Profesor Ekber Eydi

 

CIKLUS PREDAVANJA  O KUR'ANSKOJ UPUTI

DRUGI, TREĆI I ČETVRTI STUPANJ

UČENJA NA TEMELJIMA KUR’ANA

U 17. ajetu sure Er-Ra’d kaže se:

كَذَلِكَ يَضْرِبُ اللّهُ الْحَقَّ وَالْبَاطِلَ فَأَمَّا الزَّبَدُ فَيَذْهَبُ جُفَاء وَأَمَّا مَا يَنفَعُ النَّاسَ فَيَمْكُثُ فِي الأَرْضِ كَذَلِكَ يَضْرِبُ اللّهُ الأَمْثَالَ

“Tako Allah navodi primjer za istinu i neistinu: otpaci se odbacuju, dok ono što koristi ljudima ostaje na Zemlji. Tako, eto, Allah objašnjava primjere.”

Ovdje su sa jednim primjerom pojašnjene dvije stvari: hakk i bātil, istina i nesitina - i oni su uvijek prožeti i pomiješani. Istina nije kao zlato koje nađeš čisto u prirodi, nego je istina uvijek pomiješana sa neistinom, pa se mora biti dobar stručnjak da se razabere istina. Uvijek postoji jedan sloj neistine koji treba otkloniti. Da bi se otkrila prava istina mora se izvršiti analiza i odvojiti istina od neistine. Kur’an nam izjavljuje ovaj princip pomiješanosti istine i neistine, ali Kur’an posjeduje i jedan potencijal razlikovanja istine od neistine. U Kur’anu se kaže:

وَاللّهُ لاَ يَهْدِي الْقَوْمَ الظَّالِمِينَ

A Allah neće ukazati na Pravi put narodu koji sam sebi nepravdu čini. (Et-Tevba, 109)

Drugim riječima: Mi upućujemo na Pravi put, nudimo puteve istine, a ljudi su ti koji će izabrati put istine ili neistine.

Da bismo razdvojili istinu od neistine moramo posjedovati dva znanja: jedno bātinsko, a drugo zāhirsko. Oba ova znanja moraju biti spojena ismetom, a ismet znači nepogrešivi izvor znanja.

U svojoj potrazi za istinom čovjek se stalno sučeljava sa pitan­jem: zašto? Njegovo unutarnje biće, fitret daje mu odgovor - ali on ide sve dublje i dublje unazad dok ne dođe do krajnje istance, do sučeljavanja dvije stvari: svog bitka i nebitka. A budući da te dvije stvari ne mogu istovremeno bivstvovati na jednom mjestu - onda je to konačna i finalna vaga. Ova činjenica da jedna stvar na jednom mjestu ne može i biti i ne biti - to je u svijetu filozofije najutemel­jenija vaga za vaganje istine. Zašto? Zato što svaka osoba može po­jmiti da jedna stvar može samo ili postojati ili ne postojati na jednom mjestu. I to je ono nepogrešivo znanje – ismet.

Postoji i ono drugo, spoljnje znanje koje je izvan nas. To je Božanski vahj – objava, nepogrešivi izvor znanja. Uzvišeni Bog izabire određene osobe i šalje ih kao prenosioce Svoje Apsolutne Istine. Kada neko spozna i shvati da je taj koji dolazi od Boga uistinu Božiji Poslanik, onda on shvaća da je sve što kaže taj Božiji Izaslanik da je to hakk i istina - i to je taj drugi spoljni kriterij za va­ganje istine.

Ova dva znanja su:

Ø      nutarnji potencijal kojim čovjek shvaća bitak i nebitak (ilme nazari);

Ø      izvanjsko znanje - Božanski vahj.

I ona predstavljaju ključne faktore putem kojih čovjek određuje istinu i neistinu.

