Profesor Ekber Eydi

 

CIKLUS PREDAVANJA  O KUR'ANSKOJ UPUTI

KUR’AN, KNJIGA KOJA ŽIVOT DAJE

Prošli put smo govorili o Kur’anu sa stanovišta Kur’ana, o tome kako Kur’an govori o sebi. Kur’an često govori o sebi, te kaže da je izvor objave i spuštanja Kur’ana sam Allah, dž.š.. U suri Ali-Imran, prva tri ajeta, Allah, dž.š. kaže:

الم اللّهُ لا إِلَـهَ إِلاَّ هُوَ الْحَيُّ الْقَيُّومُ نَزَّلَ عَلَيْكَ الْكِتَابَ بِالْحَقِّ مُصَدِّقاً لِّمَا بَيْنَ يَدَيْهِ وَأَنزَلَ التَّوْرَاةَ وَالإِنجِيلَ مِن قَبْلُ

“Elif-lam-mim. Allah je – nema Boga osim Njega – Živi i Vječni! On tebi objavljuje Knjigu, pravu istinu, koja prethodno potvrđuje, a Tevrat i Indžil objavio je još prije…” (Ali Imran, 1-4)

Iz ovog ajeta možemo izvući zaključak da se objavljivanjem i spuštanjem Kur’ana između Hajj-a, imena Allaha, dž.š. i između Kajjuma - Živi i Vječni, uspostavlja naročita veza.

Iz historije Islama je poznato da se kod gnostika, arifa i velikana vjere - kada mole Allaha, dž.š. u svojim dovama – uspostavlja spona između tog njihovog zahtjeva i imena kojim oslovljavaju Allaha, dž.š. u toj dovi. Naprimjer, kada mole za nečije ozdravljenje kažu: “O Šefi-i, o Ti koji daješ ozdravljenje”; kada se žale na nekoga ko uzur­pira njihova prava i mole Allaha, dž.š. da im pomogne i da sav­lada njihove tlačitelje, oni mole: “O Kawij - o Moćni, o Silni, o Ti koji si u stanju da nam riješiš ovaj problem.” dakle, postoji jedna relacija i sklad između zahtjeva koji se upućuje Allahu, dž.š. i imena kojim se On poziva.

Čak i u svakodnevnom životu i komuniciranju sa drugima nailazimo na slične primjere. Naprimjer, ako se obraćamo sudiji koji sudi neki spor, pa ako mislimo da nije pravedno presudio, kažemo: “Pa vi ste, gospodine - sudija, vi treba da budete pravedni, zašto ste ovako pre­sudili?” Ili, drugi primjer, kada neko učini neko loše djelo mi mu kažemo: “Nismo se to od Vas nadali, Vi ste razuman čovjek, bar vi to ne biste trebali činiti.” Te mu kažemo: “O ti razumni, ili o adil, ti si pravedni, zašto tako činiš?”

Znači, postoji veza između tog djela, tog čina i atributa koji se koristi.

Vratimo se citiranom Kur’anskom ajetu: “Nema Boga osim Al­laha, koji je Živi...”, ali, nije On samo Živi nego i Živi i Izvor života koji život daje. Kada to povežemo sa nastavkom ajeta gdje kaže: “ On tebi objavljuje Knjigu, pravu istinu ”, dakle, On je Onaj koji daje život i koji objavljuje Knjigu Istine. To nam govori da je i ta Knjiga od životnog značaja i da nam i Ona daje život. Znači, Allah, dž.š. objavljuje Knjigu koja također daje život, i ta Knjiga je živa, a sve što je živo ima svoje spoljašnje manifestacije, ostavlja tragove. Knjiga koju nam je objavio Allah, dž.š. mora biti očuvana, mora se živjeti njome, jer ona nam život daje, ne trebamo je sahraniti, treba da se manifestuje ta njena živost kroz naše živote.

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ اسْتَجِيبُواْ لِلّهِ وَلِلرَّسُولِ إِذَا دَعَاكُم لِمَا يُحْيِيكُمْ وَاعْلَمُواْ أَنَّ اللّهَ يَحُولُ بَيْنَ الْمَرْءِ وَقَلْبِهِ وَأَنَّهُ إِلَيْهِ تُحْشَرُونَ

“O vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kad od vas zatraži da činite ono što će vam život osigurati; i neka znate da se Allah upliće iz­među čovjeka i srca njegova, i da ćete se svi pred Njim sakupiti.” (El-Enfal, 24)

Ovim kao da nam se sugeriše: o vi koji vjerujete u Allaha i Poslanika Njegovog, odazovite se, pozitivno odgovorite na riječi Al­laha i Poslanika Njegovog, kada vas Oni pozivaju na nešto što će vam dati Život!

