Profesor Ekber Eydi

 

CIKLUS PREDAVANJA  O KUR'ANSKOJ UPUTI

RAZUM I SVIJEST

Na osnovu iskustva i onoga što nam je prirođeno imamo različita sredstva spoznaje. Postoje veliki potencijali svih instrumenata ko­jima možemo spoznati sebe, prije svega to su čula razuma, oči, uši, srce itd. U 8. ajetu sure El-Mulk kaže se:

وَقَالُوا لَوْ كُنَّا نَسْمَعُ أَوْ نَعْقِلُ مَا كُنَّا فِي أَصْحَابِ السَّعِيرِ

“I reći će: ‘Da smo slušali ili razmišljali, ne bismo među stanovnicima Džehennema bili!’”

Kur’an omogućava dva puta za postizanje čovjekove potpunosti:

Ø                       jedan je slijeđenje Božijih poslanika, a.s.,

Ø                       i drugi način je pronalazak Pravog puta posredstvom ra­zuma.

Ovo dvoje međusobno je spregnuto dokazima koje razum sravnjuje, tako da jedno drugo upotpunjuje. Razum je naš krajnji kriterij koji kaže:

Da, dokazi ovog Pejgambera su logični i istiniti i njegove mu’džize upravo potvrđuju da je on Poslanik, prema tome sve što on kaže je hakk, sve je istina.

Prihvaćanje istine, prihvaćanje mu’džiza kao dokaza jesu upravo stvari kojima je vrhovni arbitar naš um. S treće strane, Kur’an ističe da čovjek ima potencijal da spozna kako sebe tako i okolinu oko sebe. On, također može spoznati i sponu, odnosno korelaciju, koja postoji između pojava koje nas okružuju u Ovom svijetu i samih stvorenja na Zemlji. Od svega je važnije to da su svi šeri’atski dokazi i propisi uistinu razumski propisi, zasnovani na logici. Pitanje koje smo već jednom čuli glasi: s obzirom da čovjek posjeduje moć raz­mišljanja, preko kojeg može da spoznaje stvari, otkud nam onda pot­reba za Poslanicima, zar ne može čovjek sa tako moćnim razumom spoznati put istine, put dobra i put zla; put Ovoga, odnosno Onoga svijeta - ta zar je ovako moćan razum nedostatan da to spozna? Da li je dolazak Poslanika Božijih na Zemlju nešto što je samo po sebi ra­zumski čin ili je to svojevrsna prisila koja nam se nameće zarad sli­jeđenja.

Ako ne odgovorimo precizno na ovo pitanje suočićemo se sa sljedeća dva problema:

1.      osjetićemo manjkavost svoje vjere i nedostatnost uvjerenosti u svoja shvaćanja. Osjećali bismo stalno u sebi određenu grižnju i upitnost zašto uopće Božiji Poslanici, čemu oni ovdje? Ova sumnja i dvojba vodila bi nas ka nifaku, licem­jerstvu. Onaj ko posjeduje ove dileme i sumnje jasno je da ne može biti odlučan u svome poslu, pa ni u vjeri. Ne može doći do svoga cilja poput nekog đaka koji ide na nastavu, a nije uvjeren u valjanost te škole. Svake godine je to dijete lišeno povjerenja u bilo šta;

2.      suočićemo se sa onima koji nemaju nikakve vjere, sa nevjer­nicima. Ako smo i sami u sumnji, a oni nam stalno pričaju priču koja negira sve, onda jednostavno upadamo u njihov djelokrug djelovanja i razmišljanja i postajemo privrženi nji­hovoj ideji. Može se dogoditi da sami sebe dovedemo do razmišljanja o uspjehu kafira:

Vidiš kako su oni razvijeni, organizovani, to je sigurno zato što su se otarasili ove nazadne vjere, a vidi nas mi smo još nazadni vjerovatno zato što smo se konektovali na ovu nazadnu vjeru. No, i mi imamo spas: otkačimo svoju vjeru i prikačimo se za njih.

Pitanje sekularizma danas u Evropi i u svijetu jeste upravo i neraščišćenost ovog pitanja u nama i naše dvojbe koje se javljaju u našoj nutarnjosti.

