Profesor Ekber Eydi

 

CIKLUS PREDAVANJA  O KUR'ANSKOJ UPUTI

“TAKVINI” UPUTA

Uzvišeni Bog je dao dvije vrste upute za sva svoja stvorenja:

Jedna vrsta upute je ona prirođena, takvini, uputa koja dolazi sa rađanjem na Ovaj svijet, koja je usađena u gene bića koje se rađa. Kur’anski ajet kaže:

قَالَ رَبُّنَا الَّذِي أَعْطَى كُلَّ شَيْءٍ خَلْقَهُ ثُمَّ هَدَى

“Gospodar naš je onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako da se time koristi, nadahnuo.” (Ta-ha, 50)

U 9. ajetu sure Fatir kaže:

وَاللَّهُ الَّذِي أَرْسَلَ الرِّيَاحَ فَتُثِيرُ سَحَابًا فَسُقْنَاهُ إِلَى بَلَدٍ مَّيِّتٍ فَأَحْيَيْنَا بِهِ الْأَرْضَ بَعْدَ مَوْتِهَا كَذَلِكَ النُّشُورُ

“Allah šalje vjetrove koji pokreću oblake, a Mi ih onda u mrtve predjele upravljamo i njima Zemlju oživljavamo, koja je mrtva bila; takvo će biti i oživljenje.”

To je ta “takvini” uputa, koja dolazi sa samim stvorenjem na Ovaj svijet. Dakle, stvorenje nema pravo da bira, nego mora u sto­postotnom omjeru da izvrši direktivu koja mu je data u zadatak. Ona stvorenja kao što su vjetar i oblak tamo nemaju moć niti priliku da prekrše od Boga zadatu im odredbu.

وَهُوَ الَّذِي جَعَلَ لَكُمُ النُّجُومَ لِتَهْتَدُواْ بِهَا فِي ظُلُمَاتِ الْبَرِّ وَالْبَحْرِ قَدْ فَصَّلْنَا الآيَاتِ لِقَوْمٍ يَعْلَمُونَ

“On vam je stvorio zvijezde da se po njima u mraku upravljate, na kopnu i moru. – Mi po­tanko objašnjavamo znamenja Naša ljudima koji znaju.” (El-An’am 97.)

Čovjeku je, dakle, kao i drugim bićima prirođena ta “takvini” uputa, ali za razliku od drugih bića, čovjek ima još jednu vrstu upute.

Druga vrsta upute je uputa “tešri”. To je uputa koja se odnosi samo na svjesna bića, na one koji će polagati račun na Sudnjem danu, tj. na ljude i džinne.

Neka bića su, međutim, takve prirode da nemaju nikakve moguć­nosti griješenja, nemaju prirođene strasti i nagone koji ih mogu od­vesti u grijeh i stranputicu. To je svijet meleka. Za njih kaže uzvišeni Kur’an:

وَقَالُوا اتَّخَذَ الرَّحْمَنُ وَلَدًا سُبْحَانَهُ بَلْ عِبَادٌ مُّكْرَمُونَ

“...A meleci su samo robovi poštovani .” (El-En­bija’, 26)

Za ovu vrstu stvorenja nije potreban zakon ni propisi, jer nemaju moć da čine grijeh. Prema tome zakoni su samo za one za koje postoji vjerojatnoća da će da počine grijeh.

Sljedeća vrsta stvorenja su životinje i druga bića u prirodi koja nemaju moć da razmišljaju na način kako čovjek razmišlja. Oni ta­kođer nemaju potrebe za zakonima i propisima jer ni oni nisu skloni, sa svojim ograničenim sposobnostima, da se upravljaju po tim za­konima. Zakon ima smisla samo za ona bića kojima se može narediti i sugerisati da jedno djelo mogu i smiju uraditi, a da ono drugo djelo ne smiju uraditi. A ona bića koja nemaju potencijal griješenja, ne­maju razum ni intelekt, ona to ne mogu ni shvatiti, onda za njih ne vrijedi taj zakon.

Sva ta bića, bez obzira što nemaju naše kapacitete u pogledu ra­zuma i intelekta, imaju urođenu sposobnost da čine tesbih Bogu, da Boga slave i zahvaljuju mu.

أَلَمْ تَرَ أَنَّ اللَّهَ يُسَبِّحُ لَهُ مَن فِي السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ وَالطَّيْرُ صَافَّاتٍ كُلٌّ قَدْ عَلِمَ صَلَاتَهُ وَتَسْبِيحَهُ وَاللَّهُ عَلِيمٌ بِمَا يَفْعَلُونَ

“Zar ne znaš da Allaha hvale svi koji su na ne­besima i što je na Zemlji, a i ptice širenjem krila svojih; svi znaju kako će Mu se moliti i kako će Ga hvaliti. A Allah dobro zna ono što oni rade.” (En-Nur, 41.)