Sa stanovišta Islama jedno Islamsko društvo mora imati karak­teristike živog društva. Na osnovu riječi Allaha, dž.š.:

هُوَ الْحَيُّ لَا إِلَهَ إِلَّا هُوَ فَادْعُوهُ مُخْلِصِينَ لَهُ الدِّينَ

“On je Živi, nema boga osim Njega, zato se samo Njemu klanjajte, iskreno Mu ispovijeda­jući vjeru” (El-Mu’min, 65)

Ja sam, dakle, Živi, donosim vam Knjigu koja daje život, vi se trebate povoditi za njom. Zašto Kur’an kao živa Knjiga, koja život daje, nije oživjela neka Islamska društva i neke muslimanske zajed­nice kroz historiju Islama. Zašto to nije bilo ostvareno?

Vidjećemo da li razlog leži u tome što je možda Kur’an manjkav u nečemu, te da zato nije uspio oživiti Islamsko društvo - ili su, pak, u pitanju sami muslimani.

Kur’an nam, međutim, jasno kaže: “Vi ste krivi!” - dakle, ljudi su krivi za svoje nedaće. Kur’an nam kaže da će svjedočiti protiv nas na Sudnjem danu.

Ako zamislimo vlasnika koji ima jedan lijep vrt u kojem cvate najljepše cvijeće i drveće, pa on vrtlara zaduži da taj vrt da ga održava godinu dana. Kada se vlasnik nakon godinu dana vrati pre­gledaće kako je taj vrtlar pazio vrt. Ako cvijeće bude uvehlo, taj vrtlar neće moći reći: “Evo, gospodine, vaše cvijeće je uvehlo!” Sam taj vrt svojim izgledom će se požaliti na vrtlara, a to će značiti da ga taj vrtlar nije zalijevao, okopavao... U Kur’anu se kaže da će Božiji Poslanik, s.a.v.a. na Sudnjem danu reći:

وَقَالَ الرَّسُولُ يَا رَبِّ إِنَّ قَوْمِي اتَّخَذُوا هَذَا الْقُرْآنَ مَهْجُورًا

“Poslanik je rekao: ‘Gospodaru moj, ovaj moj narod je Kur’an izbjegavao!’” (El-Furkan,30)

Dakle, optuživaće nas i sam Božiji Poslanik, s.a.v.a.. U 78.-80. ajetu sure El-Vaki’a, Allah, dž.š. kaže:

إِنَّهُ لَقُرْآنٌ كَرِيمٌ فِي كِتَابٍ مَّكْنُونٍ لَّا يَمَسُّهُ إِلَّا الْمُطَهَّرُونَ تَنزِيلٌ مِّن رَّبِّ الْعَالَمِينَ

“On je, zaista, Kur’an plemeniti u Knjizi brižl­jivo čuvanoj - dodirnuti ga smiju samo oni koji su čisti. On je objava Gospodara svjetova.”

Ustanovićemo ovdje, da mora postojati veza između Kur’ana i Go­spodara koji ga je stvorio.

Riječ Rabb i Rabbu-l-’alemin se kod nas prevodi kao Gospodar. Pravo značenje riječi Rabb jeste vlasnik i odgajatelj onoga što je u njegovom posjedu. To je neko ko ima nešto u svom posjedu i brine se o tome; dakle, skrbnik i odgajatelj nečega. Riječ ‘alemin tumači se na dva načina. Jedno od značenja bilo bi množina od riječi svijet. Dakle, Rabbu-l-’alemin obuhvata sve svjetove koji postoje, čitav Univerzum i svijet svih stvari, predmeta, biljaka, životinja, ljudi, meleka - svega što je Allah, dž.š. stvorio. Kur’an je došao od Onog koji je Odgajatelj i Skrbnik svega što postoji i poslao ga je svim svo­jim stvorenjima. Samim tim, što je Odgajatelj ili Skrbnik poslao nešto onome o kome se on brine, sigurno je da je to u skladu sa tim ciljem svoga odgajanja. Ako je Kur’an došao od Skrbnika svjetova onda sigurno ne odudara od zakona koji vladaju u tom Univerzumu, on je s njima kompatibilan.

