Profesor Ekber Eydi

 

CIKLUS PREDAVANJA  O KUR'ANSKOJ UPUTI

ÎD – BAJRAM

Današnje predavanje biće posvećeno Bajramu. ‘Îd na arapskom znači: bajram, blagdan potiče od korjena ‘ada, eud, a kada bi se buk­valno prevelo znači povratak nečemu. Ovaj povratak je povratak istinskoj prirodi, povratak koji znači vraćanje točka koji se na koncu vrati na početnu tačku. Po tumačenju Imama Alija, u Nehdžu-l- Balagi, sve u Ovom svijetu se odvija po preciznom prirodnom vre­menskom ciklusu, i ta preciznost prirodnog ciklusa vrtnje godišnjih doba daje čovjeku dobru referentnu poziciju za pravilno osmatranje. Kao što sati dijele i jedu dane, tako i dani dijele i jedu hefte. Jedan sat u danu nije nešto, kao što jedan dan u hefti nije nešto; a i sama hefta je u odnosu na mjesec mala; kao što je i mejsec u odnosu na godinu mali i godina je u odnosu na prosječan životni vijek mala. Pogledamo li pažljivo, svaka otkucana sekunda otkida komadić nažeg života. Svaki dan tako vrteći se od njegova starta ka njegovu okončanju biva pojeden. Isti takav kružni proces odvija sa sa heftom, mjesecom, godinom i na koncu i životom. Stoga imamo stalno kruženje i prirodni povratak, ali sve je to priprema za jedan trajni povratak.

الَّذِينَ إِذَا أَصَابَتْهُم مُّصِيبَةٌ قَالُواْ إِنَّا لِلّهِ وَإِنَّـا إِلَيْهِ رَاجِعونَ

“One koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: ‘Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!’" (El-Bakare, 156)

فَإِذَا سَوَّيْتُهُ وَنَفَخْتُ فِيهِ مِن رُّوحِي فَقَعُواْ لَهُ سَاجِدِينَ

“I kad mu dam lik i u nj udahnem od svog ruha, vi mu se poklonite!” (El-Hidžr, 29)

Tako će čovjek definitivno morati jednog dana da se vrati svome Gospodaru.

ثُمَّ يُرَدُّ إِلَى رَبِّهِ فَيُعَذِّبُهُ عَذَابًا نُّكْرًا

“...A poslije će se svome Gospodaru vratiti, pa će ga i On teškom mukom mučiti.”( El-Kehf, 87)

Ali za razliku od početne tačke u njegovu životu, njegova tačka povratka uveliko će se razlikovati. U tački povratka ljudi će se podi­jeliti u dvije skupine:

Kada smo iz svijeta duša ušli u ovaj materijalni svijet, ušli smo sa jednakim pozicijama; ovdje nema govora o podjeli na skupine tipa: “I podučio je Adema svim imenima”, jer ovdje nema te pod­jele budući je Allah sve ljude podučio imenima. Kada je Allah od­lučio da čovjeka učini Svojim halifom - “učinio sam čovjeka Svo­jim halifom”- ni tu nije bilo podjele. I niz je drugih ajeta koji govore o stvaranju, nafaci... i drugim Božijim darovima koji su svima (makar u različitim omjerima) podareni.

Ali u sutonu čovjekova življenja, na Sudnjem danu, pri de­fi­nitivnom povratku, dogodiće se i konačna podjela ljudi na dvije skupine. Kur’an obznanjuje generalni i opći razlog povratka.

ثُمَّ إِلَى رَبِّهِمْ يُحْشَرُونَ

“...I sakupiće se poslije pred Gospodarom svo­jim.”( El-En’am, 38)

No, neki će doživjeti povratak pred svojim Gospodarem sa crnom knjigom svojih djela, a neki sa svijetlom knjigom svojih djela. Stoga Imam Ali, a.s. smisao bajrama tumači na sljedeći način:

”Svaki dan u kojem neko ne pogriješi i ne učini grijeh to je nje­gov bajram i to je dan njegovog povratka njegovu Gospodaru.”

Kad se u Kur’anu u 7. ajetu sure Inšikak ističe sintagma:

فَأَمَّا مَنْ أُوتِيَ كِتَابَهُ بِيَمِينِهِ

“Onaj kome bude knjiga njegova u desnu ruku njegovu data… ”

misli se na čovjeka koji je uskladio svoje postupke sa iskonskom svojom prirodom – pohranjenom u svome fitretu – i koji je time postigao taj pravi povratak. Za ovakve će provjera njihovih djela biti lagodna, i takav će se vratiti svojoj porodici veseo. Ali, ovdje se ne misli bukvalno na porodicu, nego na one koji su na Dunjau baštinili istu vjeru i akidu sa njim.

