Profesor Ekber Eydi

 

CIKLUS PREDAVANJA  O KUR'ANSKOJ UPUTI

GDJE SU GRANICE LJUDSKE SPOZNAJE?

Predmet spoznaje:

Koje to stvari mogu biti predmetom spoznaje?

Ø      prva stvar koja se podvrgava spoznaji jeste sam nefs, biće ili bitak;

Ø      druga stvar je spoznaja svijeta;

Ø      treća stvar je spoznaja čovjeka;

Ø      četvrta stvar je spoznaja Pejgambera, Poslanika Božijeg;

Ø      peta stvar je spoznaja proživljenja, Sudnjeg dana. Mogle bi se tu još uvrstiti neke stvari kao što su sociologija, poznavanje ljudskog društva. Ali budući da se tu radi o posebnim temama nismo ih uvrstili u ovaj ciklus.

Spoznaja Uzvišenog Boga:

Kada kažemo spoznaja našeg Stvoritelja, naš cilj nije spoznaja same suštine Božanskog Bića - Zâta. Svaki odnos čovjeka sa njego­vim Stvoriteljem svodi se na odnos potrebitog i Moćnog. Iz toga proizlazi jasan zaključak da je nemoguće jednom ograničenom, si­romašnom, jadnom i uvijek potrebitom biću da spozna Onoga ko je beskonačan, savršen, koji nema nikakvih ograničenja i koji je sve­moćan. Nemoguće je da se spozna Njegova bit. Imam Husejn u jed­noj svojoj dovi kaže:

“O, moj Bože, kako može jedno jadno i potrebito stvorenje da uopšte nađe puta da Tebe spozna?”

Ovdje se ne radi samo o dovi nego se radi o moćnom naučnom argumentu koji pojašnjava odnos Stvoritelja i Njegovog roba. Iz ove dove proizlazi poenta:

Kako uopće nešto može da bude dokaz, pokazivač i usmjer­enje ka Tebi. Kako uopće stvar koja je potrebita i ovisna od Tebe može biti dokaz za Tvoje postojanje. Jer, budući da si je Ti stvorio i otpremio u Ovaj svijet; kako može ta ograničena stvar da bude dokaz za postojanje Tebe? Stoga je potrebno da prije nego se Tvoje prisustvo i Tvoje posto­janje dokaže preko te stvari da se shvati Tvoje postojanje - pa tek onda postojanje te stvari - ali onda nije ni potreban dokaz za dokazivanje Tvog postojanja preko te stvari. Ti si dovoljan i potreban dokaz za sve drugo.

Imam Husejn postavlja stvari obrnuto nego što bi se u nauci postavile. U nauci preko stvari i pojava dokazujemo postojanje Boga, a Imam Husejn će kazati:

“Pošto si Ti tu, pošto Ti egzistiraš, onda i sve drugo eg­zistira.”

On ne polazi od toga da egzistencija Božija proizlazi iz egzisten­cije Božijih stvorenja, nego obrnuto. Egzistencija Božija je svrha postojanja i svih ostalih stvorenja.

Pejgamber s.a.v.a. kaže u jednoj izreci:

“O, Bože moj, koji si sam dokaz za Svoje postojanje, Tvoj Bitak dokazuje Tvoju egzistenciju, Ti ne trebaš ništa drugo za dokaz.”

Upravo zato spoznaja biti, spoznaja suštine Božanskog bića je nedostižna i nedostupna čovjeku. Sve što ne možemo definisati, ne možemo ga u potpunosti ni shvatiti. Zašto je nemoguće definisati Bit Boga. Logičari će reći sljedeće:

“Da bismo definisali bilo koju stvar ta definicija mora sa­državati najmanje dvije stvari. A te dvije stvari moramo ovako postrojiti da bi ta definicija imala smisla. Prva stvar koja je uključena u definiciju mora biti po svom obimu veća od definicije i mora u sebi sadržavati definiciju, i druga stvar mora biti jednaka po svom obimu definiciji. Evo, ho­ćemo naprimjer da damo definiciju čovjeka. Šta je to čovjek?

Kazali bismo sljedeće:

“Čovjek je živo biće koje ima sposobnost razmišljanja.”

Ovdje vidimo prisutne tri stvari:

Ø      da je čovjek živ

Ø      da ima intelekt

Ø      da ima mogućnost da razmišlja.

