Profesor Ekber Eydi

 

CIKLUS PREDAVANJA  O KUR'ANSKOJ UPUTI

KUR’AN I TAKVALUK

Ova kao i nekoliko sljedećih noći su noći od naročitog značaja. Kur’anski poziv je poziv na uputu, a mjesec ramazana polučuje na­jbolji rezultat – takvaluk, bogobojaznost. Da vidimo gdje je dodirna tačka između mjeseca ramazana i Kur’ana. Kur’anski ajet kaže:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ كُتِبَ عَلَيْكُمُ الصِّيَامُ كَمَا كُتِبَ عَلَى الَّذِينَ مِن قَبْلِكُمْ لَعَلَّكُمْ تَتَّقُونَ

“O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste bili bogobo­jazni.” (El-Bekare, 183)

Osnovni cilj ramazana je da čovjek na kraju ramazana poluči bo­gobojaznost. Kur’anski ajet kaže:

ذَلِكَ الْكِتَابُ لاَ رَيْبَ فِيهِ هُدًى لِّلْمُتَّقِينَ الَّذِينَ يُؤْمِنُونَ

“Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali i koji vjeruju.” (El-Bekare, 2-3)

Posredstvom mjeseca ramazana možemo postići najveći stepen takvaluka i bogobojaznosti. Ako neko poluči taj takvaluk, Kur’an je posigurno bio njegov posrednik u uputi.

يِا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ إَن تَتَّقُواْ اللّهَ يَجْعَل لَّكُمْ فُرْقَاناً وَيُكَفِّرْ عَنكُمْ سَيِّئَاتِكُمْ وَيَغْفِرْ لَكُمْ وَاللّهُ ذُو الْفَضْلِ الْعَظِيمِ

“O vjernici, ako se budete Allaha bojali, On će vam sposobnost darovati pa ćete istinu od neistine moći rastaviti i preko ružnih postupaka vaših će preći i oprostiti vam. - A Allahova do­brota je neizmjerna.” (El-Enfal, 29)

Budemo li imali bogobojaznost, poručuje Kur’an, Allah će nam dati furkan, moć razdvajanja i raspoznavanja istine od neistine, hakka od bātina, a i moć raspoznavanja Božijeg tevhida od širka.

Jedan drugi ajet kaže:

وَتَزَوَّدُواْ فَإِنَّ خَيْرَ الزَّادِ التَّقْوَى وَاتَّقُونِ يَا أُوْلِي الأَلْبَابِ

“A najbolja opskrba je bogobojaznost. I Mene se bojte, o razumom obdareni!”(El-Bekare, 197)

Iz citiranih ajeta dolazimo do nekoliko zaključaka:

- rezultat našeg posta treba biti takvaluk. Kada smo stekli tak­valuk, stekli smo uslov da nas Kur’an upućuje i dalje vodi.

- a kada nas Kur’an počne voditi postići ćemo blagoslov raspoznavanja istine od neistine. To je stanje duha kada čovjek postigne sposobnost furkana – tj. vrhunac vjerovanja kada mu Allah, dž.š. prihvata njegovu vjeru i njegova djela.

Jer kada čovjek postane mutekija – bogobojazan, onda se na nj od­nosi sljedeći Kur’anski ajet:

وَاتَّقُواْ اللّهَ وَاعْلَمُواْ أَنَّ اللّهَ مَعَ الْمُتَّقِينَ

“I Allaha se bojte, i znajte da je Allah na strani bogobojaznih.” !”(El-Bekare, 194)

Iz rečenog proizlazi da je svaki prethodno nabrojani korak ust­vari priprema za sljedeći korak u lancu napredovanja. A sve su to karike u lancu napredovanja ka većim stupnjevima vjere. Dokle ide taj lanac? To seže do “Rabbike” - do tvoga Gospodara. Tada se čovjek diže u potpunu Božiju blizinu. Kur’anski ajet kaže:

إِصْلاَحِهَا وَادْعُوهُ خَوْفًا وَطَمَعًا إِنَّ رَحْمَتَ اللّهِ قَرِيبٌ مِّنَ الْمُحْسِنِينَ

“A Njemu se molite sa strahom i nadom; milost Allahova je doista blizu onih koji dobra djela čine.” (Al-A’raf, 56)

A kada postignete taj takvaluk postići ćete blagoslov Božiji da budete u Njegovoj neposrednoj blizini i u Njegovim Džennetima.