أَوَلَمْ يَرَوْا إِلَى الطَّيْرِ فَوْقَهُمْ صَافَّاتٍ وَيَقْبِضْنَ مَا يُمْسِكُهُنَّ إِلَّا الرَّحْمَنُ إِنَّهُ بِكُلِّ شَيْءٍ بَصِيرٌ

“Zar oni ne vide ptice iznad sebe kako raširenih krila lete, a i skupljaju ih? Samo ih Milostivi drži; On, zaista, sve dobro vidi.” (El-Mulk, 19)

Sva ta bića i te ptice znaju za svog Stvoritelja i sva ona su prema Njemu ponizna i pokorna. Ovim nam Allah, dž.š. želi da poruči:

Sva stvorenja čine Allahu, dž.š. tesbih i Njega slave, ali vi pošto imate pri sebi grijeha i pošto ste zatamnili svoje duše svojim grijesima, vi to ne vidite i ne razumijete.

Ako bismo se mi očistili od naših grijeha, onda bismo vidjeli kako ta stvorenja čine Allahu, dž.š. tesbih. Naravno, njihov i naš tes­bih se razlikuju. Kao što mi međusobno komuniciramo vlastitim jezikom, također i životinje imaju svoj jezik kojim komuniciraju. Mevlana ima jedan jako lijep stih u vezi s ovim:

“Mi (govori se iz pozicije tih neljudskih stvorenja) vidimo,

mi čujemo, mi govorimo,

ali to što nas vi ne čujete, ne razumijete,

nije do nas nego do vas,

vi ste svojim grijesima sami sebe učahurili.”

Čovjek ovakav kakav je, dakle, kombinacija meleka i životinje, ima, s jedne strane, savršen intelekt koji potiče od meleka, a s druge strane, ima porive i nagone životinja. Allah, dž.š. kaže:

إِنَّا عَرَضْنَا الْأَمَانَةَ عَلَى السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ وَالْجِبَالِ فَأَبَيْنَ أَن يَحْمِلْنَهَا وَأَشْفَقْنَ مِنْهَا وَحَمَلَهَا الْإِنسَانُ إِنَّهُ كَانَ ظَلُومًا جَهُولًا

“Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek - a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lahkomislen.” (El-Ankebut, 72)

Ovaj ajet pojašnjava taj čovjekov spoj, sačinjen od ranije pomenutih elemenata, meleka i životinja. Samim tim što je čovjek prihvatio taj amanet, ovaj ajet razkriva da je on razumno biće koje ima intelekt i koje ima moć prijema i upoznavanja, a s druge strane, čovjek je zalim i džahil i ima elemente nasilničkog u sebi – a to nam sugeriše da su upravo u tome elementi njegove životinjske prirode.

Za razliku od drugih stvorenja, onu “takvini” uputu posjeduju sva živa stvorenja, a čovjek posjeduje još jednu vrstu upute:

يِا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ إَن تَتَّقُواْ اللّهَ يَجْعَل لَّكُمْ فُرْقَاناً

“O vjernici, ako se budete Allaha bojali, On će vam sposobnost darovati pa ćete istinu od neistine moći rastavit” (El-Enfal, 29)

Što će reći da čovjek posjeduje razum. Čovjek može da sa svo­jim intelektom izađe na put istine, ili da izabere put neistine. Za razliku od drugih bića i životinja, ova čovjekova “tešri” uputa razli­kuje se u tome što naprimjer vjetar mora obavezno da izvrši Božiju naredbu, jer nema nikakve moći da je odbije, za razliku od čovjeka koji može da odbije izvršenje te naredbe. Čovjek može da oponira Bogu u ovome. U suri Eš-Šems, 7 - 10 ajet., Allah se kune dušom čovjekovom i Onim Koji ju je stvorio.

وَنَفْسٍ وَمَا سَوَّاهَا فَأَلْهَمَهَا فُجُورَهَا وَتَقْوَاهَا قَدْ أَفْلَحَ مَن زَكَّاهَا وَقَدْ خَابَ مَن دَسَّاهَا

“I tako mi duše i Onoga koji je stvori, pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini, - uspjeće samo onaj ko je očisti, a biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvede!”

Allah, dž.š. ju je nadahnuo vahjom, tj. udahnuo u nju potencijal da ona može griješiti, voditi ka razvratu i drugim nemoralnim stvarima. A s druge strane, udahnuo je u nju i moć kojom ona može težiti ka pohvalnim i dobrim djelima, kao što joj je podario i moguć­nost samočišćenja - a uspio je onaj ko je očisti! Shodno rečenom, pobijedio je onaj ko je upotpuni, a propao je onaj ko je zaprlja, zanemari i zapusti.