Kada kažemo da je čovjek živo biće što uključuje u definiciju jednu od one tri stvari, ta postavka da je čovjek živo biće nadilazi sam okvir čovjeka. Zašto? Zato što mimo čovjeka postoji još živih bića. Pojam živog bića širi je od pojma čovjek. Prvi element de­finicije čovjeka je da je on živo biće, a druga stvar je da ima sposob­nost razmišljanja – i tu smo ih već izjednačili; druga stvar je jednaka definiciji, jer čovjek je taj koji može da razmišlja - ništa drugo ne može da razmišlja osim njega. Po ovoj definiciji logičara, da bi spoznali Stvoritelja morali bi imati neki oslonac izvan samog Boga da bi Ga definisali – dakle, nešto izvan veće od Njega samoga. Pošto ništa u ovom Univerzumu ne postoji veće od Njega, nešto što bi nam bila referenca za Njegovo definisanje, onda Ga je nemoguće defini­sati.

Ibni Sina kaže da se u ovim definicijama koriste uporedna mjer­ila, pa kada naprimjer u Bosnu dođe neki stranac on traži prevođenje riječi na svoj jezik i nalazi uporedbenu vrijednost tih riječi izraženu kroz rječnik. I tako se putem sistema usporedbi dolazi do spoznaje jednog jezika. No, međutim, nemoguće je sistemom usporedbi, spoznati kakvoću Božijeg bića - Njegove parametre, a sve što se ne može definisati ne može se ni spoznati. Neke stvari nemoguće je spoznati kad su one skrivene same po sebi - ili kad su, pak, previše pojavnog karaktera, kao naprimjer: ne možemo u noći da vidimo mrak, a nekad kada je maksimalna jačina svjetlosti onda ne vidimo druga svjetla - izraženo je samo ovo najjače. Ovdje se može pojaviti jedno pitanje: Treba li onda prestati sa istraživanjem spoznaje Boga? Možemo li sebi tada kazati: ako Ga u pravom smislu ne možemo spoznati, nisu li onda naši ibadeti i naši namazi prema tom Biću manjkavi i nedostatni? Ako bi se ova logika primjenjivala bilo bi besmisleno i samo obožavanje, pa i samo klanjanje i ibadet. Upravo je to ona prelomna tačka gdje se sučeljava mišljenje drugih u odnosu na filozofe. Ovi, pak, daju objašnjenje da je spoznaja dvojake pri­rode:

Ø      jedna spoznaja tiče se biti i suštine Bitka;

Ø      a druga se tiče spoznaje imenâ (osobina i manifestacija) toga Bića.

Nama je uskraćeno da imamo pristupa spoznaji biti Boga, ali nismo uskraćeni u tome da spoznamo Njegove sifate, imena tj. pojavne Njegove manifestacije. Imam ‘Ali u Nehdžu-l-balagi kaže:

“U svakoj tajni, svakoj skrivenoj stvari - ma koliko one bile skrivene - u svima njima manifestuje se Božije prisustvo.”

Makar te stvari bile potpuno izvan domašaja naših očiju, one manifestuju Božije prisustvo – to je kao kada bi vam se igla zabola u meso, pa vi osjetili bol - niko ne vidi vaš bol, ali ga vi jako osjećate. U tom smislu je i prisustvo Božije koje je jako prisutno iako ne uvi­jek vidno. Iako se to ne vidi, ali se to ne može ni poreći. Iako su ga sva srca prihvatila, nema načina da Ga se vidi - a on je visoko na pi­jedestalu svih visina da se Izvan Njega ništa drugo ne vidi. Toliko je blizu stvorenome da mu ništa drugo nije bliže. U Kur’anu se ističe:

رَبِّي إِنَّهُ سَمِيعٌ قَرِيبٌ

“On zaista sve čuje i blizu je." (Sebe’, 50)

وَإِذَا سَأَلَكَ عِبَادِي عَنِّي فَإِنِّي قَرِيبٌ أُجِيبُ دَعْوَةَ الدَّاعِ

“A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi mo­litelja kad Me zamoli.” (El Bekare, 186)

Dakle: između čovjekove biti i Allaha savršena je i svima dostupna blizina.

Mutahari će reći:

“Ovo je upravo ono što sufije nazivaju vahdetu-l-vudžud.”

