Profesor Ekber Eydi

 

CIKLUS PREDAVANJA  O KUR'ANSKOJ UPUTI

PREDNOST BOŽANSKOG NAD

MATERIJALISTIČKIM RAZUMOM

      Govorili smo o Kur’anskoj uputi koja se temelji na tri osnovne kom­ponente:

1)      čovjekovom spekulativnom, nazari, razumu;

2)      čovjekovom ahlaku i moralnim osobinama;

3)      i implementaciji prve dvije odlike u praksi.

Te je tako djelatni, ‘ameli, razum uveliko i stvar nasljeđa (poput boje kose, fizičkih predispozicija i određenih intelektualnih potencijala); spekulativni, nazari, razum sticajnog je karaktera i on je onaj kojim se Kur’an bavi. Druga osobina, čovjekov ahlak također je duševna osobina i sticajnog je karaktera; i treća osobina tiče se čovjekovog ponašanja i suodnosa prema drugima.

Između svih ovih osobina postoji čvrsta veza. Čovjekovo po­našanje uvjetovano je njegovim ahlakom, a njegov ahlak rezultat je njegovog intuitivnog razuma. Dakle, u svemu ovome postoji uz­ročno-posljedična veza. Ako čovjekom vladaju lijepe misli, biće lijep i njegov ahlak – i, posljedično, i njegovo djelo. Isto tako, iz opakih misli proizilaze  loše ćudoređe, a iz ovoga opaki postupci. Baš kao što je u Nehdžu-l-Belagi kazano:

“Vrijednost svakog čovjeka srazmjerna je ljepoti njegova ahlaka.”

A sada da vidimo nešto o kvalitetu i formama upute Kur’ana. Prvo, Kur’an visoko cijeni one koje su posjednici intuitivne spoznaje. Koliko je god čovjek razumniji i promišljeniji toliko mu je veća vrijednost po Kur’anskim kriterijima. A s druge strane, Kur’an sva čovjekova djela stavlja na vagu razuma, rangira ih i nagrađuje prema količini uključenosti razuma.

Kur’an čovjeka tretira kao razumno biće, potom ga rangira prema mjeri uključenosti njegova razuma - na koncu ga i nagrađuje u srazmjeri sa uključenim razumom u izvršena djela. Upravo je ovaj način tretiranja i promovisanja dobrih djela činio Božiji Poslanik, s.a.v.a., naprimjer:

“Ako vidite nekoga da obavlja puno ibadeta, posta i sličnih djela, nemojte ga hvalisati dok ne vidite s kakvom sviješću i razumom to obavlja. Jer sevabi su srazmjerni količini svijesti uključenih u djelo.”

Sevab po hadisima znači količinu nagrade za neko djelo, iako mi pod sevabom podrazumijevamo nešto suprotno grijehu, pa zato Kur’an svako djelo rangira prema onome kako je ono učinjeno. S druge strane, Kur’an ona djela koja ne uključuju visoku spoznaju podvrgava kritici. Naravno nisu svi ljudi obdareni istom količinom pameti. Svako će biti nagrađen shodno iskorištenom procentu svog intelektualnog potencijala. A oni koji minimalno koriste svoj razum sliče životinjama, pa su po Kur’anu i gori od životinja.

إِنَّ شَرَّ الدَّوَابَّ عِندَ اللّهِ الصُّمُّ الْبُكْمُ الَّذِينَ لاَ يَعْقِلُونَ

“Najgora bića kod Allaha su oni koji su gluhi i nijemi, koji neće da shvaćaju.” (Enfal, 22)

Dakle, najniži od ljudi su oni koji su gluhi, nijemi i slijepi, takvi su po Kur’anu gori i od životinja. Jasno je da Kur’an koristeći izraze gluhi, nijemi i slijepi ne misli na bukvalne čulne osobine, ovdje se misli na nutarnju gluhoću, nijemost i slijepoću srca. Zato Kur’an bodri ljude da u što većoj mjeri koriste svoje intelektualne potenci­jale. Po jednoj općoj podjeli stvorenja je moguće podijeliti na:

Ø      rahmani stvorenja,

Ø      i šejtani stvorenja.

