Profesor Ekber Eydi

 

CIKLUS PREDAVANJA  O KUR'ANSKOJ UPUTI

ČETIRI LJESTVICE SPOZNAJE

   Uzvišeni Stvoritelj, Allah, dž.š. dao je načina i puteva da se spozna i dođe do hakkikata. U 8. ajetu sure El-Hadždž kaže se:

وَمِنَ النَّاسِ مَن يُجَادِلُ فِي اللَّهِ بِغَيْرِ عِلْمٍ وَلَا هُدًى وَلَا كِتَابٍ مُّنِيرٍ

“Ima ljudi koji se o Allahu prepiru bez ikakva znanja i bez ikakva nadahnuća i bez Knjige Svetilje.”

Ovdje Kur’anski ajet decidno kritikuje one koji bez jasnog znanja, spoznaje, sanjaju da dosegnu ili da definišu neke stvari koje su izvan njihovog domašaja. Tri su elementa koje Kur’an spominje kao nužne da bi se dosegnuo ovaj stupanj.

Prvo se spominje riječ ‘akl - razum. Znači, ovi nastupaju bez korištenja istinskog znanja i bez poznavanja puta do ove spoznaje - dakle, bez ikakvog poznavanja gajba i bez Knjige vodilje. Ovaj ajet nam pojašnjava put spoznaje. Prvo dolazi put opažajučih čula kao uvod. U suri En-Nahl, 78. ajet, ističe se:

َاللّهُ أَخْرَجَكُم مِّن بُطُونِ أُمَّهَاتِكُمْ لاَ تَعْلَمُونَ شَيْئًا وَجَعَلَ لَكُمُ الْسَّمْعَ وَالأَبْصَارَ وَالأَفْئِدَةَ لَعَلَّكُمْ تَشْكُرُونَ

“Allah vas iz trbuha majki vaših izvodi, vi ništa ne znate, i daje vam sluh i vid i razum da biste bili zahvalni.”

Iz citiranog ajeta vidimo da Allah ž.š. naša čula vida, sluha, ra­zuma spominje kao elemente spoznaje u ovom materijalnom svijetu.

Ovi elementi spoznaje darovani su svim ljudima: svi mogu čuti, vidjeti, dodirnuti, čak mogu biti učeni i u znanjima Kur’ana i hadisa. To još ne znači da je otvoren put za implementaciju onog što su spoznali. Mutahari u svojoj knjizi Irfane Hafiz pravi razliku između čulnog i irfanskog znanja, ili produhovljenog znanja.

On prenosi priču o jednom svjetski poznatom piscu. Rečeni je pisac napisao mnoge knjige o odnosima u društvu, odnosima među pojedincima i moralnim relacijama jednih prema drugima. Jedan od čitalaca tog uglednog pisca, čitajući njegova djela postao je toliko privržen njegovu pisanju da je poželio da ga osobno upozna. Uputio se on tako na dalek put da bi ga upoznao. Prešavši na hil­jade kilo­metara stigao je u mjesto boravka tog pisca. Došavši u piščev ured, njegova sekretarica ovom vrlom putniku učtivo objasni da nema šanse da ga sretne, jer pisac nema vremena da ga primi. Naš putnik je objašnjavao koliki put je prešao da bi ga upoznao. Nakon silnog navaljivanja sekretarica je otvorila vrata i rekla: Uđite! Kada je ušao kod tog velikog znalca pisane riječi, ugledao je nesimpatičnu čehru i čovjeka vrlo neprijatne naravi. Pisac ga je namah napao pi­tanjima: ko si ti, šta ćeš ovdje, zašto si došao, zašto me ometaš? Vrli putnik se ponovo povratio kod sekretarice i upitao je:

“Je li stvarno ovo pisac svih onih vrhunskih knjiga o ahlaku i moralu?” Odgovorila je: “Da, upravo je to on!” Putnik još ne mogavši sebi da dođe, kazao je: “Ma ne, ne može biti!” Onda je sekretarica skinula prsten sa svoje ruke i rekla: “Vidi ovaj prsten, je li ružan ili lijep?” On reče: “Vrlo je li­jep!”- “Da li te ljepota ovog prstena upućuje na to da je i njegov proizvođač lijep?” On odgovara: “Ne mora značiti da je lijep i proizvođač prstena.” - “E ovaj pisac je poput proizvođača ovog prstena, on je umjetnik, i on je samo do­bro savladao umjetnost pisanja i eto ti rezultata njegovih djela.”

