Profesor Ekber Eydi

 

CIKLUS PREDAVANJA  O KUR'ANSKOJ UPUTI

O RAZUMIJEVANJU KUR’ANA

Teme koje ćemo u narednim satima ovdje obrađivati posvećene su shvaćanju i razumijevanju Kur’ana. To je prva stvar kojoj treba da se podučimo - da učimo Kur’an iz samog Kur’ana, da ga shvaćamo ili tumačimo samim Kur’anom. Zašto? Zato što je moguće da svako od nas slijedi vlastito tumačenje nekog ajeta. Zato je mnogo isprav­nije i vjerodostojnije da prije nego što iznesemo svoj stav u pogledu nekog ajeta, iznesemo stav nekog drugog ajeta, stav samog Kur’ana o samom sebi. Činjenica je da su sve Božanske vjere ne Zemlji na­kon izvjesnog vremena bile izvrgnute razmimoilaženjima, različitim tumačenjima i dijeljenjima u sekte. Podjele u vjerama prijašnjih naroda su bile takve da se može kazati da je jedva ostao živi trag od tih vjera. Čak je i za vrijeme života samih Božijih poslanika uzelo maha ovo različito tumačenje vjere, pa Kur’an pominje Isaa, a.s. i govori kako je u njegovom vremenu došlo do iskrivljavanja vjere. Allah, dž.š. ga poziva i pita:

وَإِذْ قَالَ اللّهُ يَا عِيسَى ابْنَ مَرْيَمَ أَأَنتَ قُلتَ لِلنَّاسِ اتَّخِذُونِي وَأُمِّيَ إِلَـهَيْنِ مِن دُونِ اللّهِ قَالَ سُبْحَانَكَ مَا يَكُونُ لِي أَنْ أَقُولَ مَا لَيْسَ لِي بِحَقٍّ إِن كُنتُ قُلْتُهُ فَقَدْ عَلِمْتَهُ تَعْلَمُ مَا فِي نَفْسِي وَلاَ أَعْلَمُ مَا فِي نَفْسِكَ إِنَّكَ أَنتَ عَلاَّمُ الْغُيُوبِ

“A kada Allah rekne: "O Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: ‘Prihvatite mene i ma­jku moju kao dva boga uz Allaha!’" - on će reći: "Hvaljen neka si Ti! Meni nije priličilo da govorim ono što nemam pravo. Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš; Ti znaš šta ja znam, a ja ne znam šta Ti znaš; Samo Ti jedini sve što je skriveno znaš.” (El-Ma’ide 116)

Jasno je da za života samog Poslanika Muhammeda s.a.v.a. nije bilo nikakvih razlika u Ummetu u smislu pravljenja sekti ili frakcija. Razlike, različita impretiranja vjere, počinju tek okončanjem života i ovozemaljske misije Poslanika s.a.v.a.. Razlog zašto je Islam i pored toga preživio, za razliku od drugih vjera, jeste što je Kur’an ostao trajnim živim svjetionikom. I jedino je Kur’an ostao sačuvan za razliku od svih drugih knjiga. Sve stranke koje su nastale u okviru Islama prihvatile su Kur’an kao svoj izvor vjere. Sam Allah, dž.š. zagarantovao je u samom Kur’anu čuvanje Allahove Knjige, sve do Sudnjeg dana.

ِنَّا نَحْنُ نَزَّلْنَا الذِّكْرَ وَإِنَّا لَهُ لَحَافِظُون

َ“Mi smo vama objavili Kur’an i Mi ćemo Ga ču­vati sve do Sudnjeg dana.” (El-Hidžr, 7)

Zato svaka vjerska skupina, vjerska frakcija, kada se suoči s Kur’anom – ako je imalo objektivna, ona će se ili prikloniti Kur’anu ili će biti prinuđena da prizna prvenstvo Kur’ana. To je ona osnovna osovina vahdeta - jedinstva Islamskog Um­meta. U tome su dvije temeljne prednosti Islama u odnosu na sve druge vjere prije Islama:

Ø      za vrijeme Poslanika, s.a.v.a. nije bilo cijepanja u frakcije,

Ø      Kur’anu je zagarantovano da će biti od Boga čuvana Knjiga do Sudnjeg dana.