U suri El-Mulk, 6.-9. ajet, istaknuto je:

وَلِلَّذِينَ كَفَرُوا بِرَبِّهِمْ عَذَابُ جَهَنَّمَ وَبِئْسَ الْمَصِيرُ إِذَا أُلْقُوا فِيهَا سَمِعُوا لَهَا شَهِيقًا وَهِيَ تَفُورُ تَكَادُ تَمَيَّزُ مِنَ الْغَيْظِ كُلَّمَا أُلْقِيَ فِيهَا فَوْجٌ سَأَلَهُمْ خَزَنَتُهَا أَلَمْ يَأْتِكُمْ نَذِيرٌ قَالُوا بَلَى قَدْ جَاءنَا نَذِيرٌ فَكَذَّبْنَا وَقُلْنَا مَا نَزَّلَ اللَّهُ مِن شَيْءٍ إِنْ أَنتُمْ إِلَّا فِي ضَلَالٍ كَبِيرٍ وَقَالُوا لَوْ كُنَّا نَسْمَعُ أَوْ نَعْقِلُ مَا كُنَّا فِي أَصْحَابِ السَّعِيرِ

A za one koji ne vjeruju u Gospodara svoga kazna je Džehennem, užasno je ono boravište! Kad budu u nj bačeni, pucketanje njegovo će čuti, i on će ključati, gotovo da se od bijesa ras­padne. Kad god se koja gomila u nj baci, stražari u njemu će je upitati: "Zar nije niko dolazio da vas opominje?" - "Jest, dolazio nam je onaj koji nas je opominjao" - odgovoriće -"a mi smo poricali i govorili: Allah nije objavio ništa, vi ste u velikoj zabludi!"

I reći će: "Da smo slušali ili razmišljali, ne bismo među stanovnicima Džehennema bili!"

Da, temelj njihove zeblude i odlaska u vatru jeste izbjegavanje masumskog - bezgriješnog (poslaničkog) znanja. U Kur’anu se dalje kaže:

“I oni će priznati da su bili nevjernici - pa, daleko bili stanovnici Džehennema ognjenog.”

Iz drugih ajeta i rivajeta se vidi da će griješnici na Sudnjem danu, kada vide posljedice i kaznu koja ih čeka kazati: mogli smo, ali nismo htjeli. Svjesno smo izabrali nerazumijevanje, sami nismo htjeli razumjeti. Ovi će priznati svoje greške. Ima jedan izraz u arapskom koji kaže: -Ne htjedoše istinu i još ismijavše istinu. I kod nas neki kažu: - Idemo u Džehennem, tamo će biti i žena i alkohola, a oni u Džennetu će morati stalno klanjati.

To više nije stvar nečijeg neznanja i nemoći da se shvati istina, nevjernik na svaki način svjesno negira i svojom ohološću odbija da prihvati istinu. Svaki čovjek može i ima potencijal da stigne do reče­nih izvora znânja, a da onda preko njih uzrazlikuje hakk i bātin. Kada već stigne do stepena gdje može razdvojiti istinu od neistine, eto mu onda puta do savršenstva. Ili, pak, da otkrije koji je to put propasti, pa da ga se kloni. Kur’anski ajet poručuje:

Svako ko bude uništen na Sudnjem danu i doživi propast dobiće dokaz da je sam izabrao svoju propast. A onaj ko bude stigao do pot­punosti i savršenstva, postigao je to zahvaljujući osobnom znanju i dokazima, i nije slučajno pogodio.

Da bi nas spremio za jedno od ovih znanja Kur’an ima više načina i prijedloga. Kur’an nas potiče na znanje: “Budite učeni!” Prva stvar koja je objavljena u Kur’anu bila je:

اقْرَأْ بِاسْمِ رَبِّكَ الَّذِي خَلَقَ خَلَقَ الْإِنسَانَ مِنْ عَلَقٍ اقْرَأْ وَرَبُّكَ الْأَكْرَمُ

“Ikre! - Uči u ime svog Gospodara koji te je stvorio od ugruška. Čitaj, jer tvoj Gospodar je veli­čanstven.”(El-’Alek, 1-3)

Riječ Rabb u ovom kontekstu znači podučavatelj - trener, onaj koji te želi podučiti da dođeš do savršenog morala. A koji je to Go­spodar koji je tako veličanstven i uzvišen, onaj koji je podučio čovje­čanstvo kalemu, peru. Čovjeka je podučio pisanju, tj. nečemu što čovjek nikada ne bi znao da ga On nije podučio. Iz ovog ajeta se jasno podrazumijeva da bez Božanskog upliva, bez Njegove inter­vencije spolja, mi ne bismo bili u stanju doći do znanja pera. I to je ona druga vrsta znanja ili spoznaje.