Kur’an nas upućuje na to da je sasvim moguće, s obzirom da ima znanja koja se stiču putem čula, da neko bude jako izvješten u pisanju djela iz oblasti tefsira, hadisa, fikha i bilo kojih drugih islam­skih nauka, a da u njegovoj nutarnjosti nema ništa od onoga što je pisao, da nikakav trag ne ostavi na njega i njegov moral ono što je on pisao. Tako je čuveni pjesnik Hafiz napisao jedan stih:

“Kako je moguće da oni koji su

na svetim mjestima u mihrabima,

čim se okrenu iz mihraba,

sve zaborave, okrenu se griješenju i pustolovinama.”

Zato je sasvim moguće da neko izučava islamske nauke samo s ciljem da bi se iskazao u društvu i okolini da je znalac Islama. Odlazi takav na izučavanje islamskih nauka s ciljem da se uzdigne iznad običnog svijeta i mase i stane u saff uleme - da bi ga tretirali kao ‘alima, znalca i odavali mu počasti. Nekad su, također, u pitanju pragmatični, dunjalučki razlozi, pa neki znaju reći:

“Idem ja da završim vjersku školu, pa ću poslije toga biti u mogućnosti da upravljam ovim narodom i ovom zemljom.”

Neki, pak, odlaze u izučavanje islamskih nauka jer misle da sebi mogu time priskrbiti više novca nego nekim drugim zanimanjem i da tako mogu pronaći sebi lakši put do dvorova vladara. Neki u svijet odlaze radi izučavanja islamskih nauka da bi zadovoljili svoju ra­doznalost. Allah dž.š. je u naše biće, u naš fitret, ugravirao da težimo da saznamo nešto novo i upravo to mnoge inspiriše na radoznalost.

Allahov Poslanik, s.a.v.a. kazao je da sve osobe koje idu sa gornjim nijjetima na izučavanje islamskih nauka, zapravo su svojevr­sni drumski razbojnici koji presijecaju vezu između Allaha, dž.š. i Njegovih robova. Na osnovu Kur’anskih ajeta zaključuje se da će ovakve osobe na Sudnjem danu imati najžešću kaznu. Oni su vrlo moćni u propovijedanju putem svoga jezika u podučavanju drugih. Međutim, njihova nutarnjost je kako se kaže u Kur’anu “mračnija od najmračnije noći.” Zašto su ovi ovakvi? Zato što su se u startu opredijelili samo za znanje čula - i tako su sebe u startu blokirali i ni­kad nisu kročili dalje.

Drugi put je put ‘akla, put argumenata i dokaza. Na nj se stiže kada je neko prešao prvi stepen “osnovnu školu” zvanu“čulno obra­zovanje” i krene u “srednju školu”, školu utemeljenu na ‘aklu i na istinskim argumentima. Ide, dakle, na veći nivo obrazovanja putem razuma. Iako su ovi na većem stupnju znanja ili spoznaje u odnosu na one koji samo komuniciraju čulima, ovim još uvijek nije osigu­rano da će oni, po automatizmu, djelovati po principima pravednosti i istine i da će raditi ono što misle i govore. I kod ovih postoji bari­jera koju su sami sebi nametnuli. Ponekad ih ta ograničenost ne samo onemogućava da napreduju, nego čak i oni padaju zbog te man­jkavosti.

Jedan hadis kaže da znanje ponekad može biti najveća prepreka između čovjeka i njegovog Stvoritelja. Kad pogledamo Kur’ansku priču o šejtanu - Iblisu vidimo da je to upravo to. Kada Iblis nije učino sedždu Ademu, a.s., Allah ga je upitao: zašto nije – a on je odgovorio:

قَالَ أَنَا خَيْرٌ مِّنْهُ خَلَقْتَنِي مِن نَّارٍ وَخَلَقْتَهُ مِن طِينٍ

"Ja sam bolji od njega" - rekao je on - "mene si stvorio od vatre a njega od ilovače." (Sad, 76)

Iz ovoga vidimo da je Iblis prihvatio da je on Božije stvorenje.

