Profesor Ekber Eydi

 

CIKLUS PREDAVANJA  O KUR'ANSKOJ UPUTI

BÂTIN I ZÂHIR KUR’ANA

Jedan od blagoslova Kur’ana jeste njegova zāhirska i bātinska dimenzija. S jedne strane, svijet figurira u stanjima koja su podložna mijenjanju, nestalnosti i nestajanju - hvala Uzvišenom Bogu u Čijoj ruci je mulk – moć mijenjanja, a s druge strane, imamo njegovu tra­jniju nepromijenjivu bātinsku dimenziju.

U 83. ajetu sure Ja-sin kaže se:

فَسُبْحَانَ الَّذِي بِيَدِهِ مَلَكُوتُ كُلِّ شَيْءٍ وَإِلَيْهِ تُرْجَعُونَ

“Pa Neka je hvaljen Onaj u čijoj je ruci vlast nad svim, Njemu ćete se vratiti!.”

Svijet ima dvije dimenzije, onu prolaznu - materijalnu i drugu neprolaznu - vječnu, melekutsku. Upravljanje objema stranama svi­jeta je u rukama Svevišnjeg Boga. Između ove dvije čehre, dva lica svijeta, postoji stalna veza. Moramo znati da su naša djela vezana za ova dva lica svijeta. Svako naše djelo ima svoju zāhirsku dimenziju ili ospoljenje i svoju bātinsku, nutarnju dimenziju. Mi imamo obavezu da izvršavamo i zāhirske obaveze: klanjamo, postimo, idemo na hadždž, borimo se, a i da vodimo računa o unutarnjim sa­držajima naših djela. Ako je naš namaz, po svojoj spoljnoj formi, li­jepo izveden ne znači da je ispravan ako u njega nismo uključili i svu svoju iskrenost, koncentriranost, skrušenost i smirenost. Naš govor može biti izgovaran pozlaćenim riječima o dînu, imanu, Uzvišenom Allahu, vrijednostima vjere, ali ako taj govor ne bude usredsređen ka pravom cilju, posvećen Allahu - ne samo da neće biti vrijedan nego će biti kontraproduktivan.

Ima rivajeta koji kažu da neko može biti tako sposoban govornik da mu “ne fali ni jedan vav, ni jedan harf” da održi tako savršen go­vor, ali da druga strana njegovog govora, njegova nutrina, njegovo srce, bude mračnije od najmračnije noći. U Kur’anu se veli:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اتَّقُوا اللَّهَ وَآمِنُوا بِرَسُولِهِ يُؤْتِكُمْ كِفْلَيْنِ مِن رَّحْمَتِهِ وَيَجْعَل لَّكُمْ نُورًا تَمْشُونَ بِهِ وَيَغْفِرْ لَكُمْ وَاللَّهُ غَفُورٌ رَّحِيمٌ

“O vi koji vjerujete, Allaha se bojte i u Poslanika Njegova vjerujte, On će vam dvostruku milost Svoju darovati, i daće vam svjetlo pomoću kog ćete ići, i oprostiće vam - jer Allah prašta, i samilostan je.” (El-Hadid ,28)

Dakle, poručuje nam se: O vi koji se bojite Boga, o vi koji vjeru­jete - bojte se Boga u tajnosti i Neka se svako pobrine šta je pripre­mio za sebe, jer zaista je Allah informisan o onome što vi činite.

U citiranom ajetu imamo dva puta ponovljenu sintagmu “bojte se Allaha.” Prvo kaže:

“Ja ejjuh-ellezine amenu – o vi koji vjerujete, bojte se Boga - ve tekullah – bojte se Boga.” Prvo “ve tekullah” na početku ajeta odnosi se na djela u spoljašnosti, u njihovoj zāhirskoj dimen­ziji, a ovo drugo “ ve tekullah ” je ono “bojte se Boga u tajnosti, u dubini svoga srca.”

Ovo drugo podrazumijeva da sami sebe testiramo, analiziramo, kontrolišemo da li je ono što smo izvršili od spoljašnosti naših djela ispravno i u ime Boga učinjeno - da nam se ne bi desilo kao učeniku kojem se kaže da je napisao odličan rad, ali da je promašio temu. Treba da se preispitamo da li je naš namaz bio u ime Boga ili radi pokazivanja nekome drugome, da li je bio u čistoj odjeći i bez harama i drugih prljavih sadržaja. Da li je učen ispravnim kirāetom. Unaprijed znamo da naš namaz treba da bude klanjan u čistoj i halal odjeći i na čistom i halal mjestu. Poslije namaza treba da vidimo da li smo ispoštovali te zāhirske uslove.