Ima i mnogo drugih dokaza u Kur’anu koji nas podstiču na znanje. Puno je i hadisa koji govore o tome. Imam ‘Ali ibn Husejn je kazao:

“Spreman sam prijatelja svoga udariti bičem da ga prisilim da uči, ako sâm nije spreman na to.”

“Tražite znanje makar i u Kini.”

Tada je Kina bila poznata kao jedna daleka zemlja, danas bi to bile Australija ili Amerika. Ta geografska odrednica ne mora značiti samo geografsku udaljenost, moguće da je ta Kina izabrana i kao jedna kafirska zemlja - pa kao da se htjelo reći tražite znanje i od kafira, a ne samo od muslimana.

Druga stvar koju Kur’an apostrofira jesu kazne i sankcije za one koji su džahili - koji se svjesno udaljavaju od znanja. U suri El-A’raf se kaže:

أَوَلَمْ يَنظُرُواْ فِي مَلَكُوتِ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ وَمَا خَلَقَ اللّهُ مِن شَيْءٍ وَأَنْ عَسَى أَن يَكُونَ قَدِ اقْتَرَبَ أَجَلُهُمْ فَبِأَيِّ حَدِيثٍ بَعْدَهُ يُؤْمِنُونَ

“ I zašto oni ne promisle o carstvu nebesa i Zemlje i o svemu onome što je On stvorio, i da im se, možda, kraj njihov primakao? Pa u koje će riječi, ako ne u Kur’an, vjerovati? (El-A’raf, 185,)

I pitanje: Zar ne žele oni da upoznaju onu nevidljivu stranu ne­besa i Zemlje?

Hoće reći: nemojte se oslanjati samo na spoljnih pet čula da biste upoznali vaš okoliš, Zemlju i nebesa - već tražite i druge načine spoznaje koji su izvan ovih čula. Spoznajte dubinu, nevidljivu stranu svijeta, a to nećete moći putem čula. Ovo govori da su putevi spoznaje otvoreni, jer ne bi imalo smisla da se insistira na spoznaji, a da nam je stavljena rampa na putu spoznaje.

U 28. ajetu sure Fatir kaže se:

يَخْشَى اللَّهَ مِنْ عِبَادِهِ الْعُلَمَاء

“A Allaha se boje od robova Njegovih – učeni.”

Ovdje se za bojazan bogobojaznih ne misli na strah koji se osjeti kada smo pred nekom opasnošću, naprimjer strah neke zvijeri ili strah od neprijatelja. Ovdje je u pitanju strepnja ili trema koja se pojavljuje kada, naprimjer, dođemo na neki skup gdje izlaže neki veliki političar, general, ‘alim - a mi trebamo pred njim izlagati ili stupiti u razgovor s njim - tada se osjetimo poniznim prema njemu i osjetimo neku strepnju i nelagodu. Strah onih koji se klanjaju Bogu iz straha od džehennemske vatre ili nekog drugog razloga, strah je džahila i neznalica. Njihov namaz je namaz onih koji klanjaju jer su vidjeli da i drugi klanjaju, ali kome se klanja, kako i zašto se klanja, nije im puno važno. Kada pitaš tu osobu zašto klanja, reći će: “Klanjam se Bogu, jer je On stvorio svijet.” I to je njegov krajnji domet. Ovakvi se klanjaju Bogu, traže Ga, a ne vide Ga pored sebe - to su oni koji klanjaju uprazno, koji ne osjećaju strahopoštovanje prema Bogu. ‘Alimi nemaju tu vrstu straha.