فَبَشِّرْ عِبَادِ الَّذِينَ يَسْتَمِعُونَ الْقَوْلَ فَيَتَّبِعُونَ أَحْسَنَهُ أُوْلَئِكَ الَّذِينَ هَدَاهُمُ اللَّهُ وَأُوْلَئِكَ هُمْ أُوْلُوا الْأَلْبَابِ

“ zato obraduj robove Moje koji Kur’an slušaju i sli­jede ono najljepše u njemu; njima je Allah na Pravi put ukazao i oni su pametni.” (Ez-Zumer, 17-18)

Kur’an dakle visoko cijeni one ljude koji slušaju govor, ma ko da govori, i potom nastoje u svojoj glavi da izanaliziraju sve to i da na koncu izaberu ono najbolje. Ovim se hoće reći da u prihvaćanju ili odbijanju nečega obavezno moraju da se slijede sljedeći principi:

Ø      brzo i olahko prihvaćanje ili odbijanje nekog govora, bez val­jane analize, čin je koji ne vodi ničemu;

Ø      drugi šart ili uslov je: sve što se nudi valja podvrgnuti val­janim vjerskim ili naučnim principima;

Ø      i treći princip je da se iz svega onoga što se čulo i podvrgnulo vagi valjanih kriterija izabere ono najbolje.

Pa se za takve u ajetu poručuje:

To su oni  koji su u sjeni Božije upute i to su oni koji su mudri i pametni.

Kada jedan musliman primijeni navedene Kur’anske smjernice, onda je to dokaz da je takav konektovan na Kur’ansku uputu. Tri su stvari spomenute u ajetu koje su od izuzetne važnosti.

Prvo se kaže: “Zato obraduj robove Moje...” Ovim se u startu hoće kazati: ko god sebe isključi iz ona tri gore navedena uslova, taj automatski sebe isključuje iz dobrih Božijih robova. Moramo sve tri ove prepreke savladati da bi ušli u okrilje Božijih poslušnih robova, pa čak i ako imamo vjeru u Boga i činimo Mu ibadete, ali ne ispun­javamo dosljedno spomenuta tri uslova, naša vjera biće manjkava i krnjava. Provede li musliman cijeli život u ibadetu, pa ga neko upita ko je tvoj Bog, pa on odgovori: moj Bog je onakav kakvim ga obožavaju svi ljudi - takav pobožnjak sa stanovišta Islama je neuki pobožnjak. Islam jasno daje prednost kvalitetu nad kvantitetom.

وَمَن يُضْلِلِ اللّهُ فَمَا لَهُ مِنْ هَادٍ

“A onaj koga Allah u zabludi ostavi neće imati nikoga da ga na Pravi put uputi.” (Er-Ra’d, 33)

Parafrazirano: koga god Allah uputi, samo taj će biti upućen.”

Kur’an na mnogo mjesta ističe koga god Allah ne uputi nema te sile koja će ga uputiti, pa čak se i za Božijeg Poslanika, s.a.v.a. koji je primarno došao radi upućivanja ljudi, kaže:

أَتُرِيدُونَ أَن تَهْدُواْ مَنْ أَضَلَّ اللّهُ وَمَن يُضْلِلِ اللّهُ فَلَن تَجِدَ لَهُ سَبِيلاً

“Ti nikada nećeš na Pravi put uputiti onoga koga Allah u zabludi ostavi.” (En-Nisa.’”, 88)

Prema tome ko god hoće da se okoristi Allahovom uputom, poslaničkom uputom ili uputom iz bilo kojih drugih valjanih izvora, osnovni je šart da prođe ona tri navedena uslova. A ta tri uslova te­melje se na jednom glavnom uslovu: takvaluku – bogobojaznosti.

