Profesor Ekber Eydi

 

CIKLUS PREDAVANJA  O KUR'ANSKOJ UPUTI

RELIGIJSKI PLURALIZAM

Pluralizam je jedan zapadnjački izraz kojeg nemamo u Islamu. Islam je bivši svjetskom vjerom, vjerom čitavog čovječanstva, trebao da odgovori na sva pitanja čovječanstva. Zato on obavezuje musli­mane na tri bitne stvari:

Ø      slušanje,

Ø      promišljanje,

Ø      i treće, slijeđenje najboljih stvari koje je vidio i čuo.

Na osnovu rečenog kur’anskog zahtjeva mi se moramo informisati o mišljenju drugih u vezi sa značenjem riječi pluralizam. Tako nam se kazalo da pluralizam označava mirni suživot pripadnika raznih mezheba i raznih religija i njihovih sljedbenika. Preciznije, to je ču­vanje svoga vjerovanja, ali i ne iskazivanje nikakvog napasnog po­našanja prema onima drugima. Ranije smo istakli da ako je nji­hovo poimanje vjerskog pluralizma ovakvo, onda:

“Nema nijedne vjere, religije, niti filozofije koja podržava ovakav način međusobne tolerancije kao što to nudi Islam.”

Spomenuli smo im kur’anski zov iz 64. ajeta sure Ali-Imran:

قُلْ يَا أَهْلَ الْكِتَابِ تَعَالَوْاْ إِلَى كَلَمَةٍ سَوَاء بَيْنَنَا وَبَيْنَكُمْ أَلاَّ نَعْبُدَ إِلاَّ اللّهَ

“Reci: "O sljedbenici Knjige, dođite da se ok­upimo oko jedne riječi i nama i vama zajed­ničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo.”

Kada je Allah dao svom Poslniku s.a.v.a. da osvoji Mekku, mus­limani su rekli: “Danas je dan osvete!” Poslanik je rekao: “Ne, danas je dan milosti!” Pomenuli smo pismo imama Alija za namjesnika u Egiptu Malika Aštara, gdje on kaže “braća po vjeri i ljudi po ljud­skosti i stvaranju.” Pomenuli smo i slučaj halife Omera i Amr ibn Asa, namjesnika Egipta kad je običan čovjek smio doći u Medinu, u sjedište hilafeta, i tužiti namjesnikovog sina, te kako je halifa Omer postupio i rekao Amr ibn Asu: “Kako ti postupaš prema ljudima kao da su oni tvoji robovi, a ljudi su rođeni slobodni?” Imamo mnoštvo hadisa i rivajeta koji govore o ovome. U vrijeme hilafeta Imama Alija neko je sa ruke Židovke skinuo narukvicu, Imam je održao go­vor i rekao:

“Za mene je tolika sramota što sam sada predvodnik i halifa i što ovdje vlada Islamska vlast, a ovo se desilo. I neće biti tolika šteta ako od tuge svisnem koliko me je sramota od ovoga čina.”

Taj zajednički suživot upravo je stvar kojom se Islam može po­nositi. Ako to oni danas aktueliziraju, tá Islam je prije 1400 godina mislio o tome. Taj pluralizam je jedna nova kovanica s kojom mi nemamo nikakvih problema.

Drugo značenje pluralizma, po njihovim kriterijumima, je to da  su ljudi podijeljeni u razne religije: jedni su u Islamu, drugi u Kršćanstvu, treći u Judaizmu, četvrti u Budizmu i sl.. Nijedna od tih vjera, tvrde oni, nema potpunu istinu. A svaka religija je uzela po­malo od te istine. Nijedna od tih religija nije ni potpuna neistina, vele oni. Čak i oni ljudi koji obožavaju kipove imaju neke elemnte re­ligije. Prema tome, kako nijedna grupa nema potpunu istinu, ni­jedna grupa nije ni potpuna neistina.

Također je jedna od definicija pluralizma raspršenost istine u različitim vjerovanjima. Po tom shvaćanju nijedna religija nije ap­solutna istina niti je ijedna vjera potpuno u krivom. Svaka religija ima jedan dio istine, isto kao što ima jedan dio zablude. Po tome su i idolopoklonici poput ostalih, nešto poput spektra političkih stranaka.