Iz navedenog ajeta pojašnjavaju nam se još dvije stvari:

Čovjek može u samom sebi, na osnovu fitreta da prepozna istinu od neistine. Naše pravdanje da nismo razumjeli neće biti prihvaćeno. Naravno, neko ima mogućnost da razumije više, a neko manje. Neće biti čovjeka na Zemlji koji će moći kazati da nije mogao napraviti nikakvu razliku između hakka i batila. Čak i urođenik i onaj čovjek koji živi čitav svoj život u nekoj divljini, ima toliko spoznaje o istini i pravdi da kada npr. vidi srnu i njeno mladunče, on osjeća da bi bilo loše i ružno ubiti to mladunče. Također, ako bi vidio izbeharalu bil­jku, on zna da ako bi pootkidao njene beharke da bi to bila neka vrsta zuluma prema toj biljci.

Na osnovu čega to čovjek raspoznaje istinu, koji su to kriteriji raspoznavanja? Raspoznaje je na osnovu Božanske niti u njemu, na osnovu svog Božanskog fitreta preko kojeg vaga da li je nešto dobro ili nije.

Sljedeće što proizlazi iz pomenutog ajeta jeste da samim tim što je u čovjeka ugraviran taj potencijal, on ima mogućnost da bira iz­među spuštanja do najnižeg nivoa zla poput životinje ili uzdizanja do najvišeg stupnja vrline. Ovdje možemo da istaknemo razliku između skupnog života životinja i skupnog života ljudi. Ona bića koja imaju savršenu organizaciju življenja u svojoj zajednici kao što su pčele i mravi, u njih je ta vojna organizacija do te mjere potpuna da tu nema mogućnosti napredovanja; sve mora da se radi po zakonima i tu nema mogućnosti usavršavanja. Iako se možemo diviti njihovoj or­ganizaciji, njihovom savršenom redu i hijerarhiji kojom je tačno predviđeno šta ko treba da radi – ipak, njihova zajednica je od mo­menta stvaranja, pa do danas ista i pčele neće nikada biti pametnije od onih prije. Kod čovjeka se, međutim, osjeti stanovita evolucija, stalni napredak i mijena u vremenu. Znamo da jedino ljudi posjeduju svoju historiju i po tome se razlikuju od životinja i drugih živih bića. Prema tome čovjek ima svoju predhistoriju, novu eru, staru eru. Jedni ljudi žive na planinama, drugi u gradovima. Postoje razne vrste podjela, a sve one su rezultat različitih potencijala razuma i in­telekata raznih ljudi. Takav čovjek je sposoban da spozna šta je do­bro, hajr, a šta je zlo, šerr. Baš zato on se koristi blagodatima drugih stvorenja. Iz citiranog ajeta proizlazi još jedna razlika između čovjeka i drugih bića: druga stvorenja zbog navedenog nemaju ni­kakvih skretanja, uspona niti padova - dok je čovjek uvijek podložen nekim promjenama; pred čovjekom je uvijek pad ili uspon.

Odavde proističe još jedna poenta: sva stvorenja su osuđena da žive po diktatu vremena; prije svih životinje su te kojima vrijeme diktira i kvalitet života i njihove potrebe. Za razliku od životinja čovjek je taj koji je nadređen vremenu. On “diktira” vremenu, on može da vlada vremenom. Kur’an kaže:

لَقَدْ خَلَقْنَا الْإِنسَانَ فِي أَحْسَنِ تَقْوِيمٍ

“Mi čovjeka stvaramo u skladu najljepšem.” (Et-Tin, 4)

“Ali, čovjek je istovremeno jedno vrlo komplikovano, vrlo složeno stvorenje.” - napisao je Alex Skoran koji je dobio Nobelovu nagradu za knjigu u kojoj govori upravo o toj složenosti. Ta knjiga je prevedena na arapski i on u njoj kaže: “To je taj nepoznati čovjek!”

Čovjek je jedino biće koje traži i potrebuje najviše pojašnjenja o samome sebi. On može biti uzvišeniji od bilo kojeg bića na Zemlji, a isto tako može biti uniženiji i inferiorniji od bilo kojeg bića na Zem­lji. Čuveni iranski pjesnik Hafiz u jednom svom stihu kaže:

“Ti si,čovječe, taj koji si jednim krajem vezan za nebesa, a drugim si krajem privezan za Zemlju.”

Hoće reći: s jedne strane si najuzvišeniji, a s druge strane si na­jniži.

Šadesari, jedan od velikih arifa Irana, je rekao:

“Moje stvarno prebivalište je svijet melekuta, svijet uz­višenosti, svijet meleka, ali evo, ja sam na nesreću zarobljen ovdje na Zemlji u ovo svoje tijelo. No ja ne pripadam istinski svijetu Zemlje, svijetu nizine. Ako, pak, zaključiš da sam ja od Zemlje, onda znaj da je samo moje tijelo od Zemlje i da sam ja puki zatočenik svojeg tijela.”