Moramo naći valjan odgovor na ovo pitanje jer ćemo na koncu i pred Allahom dž.š. biti obavezni da damo obrazloženja za sva naša znanja, odnosno neznanja. A za jedan ovakav odgovor imamo pot­rebu za valjanom pripremom i uvodom.

Prvo, posjedujemo jednu stvar koju prihvaćaju svi koji imaju bilo kakvu duhovnost, pa bilo kojoj vjeri da pripadaju. Svi vjeruju da je čovjek stvoren od dvoga: od materijalnog i duhovnog. Sazdani smo od duha i tijela. Svaki od nas ima potrebu za određenim duhov­nim napredovanjima. Čovjek kao materijalno biće posjeduje i neke materijalne potrebe, ali isto tako on kao duhovno biće ima svoje du­hovne potrebe.

Ako čovjek riješi sve svoje materijalne potrebe na Ovom svijetu: ima para koliko hoće, ima veliku kuću, lijepu ženu, djecu kao dobre đake u školi, položaj i sve ostalo - ako je, dakle, sve ovo podmirio i nema nikakvih drugih potreba na materijlanom planu - njega ipak nešto tišti, nešto mu fali - on osjeća i neke duhovne potrebe. Ako čovjek osjeti da u društvu u kojem se nalazi nije voljen od ljudi koji ga okružuju, osjeća se neraspoložen, utučen; a nasuprot tome, ako čovjek u materijalnom smislu nema ništa, ali vidi da ga ljudi vole kao normalnog i poštenog čovjeka, on se osjeća zadovoljnim i sret­nim.

Ovo pokazuje da ponekad duševni nedostaci imaju veće posl­jedice, izazivaju veća nezadovoljstva nego li materijalni nedostaci. U izboru između duševnih i materijalnih uživanja mnogo je onih koji bi dali prednost duševnim uživanjima. Uzmite jednog sportistu koji učestvuje na svjetskom prvenstvu ili olimpijadi. Srušio je svjetski re­kord i na podijumu diže ruku, cijeli stadion mu aplaudira, on kaže da nema tih para kojim bi on zamijenio to zadovoljstvo. Puno je drugih primjera.

Svaki čovjek shvaća da će doći dan kada će se razdvojiti te dvije komponente njegova bića: duša i tijelo. Svi znaju da će njihova ma­terijalna komponenta nestati, istruhnuti i znaju da će njihova du­hovna komponenta ostati neuništiva. Ovo je ono zašto oni koji vje­ruju u Pejgambere i njihov govor - a također i oni koji su prodrli u naučne discipline poput matematike i sl. - u potpunosti prihvataju duhovnost i vjeruju u vječnost duše. Iz ovoga se shvaća i proističe i to da oni koji vjeruju u vječnost tijela, znaju da kada tijelo nestane, da će tada pretrpjeti najviši poraz. Stoga je nužna spoznaja ili samospoznaja sebe. To podrazumjeva da veći značaj i pažnju moramo posvetiti upravo ovoj drugoj - duhovnoj komponenti.

Činjenica je da nema dvojbe ni među učenjacima ni među obič­nim ljudima da čovjekov razum i čovjekovo shvaćanje mogu da upadnu u pogrešku. Ponekad te oko vara, vidio si nešto, a kada se približiš vidiš da to nije to. Ponekad nešto pogrešno čuješ; nije, dakle, rijetkost da nas onih pet čula prevare. Naprimjer, stavite ruku na neku vrelu stvar, a drugu ruku na vrlo hladnu stvar – i ako poslije toga ruke stavimo u vodu imamo dva osjećaja: ona ruka koja je bila na vrelom sada odaje osjećaj hladnoće, a ona koja je bila na hladnom daje osjećaj vreline - a ustvari vidimo da je voda medij između te dvije ruke jedne te iste temperature. To su samo neki od primjera koji pokazuju da je naš razum nedostatan i da su naša čula manjkava. Navodi se primjer Ptolomeja koji je prije hiljadu i više godina tvrdio da je Zemlja epicentar svega u kosmosu. I svi ti naučnici do Ajnšta­jna pravili su greške, da bi se tek Ajnštajn zapitao nije li ovaj naš svijet, zapravo, svijet relativnosti? Koliko je sve istinito, a koliko je sve to relativno? Onda je dao odgovor:

“Sve ovo je istinito u onolikoj mjeri koliko nam eksperimenti to potvrđuju.”