Poenta posta je da on nije samo glad i žeđ. Uzdržavanje od hrane i pića sastavni je dio posta, kao što je đaku sastavni dio nastave da redovno prati časove. I kao što učeniku prioritetan cilj nije sama nastava i škola, tako i sam post nema sam sebi svrhu, tj. glad i žeđ. Kao što škola služi đaku da postigne veći stupanj znanja i spoznaje, isto tako post predstavlja pripremu u kojoj postač priprema sebi us­love da stigne do višeg cilja, do bogobojaznosti. Šta to znači u prak­tičnom smislu?

To znači da ako napravimo rekapitulaciju našeg duhovnog stanja, našeg imana, spoznaje vjere i jekina prije samog ramazana i poslije ramazana - moramo da uočimo bitan duhovni napredak na kraju ramazana. Ako, pak, ne postignemo ovo poboljšanje u duhov­noj sferi, ličićemo na đaka koji je redovno išao na nastavu, ali osim što nije dobio neopravdane časove, ništa drugo nije polučio od nastave.

Ovaj mjesec podijeljen je na trideset dana, dakle, na trideset djela koje trebamo da učinimo. Radnik, koji npr. radi u firmi kod ne­kog poslodavca, nakon svakog radnog dana je u prilici da ga poslo­davc obračuna i da mu kaže: “Evo, toliko si radio danas i tolika ti je nagrada.” - tako i mi na svakom iftaru moramo sebe preračunati i vidjeti koliko smo uznapredovali u našem postu tog dana. I to će biti mjerilo naše nagrade. Ako u sebi ne uočimo napredak i ne vidimo da smo zaslužni određene nagrade, onda nismo dospjeli ni u jedno od dva slijedeća stanja:

- Ne shvaćamo smisao i svrsishodnost posta, dove, namaza i učenja Kur’ana - i time ličimo na neku nerazumnu osobu kojoj je re­čeno: “Ne smiješ jesti toliko i toliko sati, sve ostalo nije bitno.” Ta­kođer, ako ne znamo pravi smisao namaza, a neko nam rekne: “Klanjaj!”, i mi vidimo neki klanjači rade gimnastiku - i mi im se priključimo radeći gimnastiku – kao konačni rezultat nećemo imati ništa doli gimnastičku relaksaciju. Ako je naš duhovni stupanj takav, onda po Kur’anskoj kvalisifikaciji mi pripadamo skupini “gafilin”, a to su oni koji ne znaju, koji su nemarni i koji još drijemaju. Kur’an veli:

لَقَدْ كُنتَ فِي غَفْلَةٍ مِّنْ هَذَا فَكَشَفْنَا عَنكَ غِطَاءكَ فَبَصَرُكَ الْيَوْمَ حَدِيدٌ

"Ti nisi mario za ovo, pa smo ti skinuli koprenu tvoju, danas ti je oštar vid." (Kaf, 22)

Bili ste, dakle, u gafletu i uspavanosti, pa kad ste umrli sklonjena vam je perda i zastor skrivenog, i sada ste uvidjeli u kakvoj ste zabludi bili. Očajno je kada putnik krene na put, a ne zna kamo je krenuo, gdje mu je cilj, gdje će stići – kada mu je sve besciljno.

Ako pak znamo čemu namaz i zašto post, ali u sebi na iftaru ne vidimo nikakav napredak, to je pokazatelj da imamo neku nutarnju bolest - bolest koja se tiče našeg ahlaka, našeg odnosa prema Bogu i zajednici. Jedan hadis glasi:

“Ako musliman muslimana ogibeti, četrdeset dana mu se ne prima namaz.”

To bi bilo adekvatno slučaju kada bi jedan učenik primio žestok udarac u glavu, potresao mozak i četrdeset dana nesvjesno sjedio na nastavi, pa poslije upitaju tog učenika šta je zapamtio, a on im kaže: “Toliko me glava mučila da ništa nisam zapamtio.” Kao što je udarac u glavu koji je učenik pretrpio bio razlogom i preprekom njegovu učenju, tako je isto ogovaranje, gibet brata muslimana prepreka na­mazu i njegovoj duhovnoj supstanci.

Sljedeća naša negativnost je ako, naprimjer, u odnosu na našeg komšiju muslimana materijalno dobro stojimo, a nemarni smo prema njegovom očajnom materijalnom stanju – a k tomu još znamo da on posti. Dakle, vidimo da bismo mu mogli pomoći, a nećemo – eto nam onda još jedne prepreke našem postu, namazu i našem duhov­nom napretku.