Ako klanjamo namaz u odjeći u kojoj je samo jedno dugme sašiveno sa haram koncem - koji nismo zaradili na halal način i u kojem je sadržano nešto od narodnog imetka, bejtu-l-mala, u tom slučaju nemamo ništa od namaza. Namaz nam se automatski odbija.

Kao što Kur’an insistira na tome da su i svijet zāhirskog - svijet mulka, i svijet bātinskog - melekuta, pod strogom Božijom kon­trolom - tako i naša djela treba da uključuju oba ova aspekta. Kur’an nam napominje da zāhirska dimenzija naših djela nestaje sa našim nestankom sa Ovog svijeta, a ono što ostaje jeste ona bātinska, tra­jna, neuništiva vrijednost.

Ako naš namaz bude valjan u onom zāhirskom pogledu to će nam omogućiti da u jednoj muslimanskoj sredini imamo skladan život, ljudi će nas više poštovati - ali sa našim nestankom sa Ovog svijeta prestaju i naša djela, pa i veza sa ovim namazom ako on nije imao bātinsku dimenziju – tek tada počinju i naši belaji. U tom smislu cijeli život Božijeg Poslanika i časnih Imama poslije njega bio je posvećen tome da nas upućuju da svoje namaze i svoja djela činimo tako da veliku pažnju poklanjamo njihovoj unutrašnjoj sa­držajnosti. Ako neko četrdeset dana obavlja djela iskreno u ime Boga tada se njemu otvaraju i raskrivaju vrata tajni njegovih melekut djela - tj. onostrane dimenzije njegovih postupaka - i on tada čak može vidjeti gajb svojih djela. Onda se stečeni hikmet i mudrost njegova srca prenose na njegove oči i jezik.

Šta je iskrenost - ihlas, i da li mi to možemo postići?

Božiji Poslanik je rekao: vrlo teško! On je, međutim, dao me­todologiju otkrivanja ili testiranja naših djela - jesu li ona iskrena ili ne? Uporedio je razdvajanje i raspoznavanje bātinske dimenzije naših djela - šta je stvarno dobro i Bogu ugodno djelo, a šta nije – te je kazao:

”Teže je prepoznati iskreno pravo djelo od onog drugog, nego pronaći mrava ispod kamena u mrkloj noći.”

Ako hoćemo nešto da prepoznamo moramo da ga očima svojim vidimo ili da ga na neki drugi način osjetimo. Ovim je Božiji Poslanik, s.a.v.a. htio da naglasi koliko je teško raspoznavanje bātin­ske od zāhirske istine, pa zato veli da je to teže od raspoznavanja crnog mrava ispod crnog kamena u crnoj noći. A sad, zašto mrava?

Zato što mrav kada se kreće nema zvuka, kad se kreće vuk ili medvjed čuje se, ali iza mrava nema pucketanja. Za ovo je potreban veliki ihlas, velika iskrenost, velika upornost da bi čovjek stekao sposobnost razlikovanja tih tanahnih nijansi između bātinski valja­nog i nevaljanog. Osim toga, ako iskreno radimo u ime Boga, onda se efekti tog djela moraju osjetiti i u vanjskoj zbilji.

U ispovijesti jednog šehida u Islamskoj Republici Iran kaže se da su ga pripadnici šahovog režima, da bi otkrili imena njegovih sarad­nika, stavili na usijanu električnu pećicu. Po riječima njegovog druga tad se osjetio miris ili zadah kao kada se prži ćevap. On je izdržao i ništa nije otkrio, pa su ga na kraju pitali kako je mogao biti toliko ustrajan i ništa ne otkriti - a on im je rekao:

“Kada sam se našao na usijanoj pećici zamolio sam: ‘O va­tro, budi hladna i blaga’, i ja sam odista osjetio unutar sebe da je ova vatra hladna i da mi nikakvu neugodnost ne stvara.” Kao što Kur’an kaže:

وَاسْتَعِينُواْ بِالصَّبْرِ وَالصَّلاَةِ وَإِنَّهَا لَكَبِيرَةٌ إِلاَّ عَلَى الْخَاشِعِينَ الَّذِينَ يَظُنُّونَ أَنَّهُم مُّلاَقُو رَبِّهِمْ وَأَنَّهُمْ إِلَيْهِ رَاجِعُونَ

“Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je, zaista, teško, osim poslušnima, koji su uvjereni da će pred Gospodara svoga stati i da će se Njemu vratiti. (El-Bekare, 45-46)

Hoće se reći: O vjerni, pomozite sebi u strpljivosti i izdržljivosti i u namazu. U saburu koji će biti u ime Boga, u namazu koji je posvećen Bogu. Odista je teško većini svijeta imati taj sabur, osim onima koji su obdareni jakom voljom.