Toliko greški se do sada u nauci pojavilo, naravno ne u istinskoj nauci, da bi ljudi koji su za nešto mislili: “Eh to je to!”, kasnije priznali da to i nije baš to. Poslije tih silnih grešaka neki ljudi su pot­puno izgubili vjeru u nauku tako da čak od prije nekoliko hiljada godina, od Stare Grčke pa sve do danas, ima ljudi koji tvrde:

“Sve ovo što vidimo sve je stvar mašte, i sve to nema nikak­vog naučnog utemeljenja.”

Čak su izrekli i čuvenu misao:

“Sve što vidite na svijetu nije ništa do mašta i obmana.”

Drugi opet kažu:

“Ne, nije tako, sve naučne postavke nisu netačne i lažne.”

Ovi kažu samo one nauke, naučne činjenice, koje su nam došle posredstvom čula, prema njima gajimo sumnju i nevjerodostojnost. Međutim, ona naučna dostignuća i činjenice koje su nam obrazložene putem razuma, razumskih dokaza - u to vjerujemo. Postoji i treća grupa koja je na suprotnoj strani od ovih i kaže:

“Mi ne vjerujemo ovima koji putem razuma dođu do naučnih činjenica, sve je to pretpostvaka i sve to nema veze sa stvar­nošću. Mi mnogo više vjerujemo onima koji do naučnih spoznaja dođu putem čula i iskustva.”

Da bi neki sljedeći kazali:

“Ne, nisu u pravu ni ovi iskustvenjaci (empiristi), ni ovi ra­zumski teoreti­čari. Istina je samo ono što dođe posredstvom duše i čista srca. Samo su te spoznaje istinite, sve ostalo je manjkavo.”

Mevlana Dželaludin Rumi kaže:

“Dokazi putem razuma su kao drvena noga kod čovjeka, a drvena noga je nešto što će čovjeka sigurno navoditi da padne ili se strovali. Taj razum ili drvena noga služi čovjeku tek za najnužnije stvari, tek da se nešto pokrene. Ona spoznaja, ono znanje koje dođe kao posljedica pročišćenja duše, kao posljedica čista srca – tek je to pravo znanje i prava spoznaja.

Sljedeći kažu:

“Ako nekome fali neko od čula, naprimjer oko, onda neće moći razaznavati boje.”

Ibn Sina kaže:

“Svako onaj ko izgubi jedno od čula izgubio je jedan dio nauke.”

Same boje su dio nauke, dio spoznaje. Znamo da pomoću vida i pomoću boja možemo razlikovati stvari. Bez oka ne možemo raspoznati ni ljepotu, ni ružnoću, ne možemo bez sluha razlikovati fine zvukove ni ružne zvukove. Ako neko nema tjelesni osjećaj nema osjećaja ni za hladnoću, ni za toplotu i sl. Da bi razum kao vrhovni arbitar pomirio sve ove osjećaje, on ima potrebu za tim isturenim senzorima, kao što su vid i sluh i sl. koje nazivamo čulima.

Opet, ako imamo čula, a nemamo razuma, ko će onda dati anal­izu i konačne presude o kvalitetu stvari iz prirode. U tom slučaju ne bismo više imali prirodnih nauka. Kažu da prirodne nauke imaju dva temelja: prvi je ideja, a drugi je test, odnosno eksperiment. Pomoću testiranja i eksperimenta ustanovljava se koji je lijek dobar za koju bolest, ili koja je hrana opasna za koju vrstu bolesti. Kada pro­glasimo neki zakon o prirodi, to više nije stvar čula, to je stvar ra­zuma – i on je samo za određene okolnosti vjerodostojan i ne vrijedi za ostale slučajeve.

Također, svoje osjećaje koji proizlaze iz srca moramo staviti u okvir ili na vagu razuma, pa vidjeti da li se sve to slaže sa principima vjere, principima nauke, logike i tome slično. Na kraju možemo da damo jedan opći zaključak:

Sve vrste spoznaja, bile one spoznaje čulima, razumom ili srcem - sve su one neovisne, ali i međusobno spregnute - te jedne druge upotpunjuju. Kad bi u jednom momentu bile potrebite jedna druge, mogle bi jedna drugu da obmanu.