Jedna od svakodnevnih dova, dova koju učimo nedjeljom, glasi:

“Bože moj, ne učini me takvim pred mojim prijatel­jima, pa da se oni od mene ustručavaju”

Jer svjetlost se može spajati samo sa svjetlostoću. Meleci, koji su najčistija bića, ne mogu se približiti onima koji nisu takve prirode. Prema nekim hadisima, ako je nečija kuća mjesto (duhovne) prljaštine, naprimjer rok muzike i sličnih grijeha, tu meleci ne ulaze. Isto tako, ako je nečije srce mjesto gibeta, ogovaranja i laži - to srce ne obasjava Božije Svjetlo i ne posjećuju meleci. Zato se kaže u dovi:

”Bože moj, daj mi da oni koji trebaju da se druže sa mnom ne budu prestrašeni od mene i da ne pobjegnu od mene.”

Pa je Fahruddin er-Razi kazao:

”Naše duše su prestrašene od naših tijela i organa koji gri­jehe čine.”

Te je rekao:

”Bojim se da ne otputujem s Ovog svijeta, a da Ovaj svijet nisam upoznao, pa kako da odem s Ovog svijeta Dunjaa i dođem za sofru Pejgambera, a ništa nisam pripremio. Kako ću doći u društvo Pejgambera, a ovamo ga

 nisam slušao. Kad u Ovom svijetu nisam osjetio duhovnosti, kako ću onda moći na Onom svijetu ući u svijet duhovnosti.”

Stoga, ističe Kur’an, kad se svi na Mahšeru saberu i vide visoki staus Resulullaha, s.a.v.a. kazaće:

وَيَوْمَ يَعَضُّ الظَّالِمُ عَلَى يَدَيْهِ يَقُولُ يَا لَيْتَنِي اتَّخَذْتُ مَعَ الرَّسُولِ سَبِيلًا

“Na Dan kada nevjernik prste svoje bude gri­zao govoreći: ‘Kamo sreće da sam se uz Poslanika Pravoga puta držao.’” (El-Furkan, 27)

Tamo ćemo svi vidjeti Poslanika, s.a.v.a. Ljudi će na Onom svi­jetu vidjeti Božijeg Poslanika, s.a.v.a.; ali je jasno da će se status bli­zak njemu moći priskrbiti samo na Ovom svijetu, nikako onamo na Ahiretu, pa zato kad uzimamo abdest i taremo desnu ruku učimo dovu:

“Bože moj, daj mi knjigu moju u desnu ruku i učini mi moj račun lahkim za polaganje.”

Kada neko nekoliko puta na dan uči ovu dovu i ponaša se u duhu te dove, onda će bez sumnje Uzvišeni Bog uslišati tu dovu.

فَأَمَّا مَنْ أُوتِيَ كِتَابَهُ بِيَمِينِهِ فَسَوْفَ يُحَاسَبُ حِسَابًا يَسِيرًا وَيَنقَلِبُ إِلَى أَهْلِهِ مَسْرُورًا

“Onaj kome bude knjiga njegova u desnu ruku njegovu data lahko će račun položiti i svojima će se radostan vratiti.” (El-Inšiqaq, 7-10)

Ovo se, međutim, tiče samo onih koji su svoj život posvetili ovom Danu povratka i njihov povratak će biti njihov najljepši pov­ratak.

وَأَمَّا مَنْ أُوتِيَ كِتَابَهُ وَرَاء ظَهْرِهِ فَسَوْفَ يَدْعُو ثُبُورًا وَيَصْلَى سَعِيرًا

“A onaj kome bude knjiga njegova iza leđa nje­govih data, propast će prizivati i u ognju će gor­jeti.” (El-Inšiqaq, 10-12)

Ovi će prizivati svoje uništenje i govoriće: kamo sreće da sam propao, da uopće ne postojim. Ali to kukanje nije kraj njihovim mu­kama. To je samo pristupnica onome što je gore, a to je vatra dže­hennemska. Pjesnik Sadi kaže:

”Ako su nam na Ovom svijetu djela bila trnovita sa gorkim i ružnim plodovima, ne možemo očekivati da nam na Onom svijetu hurme dijele. Ne može se od vune praviti svilena od­jeća.”

Nemojte da kukamo na Sudnjem danu ako nam Božiji Poslanik, s.a.v.a. ne bude činio šef’at, jer pjesnik veli:

”Ne može kozmetičar ružno lice učiniti lijepim. Kozmetičar lijepim može uljepšati samo ono što već ima ljepote u sebi.”

