Profesor Ekber Eydi

 

CIKLUS PREDAVANJA  O KUR'ANSKOJ UPUTI

DOSTAVA KUR’ANA ČOVJEČANSTVU

Postoji jedna direktna spona između vahja i ‘akla, dakle objave i razuma - i oni jedno drugo upotpunjuju. Sa stanovišta razuma ovo ukazuje na dvije osnovne stvari:

Prvo, razum pokazuje nužnost postojanja nubuveta, poslanstva, u društvu. Razum će sam zaključiti da bez vahja, Božanske upute i bez poslanstva odnosno Poslanika, čovjek ne može sebi pronaći Pravi put na ovoj Zemlji i u ovom životu. Razum će posredstvom dokaza koje mu je donio Poslanik, a kojima je on (Poslanik ) pokazao da on ima doticaja sa svijetom gajba, shvatiti da je to nešto što je nedokučivo običnom čovjeku. Shvatiće da su dokazi koje donosi Poslanik, s.a.v.a. s onu stranu razuma.

Drugo, vahj, objava, ima funkciju da servira čovjeku dokaze koji su argumentovani, i koje će čovjek svojim razumom prihvatiti. Osim što vahj donosi obznanu da čovjek neće imati nikakve nagrade osim za ona djela koja je učinio s angažovanjem svog razuma, on donosi i neke upute kojih će se čovjek držati putem svog razuma. Kur’an koji donosi argumente podstiče i pravu spoznaju. On na najozbiljniji način tretira pitanje spoznaje.

Četiri su osnovna stuba spoznaje sa stanovišta Kur’ana:

‘alim – znalac,

‘ilm – znanje,

me’alum – ono što je poznato, razumljivo

i mu’allim– onaj koji podučava.

Kur’an nas podučava sredstvima za sticanje spoznaje. Objava podučava čovjeka načinima i metodama kako da ukloni perde i zapreke na putu spoznaje. Prvo na što se Kur’an oslanja i što uzima kao referencu jeste jedan broj znakova koji su vidljivi u spoljašnjosti. Kur’an nam napominje da te stvari oko nas egzistiraju – pa vidjeli mi njih ili ne. To su Zemlja, nebesa, meleci, Uzvišeni Stvoritelj i sve drugo.

S druge strane u Kur’anu se spominju oni koji se suprotstavljaju stvarnosti, to su mušrici i obožavatelji lažnih bogova. Kur’an ističe da objava potvrđuje postojanje nekoliko istinskih dokaza oko nas i nekoliko onih koji su lažni, koji su nepostojeći. Rezultati ovakvih obraćanja su slijedeći:

Spoznaja posredstvom spoljnih dokaza (dokaza izvan nas) je prihvatljiva i moguća. S druge strane Objava potvrđuje postojanje u ljudskoj podsvijesti nekih stvari koje su nečinjenične, nedokazljive i koje su stvar mašte i pretpostavke.

Vidimo da u čovjekovom razumu mogu da postoje zaključci koji su stvarni i oni koji su nestvarni. Koji su kriteriji na osnovu kojih ćemo vagati šta je stvarno, a šta je nestvarno? Postoje mjerila koja će vagati šta je stvarno, a šta nestvarno. Kur’an nam donosi temeljni princip za kompletnu spoznaju. Taj temeljni stub spoznaje jeste:

Uzvišeni Allah ne samo da je Tvorac svega živog i neživog, nego je On i Podučavatelj i jedini Učitelj svojih stvorenja. Temeljna mudrost je da svako ko posjeduje određenu količinu znanja - mogao je to priskrbiti samo na način da mu je to Uzvišeni podario.

Tu se dolazi do zaključka da jedina veza između ‘ilma, ‘alima i onoga što se treba saznati jeste Uzvišeni Bog. To su osnovne stvari vezane za razum koje nas uvode u pitanje spoznaje.

A sada se vraćamo na ona četiri stuba spoznaje. Prvi stub ili prva stepenica na koji se Kur’an obraća kada nas upućuje kako da neke stvari spoznamo jesu dokazi koji egzistiraju izvan nas. Kada se prihvati činjenica da izvan nas postoje nepobitni dokazi, onda rasprava o njihovom negiranju uopće ne stoji. Ovo zbog toga što postoji jedan broj ljudi koji tvrde da izvan nas nema tih čvrstih i jas­nih znakova. Oni će reći:

Iako postoje znakovi istine, ta istina je za nas neprepoznatl­jiv, a budući da je ona za nas nedokučiva, ne možemo je ni pojmiti, ni shvatiti.

Ovu teoriju nepostojanja jasnih znakova prvi su zastupali sofisti Stare Grčke. Njihovih sljedbenika ima i danas i oni su prva linija razdvajanja između vjere i nevjere. Kada se prihvati ova neporeciva istina moći će se prihvatiti i druge istine kao istina o postojanju Ber­zaha, Sudnjeg dana, Dženneta, Džehennema, nagrade za svoja djela i sl.

S druge strane oni koji neće da prihvate ove istine, pa to su oni za koje je sav svijet skopčan sa ovim kratkim materijalnim životom. Kada Kur’an govori o Univerzumu i njegovom postojanju, ne govori o njemu kao o cjelini. Ne kaže postoji takav i takav Univerzum u svojoj biti, nego govori o njegovim specifičnostima i detaljima na način da to bude shvatljivije običnom čovjeku. Kur’an vodi računa o tome da nam donese dokaze o kojima neće biti sumnji i dilema - i poslije kojih ne bismo mogli ništa ni negirati ni potvrditi bez jasnih činjenica. Ibni Sina u svom djelu “Eš-Šifa” kaže:

“Oni koji sumnjaju u bit istine, pa sa takvima nema dija­loga, rasprave - njima nema drugog lijeka nego ih namlatiti. Kada dobiju batine tada će reći: ‘Ah boli me, kost mi je slomljena’- tek onda će se početi uvjeravati da vjeruju u nešto konkretno.’”