U suri Ma’un naglašava se:

أَرَأَيْتَ الَّذِي يُكَذِّبُ بِالدِّينِ فَذَلِكَ الَّذِي يَدُعُّ الْيَتِيمَ وَلَا يَحُضُّ عَلَى طَعَامِ الْمِسْكِينِ فَوَيْلٌ لِّلْمُصَلِّينَ الَّذِينَ هُمْ عَن صَلَاتِهِمْ سَاهُونَ الَّذِينَ هُمْ يُرَاؤُونَ وَيَمْنَعُونَ الْمَاعُونَ

“Jesi li vidio onoga koji onaj svijet poriče? Pa to je onaj koji grubo odbija siroče, i koji da se nahrani siromah - ne podstiče. A teško onima koji, kada molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju, koji se samo pretva­raju i nikome ništa ni u naručje ne daju!” (El-Ma’un)

Općepoznato je da samo kafiri negiraju Sudnji dan i Boga, što se vidi iz drugih ajeta. U gornjem ajetu nabrajaju se oni koji su nemarni prema jetimu, prema siromahu, prema bijedniku... Ako je neko od nas, ne daj Bože, taj ko je nemaran prema jetimu, bijedniku i prema siromahu - pa on je zanegirao i Sudnji dan, i on je onda kafir.

Mjesec ramazan je mjesec našeg duhovnog preporoda, obnove - mjesec u kojem moramo sve svoje slabosti ahlaka, ophođenja prema drugom, laži, izdaje i munafikluka reformisati. Dakle, mjesec rama­zan treba da dovede do preporoda, prekretnice i do radikalnih prom­jena u nama. Sve one negativnosti koje su stanovale u nama prije ramazana potrebno je da na koncu ramazana, u manjoj ili većoj mjeri, iščeznu.

وَلاَ تَلْبِسُواْ الْحَقَّ بِالْبَاطِلِ وَتَكْتُمُواْ الْحَقَّ وَأَنتُمْ تَعْلَمُونَ وَأَقِيمُواْ الصَّلاَةَ وَآتُواْ الزَّكَاةَ وَارْكَعُواْ مَعَ الرَّاكِعِينَ أَتَأْمُرُونَ النَّاسَ بِالْبِرِّ وَتَنسَوْنَ أَنفُسَكُمْ وَأَنتُمْ تَتْلُونَ الْكِتَابَ أَفَلاَ تَعْقِلُونَ

“I istinu sa neistinom ne miješajte i istinu svjesno ne tajite! Molitvu obavljajte i zekat da­jite i zajedno sa onima koji molitvu obavljaju i vi obavljajte! Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete?” (El-Bakare, 42-44)

Ovim nam se hoće poručiti: O muslimani, o vjernici, znajte da onaj ko obavlja ibadet, a ne unosi sebe u taj ibadet, znajte da od tog ibadeta nema ništa. Ako ste, pak, svjesni svoga cilja, pa makar bilo u pitanju i najmanje djelo, a znate zašto ga vršite - to će izazvati revoluciju i pozitivni prevrat u vama.

Jedan veliki ‘alim iz Isfahana, živio je prije 110 god., bijaše to­liko produhovljen da je imao habere i informacije o nekim gajb zbivanjima, onima prije i onim poslije; mogao je da predviđa stvari, imao je jasnu budućnost ispred sebe. Uz to je bio i imućan i svoje bogatstvo je milosrdno dijelio siromašnima, te su ga upitali:

“Kako si ti postigao duhovno savršenstvo na jednoj strani, a i materijalno bogatstvo i blagostanje na drugoj strani?”-Ka­zao je “Ja nisam činio ništa bitno osim jednog poslića...”

A potom je pojasnio je kako je sve to uspio. Žena mu je zatrud­nila i poželjela meso, ćevape. On je nekoliko dana obećavao da će joj to donijeti, ali nije imao novca. Jednog dana sretne nekog prijatelja, posudi nešto novca i kupi hanumi ćevape. Idući prema kući susretne psa, pogleda ga - a pas mršav, jadan, svu pažnju usmjerio prema mesu. Onda je ‘alim kazao:

“Bože moj, ovo Tvoje stvorenje, ovaj pas je nemoćan da sebi priskrbi hranu i nema drugog načina da dođe do nje osim da mu ja dam ovo meso.”

Kući se vratio bez ćevapa. Upravo te noći Allah, dž.š. mu je ot­vorio vrata gajba i pokazao mu Svoje riznice.

Ovo je pokazatelj da kada je neko pažljiv prema jednom Boži­jem stvorenju koje ne zna da govori i koje je bezvrijedno u našim očima, koliko je tek pažljiv prema ljudskim stvorenjima.