Kur’an ističe da svijet, Univerzum, ima dvije čehre zāhirsku i bātinsku, tako je potrebno da i mi svoja djela istestiramo, da nam se ne bi dogodilo da na Ovom svijetu budemo ugledni što se vjere tiče, da imamo tretman vjernika - a da na kraju života, kad se pridružimo ahiretskim drugovima, budemo odbačeni.

Božiji Poslanik Muhammed s.a.v.a. rekao je da Allah, dž.š. svoju vjeru i svoj dîn jača i prenosi preko fasika (velikih griješnika), preko munafika i preko onih koji nemaju za sebe nikakvog udjela na Ovom svijetu – takvi nemaju za sebe ništa, ali su oni mediji preko kojih se vjera prenosi i čuva (misli se između ostalog i na ulemu koja vjerno prenosi poruke, ali ne radi po tome). To je jedno vrlo opasno upo­zorenje za sve nas. Da ne bismo pomislili: evo, ja sam u saffu mu’mina i već sam položio račun.

Da nam se ne dogodi slučaj kao sa silnim kandidatima u prediz­bornoj kampanji koji putem medija jedni druge blate, prozivaju, a na kraju samo jedan pobjeđuje, a svi ostali ostaju praznih ruku. Jedan postaje predsjednik, a ostali ispadaju iz igre. Na Sudnjem danu će biti nešto slično. Mi se trudimo na Ovom svijetu, učestvujemo u propagandi vjere, nešto pišemo, prenosimo, upozoravamo, ali kad dođe Sudnji dan, ostajemo praznih ruku. U jednom rivajetu Božiji Poslanik, s.a.v.a. kaže:

“O ljudi, napravite sebi obračun, izvagajte i proračunajte svoja djela prije nego što vam ih drugi budu računali.”

Imam ‘Ali je jedne prilike rekao okupljenim ljudima:

“O ljudi, danas je vaš jezik još uvijek slobodan. Možete donositi tewbu i istigfare, imate još priliku za to. Iskoristite tu priliku, pružite ruke prema svome Gospodaru i zatražite od Njega oprost. Vaš život je još uvijek pred vama i još uvi­jek je račun vaših djela otvoren. Ali vrlo brzo će doći vri­jeme kada će vaš jezik biti zavezan, vaše ruke nemoćne i vaš račun zatvoren.”

Ne budimo od onih za koje Kur’an kaže:

فَيَوْمَئِذٍ لَّا يَنفَعُ الَّذِينَ ظَلَمُوا مَعْذِرَتُهُمْ وَلَا هُمْ يُسْتَعْتَبُونَ

“Toga Dana neće ničem poslužiti pravdanja onima koji su se prema sebi ogriješili i neće se od njih tražiti da se Allahu umile.” (Er-Rum, 57)

Ovdje Kur’an ističe da kada dođe Sudnji dan i kada Allah dadne moć našim nogama i rukama i drugim dijelovima tijela da svjedoče protiv nas, reći će se našim očima rukama i nogama:

الْيَوْمَ نَخْتِمُ عَلَى أَفْوَاهِهِمْ وَتُكَلِّمُنَا أَيْدِيهِمْ وَتَشْهَدُ أَرْجُلُهُمْ بِمَا كَانُوا يَكْسِبُونَ

“Danas ćemo im usta zapečatiti, njihove ruke će Nam govoriti, a noge njihove će o onome što su radili svjedočiti.” (Ja-sin, 65)

Svjedočite šta ste činili na Ovom svijetu!