Kur’an je univerzalna Knjiga, Knjiga upute za cijelo čovječan­stvo koja nije ograničena samo za određen broj ljudi. Ona nastoji koristiti izraze koji će biti razumljivi svakome. To je Knjiga koja je donijela dokaze da bi izvela ljude iz tmine na svjetlo:

وَمَا أَرْسَلْنَاكَ إِلَّا رَحْمَةً لِّلْعَالَمِينَ

“A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali. (El-Enbija’, 107)

Kur’an koristi ovu univerzalnu poruku i namjerno ne daje nagla­sak na grupu filozofa, književnika, arifa, znalaca vjere. Kur’an nikoga posebno ne naglašava. Kur’an se ne koristi filozofskim odrednicama kao što je bitak i nebitak, nego koristi izraze hakk - istina i bātil – neistina. I svuda ondje gdje koristi riječ hakk misli se na taj bitak, a ondje gdje koristi riječ bātil označava nebitak. Ono što postoji i realno egzistira to je istina - veli Kur’an, a ono što ne postoji je neistina. Iz Kur’ana jasno proizlazi zaključak da je istina stvar bitka, nečega stvarno postojećeg. Batil je nešto što je iluzorno, neshvatljivo, nepostojeće.

Hakk se dijeli na dvojako:

Ø      hakk kao apsolutna istina;

Ø      i hakk kao specifična ili relativna istina.

Apsolutna istina, hakk mutlak, vezana je za Božansko Biće. Allah, dž.š. u suri Lukman, 30. ajet, kaže:

ذَلِكَ بِأَنَّ اللَّهَ هُوَ الْحَقُّ وَأَنَّ مَا يَدْعُونَ مِن دُونِهِ الْبَاطِلُ وَأَنَّ اللَّهَ هُوَ الْعَلِيُّ الْكَبِيرُ

“To zato što je Allah - Istina, a oni kojima se, pored Njega, oni mole - neistina, i što je Allah uzvišen i velik.”

Džehennem, nebesa, Zemlja itd. sve su to ograničene istine. Sve je to ono što je moguće uništiti i promijeniti - a Allah je neograničena Istina. Jer, Njega ne tangiraju promjene. On egzistira sam po sebi i uvijek je isti. Iz Kur’ana proizlazi i zaključak da su sve specifične istine relativne i vezane su za Apsolutnu Istinu - i iz nje crpe svoj potencijal i bez nje ne bi mogle egzistirati. Samo je Allah stvarna, Apsolutna Istina, sve ostalo su relativne i promjenljive istina. Apsolutna Božanska Istina je neograničena, a sve druge istine u onolikoj mjeri su stalne u kolikoj ih je odredio njihov Stvoritelj Allah, dž.š..

Svako stvorenje koje egzistira ne egzistira samo po sebi nego po energiji i potencijalu koji mu je podario njegov Stvoritelj Allah.

وَلِلّهِ مُلْكُ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ وَاللّهُ عَلَىَ كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ إِنَّ فِي خَلْقِ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ وَاخْتِلاَفِ اللَّيْلِ وَالنَّهَارِ لآيَاتٍ لِّأُوْلِي الألْبَابِ الَّذِينَ يَذْكُرُونَ اللّهَ قِيَامًا وَقُعُودًا وَعَلَىَ جُنُوبِهِمْ وَيَتَفَكَّرُونَ فِي خَلْقِ السَّمَاوَاتِ

Samo Allahu pripada vlast na nebesima i na Zemlji i jedino je Allah kadar sve! U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene, za one koje i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju.”

(Ali ‘Imran, 189-191)

سَنُرِيهِمْ آيَاتِنَا فِي الْآفَاقِ وَفِي أَنفُسِهِمْ حَتَّى يَتَبَيَّنَ لَهُمْ أَنَّهُ الْحَقّ أَلَا إِنَّهُمْ فِي مِرْيَةٍ مِّن لِّقَاء رَبِّهِمْ أَلَا إِنَّهُ بِكُلِّ شَيْءٍ مُّحِيطٌ ُ

“Mi ćemo im pokazati znakove Naše u pros­transtvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina. Oni sumnjaju da će pred Gospodara svoga stati, a On znanjem Svojim obuhvaća sve.” (Fussilet, 53)

Drugi dio ajeta pojašnjava razlike u ljudima, u njihovim gledištima prema istini. Svaka osoba poima jedan dio istine. Naprimjer, kada stanete ispred ogledala ono ponekad pokazuje samo dio vašeg lica. Mirāt – مِرْاَةٍ arapska riječ upotrijebljena u ovom ajetu, ne odnosi se bukvalno na ogledalo nego se misli na onaj odraz istine koji mi vidimo u svojim srcima. Znači onaj dio koji vidimo u ogledalu, ust­vari je refleksija zbilje koja se vraća u naše poimanje.

Kur’an se filozofu obraća filozofski, alimu alimski, običnom svijetu narodskim jezikom. Tako i mi treba da se prilagodimo znanju i kapacitetu onih kojima se obraćamo; trebamo razgovarati ra­zumljivim jezikom, i činjenice iznositi s jasnim i jakim argumen­tima. Kur’an nam je pojasnio četiri načina upućivanja: putem čula, ra­zuma, pročišćene duše i putem objave - Kur’ana. O svemu tome ćemo detaljnije govoriti

sadržaj