Profesor Ekber Eydi

 

CIKLUS PREDAVANJA  O KUR'ANSKOJ UPUTI

VRSTE SPOZNAJE

Kada čovjek uoči zakonitosti koje vladaju u svijetu koji ga ok­ružuje – u svijetu životinja, u svijetu biljaka kao i u svijetu pojava koje ga okružuju – on može da otkrije njihove korelacije i da tako dođe do osnova nauke koja se zove poznavanje prirode, odnosno biologija. Kada uoči spoj između sebe i pojava koje ga okružuju, upravo to ga dovodi do određenih zaključaka. A, također, promatra­jući vezu između pojava koje nas okružuju, nas samih i naše među­sobne spregnutosti - dolazimo do zaključka da u svijetu djeluju za­koni kauzaliteta, tj zakoni uzročno-posljedične veze. A kada dospi­jemo do zaključka o posto­janju te uzročno posljedične veze onda dolazimo do temeljnog pos­tulata razuma.

Znači, do sada smo upoznali tri vrste znanja:

Ø      prvo je ono koje se tiče korelacije između nas samih i pri­rode, odnosno pojava koje nas okružuju u toj prirodi. Ovo prvo znanje postiže se pomoću pet naših osnovnih čula;

Ø      drugo znanje predstavlja produbljenu spoznaju o tim po­javama koje nas okružuju. A postiže se upravo s našim ra­zumom koji se temelji na spoznaji utemeljenoj na onih pet čula;

Ø      međutim, svako od nas osjeća da pored ove dvije nabrojane vrste znanja postoji i jedna treća vrsta spoznaje ili znanja - a to je naša bātinska spoznaja ili spoznaja srca. Znači nekada čovjek posredstvom trećeg ‘ilma, trećom vrstom znanja, os­jeti uzvišeni osjećaj ljepote kada naprimjer vidi neku lijepu boju, osobu ili bilo šta treće. Također, ovom trećom vrstom spoznaje čovjek može da osjeti u sebi mržnju, odvratnost prema nekoj pojavi ili nekoj osobi. Naprimjer, čovjek se plaši smrti iako smrt nikada nije iskusio. Čovjek se, tako, kad se sjeti da će jednog dana morati prekinuti sa svojim životom, na ovom materijalnom svijetu, i otići u nepoznato - automatski osjeti nelagodno. On ponekad osjeti u sebi jednu vrstu boli i tešku strepnju, iako to ni razum niti osjetilna čula ne registruju. Znači da je upravo to ona vrsta bātinske ili srčane spoznaje.

Upravo zato su filozofi podijelili znanje na dva dijela: Jedno je prik­riveno znanje, a drugo je očigledno i manifestno znanje.

1.      Neposredno je ono znanje koje stičemo posredsvom naših spoljnih čula i osjetila - i to direktno. To je vrsta spoznaje koju uspostavljamo i priskrbljujemo neprestanim motrenjem nekih predmeta ili nekih pojava - ali u momentu kada okre­nemo glavu, automatski dolazi do prekida takve spoznaje. Tako je naprimjer sa glasovima i zvukovima koji dolaze u naše uho; sve dok ti glasovi dolaze, na liniji smo direktne spoznaje – ali, u momentu kad prekinemo slušanje nema više toga. Tako je isto i sa čulom okusa: nešto je gorko, slatko i ljuto samo u momentu dok ga probamo - ali u mo­mentu kad prestanemo kušati, nema više tog osjećaja. Po ovoj vrsti di­rektne spoznaje životinje su naši saplemenici. To je, dakle, vrsta spoznaje znanja koju dijelimo sa životinjama. One vide, čuju i osjećaju dodir kao i mi.

2.      Ali u sljedećoj fazi, na većoj vrijednosnoj ljestvici, mi nad­mašujemo životinje po tome što smo u stanju napraviti anal­izu onoga što smo vidjeli, čuli i što smo okusili. Znači, čovjek je u stanju da uspostavlja kriterije, relacije, analize, da donosi zaključke na osnovu sravnjivanja tih pojava. Ta­kođer, ako gledamo svjetlo koje se emituje na neki predmet - nekad ga taj predmet apsorbuje, a neki drugi predmet ga od­bija.

Znači, mi vidimo tu pojavu i mudrost je, dakle, spoznati uzrok i posljedicu te pojave. Ponekad vidimo pojave, a nismo svjesni uzroka i posljedica tih pojava - šta stoji iza njih? I upravo je ovo zloupotrije­bio Engels kazavši:

Vjera je opijum za narod, kad ljudi nauče šta je grmljavina, kad shvate prirodne pojave, oni će ostaviti vjeru. - jer, na­ivno je rezonovao - ljudi vjeruju da Bog daje grmljavinu, a kad mi kažemo da je grmljavina pražnjenje nekog elek­citreta, e onda će ljudi reći: Nema tu Boga, ima samo elek­tricitet.

Znači, to je ta granica gdje se čovjek dijeli od životinje. Postoje neke vrste životinja koje imaju uređen život, njihove zajednice imaju jako programiran život kao što je to život pčela, mravi i nekih drugih skupina životinja. No, one nikad ne postižu savršenstvo, jer one su, ipak, jako ograničene u svojim dometima. Ako uporedimo život pčela prije mnogo godina, vidimo da u njihovim životima nema ni­kave razlike sada i onda. One su živjele i onda na isti način uređeno i skladno, bez ikakvog unapre­đenja, kao i danas - za razliku od čovjeka koji se neprestano usavršavao. Znači, osnova za razumi­jevanje okolnih pojava je da čovjek spozna uzrok i posljedicu tih pojava, tj. njihove uzročno-posljedične relacije.

Pomoću razuma spoznajemo uzrok i posljedice, ali pomoću srca koje prevazilazi i nadmašuje razum, već spoznajemo stvari koje su onostrane u odnosu na nauku, u odnosu na sam razum, pa i u odnosu na neke posljedice čovjekova djelovanja - dakle, spoznajemo ljubav, spoznajemo mržnju i neke druge pojave. Sad dolazimo do onog ključnog pitanja:

Pitanje: čovjek koji ima potencijal i sposobnost da putem svojih čula spozna sve oko sebe, da pojave svojim umom valorizira, i da putem svog srca odvaga svoja osjećanja i osjećanja drugih - zašto takav čovjek ima potrebu za dolaskom Pejgambera?

Dakle, zašto potreba za Pejgamberom kod takvog čovjeka koji je prilično savršen? Ovo tim prije kada se imaju u vidu izreke iz samih vjerskih knjiga, kao što je ona u Kur’anu u 9. ajetu sure El-Mulk:

قَالُوا بَلَى قَدْ جَاءنَا نَذِيرٌ فَكَذَّبْنَا وَقُلْنَا مَا نَزَّلَ اللَّهُ مِن شَيْءٍ إِنْ أَنتُمْ إِلَّا فِي ضَلَالٍ كَبِيرٍ

“Jest, dolazio nam je i onaj koji nas je opomin­jao” – odgovoriće – “a mi smo poricali i go­vorili: ‘Allah nije objavio ništa, vi ste u velikoj zabludi!’”

Ovaj ajet sugeriše da za razumijevanje nečega imaju dva puta.

Ø      prvi je, slušanjem i slijeđenjem govora i uputa Pejgamberā – što će reći, samo ih je bilo dovoljno slušati i slijediti ih i eto nas na pravom putu;

Ø      a drugi je, da sami razmišljanjem dođemo do tog puta, bez pe­jgambera a.s. Razum je, dakle, prema Kur’anu, pojašnjen kao sredstvo koje upućuje na pravi

sadržaj