Ne samo da između čovjeka i njegovog Stvoritelja postoji bliskost, nego je ta bliskost izražena u svim elementima i svim dijelovima cijelog Univerzuma.

هُوَ الْأَوَّلُ وَالْآخِرُ وَالظَّاهِرُ وَالْبَاطِنُ وَهُوَ بِكُلِّ شَيْءٍ عَلِيمٌ

“On je Prvi i Posljednji, On je i Zahir i Batin (Vidljivi i Nevidljivi )”- (El-Hadid, 3)

Ako od neke tvari, od nekog bića oduzmemo prvo i zadnje, zā­hirsko i bātinsko, ono spoljašnje i ono nutarnje - pa šta ostaje od tog bića? Ako ovaj ajet gledamo u odnosu na ljudsko biće, Uzvišeni kaže:

“On je i početak i kraj, i zāhir i bātin”

Pa šta onda ostane za čovjeka? – ništa! Onda ispada, ne’uzubil­lah, da smo mi dio Božanskog Bića. Za spoznaju ovoga potrebne su godine izučavanja, studiranja Kur’ana, filozofije i godine isposništva da bi se došlo do pravih spoznaja navedenog.

Jedan je ‘alim imao običaj da svaki dan, u podne, razveže svoju bošču i da počasti svakoga ko bi naišao. Jednog dana naišao je prolaznik, sjeo je pokraj njegove sofre, ali nije pružio ruke prema njegovoj hrani. Ovaj ‘alim ga je pitao zašto se ustručava da jede, a on mu odgovara da je rezervisan prema tome. Onaj ‘alim ga pita zašto je sumnjičav, ne misli li da je njegova hrana haram, a on kaže:

“Ne nije ti hrana haram, nego si ti haram?” - “Zašto sam ja haram, zašto nisam uredu?”- upita ovaj. “Budući da si ti pobornik ideje da je Bog Vahdetu-l- vudžud, da je Bog sve - u tom slučaju ti si rekao jednu veliku laž na Boga, ti si tada nedžes i nečist, i zato neću od tebe da jedem. Ti smatraš da su sva stvorenja koja postoje na svijetu sastavni dio Boga.” Naš ‘alim mu kaže: “... pa da - jedan od djelića Božanskog nadahnuća u Ovom svijetu si i ti. Budi siguran da ti ja ne za­mjeram ni koliko ovom tvom magarcu - i dođi sad da jedeš sa mnom, jer kao što vidiš ja nisam ono što ti misliš.”

Veliki alim, šehid Mutahari, kaže: “Ja sam potpuno uvjeren da 99,5 %, što pristalica što protivnika ovoga, ne razumiju vahdetu-l-vudžud uopće. Jer to je stvar duboke spoznaje koja je rezultat dugogodišnjeg istraživanja.”

U Nehdžu-l-balagi se kaže:

“Ma kolika da je uzvišenost i veličina Božija, koja je neus­poredivo veća od tog malog čovjeka, ona nije razlog udal­jenosti Božije od čovjeka, nego naprotiv.”

Ali i ta blizina i bliskost čovjeka sa njegovim Stvoriteljem nije dokaz za istovjetnost i istost čovjeka i njegovog Stvoritelja. Uz­višenost Stvoritelja nad čovjekom nije dokaz udaljenosti, niti bliskosti - i nije dokaz da su oni isti. Allah je stvorio i dizajnirao čovjeka tako da može spoznati od svog Stvoritelja samo ono što mu je potrebno, ostalo mu je stavio pod zastor skrivenog. Sva su stvorenja dokaz postojanja Boga, a sama Božija stvorenja su djelići jedne univerzalne Istine.

Ako bi neko kazao: “Nema Stvoritelja!”, onda ga naprosto tuče pitanje: a šta je onda sa silnim stvorenjima, ko je njih stvorio?

U 47. hudbi Nehdžu-l-balage kaže se:

“O čovječe, koji želiš da spoznaš, koji tragaš za spoznajom budi uporan, budi racionalan, radi to planski, a ne bilo kako; slijedi Kur’an, tragaj za dokazima Božanskim na os­novu Kur’ana, tragaj za sifatima Božanskim koje potvrđuje vahj Božanski. Kreći se onim stazama u svom traganju koje su osvjetljene Kur’anskim svjetlom. Ne idi onim stazama zapetljanim koje niti su osvijetljene Kur’anom, niti Sunne­tom niti putem velikih Imama - i na koncu, sve to stavi na raspo­laganje Uzvišenom Bogu da spoznaš da ti je tvoj Stvoritelj odredio granice do kojih možeš da Ga spoznaš, jer ti nije dao veću mogućnost i možeš spoznati samo ono što ti je On htio pokazati.”