Allah, dž.š. uzdiže stepene mu’mina. A mu’mini su posjednici uzvišenih znanja. Onaj koji nema znanje na njega se ne odnosi da će ga Allah uzdignuti, a isto tako onaj znalac koji nije mu’min ni njega Allah neće uzdignuti. Ovo dvoje je kao motor i karaserija, ne može jedno bez drugog. Da ništa drugo nije objavljeno o znanju i o ‘ilmu, to bi bilo dovoljno za ponos muslimana. Mogli bi da kažu: “Evo, vidite kako Kur’an uzdiže znanje i stavlja ga na najveći pijedestal.” Ovaj ajet ne samo da stavlja znanje na stepen imana nego iman us­lovljava znanjem.

Četvrti put koji Kur’an naglašava je slijeđenje bez razmišljanja. U suri El-Hadždž kaže se:

وَمِنَ النَّاسِ مَن يُجَادِلُ فِي اللَّهِ بِغَيْرِ عِلْمٍ وَيَتَّبِعُ كُلَّ شَيْطَانٍ مَّرِيدٍ كُتِبَ عَلَيْهِ أَنَّهُ مَن تَوَلَّاهُ فَأَنَّهُ يُضِلُّهُ وَيَهْدِيهِ إِلَى عَذَابِ السَّعِيرِ

“Ima ljudi koji se bez ikakva znanja prepiru o Allahu i koji slijede svakog šejtana prkosnoga,

za koga je već određeno da će svakog onog ko ga uzme za zaštitnika na stranputicu zavesti i u patnju ga ognjenu dovesti.” (El-Hadždž, 3-4)

Postoje grupe ljudi koje se o Bogu raspravljaju bez argumenata, i u svojoj raspravi nikakvog utemeljenja nemaju u znanju. Oni u toku svog raspravljanja uglavnom slijede put šejtana. A zapisano im je da će svako onaj ko se priklonio šejtanu imati teške posljedice, poput:

Ø      šejtan će ga odvesti na stranputicu;

Ø      i šejtan će time ispuniti svoj cilj da ga odvede u džehennem­sku vatru.

Kur’an vrlo jasno rasčlanjuje osobe koje slijede pravo znanje, dakle, one koji dolaze do istine od onih koji slijede stope šejtanove i skreću na stranputicu, kao i one koji bukvalno, bez razmišljanja, sli­jede druge. U suri El-Hadždž, 9. ajet, kaže se:

ثَانِيَ عِطْفِهِ لِيُضِلَّ عَن سَبِيلِ اللَّهِ لَهُ فِي الدُّنْيَا خِزْيٌ وَنُذِيقُهُ يَوْمَ الْقِيَامَةِ عَذَابَ الْحَرِيقِ

“Hodeći nadmeno da bi s Allahova puta su od­vraćali - njih na Ovom svijetu čeka poniženje - a na onom svijetu daćemo im da iskuse patnju u ognju.”

Kur’an dijeli ljude na dvije grupe:

Ø      one koji slijede nekoga;

Ø      i one koji predvode druge.

Da li je dovoljno to što su se neki ljudi nametnuli kao lideri i kao vođe, pa da mi možemo kazati sebi:

“Pa eto, Bože moj, ovi su nam vođe, moramo ih sli­jediti - kakvi su, takvi su.”

Kur’an, međutim, kaže:

وَلَا يُؤْذَنُ لَهُمْ فَيَعْتَذِرُونَ

“I pravdanje im neće dozvoljeno biti.” (El-Murselat, 36)

U suri El-Isra’, 36. ajet, naglašava se:

وَلاَ تَقْفُ مَا لَيْسَ لَكَ بِهِ عِلْمٌ إِنَّ السَّمْعَ وَالْبَصَرَ وَالْفُؤَادَ كُلُّ أُولـئِكَ كَانَ عَنْهُ مَسْؤُولاً

“Ne povodi se za onim što ne znaš! Zaista će sluh, vid, i razum odgovarati za sve što slijede.”