Budući da je Allah, dž.š. stvorio čovjeka kao jedno složeno i komplikovano stvorenje, upravo za jedno tako komplikovano stvorenje je i bila potrebna dodatna uputa. Otuda je i ta uputa “tešri” ili “Kur’anska uputa” čovjeku nužna da bi odgovorio svojoj zadaći. Ova “tešri” ili da je nazovemo “šeri’atska uputa” dolazi ljudima posredstvom Božijih poslanika, jer su jedino oni kompetentni da na validan način prenesu čovjeku istinu o njegovoj misiji, njegovoj zadaći na Zemlji i da mu pojasne Božiji fitret koji je u njega ugravi­ran i da mu prezentiraju koji su to njegovi potencijali i šta se od njega očekuje.

يَا أَيُّهَا النَّاسُ قَدْ جَاءكُم بُرْهَانٌ مِّن رَّبِّكُمْ وَأَنزَلْنَا إِلَيْكُمْ نُورًا مُّبِينًا

“O ljudi, dokaz vam je već stigao od Gospodara vašeg i Mi vam objavljujemo jasnu Svjetlost.” (En-Nisa, 174)

Primarna zadaća Kur’ana je uputa čovječanstvu:

الَر كِتَابٌ أَنزَلْنَاهُ إِلَيْكَ لِتُخْرِجَ النَّاسَ مِنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّورِ بِإِذْنِ رَبِّهِمْ إِلَى صِرَاطِ الْعَزِيزِ الْحَمِيدِ

“Elif-lam-ra. Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihova Gospodara, izvedeš iz tmina na svjetlo, na put Silnoga i Hvaljenoga.” (Ibrahim,1.)

Kako vidimo Kur’an je objavljen da bi izveo ljude iz mraka na svjetlost. Otuda je primarna čovjekova zadaća da upozna to svjetlo, tj. da upozna Kur’an da bi mogao da upozna sebe. Ako čovjek ne dođe u priliku da spozna to svjetlo onda neće moći nikad da spozna da to svjetlo osvjetljava druge stvari, neće moći da razumije u čemu mu je korist, a u čemu je šteta. Najviše što je čovjek do danas na Dunjaluku, posredstvom naučnih dostignuća, dosegao jeste razumi­jevanje materijalne svjetlosti, tj. sunčeve svjetlosti i materijalne blagodati koje nam ona polučuje.

A šta bi bilo kad bi se priključili na jednu svjetlost koja bi nam pojasnila drugu podsvjetlost? Kur’an ima mogućnosti i potencijale koji nam omogućuju da se putem njegove svjetlosti upoznamo sa svim bićima i stvorenjima na Dunjaluku. Ali, nažalost, naš nivo poi­manja Kur’ana jeste taj da ako smo klanjali dva rekata farza sabaha sebi kažemo: “Ja revnosno klanjam sabah i ja znam šta je kur’anska uputa.”, a ovo je najbolji dokaz našeg potpunog džahilijeta.

Ono što je najmanje čime se čovjek može okoristiti Kur’anom jeste to da klanja. A Kur’an je pojašnjenje svih pojava i svega u Uni­verzumu.

Imam Homeini je pojašnjavao da je bit Kur’ana da čovjeka oživi i da mu približi sve ono što je oko njega, a ne da kada neko umre da bi mu se učilo Ja-sin; pa čak i ako učimo jednu ili dvije sure kada neko umre - i one imaju svoju poruku - a mi smo nemarni i prema tim porukama. Najvažnija poruka za nas koji provodimo zadnje trenutke svog života na Zemlji jeste kur’anska uputa i upozorenje da ćemo biti pitani odmah u času smrti kako smo proveli svoj život u odnosu na Kur’an. Nije, dakle, smrt kraj i i defiitivni razlaz s Kur’anom. Tek tada počinju ispitivanja i tek tada počinje komu­niciranje s Kur’anom. Sve dok hodiš Zemljom ti si taj koji se obraća Kur’anu i koji postavlja pitanja Kur’anu. Onog momenta kada preseliš i kada budeš s onu stranu Dunjaluka tebe će Kur’an početi pitati, ti više nećeš biti taj koji pita. Imam Ali, a.s. u Nehdžu-l-balagi kaže:

“Ovaj svijet je pozornica kada jedni druge možemo da pi­tamo: šta si uradio, a šta nisi uradio?, a kada dođemo na Onaj svijet tamo više nema mogućnosti ovoga, tamo će biti druga vrsta ispitivanja i neće biti više mogućnosti korigovanja.”

Osnovna poenta Kur’ana i smisao njegova dolaska na Zemlju jeste da se pripremimo i da se vežemo za Kur’an. Tako ćemo, ako Bog da, krenuti s traganjem za ajetima punih poruka

sadržaj