A zašto je to toliko važno? Kada sada čitamo neki ajet iz Kur’ana možemo vizuelno da zamislimo Božijeg Poslanika, s.a.v.a., kao da je upravo došao tu da nam recituje tu Kur’ansku suru – jer smo sigurni da je tamo sve autentično. Stoga možemo kazati da je Kur’an najjači i najčvršći dokaz našeg muslimanstva. Sa ovakvim Kur’anom i shva­ćanjem Kur’ana biće nam lakše da se prisjećamo Božijeg Poslanika.

Sad ćemo putem samog Kur’ana pokušati shvatiti onaj drugi dio Kur’ana. Allah, dž.š. nam je na mnogim mjestima u Kur’anu spomenuo Kur’an i pojasnio šta znači Kur’an. U 21. ajetu sure El-Hašr kaže se:

لَوْ أَنزَلْنَا هَذَا الْقُرْآنَ عَلَى جَبَلٍ لَّرَأَيْتَهُ خَاشِعًا مُّتَصَدِّعًا مِّنْ خَشْيَةِ اللَّهِ وَتِلْكَ الْأَمْثَالُ نَضْرِبُهَا لِلنَّاسِ لَعَلَّهُمْ يَتَفَكَّرُونَ

“Da ovaj Kur’an kakvom brdu objavimo, ti bi vidio kako je strahopoštovanja puno i kako bi se od straha pred Allahom raspalo. Takve primjere navodimo ljudima da bi razmislili.” (Hašr, 21)

Ovdje nam se sada nameće jedno pitanje: -Šta je to kada se kaže da je Kur’an jedna teška, jedna suštinska knjiga - u čemu je bit težine Kur’ana? Šta je to u Kur’anu toliko važno, toliko bitno, toliko suštin­sko, pa da čak ni planina ne može podnijjeti tu težinu već se drobi pod njegovim teretom? To je ajet koji svakog muslimana koji ima mozga i pameti, i ima imalo dobre volje, mora natjerati na razmišl­janje. Kada se obratimo Kur’anu vidimo da Kur’an ima dvije vrste poziva na obraćanje ljudi na razmišljanje i uzimanje pouke:

Direktno pozivanje ljudi na promišljanje i na analiziranje događaja i pojava.

إِنَّ فِي خَلْقِ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ وَاخْتِلاَفِ اللَّيْلِ وَالنَّهَارِ لآيَاتٍ لِّأُوْلِي الألْبَابِ الَّذِينَ يَذْكُرُونَ اللّهَ قِيَامًا وَقُعُودًا وَعَلَىَ جُنُوبِهِمْ وَيَتَفَكَّرُونَ فِي خَلْقِ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ رَبَّنَا مَا خَلَقْتَ هَذا بَاطِلاً سُبْحَانَكَ فَقِنَا عَذَابَ النَّارِ

“U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom ob­darene. Za one koje i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju. ‘Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri! ‘”(Ali Imran, 190-191)

Kada se ovdje kaže kijam-stojeći i u svim drugim stanjima, zapravo se misli na one koji u društvu, zajednici, u svojim svakod­nevnim aktivnostima ni jednog momenta ne ispuštaju Allaha iz vida. Kur’an nam ne kaže udaljite se u neki usamljeni kutak, budite izolovani i razmišljajte o stvorenjima i o Allahu. Ovdje se hoće pre­poručti da u svim našim svakodnevnim aktivnostima, ma kakve one prirode bile (ekonomske, političke, industrijske, kulturne...), ne smi­jemo zapostaviti ovo razmišljanje; i tada nam se preporučuje da mis­limo na Allaha. To su ljudi koje ni trgovina, ni svakodnevne obaveze ne odvraćaju od sjećanja na Allaha.