Na Ovom svijetu čovjek biva okružen porodicom, prijateljima, prijatnim društvom, biva poštovan od svih njih - kad najednom tamo, na Sudnjem danu, došla mu knjiga iza leđa. I onda on, proklinje sebe i kuka: kamo sreće da sam uništen, da me nema. Ključno pitanje koje svi sebi treba da postavimo je da li će nam Božiji Poslanik, s.a.v.a. toga dana tamo reći: Bajram mubarek olsun, ili će se okrenuti od nas. On će tamo čestitati bajram samo onome čija djela su svijetla i koji je nadvladao svoje grijehe. Ako mi za bajram oblačimo lijepa odijela Kur’an kaže:

وَلِبَاسُ التَّقْوَىَ ذَلِكَ خَيْرٌ

“Ali, odjeća bogobojaznosti (takvaluka) - to je ono najbolje.” (El-’Araf, 26)

Obucimo ovu odjeću. Zato, izađimo malo iz zāhirskog ul­jepšavanja i uljepšajmo malo svoj bātin. Jer, kada koljemo našeg kurbana, to je samo jedna fizička radnja koja simbolizuje klanje našeg ogovaranja, našeg neposluha i naših grijeha.

Zato je Ibrahim, a.s. žudio da se vrati svome Gospodaru. Kako to Kur’an ističe:

لَن يَنَالَ اللَّهَ لُحُومُهَا وَلَا دِمَاؤُهَا وَلَكِن يَنَالُهُ التَّقْوَى

“Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići takvaluk i iskreno učin­jena dobra djela vaša.” (El-Hadždž, 37)

Grijeh se čini na dva načina:

Ø      kada se nekoga ogovara, propuštanjem vaktova namaza, ne po­sćenjem...i sl,

Ø      a ponekada postoji i grijeh zajednice. To je slučaj kada skupina ne sluša i ne primjenjuje propise Božije. To se događa kada većina ljudi napušta poslušnost Bogu.

Imam Ali kaže da je svaki dan u kojemu ne počinimo grijeh naš Bajram, a to znači da se moramo više posveti sebi. A jedna od na­jvažnijih dužnosti je provođenje obaveza koje imaju uticaj na cio naš život. Jedna od naših dužnosti u ovom društvu prije svega je iz­vršavanje namaza - tj. potreba da ojačamo instituciju namaza u društvu; da društvo više pažnje obrati zekatu i da se u društvu propagira činjenje dobrih djela. Stoga je Božiji Poslanik, s.a.v.a. poslao dva pisma tadašnjim vladarima dvije najveće imperije onog doba, vladaru Vizantije i vladaru Perzije, i poručio im:

“Ako ne postanete muslimani i ne primite Islam grijeh svih vaših sljedbenika biće natovaren vama na vrat. Vi imate odgovornost i moć - pa ako vi primite vjeru cijelo društvo će se prevesti u vjeru; a ako vi odbijete vjeru, cijelo društvo je neće primiti, onda ćete imati grijeh svih vaših sljedbenika na Sudnjem danu.”

Prema tome svi mi, shodno našim položajima i statusima u društvu, imamo obaveze kako prema sebi tako i prema cijelom društvu. Imam Homeini je prije 30 godina kazao jednoj skupini uleme:

”Svi ste vi jednoglasni u mišljenju da ako neko nešto ukrade da mu, prema Islamskom fikhu, treba odsjeći ruku; da li je to, međutim, samo za one koji ukradu neku banalnu stvar­čicu. Šta mislite ako nam dođe ovdje Amerika i poklopi svu naftu – da li tada treba kazati da to nije stvar krađe!? Ne trebamo li i njoj ruku odsjeći? Da li to znači da kažnjavamo samo male krađe.”

Prema tome, ovo su blagoslovljeni dani kada treba da činimo pojedinačne obaveze, ali i one skupne, pa kako namjeravamo promijeniti dunjalučko odijelo za Bajram, tako trebamo promijeniti i naše duhovno odijelo. Kako ćemo zaklati kurbana, tako treba da za­koljemo svoj jezik koji svakog dana nekoga gibeti i laže. Treba da se vratimo Ibrahimovim zāhirskim i bātinskom Sunnetima. Kada je Ibrahim, a.s. odlučio da žrtvuje sina, prišao mu je i kazao:

قَالَ يَا بُنَيَّ إِنِّي أَرَى فِي الْمَنَامِ أَنِّي أَذْبَحُكَ فَانظُرْ مَاذَا تَرَى

"O sinko moj, u snu sam vidio da te trebam za­kolati, pa šta ti misliš?" (Es-Saffat, 102)

A sin, bivši odgojen u duhu čiste vjere, odgovara:

قَالَ يَا أَبَتِ افْعَلْ مَا تُؤْمَرُ سَتَجِدُنِي إِن شَاء اللَّهُ مِنَ الصَّابِرِينَ

"O oče moj," - reče - "onako kako ti se nare­đuje, postupi; vidjećeš, ako Bog da, da ću sve izdržati." (Es-Saffat, 102)

Ovdje vidimo kako su se obojica pokorili Božijoj odredbi i iska­zali potpunu spremnost na žrtvu, Tabatabai riječi ”ja ebeti (o moj babice)”- tumači: sin mu je i tada, iako je znao da mu za minut ode glava, htio poručititi: “Ti si i dalje moj voljeni otac.” Na ovaj način je dijete odobrovoljilo svog oca u u izvršenju njegova čina.

Nadati se da će nam Allah, dž.š. podariti taj blagoslov, pa da radimo u duhu i zāhirskog i bātinskog Islama, te da sačuvamo i svoje ovosvjetsko odijelo, a i odijelo bātinskog.

Šta poslije bajrama?

Čovjek tek kad izgubi neki n’imet tek tada počinje shvaćati šta je izgubio. Iza nas je upravo prošao sveti mjesec ramazan. Bio je to mjesec nura, rahmeta i Kur’ana. To je bio mjesec promišljanja i preispitivanja. U tom mjesecu svi šejtani i njihovi raznorazni poma­gači bili su vezani. Poslije ovog mjeseca trebamo da učinimo dvije stvari: obzirom da je to bio, kako smo kazali mjesec svjetlosti, rah­meta, Kur’ana – oni šejtani i njihovi pomagači, koji su bili zatočeni u ramazanu, sad su ponovo na slobodi – stoga trebamo posvetiti izuzetnu pažnju i koncentraciju zarad očuvanja svoje duše od gri­ješenja u ovom vremenu izvan ramazana, da bismo mogli nastaviti s dobrim djelima koje smo započeli u mjesecu ramazanu. Osim toga, poslije ramazana smo u prilici da obavimo test i procjenu samog našeg posta iz minulog ramazana, čime ćemo makar djelimično moći sebi odgovoriti na pitanje: da li su naša djela i naš post primljeni.

Kazali smo da je najvažniji rezultat posta sticanje takvaluka.

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ كُتِبَ عَلَيْكُمُ الصِّيَامُ كَمَا كُتِبَ عَلَى الَّذِينَ مِن قَبْلِكُمْ لَعَلَّكُمْ تَتَّقُونَ

“O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste postali bo­gobojazni (da biste priskrbili takvaluk.)” (El-Bekare, 183)

Kod sebe poslije mjeseca ramazana moramo uočiti nešto što se zove takvaluk - bogobojaznost. Kako da procijenimo imamo li više takvaluka sada nego ranije, ili smo na istom. Prije smo kazali da je takvaluk stvarna činjenica prisutna u Kur’anu. Kad se kaže da je tak­valuk živa Kur’anska činjenica onda to znači na on ima uticaja na stvari i događanja u realnom životu. Znači, upravo kao što kad se razbolimo i doktor nam propiše recept i mi koristimo lijek, onda na­kon izvjesnog vremena moramo osjetiti efekte djelovanja tog lijeka. Kada naprimjer ustanovimo da nakon nekog vremena određene ta­blete ne daju efekta onda idemo kod doktora da nam promijeni re­cept. Isto tako dijagnosticiramo svoje stanje na duhovnom planu. Da li je mjesec ramazan proizveo u nama takvaluk, da li se, dakle, naše ramazansko duhovno stanje promijenilo? Lahko ćemo to provjeriti jednim cjelovitim testom: ako je kazaljka našeg imana otišla naviše - dobro je. Drugim riječima, ako je naš odnos prema ranijim grijesima strožiji onda smo napredovali. Ako je, pak, naš odnos prema gri­ješenju isti kao i prije ramazana – onda smo slabo hajrovali rama­zanom. Ako smo prije ramazana lahko gibetili svijet, a poslije rama­zana nam ogovaranje teže izlazi iz prsa, onda je to očigledan znak napretka. To je pouzdan znak da je srce priskrbilo stanoviti takvaluk. Ako je, ne daj Bože, kazaljka našeg takvaluka poslije ramazana na istom stupnju kao i prije, onda to znači da smo postili od halala (ha­lal hrane), a mrsili se haramima (“mesom mrtvog brata” i sl.).

Ovo bi unajkraćem bilo o onome što nas čeka poslije ramazana, Nadati se je da je naš ramazan bio uspješan i da će nam priskrbiti onu pokretačku energiju koja će nam čuvati duhovno zdravlje i pos­lije ramazana

sadržaj