Ako kod nas nema tog duhovnog napretka onda vjerovatno imamo kočnicu u našim djelima, našem ahlaku, u našoj nesposob­nosti i nehtijenju da se žrtvujemo za nekoga. Kao što Kur’anski ajet kaže:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ لاَ تُبْطِلُواْ صَدَقَاتِكُم بِالْمَنِّ وَالأذَى كَالَّذِي يُنفِقُ مَالَهُ رِئَاء النَّاسِ وَلاَ يُؤْمِنُ بِاللّهِ وَالْيَوْمِ الآخِرِ فَمَثَلُهُ كَمَثَلِ صَفْوَانٍ عَلَيْهِ تُرَابٌ فَأَصَابَهُ وَابِلٌ فَتَرَكَهُ صَلْدًا لاَّ يَقْدِرُونَ عَلَى شَيْءٍ مِّمَّا كَسَبُواْ وَاللّهُ لاَ يَهْدِي الْقَوْمَ الْكَافِرِينَ

“O vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama, kao što to čine oni koji troše imetak svoj da bi se ljudima pokazali, a ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet; oni su slični litici sa oskudnom zemljom kada se na nju sruči pljusak, pa je ogoli; oni neće dobiti nikakvu nagradu za ono što su uradili. - A onima koji neće da vjeruju Allah neće ukazati na Pravi put.” (El-Bekare, 264)

Dakle: ako ste nekome učinili dobročinstvo, bilo da ste mu udijelili nešto, ili ste ga uputili na nešto, ili ste mu učinili neku uslugu - nemojte to kvariti prigovorima i očekivanjem nagrade zbog toga.

Božiji Poslanik, s.a.v.a. putovao je sa svojim ashabima kroz jednu pustaru i došli su do jedne šume. Tu im je Poslanik rekao:

“Neka svako od vas kaže:’Subhanallahi ve-l-hamdulillahi ve la illahe ilellahu Allahu ekber’, i Allah, dž.š. će mu u Džen­netu podići jedno drvo.” Jedan je kazao: “Božiji Poslaniče, ja onda Imam puno drveća u Džennetu.” “Tačno”, odgo­vorio je Božiji Poslanik, “ali pod uslovom da nisi poslao vatru, pa da ti vatra već nije spržila to drveće.”

Moramo da se pozabavimo sa sobom, da razmislimo kako to da obavljamo toliko namaza i da toliko ustrajno nešto radimo, a nema svjetla vjere u nama, nema nuranijata u našim srcima. Gdje je prob­lem? Kada primijetimo neku slabost brata muslimana, nedostatak našeg imana je u tome što nismo pokušali tu slabost zaogrnuti i pok­riti je. No, naprotiv, mi ne samo da je ne pokrivamo, mi je otkrivamo i nastojimo da je učinimo javnom i na svakom mjestu je publiku­jemo. Ta naša duhovna pustoš dokaz je da naša djela nisu zadovoljila našeg Gospodara i da nisu primljena. Kur’an kaže:

مَّثَلُ الَّذِينَ يُنفِقُونَ أَمْوَالَهُمْ فِي سَبِيلِ اللّهِ كَمَثَلِ حَبَّةٍ أَنبَتَتْ سَبْعَ سَنَابِلَ فِي كُلِّ سُنبُلَةٍ مِّئَةُ حَبَّةٍ وَاللّهُ يُضَاعِفُ لِمَن يَشَاء وَاللّهُ وَاسِعٌ عَلِيمٌ

“Oni koji imanja svoja troše na Allahovom putu liče na onoga koji posije zrno iz kojeg ni­kne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna. - A Allah će onome kome hoće dati i više; Allah je neizmjerno dobar i sve zna.” (El-Bekare, 261)

To su oni uzoriti koji dijele svoje imetke, žrtvuju se na Božijem Putu, njihov slučaj Kur’an poredi sa zrnom pšenice iz kojeg nikne sedam klasova, a na svakom klasu po stotinu zrna. Znači djelo se na­građuje po sedamsto puta, “ali i više od toga”, kako to garantuje Allah, dž.š. u Kur’anu. Kompletno naše ponašanje i svi naši postupci trebali bi da budu “fi sebil-lillah”, pa da se to poluči. Zašto se kod nas to nije polučilo? Zato što naše djelo, naš namaz, naš post, naš selam bratu muslimanu nije takav - nije u ime Boga. Imam Hasan, a.s., unuk Božijeg Poslanika, kaže:

“Od vašeg Dunjaluka jedna od tri stvari koje najviše volim je da vašim odraslima i vašoj djeci nazivam selam na sva­kom mjestu.”

