne atribute, osobe­nosti i svoju narav;

Ø      treće, daje mu moć da spozna način na koji će te osobine primijeniti u praksi, u odnosima sa drugima.

Ovo sve vodi ka krajnjem cilju, a to je:

Uzdizanje do nivoa savršenog čovjeka koji je uspio u sebi sravniti sve tri navedene osobine: razum, ahlak i dobre manire i međuljudske odnose u društvu.

Onaj koji je sve to na valjan način spoznao i implementirao ima us­love da postane potpun i savršen čovjek. Svako potpuno ili djelimično zanemarivanje neke od te tri osobine, srazmjerno količini tog zanemarivanja, umanjuje savršenost čovjeka. Ako čovjek, dakle, svoje instrumente shvatanja ne iskoristi na pravi način i ne shvati stvarnost onakvom kakva ona jest, u startu je okrnjena njegova pred­stava o Ovom svijetu. Ako, pak, čovjek posjeduje instrumentarij shvatanja i razumijevanja, ali ne posjeduje valjani ahlak i osobine koje trebaju da krase njegovu dušu, opet je sve to manjkavo. Ako posjeduje ove prve dvije osobine i razum i ahlak, ali sve to nije im­plementirao u svom socijalno-društvenom miljeu i okruženju, po­novo nije postigao zadani cilj. Neki su došli Božijem Poslaniku i rekli:

“O Božiji Poslaniče, mi smo muslimani, ali naši roditelji su mušrici. Mi ne možemo živjeti sa njima.” Božiji Poslanik im na to veli: “Ne, nije tako. Vi imate razmimoilaženja u akidi, u ideologiji - vi ne trebate da prihvatite njihovu akidu, njihov način razmišljanja, jer sva ta razmimoilaženja u akidi nisu razlogom da vi sa njima ne živite pod istim krovom.”

Božiji Poslanik je znao kazati:

“Moj Gospodar me poslao kao rahmet i milost, a ne kao kaznu.”

وَوَصَّيْنَا الْإِنسَانَ بِوَالِدَيْهِ حُسْنًا وَإِن جَاهَدَاكَ لِتُشْرِكَ بِي مَا لَيْسَ لَكَ بِهِ عِلْمٌ فَلَا تُطِعْهُمَا

“Mi smo svakog čovjeka zadužili da bude do­bar prema roditeljima svojim. Ali, ako te oni budu nagovarali da Meni nekoga ravnim sma­traš, o kome ti ništa ne znaš, onda ih ne slušaj.” (El-’Ankebut, 8)

Tako nam preporučuje Kur’an. Iz navedenog vidimo da sve tri ove grane treba da budu razvijene da bismo polučili naš krajnji cilj.

U Kur’anu se često spominje sintagma: oni su pametni, oni su ra­zumni, a tiče se onih koji imaju određenu predstavu o Onom svi­jetu i onih koji su pobožni; pa tako je nana, koja nije završila ni jedan razred škole, a vjeruje i pokorna je Allahu, dž.š, pametnija i ra­zum­nija od mnogih fakultetlija. Kur’an govori da su džahili i nezna­lice oni koji nisu shvatili Kur’an i ne pokoravaju se Allahu, dž.š, pa makar oni bili i doktori kompjuterskih znanosti. Ovdje nije u pitanju znanje mnoštva informacija o nečemu, u pitanju je odnos znanja i neznanja o suštinskim stvarima Kur’ana.

Da sumiramo, imamo dvije vrste razuma: praktični razum i onaj spekulativni (filozofski) razum. Rekli smo da onaj prvi razum omogu­ćava čovjeku da raspozna dobro od zla, hladnoću od topline, korist od štete. Da bi čovjek omogućio sebi lagodan život na Ovom svijetu ne treba mu nikakav iman, ni vjera, treba mu samo jedna ko­ličina intelekta da napravi automobil, kompjuter i sl.. Ali, ako ne posjeduje nimalo od ovog drugog razuma, razuma koji analizira svrhu posto­janja, dolaska na Ovaj svijet i odlaska sa Ovog svijeta - onda je takav čovjek, makar bio i znalac dunjalučkih nauka, sa stanovišta Islama džahil i neznalica. To je kao kada je čuveni hiru­rug rekao:

“Dok ne vidim Boga ispod ovog mog skalpela ja u Nj ne vjeru­jem”.

Ili, Jurij Gagarin, kojemu su prije nekoliko dana obilježavali godišn­jicu prvog odlaska u svemir, koji je, kada se popeo nekoliko stotina km iznad Zemlje, izjavio:

“Ja nigdje gore nisam vidio Boga!” našto je jedan za­padnjački astronom kazao:

“On se popeo u svemir taman toliko koliko je kad neko stane na cigaru.”

Svaka od ovih vrsta razuma ima okvir i granice u kojima može da djeluje. To je kao kad bi neko rekao: ja moram sve mirise vidjeti ili sve znakove čuti - a nemoguće je mirise vidjeti i znakove čuti jer se mirisi osjećaju nosom, a znakovi gledaju očima; pa ako neko kaže: neću se pokoriti sve dok to ne vidim, to je znak poremećenosti uma – jer onaj ko ima ispravno uho i čuje zvukove, a kaže: neću se pokoriti sve dok ne budem vidio te zvukove, pa šta drugo reći za nj nego da nije normalan.

Rečeni naučni progres još uvijek nije nikakav dokaz da su naučni eksperti ovladali savršenstvom – mnogi od njih još uvijek ho­daju u mraku Ovoga svijeta. Stvorenja na Ovom svijetu su takve pri­rode da neka možemo opipati, a druga ne možemo ni opipati ni vidjeti. Ta­kav je i naš život, jedan dio života - ovaj dunjalučki - osje­ćamo i vidimo, a onaj drugi ne vidimo i ne osjećamo, ali vjerujemo da ćemo doći do njega

sadržaj