Pa kada naše oči budu govorile:

“Gledale smo te i te harame.”; naše ruke: “Pisale smo to i to”; naše noge: “Koračale smo po tim i tim haramima”

Onda ćemo biti u očaju i tad neće biti popravnog. Tada će čovjek upitati svoje ruke, noge i ostale organe:

وَقَالُوا لِجُلُودِهِمْ لِمَ شَهِدتُّمْ عَلَيْنَا قَالُوا أَنطَقَنَا اللَّهُ الَّذِي أَنطَقَ كُلَّ شَيْءٍ

"Zašto svjedočite protiv nas!" - upitaće oni kože svoje. - "Allah, koji je dao sposobnost go­vora svakome biću, obdario je darom govora i nas" - odgovoriće.” (Fussilet, 21)

Na Ovom svijetu Allah je samo jeziku dao ovlaštenje da govori, a na onom svijetu i drugi organi će dobiti moć i ovlaštenje da govore. I ne samo ovo, svjedočiće i Zemlja i podloga po kojoj hodamo, prostorije u kojim boravimo. Kako se ističe u suri Az-Zilzal – Zemljotres:

إِذَا زُلْزِلَتِ الْأَرْضُ زِلْزَالَهَا وَأَخْرَجَتِ الْأَرْضُ أَثْقَالَهَا وَقَالَ الْإِنسَانُ مَا لَهَا

“Kada se Zemlja najžešćim potresom svojim potrese i kada izbaci terete svoje i čovjek uzvi­kne: ‘Šta joj je?!’” (Ez-Zilzal, 1-3)

a onda će se reći o Zemlji:

يَوْمَئِذٍ تُحَدِّثُ أَخْبَارَهَا بِأَنَّ رَبَّكَ أَوْحَى لَهَا

“Tuhaddisu ahbareha – toga dana će ona vijesti svoje kazivati jer će joj Gospodar tvoj narediti.”

Njen Gospodar joj je dao direktivu i moć da govori. Jer, sve što je na nebesima i na Zemlji sve su to Božiji robovi, kaže se u Kur’anu.

Značenje ovog robovanja je u tome da druga stvorenja nemaju moć suprotstavljanja i oponiranja Bogu. Ne samo da će svi ovi svje­dočiti i govoriti protiv nas, nego nam je Allah, dž.š. postavio i dva meleka koja će sve revnosno bilježiti. Ni jednu riječ, ni jednu reče­nicu, ni jedno slovo nećemo izgovoriti, a da ovaj revnosni pisar, me­lek sve to ne zabilježi. Ne samo da će meleci svjedočiti nego Kur’an najavljuje i druge svjedoke i kaže:

وَالَّذِينَ آمَنُوا بِاللَّهِ وَرُسُلِهِ أُوْلَئِكَ هُمُ الصِّدِّيقُونَ وَالشُّهَدَاء عِندَ رَبِّهِمْ لَهُمْ أَجْرُهُمْ وَنُورُهُمْ وَالَّذِينَ كَفَرُوا وَكَذَّبُوا بِآيَاتِنَا أُوْلَئِكَ أَصْحَابُ الْجَحِيمِ

“Oni koji budu mu’mini imaće u Gospodara svoga stepen šehida i dobiće nagradu kao i oni i svjetlo kao i oni.” (Hadid 19)

وَلِلَّهِ الْعِزَّةُ وَلِرَسُولِهِ وَلِلْمُؤْمِنِينَ وَلَكِنَّ الْمُنَافِقِينَ لَا يَعْلَمُونَ

“A snaga je u Allaha i Poslanika Njegova i u mu’mina, ali licemjeri neće da znaju.” (El-Mun­afikun, 8)

Kur’an nam sugeriše: djelujte, činite šta hoćete, ali vašim djelima će biti svjedoci Allah, Resulullah i mu’mini.

Znači svjedoci (šahidi) svih naših djela su Allah, Pejgamberi i mu’mini – evlije ( odabranici). Ovi čak i kad su mrtvi vide naša djela. Svjedočenje - šehadet Pejgamberov i njegovo zagovorništvo se odnosi na Ummet - od njegovog početka do kraja - i on, bez obzira što je ovodunjalučki mrtav, sve vidi. Jer, u protivnom, da sve ne vidi, ne bi mogao biti svjedok cijelom svom Ummetu.

Na kraju nad svim našim djelima, postupcima i ponašanjima Uz­višeni Bog ima potpunu kontrolu i sve je pod Njegovim punim nad­zorom. Kako je rekao Imam Homeini:

“Ovaj svijet nije ništa drugo nego ospoljenje Božijeg nauma. Nemojte pred Bogom vašim činiti grijehe!”

Imam ‘Ali u Nehdžu-l-balagi kaže:

“Bojte se činjenja grijeha u samoći kada vas niko ne vidi. Vaš Sudija koji će vam donositi presudu upravo vas motri.”