Jedan najobičniji selam upućen iz sveg srca bratu muslimanu može da izazove pravu oluju u drugom bratu muslimanu. U jednom hadisu savjetujmo se:

“O ljudi, obračunajte sami sebe, prije nego vam drugi budu obračunavali, prije nego vam dođe Dan Kijameta.”

Znači trebalo bi prije nego što dođemo na dan Kijameta da se sa sobom obračunamo i da napravimo reviziju svog stanja, da nam pos­lije ne bi bilo kasno. Prije nego nas na Sudnjem danu budu testirali zašto smo i u ime čega postili, bolje da to pitanje sebi sad postavimo.

Razlika između ta dva pitanja je ta što sad imamo priliku da is­pravimo grešku, a tamo ćemo biti kratkih rukava i nećemo imati priliku da ispravimo propušteno. Na Sudnjem danu čovjek će prok­linjati sebe govoreći:

“O teško meni, imao sam sve Božije znakove pored sebe, a ja sam ih porekao i odbacio, kakav nesretnik sam sada.”

Prema tome najbolje je da odmah napravimo sa sobom obračun da vidimo koliko su naš post, naš namaz i naša ostala djela usmjerena prema Bogu, ili su, pak, usmjerena prema nečemu drugom.

Kada bi Ibni Sina zapao u neki problem uzeo bi abdest, klanjao dva rekata nafile namaza i obratio se Allahu, dž.š. riječima:

“O Ti, moj Bože, koji si izoštrio moj um, izoštri ga ponovo i omogući mi da riješim ovaj problem.”

Allah, dž.š. bi mu primao tu dovu, ali se Ibni Sina nije oslanjao samo na namaz, on bi intenzivno radio i proučavao:

“Farabijevu knjigu koja je bila filozofskog karaktera, pročitao sam četrdeset puta”, kaže Ibni Sina, “i nisam je ra­zumio. Nakon četrdesetog čitanja uzeo sam abdest, klanjao dva rekata i zamolio pomoć od Allaha, dž.š. i tek tada sam je razumio.”

Ne treba biti bukvalista, pa naprimjer reći: -Ne znam bosanski, ali ću, evo, sad klanjati dva rekata nafile i naučiću bosanski.

Allah, dž.š. je uspostavio zakone, dao nam stanovite kapacitete i kazao:

“Neka svako uloži napor prema svojoj moći, a iza toga na red dolazi Moja pomoć.”

Da ne budemo kao onaj derviš koji je sa svojim psom krenuo kroz pustinju, pas je bio toliko ogladnio da je pao u nesvijest, on je stao pred njega i počeo plakati. Neki prolaznik ga je upitao zašto plačeš, a on mu je odgovorio:

“Evo, pas mi se onesvijestio od gladi i hoće da umre.” Prolaznik ga pita šta mu je u kesi, a on odgovara: “Hljeb.” “Pa daj mu komad hjeba, šta si se ukipio?”, a derviš odgovara: “E, hljeb košta, a pas ne košta.”

Znači moramo prvo uložiti trud, učiniti što je u našoj moći, pa onda tražiti od Allaha, dž.š. pomoć.

Jedan je htio da testira Boga da vidi da li je tačno da Allah, dž.š. svakom stvorenju daje nafaku i opskrbu. Osamio se u jednoj sobici i počeo da gladuje, čekajući da mu Bog da nafaku. Tako je gladovao tri dana, ali ništa ni od kuda. Četvrti dan čuje neko prolazi pored nje­gove odaje i on, da bi skrenuo pažnju na sebe, malo se nakašlje - taj prolaznik se nadviri i vidi da ima nekog u sobi - pita ga šta tu radi. On tom neznancu prenese svoju anegdotu kako je htio samo da ispita da li Bog govori istinu ili ne. A ovaj mu veli: “Koje testiranje, bu­dalo. Evo, ti malo hljeba i mani se toga.” Kada se ovaj vratio među svoje prijatelje, oni ga pitaju: î, jesi li ustanovio da Bog stvarno daje nafaku? On kaže: “Jesam, samo sam se trebao malo nakašljati. Da se nisam nekoliko puta nakašljao, ne bi bilo ni habera od nafake.”

Poenta je u tome da trebamo učiniti neki napor od sebe da bismo izazvali Božiju pomoć, ne može ništa doći onako, samo od sebe

sadržaj