Naprimjer, skupina više osoba u kojem jedna manja grupa ima moć, kao kad u jednoj državi imamo tri najmoćnija čovjeka, tri min­istra, svaki od njih ima određenu moć i svaki od njih može da ucjen­juje ove druge i nastoji da nametne svoju volju ovim drugima, pri čemu, istovremeno, osjeća i strah od ovih drugih. To stanje će uz­rokovati da oni neće nikada prezentirati kompletnu istinu u tom sis­temu. Time se hoće reći da je slična stvar i s našom spoznajom. Ako čovjek putem ova tri elementa spoznaje zamisli u sebi jednu džennet­sku bašću, svaki od instrumenata spoznaje će dati neke svoje vizije - i velika vjerovat­noća je da će čovjek doći do pogrešnog zaključka. Sada se pitamo, pošto nas ova tri naša elementa spoznaje ne mogu pomiriti i dati jednu skupnu valjanu uputu, kojem instrumentu se treba obratiti da bismo bili sigurni da ćemo dobiti pravu istinu o ne­čemu?

Da bismo se izvukli iz ovog ćorsokaka nema nam druge nego da prioritet damo razumu, da mu pružimo ruku sa željom da nas uputi. Da li nas razum može izvesti iz ovog ćorsokaka ili ne? Prva stvar koju nam ra­zum kaže je:

-Obrati se umnima!

Baš kao što se za svaku nepoznanicu obraćaš stručnjaku za tu oblast, tako se i za pitanja razuma obrati znalcima razuma. Ovdje se obraćamo znalcima kako ljudima vjere, muslimanima, tako i nemus­limanima. Mulla Sadra Širazi je jedan od tih velikih znalaca razuma, priznat u svijetu, rođen prije 350 god. (prije 50 g obilježena je 300-ta godišn­jica njegovog rođenja). Drugi veliki razumoznalac je Ibni Sina, a obraćamo se i Kantu koji je Nijemac, nemusliman. Pitamo Mula Sadraa, on je mrtav, ali pitamo ga kao da je živ: - da li razum može da nam odgovori na sva pitanja Ovog svijeta, ili ne? On nam daje tri odgovora.

1.      Jedan broj odgovora lahko prihvatamo kao valjane - kao što je prisustvo Boga, prisustvo duše, kao što su mnoga pitanja koja se utapaju u medij između ovog materijalnog i duhov­nog svijeta. Razum to potvrđuje i to tretiramo kao stvar ra­cia.

2. Druga stvar koja se tiče razuma je da razum potvrđuje da se istovremeno ne mogu dva tijela naći u jednoj te istoj tački, na jednom te istom mjestu. Isto tako je pitanje da li ova čaša koja je sad bijela, da li ona istovremeno može biti i crna? Razum kaže – ne! Ovo se dokazuje negacijom. Jednostavno to je dokaz negacije koju potvrđuje razum. Razum jako jed­nostavno i lahko dolazi do zaključka da je nemoguće da jedna materijalna tačka ili tijelo u jednom momentu i bude i ne bude. Razum jasno kaže da je ovo protiv-razumska čin­jenica.
3. Postoji i treća vrsta razumskih dokaza za koje kažemo da su izvan nivoa uma. Prihvaćamo postojanje nečega, ali kvalitet tog postojanja je izvan našeg domašaja. Svako prihvaća da se u svakoj osobi nalazi ljubav. Ako razumu kažemo: pojasni nam definiciju ljubavi!- on ostaje nemoćan. Isto tako je kad je u pitanju srdžba ili mržnja, mi to možemo jako dobro os­jetiti, ali pokušati razumom objasniti kvalitet toga, to je već teže. To je isto što svako od nas prihvaća da postoji struja koja nam grije šerpe na šporetu, koja ubija i koja je opasna. A ako se, pak, zapitamo šta je bit te struje, šta je elektricitet, to već mnogo teže razaznajemo. Kao što prirodne nauke ne mogu dati valjan dokaz o tome, tako i ovaj razum ne može dati dokaz o suštini ljubavi, mržnje i sl. Od svega ovoga je naju­pečatljiviji primjer smrti. Svakodnevno se suočavamo sa smrću nekoga iz našeg okruženja. Bilo koga da pitaš: šta se to dogodilo, objasni mi suštinu smrti, pri kojoj čovjek više nema moći kretanja, sposobnosti razmišljanja i tome slično? – on će ostati nijem. Ili da nekoga upitaš za njegov san, kako objašnjava vezu između moći da vidi stvar u snu i njene stvarne slike u prirodi - svako će reći da ne zna.