قَالَ فَاخْرُجْ مِنْهَا فَإِنَّكَ رَجِيمٌ وَإِنَّ عَلَيْكَ لَعْنَتِي إِلَى يَوْمِ الدِّينِ قَالَ رَبِّ فَأَنظِرْنِي إِلَى يَوْمِ يُبْعَثُون

"E, izlazi onda iz Dženneta! - reče On - "prok­let da si! Moje prokletstvo će te do Sudnjeg dana pratiti!" "Gospodaru moj!" - reče on - "daj mi vremena do Dana kada će oni oživljeni biti!" (Sad, 77-79)

Iz ovoga vidimo da je Iblis prihvatio tri velike stvari:

Ø      priznao je Boga kao svog Stvoritelja,

Ø      priznao je postojanje Sudnjeg dana,

Ø      priznao je da je sva snaga kod Boga i čak Ga pitao da li mu dozvoljava da ih zavodi do Sudnjeg dana.

Njegov izraz “Rabbi, - moj Gospodaru”, govori o njegovom prihvatanju Allaha, dž.š. za Gospodara. Ali, iako on vjeruje u Allaha, dž.š., Sudnji dan i Božiju svemoć - ipak ga Allah, dž.š. tretira kao najvećeg kafira. Ne znači da ako je neko ovladao gomilom znanja naprimjer iz filozofije, pa čak i iz hadisa ili Kur’ana da je na pravom putu. Interesantno je da i naša ulema često poziva našu omladinu da steknu što više znanja, da što više uče, ali malo gdje ima pravog znanja. Imam Homeini je napisao knjižicu o tome i kazao: “Ako znanje nije Božije znanje, ono onda ništa ne vrijedi.”

Treći nivo škole ili “fakulteta” jeste ono što Kur’an naziva: “pročišćenjem svog nefsa ili duhovnim očišćenjem.”

Kur’an ističe:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اتَّقُوا اللَّهَ يُؤْتِكُمْ كِفْلَيْنِ مِن رَّحْمَتِهِ وَيَجْعَل لَّكُمْ نُورًا تَمْشُونَ بِهِ

“O vi koji vjerujete, Allaha se bojte, On će vam dvostruku milost Svoju darovati, i daće vam svjetlo pomoću kog ćete ići.”(El-Hadid 28)

To jest: Bojte se Allaha, pa će vas Allah podučiti jednom broju istina i hakkikata koje niste prije znali.

Četvrti put je put vahja-objave. Kad je u pitanju ovaj put, on je, s jedne strane gledano, vezan samo za Božije Poslanike, a s druge strane, može se odnositi i na obične smrtnike. Kada je u pitanju ovaj poseban vahj on se odnosi samo na Božije Poslanike i na ma’sumine – imame Ehlu-l-Bejta. I kada Božiji Poslanici tu Božiju blagodat i znanje prenesu običnom narodu moguće je da se time kod običnog svijeta postigne značajan duhovni preobražaj i prevaspitanje. Neki ljudi svoje srce učine prijemćivim za objavu, pa se okoriste – to su oni koji se pokore Božijim Poslanicima, koji napregnu svoje uši, pomno slušaju i onim najboljim se okoriste. Ovdje se koristi izraz “ oni koji slušaju govor” Božijih Poslanika. Taj termin se razlikuje od onog koji označava one koji bukvalno slušaju nečiji govor.

Ibn Sina ističe da kako god je pokušao da zamisli Sudnji dan, da ga vizuelizira, nije mu uspjevalo da stvori materijalnu projekciju toga. Ali, budući da je taj govor došao od Božijeg Poslanika, i budući da je on uvijek govorio apsolutnu istinu, onda zaključuje:

“Iako ne mogu na bilo koji način vizualizirati tu činjenicu, ja je ipak prihvatam kao apsolutnu istinu.”

Kur’an potvrđuje činjenicu da oni koji revnosno slušaju i pokoravaju se Božijim Poslanicima, oni kod Allaha, dž.š. stiću ste­pen šehida – ovdje se ne misli samo na ograničeno značenje termina šehid - ubijeni, nego na one koji su osvjedočenici onoga što je Božiji Poslanik govorio, vidio i osjećao. Ko imadne sreću da dospije na tu deredžu, on još na Ovom svijetu iz svijeta gajba vidi ono što je vidio Božiji Poslanik, s.a.v.a.

sadržaj