Uzvišeni Bog će tražiti odgovornost za sve ono što nam je dato:- zašto sam ti dao razum, vid, sluh ako ti oni nisu dovoljni da bi raspoznao istinu i laž. Svi će te biti odgovorni na Sudnjem danu za ovo što vam je dato, niko neće ostati bez pitanja kako je upotrijebio ovaj potencijal.

Bićemo pitani na kakvom putu smo trošili ove darovane nam Božije potencijale i blagodati. Zato jedan musliman nema nikakvog izgovora što slijedi nekoga bez pogovora. Ove alatke spoznaje do­voljno su moćne da spoznaju istinu ili neistinu onih koji zavode ili u­pućuju na Pravi put. Sve relacije sa samim sobom, sa svojim stras­tima, sa svojim htijenjima, a onda i sa drugima - sa svim njihovim stremljenjima, nagovaranjima moraju biti utemeljene na ispitivan­jima, na znanju i na činjenicama. Svaki drugačiji pristup, bukvalno slijeđenje bez razmišljanja, biće razlog kazni.

Peti stupanj o kojem govori Kur’an jeste samo znanje.

وَمَا خَلَقْتُ الْجِنَّ وَالْإِنسَ إِلَّا لِيَعْبُدُونِ

“Nisam stvorio džinne i ljude ni zašto drugo osim da Me obožavaju.” (Ez-Zarijat, 56)

Smisao ibadeta svodi se na ‘ilm i na jasnu spoznaju. Obožavaj svoga Gospodara dok ne postigneš stepen jekina, potpune spoznaje, potpunog razumijevanja.

Iako je obožavanje i spoznaja cilj, samo obožavanje nije na pi­jedestalu svega. Na vrhuncu svega je svijest o Bogu, jekin. Smisao stvaranja čovjeka je postizanje ‘ilma i jekina, znanja i potpune ubi­jeđenosti.

U suri El-Bekare, 30. ajet, kaže se:

وَإِذْ قَالَ رَبُّكَ لِلْمَلاَئِكَةِ إِنِّي جَاعِلٌ فِي الأَرْضِ خَلِيفَةً قَالُواْ أَتَجْعَلُ فِيهَا مَن يُفْسِدُ فِيهَا وَيَسْفِكُ الدِّمَاء

“A kada Gospodar tvoj reče melecima: ‘Ja ću na Zemlji namjesnika (halifu) postaviti!’ – Oni rekoše: ‘Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati?’“

I vidimo kako čovjek postaje halifa na Zemlji. ‘Ilm i potpuna spoznaja apsolutnih činjenica - potpuna spoznaja svog Gospodara - najuzvišeniji je smisao stvaranja.

U suri Et-Talaq, 12. ajet, ističe se:

اللَّهُ الَّذِي خَلَقَ سَبْعَ سَمَاوَاتٍ وَمِنَ الْأَرْضِ مِثْلَهُنَّ

“Allah je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio;”

Allah je učinio da su meleci stali između Zemlje i nebesa. Zašto je ovo učinio?

Zašto sam ovo sve stvorio? - Da biste znali da iznad svega toga stoji Jedan moćni Tvorac svega toga koji sve obuhvaća.

Allah obuhvaća sve stvari. Osnovni smisao svega ovoga je da shvatimo beskonačnu i beskrajnu moć našeg Gospodara. Jasno je da ‘alim posjeduje uzvišeno znanje o Allahu, dž.š., a da džahil ima na­jniže stupnjeve svijesti o svome Gospodaru. Sve je ovo rečeno s cil­jem da se istakne da postoji put da se dosegne ovo znanje i spoznaja navedenih činjenica. Sticanje ovoga je moguće na dva načina:

Ø      putem slušanja, čitanja, vođenjem dijaloga;

Ø      ili, pak, putem pročišćenja svoga nefsa od poroka i poriva

sadržaj