هُدًى لِّلْمُتَّقِينَ الَّذِينَ يُؤْمِنُونَ

“Uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali i vjerovali ”(El-Bekare, 2)

A bogobojazni su oni koji se nalaze u okrilju Božije upute, a u tom okrilju nalaze se oni koji su ispunili ona tri navedena uslova.

إِنَّمَا يَخْشَى اللَّهَ مِنْ عِبَادِهِ الْعُلَمَاء

“A Allaha se boje od robova Njegovih - učeni.” (Fatir, 28)

A to su oni koji su posjednici mudrosti. Kao što u običnom životu imamo stvari temeljnog i sporednog karaktera, isto to imamo i u vjeri. Vidimo nekog koji ima oči, uši, srce i razum. Ako ga, pak, izanaliziramo ustanovićemo da ga samo jedna stvar odlikuje kao čovjeka: to su njegova čula. Tako i u vjeri imamo spoljni – zāhirski i nutarnji - bātinski dio. Stoga Kur’an kaže za one koji ispoštuju ona tri uslova, to su oni koji posjeduju srčiku ili osovinu svega. Mevlana će kazati:

“O brate, tvoja misao si ti, a tvoje meso i kosti su samo strvina.”

S druge strane Kur’an one koji nemaju razuma (mazlume) - oslo­bađa svih obaveza. Bio je tako jedan ludak, i onda ga je jedan iz grupe podgrubljivo upitao: “Što, bolan, ne klanjaš”, a on odgovori: “Onaj koji mi je uzeo razum, (od)uzeo mi je i obavezu.”, pa tako u Iranu ima jedna izreka: ako hoćeš da čuješ mudrost, poslušaj budalu. Ili kažu: ako hoćeš da bezrezervno saznaš istinu, pitaj djecu ili bu­dalu.

Stoga Kur’an ističe i jako cijeni razumom obdarene. Ovdje se na­ravno misli na onaj Božanski, a ne materijalistički razum. Tako je jednput naišao Božiji Poslanik, s.a.v.a. ulicom i vidio sabrali se neki oko jednog. Upitao ih je za razlog skupljanja, a oni mu kazaše:

”Ovdje je jedan ludak.” - a on im reče:“On nije lud, on je samo (umno) bolestan, a lud je onaj ko čini grijeh.”

Jer:

وَمَن يَرْغَبُ عَن مِّلَّةِ إِبْرَاهِيمَ إِلاَّ مَن سَفِهَ نَفْسَهُ

“Vjeru Ibrahimovu izbjegava samo onaj koji ne drži do sebe.” (El-Bakare, 130)

Ili, direktinje: ko god okrene glavu od puta Ibrahimova, lud je.

Dakle, onaj ko skrene sa puta istine, hakka, a posjeduje potenci­jal razuma da može naći taj put, taj se može smatrati ludim i bu­dalastim.

Vidimo da Kur’an s generalizacija prelazi na detaljizacije, a s druge strane, Kur’an podvrgava žestokoj kritici one koji imaju ra­zum, ali ga valjano ne koriste. Zatim Kur’an prelazi na obrazlaganje slučajeva i primjera koji su u skladu s razumom i koji su suprot­stavljeni razumu. Evo, jednog Kur’anskog slučaja, pa da se možete podsjetiti na to.

هُوَ اللَّهُ الْخَالِقُ الْبَارِئُ الْمُصَوِّرُ

“On je Allah, Tvorac, Onaj koji iz ničega stvara, Onaj koji svemu daje oblik.” (El-Hašr, 24)

Vidiš ljude jedne pored drugih, svi su oni fizički slični, ali sa stanovišta shvaćanja (istine) oni se bitno razlikuju. Zašto su među­sobno fizički slični, a duhovno toliko različiti ? - to je zato što su jedni lišeni onog duhovnog razuma, a drugi ne

sadržaj