Budite uvjereni da su pravi znalci u spoznaji oni koji su sebe spoznali i koji imaju toliki iman da vjeruju u gajb. Oni su postali takvi, nakon što su prošli hiljade vrata i hiljade prepreka, došli su do zadnjih vrata spoznaje i kazali: ovdje je kraj. Oni priznaju nemoć da idu dalje od toga. Allah, dž.š. hvali i uzdiže takve jer su maksimalno iskoristili svoje kapacitete, jer su priznali ono za šta su stvoreni. Za njih se kaže:

“Oni su posjednici znanja, ma’rifeta, i ti upravo stani ondje gdje je kraj moći tvoje spoznaje. Nemoj dalje ići s vlastitim mjerilima, koje si kreirao u svom razumu, i pokušavati mjeriti Boga. Ako budeš mjerio svojim mjerilima skrenućeš, a ako ne budeš mjerio svojim mjerilima nego Božanskim bi­ćeš jedno od istinskih Božijih stvorenja.” – 91. hutba iz Nehdžu-l-balage.

Držite se Kur’ana jer je Kur’an najuzvišeniji govor, razmislite o njemu jer je on taj koji sve poravnava. Učite Kur’an lijepim glasom jer je to najljepši govor. Onaj ko Kur’anu pristupi po svome naho­đenju, a ne po Kur’anskom, on će spadati u džahile koji će vječno ostati u tmini. Takvi će imati otežan položaj i imaće mnogo veću kaznu i odgovornost kod Boga. Rezultati svega rečenoga mogu se svesti pod osam tačaka:

1.       spoznaja Boga je dvojaka. Nemoguće je spoznati Njegovu bit; to je izvan domašaja razuma i intelekta. Jednu vrstu spoznaje razum može da stekne, a drugoj vrsti spoznaje naš um nema pristupa – nikada neće moći spoznati biće Boga, i Boga može spoznavati samo preko Njegovih atributa – si­fata;

2.       baš kao što nam je dato da možemo spoznati Njegova imena i atribute - isto tako nam je zabranjeno da ulazimo u pokušaj da spoznamo Njegovu Bit- Zat;

3.       baviti se onim što je izvan našeg domašaja spoznaje nije haram kao što je haram naprimjer gibetiti nekoga. To je kao kada doktor kaže nekome: nemoj pušiti, šteti to, a ti sad kako hoćeš. Koristi svoj razum, pa čini kako hoćeš, ali u principu to je nepoželjno;

4.       blizina Stvoritelja stvorenjima nije dokaz istosti, jedna­kosti, kao što i Božija odlikovanost u odnosu na Njegova stvorenja nije dokaz da je On udaljen od njih;

5.       postoje brojni načini i mogućnosti Njegove spoznaje, putem čula, putem intelekta, putem očišćenja duše i putem vahja. Baš kao što je On onemogućio čovjeku da spozna Njegovu bit, isto tako je sklonio perdu i omogućio mu da spozna Nje­gove sifate i atribute;

6.       tri su upućivača čovjeka na putu do spoznaje njegova Stvoritelja:

Ø      Kur’an,

Ø      pejgamberi,

Ø      i imami odgojeni u krilu Pejgambera s.a.v.a.

7.       priznanje nemogućnosti da se dalje prodre u spoznaji dokaz je postignuća visoke spoznaje;

8.       Kur’an nudi naročite spoznajne mogućnosti čovjeku, kojima on ujedno spoznaje da je Kur’an najuzvišeniji Govor koji posjeduje dubinske riznice i znanja do kojih se teško prodire. I što je veća pažnja i usredsređenost na putu spoznaje dragocjeniji su i plodovi koji se postižu na taj način. Puko učenje, recitiranje Kur’ana bez srca - a ne bi se trebalo žuriti nego treba učiti smjerno - gdje nije prisutna želja za poznavanjem onoga što se uči, može umjesto nagrade polu­čiti čovjekovu nesreću.

sadržaj