Iz ovoga proizlazi zaključak da naš razum ne može valjano odvagati sve stvari koje postoje na Ovom svijetu.

Od Mula Sadraa idemo u prošlost ka Ibn Sinau. Kažemo mu:

“O šejhu mudraca, o šejhu razumoznanaca, ti, na osnovu čijih teorija čovječanstvo već hiljadu godina napreduje, kako ti objašnjavaš razum? Daj definiciju razuma!”

On odgovara:

“Mi samo shvaćamo generalne forme suštine koja se događa. Razum će nam potvrditi postojanje Boga, ali kad je u pitanju kvalitet postojanja Boga, tu je već razum nemoćan. Razum će nam potvrditi Smak svijeta i Sudnji dan – ali za fi­nese života poslije smrti, u Berzahu, kao i finese života pos­lije Sudnjeg dana, on će biti potpuno nemoćan da nam bilo šta od toga pojasni. Razum priznaje da će se to dogoditi, ali za dublji smisao toga razum će priznati svoju nemoć. Razum zaključuje i priznaje da je rješenje rečenog problema u kon­taktu i vezi sa Božijim Poslanikom. To se svodi na to da ra­zum prizna da je neko Božiji Poslanik i da sve što on govori, da je to čista istina – ali, također, da sve što kaže Božiji Poslanik ne mora da znači da će razum moći da to shvati i odvaga. Biće tu detalja koje razum neće moći uokviriti na svojoj vagi. On će priznati da je Božiji Poslanik istina i da je sve to što on govori prihvatljivo, pa makar sve i ne bilo shvatljivo. Postoji ajet koji kaže:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اجْتَنِبُوا كَثِيرًا مِّنَ الظَّنِّ إِنَّ بَعْضَ الظَّنِّ إِثْمٌ وَلَا تَجَسَّسُوا َلَا يَغْتَب بَّعْضُكُم بَعْضًا أَيُحِبُّ أَحَدُكُمْ أَن يَأْكُلَ لَحْمَ أَخِيهِ مَيْتًا فَكَرِهْتُمُوهُ وَاتَّقُوا اللَّهَ إِنَّ اللَّهَ تَوَّابٌ رَّحِيمٌ

“O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga - a vama je to odvratno - zato se bojte Al­laha, Allah, zaista, prima poka­janje i samilostan je.” (El-Hudžurat, 12)

Razum će kazati:

“Shvaćam da je to istina, da je ogovaranje isto kao jedenje mesa mrtvog brata, ali kako, ja to ne razumijem.”

Ili, kad Kur’an kaže da oni koji jedu imetak jetima, djeteta bez roditelja ili staratelja, oni u svoju utrobu trpaju vatru. Da li razum shvaća kako to oni trpaju u svoju utrobu vatru? Ili, da ako neko čini nasilje da je sebe doveo u propast - kako je sebe doveo u propast to je teško razumjeti; iako nam naš praktični život može potvrditi da će ljudi zalimi i ljudi nasilnici biti uništeni.

Prema tome Ibni Sina će nam potvrditi:

“Da, razum mnogo štošta može dokučiti, ali razum ima svoje granice preko kojih ne može.”

Može nam neko prigovoriti da uzimamo samo primjere musli­mana čiji su stavovi ideološki obojeni. Zato pogledajmo stav jednog nemuslimana. Ono što je Kant u filozofiji putem argumenata ustano­vio može se tretirati dvojako. Čovjek posjeduje jednu moć spoznaje, shvaćanja, putem potencijala koji se zove razum - i također pos­jeduje jedan potencijal koji je on nazvao etikom, a što bismo mi naz­vali ahlakom. Dalje, on kaže da intutivni um, ‘akl-nazari, može dosegnuti i potvrditi neke stvari, ali urođeni ili praktični um ‘akl ‘ameli ne može. To se prije svega odnosi na postojanje Boga. Svako onaj ko se obrati nutrini, dubini svog bića, priznaće postojanje Boga. Razum će reći:

-Da, ja znam da postoji Bog, ali kako, ja o tome nemam jasnu predstavu.