Ako oni, pak, sjede i izučavaju nauku - i tada treba da stalno imaju na umu Allaha. Dalje u istom ajetu kaže: “i sjedeći i ležeći Allaha spominju ”, znači, u svim tim stanjima kao što imamo pot­rebu da uvijek udišemo zrak, treba sebe da nagnamo da isto tako mislimo i na Allaha, dž.š.:

الَّذِينَ يَذْكُرُونَ اللّهَ قِيَامًا وَقُعُودًا وَعَلَىَ جُنُوبِهِمْ وَيَتَفَكَّرُونَ فِي خَلْقِ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ رَبَّنَا مَا خَلَقْتَ هَذا بَاطِلاً سُبْحَانَكَ فَقِنَا عَذَابَ النَّارِ

“ Za one koje i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišl­jaju. ‘Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio.’”

Ovaj ajet nas jasno i decidno, potičući naš razum i naš intelekt, poziva da shvatimo bit vjere. Drugi zaključak ovog ajeta je:

Onaj ko neće da razmišlja o ovim dokazima koje nam Allah, dž.š. svakodnevno pruža taj nema pameti.

Ako neko dakle, nema te dubine i te jezgrovitosti – te ne osjeća potrebu da razmišlja o tome - to je samo dokaz da je plitak i da je manjkavog razuma. Moguće je da se ovdje pojavi pitanje: - Ovoliki progres, kompjuteri, interneti, tehnologije... a sve u rukama kafira, kako sad to? A mi kažemo da su svi oni, koji imaju svu tu visoku tehnologiju u svojim rukama, a ne razmišljaju o suštini stvaranja, plitkog razuma i da ipak ne razumiju bit stvari.

Razjasnimo još jednom da imamo dvije vrste razuma:

Ø      ‘ilm ‘ameli, razum koji nam razgraničava dobro i zlo, ružno i lijepo, poželjno i nepoželjno - i slične stvari. To je onaj praktični razum koji nam u svakodnevnom životu pomaže da se snađemo. Allah, dž.š. je ovaj razum dao kako komunis­tima, kafirima, faraonima, tako i onim pobožnim i iskrenim ljudima na Zemlji – istina nekom u manjoj, nekom u većoj mjeri. To je taj razum iz kojeg su proizašla silna naučna otkrića i bezbrojni patenti.

Ø      Imamo jedan drugi razum, ‘ilm nazari, koji tretira pi­tanja kao što su svrha postojanja, bitisanja, nebitisanja na Zemlji – ukratko, pitanja onostranosti.

Ponekad je moguće naprimjer konstatovati da je neko u ovu čašu nasuo sok. Mi možemo o toj čaši na dva načina da raspravljamo:

Prvo pitanje je zašto će nam ta čaša i taj sok u njoj? Ako taj sok popijemo, da li nam on šteti ili koristi? I drugo pitanje, ako popijemo taj sok kako da ga ponovo sebi priuštimo? Onda raspravljamo o biti tog soka. Imali u njemu šećera, vitamina, vještačkih materijala itd.. Raspravljamo, dakle, o pitanjima njegovih sastojaka i zašto nam koji koristi. I treće pitanje, kako da se sok počne proizvoditi u velikim ko­ličinama, pa da se počne izvoziti i drugom svijetu okolo? Odgovor na ova pitanja daje nam ovaj praktični razum. Smisao ovodun­jalučkih nauka je da otkriju zakonitosti i uzročno-posljedične veze između po­java u prirodi, sastojaka i svega ostalog što bi koristilo ta svoja saznanja za praktičan život. Ovdje je u pitanju, dakle, praktični razum. U svemu ovome vjera još uvijek nema nikakvu ulogu ni pot­rebu. Znači, ovdje nije bitno jesu li jedan musliman, nemusliman ili jevrej u pitanju. Neka druga pitanja ostaju, pak, nedorečena. Sada, dakle, dolazimo do dubljih i složenijh pitanja:

Da li je sve ovo bilo samo po sebi prisutno ili je to neko stvorio? Misli se na materijale od kojih je ona čaša napravljena. Ako je neko već stvorio te supstance od kojih je ona napravljena, pa kakav je onda kra­jnji cilj tog stvaranja? Ako je to neko stvorio, da li je to stvorio za trajni život, ili je to, pak, stvorio samo za privremeni život. Dakle, odgovore na ova pitanja daje ovaj produbljeni, ja bih rekao, intuitivni um. Za postizanje valjanih odgovora na ova pitanja (zašto je nešto stvoreno, zbog čega, da li će nestati i sl.), možemo reći da samo mu’mini - vjer­nici mogu dati valjane odgovore na ova pitanja. Kafiri ne mogu dati valjane odgovore na ova pitanja. Znači, ovdje se već pravi razdioba na one koji vjeruju u Boga i one koji vjeruju u Darvina (kafire).