Drugo značenje, prijevoda alemin jeste svijet ljudi i svijet džinna. To su stvorenja Božija koja su odgovorna, imaju određene obaveze i odgovornost prema svome Stvoritelju.

إِنَّا جَعَلْنَا مَا عَلَى الْأَرْضِ زِينَةً لَّهَا لِنَبْلُوَهُمْ أَيُّهُمْ أَحْسَنُ عَمَلًا

“Sve što je na Zemlji Mi smo kao ukras njoj stvorili da iskušamo ljude ko će se od njih ljepše vladati.” (El-Kehf, 7)

إِنَّهُ لَقَوْلٌ فَصْلٌ

“Kur’an je, doista, govor koji rastavlja istinu od neistine.” (Et-tarik, 13)

Alllah je stvorio svjetove i poslao El-Furkan - Knjigu Istinitu, da bi Njome pomogao onima koji su spremni izvršavati obaveze Nje­gove i koji mu se ne suprotstavljaju. Ovdje se misli na ljude i džine, jer samo ljudi i džnni imaju tu obavezu. Ako se u navedenom ajetu misli na njih, onda dolazimo do zaključka da ovim Kur’anskim aje­tom Allah, dž.š. želi da kaže:

Ova Knjiga - koju sam poslao onima koji su obavezni da iz­vršavaju svoje obaveze prema Meni, a to su ljudi i džnni - obezbjeđuje sve što im je potrebno u njihovu životu.

Kada se kaže obezbjeđuje im sve što im je potrebno u njihovu životu, misli se na principe življenja - slično Ustavu jedne države koji reguliše osnovne stvari koje su važne za jednu Zemlju - a zako­nodavna vlast je ta koja u skladu sa tim principima donosi zakone o raznim detaljima, ali oni ne smiju biti u suprotnosti sa Ustavom. Kur’an hoće da kaže da ako se u bilo kojoj sferi života budemo pridržavali Kur’anskih principa, smatrali ga svojim ustavom i na os­novu njega budemo donosili odluke o sitnim detaljima, sigurno ćemo uspjeti i imaćemo ono što je potrebno i za ovosvjetski i za onosvjet­ski život. Božiji Poslanik, s.a.v.a. poredi Kur’an sa Suncem ili sa Mjesecom i hoće da kaže da kao što ljudi u različitim vremenima, u zavisnosti od stepena svog intelektualnog razvoja, imaju različite koristi od Sunca i različito gledaju na Sunce, e tako isto različiti ljudi sa različitim dubinama poimanja Kur’ana, izvlače iz Nj bitno različ­ite efekte. Naprimjer ljudi su u davnini na Sunce gledali samo kao na izvor svjetlosti, znali su da je to ono što im pomaže da vide, ono što im daje dan. Danas, ljudi imaju mnogo veća znanja i koristi o Suncu, kao i o drugim nebeskim tijelima. Znači, sve što ljudi imaju više znanja o nečemu, sve su veće mogućnosti njegovog korištenja. Isto je tako i s Kur’anom časnim: sve što čovjek više razmišlja o njego­vom značenju i sve što se više udubljuje u njegovo značenje, više će se okoristiti njime.

Merhum Tabatabai kaže:

“Ja sam četrdeset godina proveo u pisanju tefsira (napisao je 20 tomova), ali sam sada uvjeren da je svake dvije godine neophodno pisati novi tefsir.”

Bilo je to intenzivnih četrdeset godina rada, s potpunom koncen­tracijom na pisanje. Jednom je Tabatabaijev zet Kudusi ušao kod njega i uobičajeno ga našao da sjedi i piše tefsir. Primjetio je da ne stavlja harekete i tačke na harfove na koje bi trebalo da se stavljaju. Upitao ga je zašto ne stavlja tačke, a on je odgovorio da bi na svakoj strani izgubio oko minut i po na stavljanje tačaka - i zato ih ne stavlja - ali kad završi sa pisanjem sve će ponovo pregledati i onda usput staviti tačke i tako će uštedjeti na vremenu.

Dakle, čovjek koji je četrdeset godina posvetio pisanju tefsira i tumačenju Kur’ana opet kaže da se svake dvije godine mora pisati novi tefsir Kur’ana. Kao što medicina svaki dan dolazi do nekih no­vih saznanja, na isti način treba posmatrati Kur’an kao nešto što je živo, što se razvija i čije izučavanje će nam svakodnevno donositi nešto novo i neke nove rezultate.