Upitali bismo tu gospodu jednu stvar. Da li je ta teorija da ni­jedna religija nije apsolutna istina kao što nijedna nije apsolutna zabluda, ustvari teorija koja proističe iz same religije ili nešto izvan religije? Ukoliko kažu da je to teorija koja proističe iz same vjere moramo ih upitati da li se pod tim misli na religiju općenito ili na jednu određenu religiju. Ako kažu da je to nešto što je proisteklo iz same religije, onda ćemo tražiti da nam pokažu Kur’anski ajet ili jedan Poslanikov hadis, Ili čak neki dokaz iz Tevrata ili Indžila, koji će dokumentovati takav stav. Jer, ukoliko je jedna religija prihvatila nešto kao činjenicu, prihvatile su to i sve ostale. Jedna od specifič­nosti koje imaju Božanske, nebeske, religije je to da je svaki Poslanik potvrđivao stavove prethodnog Poslanika. Poslanik Islama je bio taj koji je potvrdio sve pređašnje Poslanike i kazao je:

“Ja sam pečat poslanstva, poslije mene nema poslanika.”

Potvrdu toga imamo u suri Al-Imaran, 51. ajet; također i u suri El-Bekare u 69. i 101. ajetu: u suri Kaf u 12. i 30. ajetu; u suri El-Maide u 46. i 48. ajetu, u 31. ajetu sure Fatir; te u 47. ajetu sure En-En-Nisa. To su ajeti kojima se kazuje kako su svi poslanici pot­vrđivali one koji su im prethodili i ovim Uzvišeni nalaže našem Poslaniku da i on potvrdi sve pređašnje objave. Nema nikakvog spora da mi prihvaćamo sve prijašnje religije, naravno u njihovom istinskom ob­ličju.

Rečeni stav, da pluralizam proističe iz jedne od religija, mogli bismo i prihvatiti - ali takav stav ne postoji ni u jednoj religiji. Uko­liko oni tvrde da je to teorija koja ne proističe iz same religije nego da je nešto izvan religije, onda je to njihov lični, a ne religijski stav. Moramo kazati da je dopuštena sloboda stavova i sloboda ličnog mišljenja. Ne možemo, međutim, prihvatiti da je takvo nešto religi­jski pluralizam. Jer, eto, i oni sami tvrde da je to lični stav – a lični stavovi mogu biti ispravni, ali isto tako mogu biti i pogrešni. Oni dakle, moraju prekrižiti to svoje govorenje o religijskom pluralizmu u slučajevima koji se tiču religije. I to je jedan od naših mogućih odgovora.

Može se postaviti pitanje: ukoliko tvrdite da ni jedna religija nije ni apsolutna istina, niti apsolutna krivda - da li se može uzeti da je vaš stav apsolutna istina? Ukoliko bi oni tvrdili da je takav stav ap­solutna istina, mi bismo svakako zatražili argumente za tu tvrdnju. Prije svega zatražili bismo to zbog toga što oni sami tvrde da ne postoji apsolutna istina, a za vlastiti stav tvrde da je apsolutna istina. A potpuna je kontradikcija tvrditi da ne postoji apsolutna istina, osim da je istina ono što oni sami tvrde. Ukoliko oni odgovore na drugi način i kažu da je njihov stav relativna istina, onda ćemo kazati da se relativna istina ne mora prihvatiti. To je stav koji bi se mogao pre­formulisati: neka religija na nekom mjestu nije apsolutna istina.

Postoji također jedno pravilo koje kaže da potvrđivanje nečega ne mora značiti negaciju nečeg drugog. Dakle, ukoliko neko dokaže da je ovo recimo sto, to ne mora biti negacija da je u čaši sok; ili ukoliko bi dokazali da je u čaši sok, to ne bi negiralo činjenicu da je ovo pero. Bilo koju stranu te tvrdnje da uzmu, ona nije potpuna. Uko­liko ustvrde za svoj stav da je apsolutna istina onda su tad su­prostavljeni vlastitom stavu, a ukoliko kažu da je njihov vlastiti stav tek relativna istina, onda time nisu ništa dokazali.

To je u slučajevima da je smisao pluralizma ovo što smo prije kazali. Ukoliko je definicija pluralizma takva da sve religije nisu ka­zale svu istinu, u tom slučaju trebamo odgovoriti da prihvatamo jedan dio takvog stava, a drugi dio ne. Stav da sve religije nisu ka­zale svu istinu prihvatamo u stanovitom omjeru, ali prije Islama. Zbog čega? Zbog toga što je Šeri’at kao praktični vjerozakon otpo­čeo od Nuha, a.s. Taj praktični razvoj religije od tada je bio postu­pan, kretao se od nižeg nivoa ka sljedećim savršenijim stupnjevima. Svakako, ono što je kazao h. Nuh, bilo je manje od onoga što je ka­zao h. Ibrahim. Ono što je kazao h. Musa, bilo je sigurno više od onoga što je kazao h. Ibrahim, a ono što je kazao h. Isa, siguno više od onoga što je kazao h. Musa. Mi se slažemo sa njihovom tvrdnjom u ovoj relaciji. Međutim, kada je došao red na Islam on je izložio cjelokupnu istinu. Zašto? Sama činjenica da je Islamom zavšena ob­java, završen ciklus poslanstva, potvrđuje istinu da su kroz Islam pruženi odgovori na sve zahtjeve i potrebe koje je čovječansto imalo od religije. Zbog toga se u Kur’anu kaže:

وَقَالَ يَا قَوْمِ لَقَدْ أَبْلَغْتُكُمْ رِسَالَةَ رَبِّي وَنَصَحْتُ لَكُمْ وَلَكِن لاَّ تُحِبُّونَ النَّاصِحِينَ

"O narode moj, prenio sam vam poslanicu Go­spodara svoga i opominjao sam vas, ali vi ne volite one koji opominju." (Al-A’raf, 79)

Konsekventno tome, čovjeku je dostavljeno sve što mu je trebalo dostaviti. Možemo kazati da ovakav stav koji smo prije kazali prihvatamo u jednom relativnom obliku, ali ga ne prihvatamo apso­lutno. Ukoliko bi u okviru ovog stava tvrdili da je ona zbilja koju je donio h. Musa različita od onog što je donio h. Isa ili h. Muhammed, bilo bi to pogrešno. Ista ona zbilja koju je kazao h. Nuh je ona istina koju je potvrdio h. Ibrahim. Ono što je predočio h. Ibrahim, potvrdili su h. Musa i h. Isa. Dakle, s gledišta istinitosti ne postoji razlika iz­među njih. Razlika je samo u tome što je h. Muhammed donio ob­javu cjelokupne Istine i potvrdio objave koje su oni dostavili. Ovim bi bio dat djelimičan odgovor na gore postavljeno pitanje.

Postoji još jedno moguće pitanje: oni kažu da je smisao njihovog stava da nijedna religija nije apsolutna istina, niti potpuna krivda i zabluda, te da se njihova ideja svodi na to da svaka religija predstav­lja jednu mješavinu istine i zablude - da li bi se onda moglo, u tom slučaju, smatrati da njihov smisao pojma religijski pluralizam znači da svaka re­ligija ima i istine i zablude u sebi? Tada ih možemo pitati da li je ta zabluda, to krivo što je u nekoj religiji, nešto što proističe iz same te re­ligije ili nešto što je izvana ušlo u tu religiju? Ukoliko bi kazali da je to sastavni dio religije onda bi oni samim time bili negatori religije. Jer, sve ono što je pomiješano i sastavljeno od istine i laži, u suštini je laž.

U tom slučaju oni onda nisu shvatili stvarno značenje pojma složene stvari – poput pluralizma. Pošto sama filozofija kaže da stvar koja je složena iz pravog i krivog jeste krivo. Da su oni shvatili tu filozofsku činjenicu, oni bi morali shvatiti da su na taj način tretira­jući vjerski plu­ralizam, oni ustvari indirektno negirali samu religiju. Izveli su time samo zaključak da je religija laž. Međutim, oni nemaju smejlosti da to kažu otvoreno, nego to čine na jedan filozofski i umotan način. Ukoliko tvrde da je religija mješavina pravog i krivog - i još tvrde da je to krivo ušlo s polja u religiju - onda možemo ka­zati da to nema nikakve veze sa religijom i da za to nije kriva re­ligija.

Svakom čovjeku koji živi na Ovom svijetu pripisuje se nešto, nameće mu se nešto. Ali kao što samo pripisivanje čovjeku nečeg što dolazi izvan nema nikakve veze sa njim, isto tako pripisivanje nečeg re­ligiji u biti nema nikakve veze sa samom tom religijom.

Da zaključimo: moramo istražiti samu definiciju pojma plurali­zam, zatim poznavati njegove granice, opseg, a potom omladini i zrelim lju­dima to izložiti i ne zaboraviti nikada ona tri osnovna prin­cipa i zavjeta: princip slušanja, razumijevanja, princip promišljanja onoga što se čulo i na kraju princip odabira najboljeg. Na osnovu ta tri principa možemo odbaciti i prikazati krivim njihove stavove, ali i dokazati da je Islam ap­solutna istina - i da nema puta da u nj uđe bilo kakva izvitoperena stvar; da on obezbjeđuje sreću čovjeka i na ovom i na budućem svijetu i da ima šta kazati svim ljudima do Sudnjeg dana, bez obzira na nivo znanja na kojem se oni nalaze. Oni se ne trebaju na jedan licemjeran način igrati s tim. Ne trebaju se koristiti jednim pojmom koji je u svojoj suštini negacija religije na način zbog kojeg će musliman kazati da se radi o nevaljanom prin­cipu

sadržaj