Onaj koji hoće dublje, svojim intuitivnim razumom, da promišlja, takvom se nameću sljedeća pitanja:

Da li je mene neko smišljeno stvorio u ovakvom obliku ili sam ja spletom okolnosti ovakav kakav jesam? Da li sam ja stvoren za ovaj dunjalučki svijet ili sam stvoren za vječni svijet? Ako zaključi, pa kaže: pa dobro, ne vrijedi moj život samo ovih osamdesetak godina, nego bi mogao biti i onaj drugi vječni svijet tamo. Ili, da li da sred­stva za življenje na onom tamo vječnom svijetu pribavim ovdje ili me ona čekaju tamo?

Prvo pitanje: Odakle, sam došao, odnosno ko je moj Stvoritelj? Da li je krajnja stanica moga života ovdje ili negdje drugo? Ako već moram da idem na onaj tamo svijet, kako da živim život na Ovom svijetu da bih se pripremio za onaj tamo svijet? Kur’an kaže da ako čovjek na ova tri pitanja ne dadne odgovarajuće i valjane odgovore, onda je to onaj ko nema razuma. Taj je toliko plitak i nerazuman da je svu svoju pažnju i mozak usredsredio samo na ovaj uski okvir ovodunjalučkog življenja. Taj je sebe usredotočio na ovaj ovodun­jalučki život i prekinuo je svoju prvu vezu, vezu sa Stvoriteljem i onim odakle je došao, gdje je rođen - i drugu, onu sa Ahiretom i Sudnjim danom.

Ako naprimjer imamo most preko jedne rijeke, i ako pretposta­vimo da presiječemo onaj prvi stup koji drži most i ako zadnji stup miniramo, jasno je da će most pasti. Zato Kur’an kaže da je ovaj naš dunjalučki život samo taj most koji premoštava naše bivstvovanje od iskona do Ahireta. Oni koji nemadnu razuma i koji ne shvate kako to Kur’an klasi­fikuje, to su oni koji ne postavljaju sebi ova pitanja: Zašto sam ovdje, odakle, sam i kuda idem?

Allah, dž.š. u jednom ajetu sugeriše:

O Pejgamberu! Reci im da se pripreme za borbu protiv ne­pri­jatelja! Neka naprave strategiju borbe. Neka razviju tak­tiku! Ako to ne urade, Ja im ne garantujem pobjedu. Ako bih vam dao pobjedu tek tako, da ne uključujete svoj praktični razum, onda bih Ja morao i od dušmana oduzeti taj praktični razum. A to je u suprotnosti s ciljem zbog čega sam stvorio ljude na Zemlji. Vaša snaga i vaša moć na Zemlji vezana je za ovo što je u vašim rukama.

Ako uradite sve te pripreme kako treba, ako budete izvršili izvi­đanje, ako budete analizirali neprijatelja, napravili karte, oružje pribavili i sl, pa ponovo imali neuspjeha i zaglavili na bojištu, onda ću vam Ja pomoći putem tajnom moći – iz svi­jeta gajba. Zašto? Zato što vi vjerujete u Mene, nadate se u pomoć od Mene, a oni se ne nadaju i ne vjeruju u Mene. A Ja nadu onih koji se nadaju u Mene ne prekidam.

Dakle, u ovome bi bile osnovne razlike intuitivnog i pratktičnog ra­zuma. Ajatollah Hamnei je na jednom skupu visokih vojnih oficira ka­zao jednu lijepu rečenicu:

“Diplomatija i visoka politika vode zapravo jedan pravi rat, samo bez topova i aviona. To je rat sa osmijesima, za stolom.”

sadržaj