Jedan od “generatora” naših grijeha jeste naše srce. Zato Kur’an upozorava:

وَلاَ تَقْرَبُواْ الْفَوَاحِشَ مَا ظَهَرَ مِنْهَا

“Ne približujte se nevaljalštinama, bile javne ili tajne.” (El-En’am, 151)

أَنِّي مَسَّنِيَ الشَّيْطَانُ بِنُصْبٍ وَعَذَابٍ

"Šejtan me na zlo navraća i misli lažne mi uliva!" (Sad, 41)

Kur’an nam ovim hoće kazati: o vjernici, ne približujte se gri­jehu jer zaista su i neke misli uzročnici grijeha.

Srcu ne treba dozvoliti obuzetost ničim drugim osim Allahom. S druge strane, srcu se ne smije dozvoliti da postane utočište mržnji, zavidnosti i zlobi prema Božijim odabranim robovima i Njegovim dobrim stvorenjima. Prema jednom rivajetu na Sudnjem danu će nam strahovito mnogo odmoći ili pomoći sama ta činjenica prema kome smo gajili ljubav i mržnju i da li smo gajili ljubav prema Božijim miljenicima i da li smo mržnju gajili prema Božijim neprijateljima; ili, ne daj Bože da je to obrnuto. Trebamo voljeti Allaha, Njegove Poslanike, vjernike, mu’mine - a jednako, ali nasuprot tome, mrziti nevjernike, vođe nevjerstva i neprijatelje Islama. Vrlo je bitno da se posvetimo svojoj bātinskoj dimenziji, da se okrenemo onim svojim djelima koje drugi ne vide, da sebe preispitamo kakvi smo mi to muslimani.

Sudnji dan je vrlo teška stvar. Za našeg učitelja, Tabatabaija, kaže se da je pišući o proživljenju Sudnjeg dana u svom tefsiru – Mi­zanu, viđen kako glasno plače. Kada bi čovjek stvorio sebi predstavu o posljedici samo jednog lošeg djela, kakvu vatru to djelo izaziva na Sudnjem danu, bilo bi dovoljno da ga to odvrati od svih drugih loših djela. Zamislite kada bi nam neko donio film za samo jednu heftu naših učinjenih grijeha i pred drugima prikazao snimak tih naših negativnih djela – kako bi nas osramotio?

Prema Kur’anu, kada se čovjek pojavi na Sudnjem danu pred svim stvorenjima, pred Pejgamberima, pred svim odabranicima pred cijelim čovječanstvom - biće mu rečeno:

اقْرَأْ كَتَابَكَ كَفَى بِنَفْسِكَ الْيَوْمَ عَلَيْكَ حَسِيبًا

“Čitaj knjigu svoju, dosta ti je danas što ćeš svoj račun polagati!” (Al–Isra’, 14)

To jest sam prosudi je si li ti džennetlija ili ne, sa takvim svojim djelima!

Jedan hadis kaže da će čovjeku biti toliko teško, toliko sramno da pred svima mora svjedočiti o svojim djelima i svojim pok­varenostima da će oni koji nisu još došli na red, a gledaju ove koji svjedoče, u sebi Boga moliti:

“Bože moj, odmah mi presudi i pošalji me odmah u Dže­hen­nem samo da se ne sramotim pred ovim ovolikim svije­tom”

Dalje se kaže:

لَقَدْ كُنتَ فِي غَفْلَةٍ مِّنْ هَذَا فَكَشَفْنَا عَنكَ غِطَاءكَ فَبَصَرُكَ الْيَوْمَ حَدِيدٌ

“Ti nisi mario za ovo, pa smo ti skinuli koprenu tvoju, i danas (na Sudnjem danu) ti je vid oštar.” (Kaf, 22)

Čovječe, nisi znao šta je to Kijamet, kakve su to strahote,

قَالَ رَبِّ لِمَ حَشَرْتَنِي أَعْمَى وَقَدْ كُنتُ بَصِيرًا قَالَ كَذَلِكَ أَتَتْكَ آيَاتُنَا فَنَسِيتَهَا وَكَذَلِكَ الْيَوْمَ تُنسَى

"Gospodaru moj," - reći će - "zašto si me sli­jepa oživio kada sam vid imao?" "Evo zašto" - reći će On: "Dokazi Naši su ti dolazili, ali si ih zaboravljao, pa ćeš danas ti isto tako biti zabo­ravljen." (Ta-Ha, 125-126)

أَن تَقُولَ نَفْسٌ يَا حَسْرَتَى علَى مَا فَرَّطتُ فِي جَنبِ اللَّهِ وَإِن كُنتُ لَمِنَ السَّاخِرِينَ

“Da čovjek ne bi uzviknuo: "Teško meni, ko­liko sam samo dužnosti prema Allahu propus­tio, čak sam se i izrugivao!" (Ez-Zumer, 56)

Kur’an dakle upozorava: a danas smo ti sklonili perde i sada vidiš posljedice svega. Danas je tvoj vid oštar. Tada će čovjek povikati:- Teško meni, teško meni! I pored svih tih dokaza bio sam slijepac.