U hadisu Božijeg Poslanika, s.a.v.a. se kaže:

“Ovaj Kur’an je Knjiga Božija, Knjiga koju vam je Allah, dž.š. poslao i u Njoj su sadržane sve vijesti o prošlosti i obavijesti o svemu onome što se dešavalo prije vas; i ne samo o prošlosti kao povijesti, nego i o svjetovima koji su bili prije vas, prije Svijeta ovog. A isto tako u Njemu je sa­držano sve ono što će vam se desiti u budućnosti i nakon vas. A u njemu su i svi propisi vama potrebni. Zato ne shvatajte neozbiljno i neodgovorno ovu Knjigu, Ona je mjerilo i vaga koja odvaja istinu od neistine, pravo od krivog.”

A na drugoj strani smo mi koji samo ponekad formalno uzmemo Kur’an, ili kako je znao reći Imam Homeini, od Kur’ana pravimo knjigu za mrtve, učimo ga samo mrtvima - sigurno je da od ovakvog pristupa nećemo imati nikakve koristi. Ne samo što Kur’an učimo mrtvima, nego ga i umrtvljujemo. Štampamo ga u raznim oblicima, različitim ukrasnim izdanjima, lijepim rukopisima sa divnim kori­cama; ukrašavamo svoje kuće primjercima Kur’ana ili odlomcima iz Kur’ana; pravimo levhe i uokvirujemo ih u lijepe okvire - a svime time zapravo samo zatvaramo Kur’an, smiještamo ga u zatvor, ne damo mu da živi u našim životima. Ovdje bismo Kur’an mogli uporediti sa voćem. Ako čovjek samo gleda voće neće se njime okoristiti; neće imati koristi od njegovih vitamina i neće iz njega crpiti nikakvu energiju. Ili, neka uzme čovjek dvadeset jabuka, Neka ih nosa dvadeset dana - ako ih ne pojede umrijeće od gladi (ako ne bude jeo ništa drugo). I dok se njihov sadržaj, tj. vitamini ne uđu u ljudsku krv nema čovjek od njih nikakve koristi. U perzijskom jeziku ima jedna poslovica koja kaže:

“Možeš koliko hoćeš pominjati halvu, ali ti neće usta osjetiti slatka.”

Zato treba ozbiljno da se okoristimo ovom Knjigom koja je došla da nas uputi i da nas odgoji.

Istaknuti vjerski učenjak, Kirāeti, koji predaje Kur’an i živi u Iranu - četrdeset godina nije uzeo da čita ništa drugo osim Kur’ana. A on je najomiljeniji predavač u Iranu. Njegova predavanja se re­dovno prikazuju i na televiziji. On dvadeset godina neprekidno drži govore i nikada se ne može osjetiti da je nespreman. On uvijek go­vori na najbolji način, uvijek ima sve informacije, a rekao je da četrdeset godina čita samo Kur’an. Kur’an ima, dakle, šta reći ci­jelom čovječanstvu i u sebi sadrži sve zakone, sve ono što je pot­rebno čovječanstvu. Ali, to što mi od njega nemamo velike koristi jeste činjenica da se mi nismo saživili sa njim, gledamo na njega kao na običnu knjigu, držimo ga na polici. Imam ‘Ali, a.s. kaže:

“Kur’an je Knjiga koja ima divan zāhir, divnu spoljašnost i kada se uči i kada se sluša.”

Znamo, iz samih početaka poslanstva, kada bi Muhammed s.a.v.a. učio Kur’an naveče, čak bi se najljući neprijatelji Islama krili jedni od drugih i dolazili da slušaju učenje ajeta Kur’ana. Sutradan bi se oni suprotstavljali Poslaniku, ali ih je privlačila ta milozvučnost učenja. Imam ‘Ali dalje kaže:

“A unutrašnjost njegova je duboka. Kao kad more gledamo njegova voda izgleda lijepo, blago, milo - a kada čovjek zaroni, ne može nikako dosegnuti dno - tada se čudi njegovoj dubini. Kur’an je more neprekidne ljepote i dubine - koliko god istraživali, koliko god tragali po njemu - svaki put ćemo otkriti nešto novo.”

sadržaj