Samo jedan gibet, prema jednom rivajetu, poništava sve naše namaze i dobre poslove učinjene u narednih četrdeset dana. Gibet je čak gori od zinaluka - prostitucije. Kada čovjek gibeti to je isto kao kada jede meso svoga mrtvog brata. Dakle, samo jednom ogibetimo nekoga i čitav ramazan i još deset dana ode pod led. Prema rivajetu doći će čovjek na Sudnjem danu i daće mu se knjiga njegovih djela; kad on pogleda, a tamo upisano stotinu zinaluka, pa će on reći:

“Bože moj, ja nisam nijednom učinio zinaluk, kako ovo?” Biće mu rečeno: “Da, ali tvoj Gospodar nikada ne griješi. Jesi li gibetio onoga tamo? - e sve njegove zinaluke pokupio si na sebe.”

Ako smo klanjajući namaz shvatili da smo negdje u namazu po­griješili u kirāetu, odmah moramo namaz naklanjati. Prva stvar u ka­buru poslije akide, tj. kakvog si vjerovanja bio, biće pitanje namaza. Ako smo učili na pogrešan način kako ćemo onda dati odgovor me­leku. Moramo doći do zaključka da nam svi namazi nisu valjani i da ih moramo naklanjati. Sa istigfarom možemo mnoge stvari da popra­vimo.

Pitanje: Postoji li razlika između grijeha mišlju, srcem i onih koje djelima činimo?

Odgovor: Imamo dvije vrste grijeha: grijesi srcem i grijesi mis­lima. Postoje i grijesi koji se jave u mislima i koje čovjek ne može da kontroliše. Javi se misao i proleti. Božiji Poslanik je rekao da nema problema za Ummet od ovakvih misli. To je nešto nad čim čovjek nema kontrolu, pa neće biti ni odgovoran za to. Šta ćemo sa mislima koje čovjek drži pod kontrolom i kojima on upravlja?

Te misli mogu biti takve prirode da se nalaze u umovima ili srcu čovjekovom na način da čovjek prema nekome ima zavidnost, mržnju i tome slično. Ako nam se pojavila takva jedna misao i ako smo je zadržali pri sebi i na osnovu toga formirali svoj stav prema nekome tada je to grijeh. Poslanik, s.a.v.a. je noću putovao i sa njim je bila jedna od njegovih žena. Jedan od ashaba prolazio je pokraj Poslanika i vidio siluete Poslanika i njegove žene. Kada je prošao Božiji Poslanik ga je pozvao da se vrati. Kada se ovaj vratio, Poslanik je zovnuo svoju ženu i potom pitao ovog ashaba:

“Jesi li ti prepoznao da je ovo bila moja žena?” -“Jesam”, rekao je ovaj. “A jesam li ja šta ružno rekao.” “Ne”, - rekao je Poslanik, “ali sam se pobojao da ćeš ti kad se vratiš svo­joj kući pomisliti s kakvom li to ženom Poslanik šeta, pa će ti ta loša misao uzrokovati takve posljedice da odeš u Džehen­nem.”

Čovjeku se može nabaciti loša misao, ali on ne smije povjerovati u nju jer ako povjeruje u nju i prihvati je u srcu to je već grijeh i ima loše posljedice. Ponekad se to ne završava samo na mislima nego se ta misao izrazi i implementira na terenu. Uvijek zlom djelu prethodi zla misao. Lopov uvijek prije nego što ukrade pomisli kako bi bilo lijepo da ukrade. Same zle misli još uvijek ne znače grijeh, ali ih je Božiji Poslanik opisao kao dim koji izlazi i vodi čovjeka ka vatri. Srce njegovo postaje crno i toliko je tim okupirano da zametak iz zle misli lahko prerasta u djelo.

Drugim riječima, čovjeku se neće suditi za zle namjere nego za zla djela, ali ahlak opterećen osobinama kao što su mržnja i zloba već je nešto drugo. Po lošim namjerama se ne sudi, ali imati srce u kojem stanuju zavidnost, zloba i mržnja - to je već grijeh

sadržaj