Čovjekov fitret, čovjekovo dubinsko biće, kaže:

- Da, ja to potvrđujem.

Kant postavlja pitanje da li je čovjek u ovom materijalnom svi­jetu slobodan ili je, pak, pod određenom vrstom prisile i deter­minizma. U ovom našem okruženju vidimo da su Mjesec, Sunce i zvijezde podvrgnuti određenim nužnim prirodnim zakonima. Uo­čavamo da su Mjesec, zvijezde, i ostala nebeska tijela, prinuđeni da se kreću svojim putanjama. Kod Sunca je nemoguće, kao što je to moguće kod čovjeka, da jednog jutra kaže:

– Ne, danas ću malo prespavati, neću danas ustati na vri­jeme.

Njima se kaže:

ثُمَّ اسْتَوَى إِلَى السَّمَاء وَهِيَ دُخَانٌ فَقَالَ لَهَا وَلِلْأَرْضِ اِئْتِيَا طَوْعًا أَوْ كَرْهًا قَالَتَا أَتَيْنَا طَائِعِينَ

“Zatim se nebeskim visinama uputio dok je nebo još maglina bilo, pa njemu i Zemlji rekao: ‘Pokrenite se milom ili silom!’ – ‘Pokrećemo se drage volje!’ - odgovorili su.”(Fussilet, 11)

Svi ovo razumijemo, a to potvrđuju i naš razum i naše srce. S druge strane čovječanstvo je samo djelić u Božijem sistemu - Uni­verzumu. I razum i iskustvo i nutarnja spoznaja govore nam da je čovječanstvo samo jedan “šaraf” u cijelom tom sklopu. Neko od nas iz ovoga može izvući zaključak da je i čovjek pod prisilom da nešto čini. Međutim, ipak vidimo da to i nije baš tako. Čovjek posjeduje stanovitu slobodu volje da nešto uradi ili ne uradi, da se nečemu povinuje ili ne povinuje. Sama ta činjenica, kaže Mevlana, da izgovaram ovo ću učiniti ili neću učiniti, dokaz je moje slobodne volje.

Kada je razum u pitanju dolazimo u dilemu da li je čovjek u pot­punosti slobodan ili nije slobodan. Obraćamo se tada našem fitretu, našem dubinskom biću, koje kaže:

“Da, čovjek je slobodan. Ako bi čovjek bio prisiljen i pri­nuđen da se ponaša kao robot onda svi zakoni ne bi imali smisla.”

Dakle, sve, i razum i srce i iskustvo potvrđuju da je čovjek u jed­noj dimenziji trošno tijelo, te kao takav ima svoj kraj i svoj završetak na Ovom svijetu. Tako je i sa drugim stvarima od Ovog svijeta. Drvo se zasadi, raste i na kraju se osuši. Čovjek se rodi kao dejčak, dorasta do muževnog doba, stari - da bi na kraju, kao ono osušeno drvo, nestao. Fizika i hemija nam kažu da svakodnevno značajna količina materije izražena u više miliona kalorija energije nepovratno nestaje, entropira. Nauka nedvojbeno kaže:

“Da, Ovaj svijet se, po zakonu entropije, troši i on se kao ta­kav neminovno mora jednog dana potrošiti i nestati. Prema tome, čovjek kao dio tog sistema također mora nestati sa Ovim svijetom.”

S druge strane vidimo da u čovjeku postoji čežnja za vječnošću i beskonačnošću, želja da nikad ne umre. Svaki čovjek kada dođe do kraja svoga života postaje žalostan što mora otići. Napoleon kao vrhunski vojskovođa, koji je u svoje vrijeme bio zapovjednik najjače armije na Zemlji, na kraju svog života je rekao:

“O ti materijalni svijete, šta sam ti skrivio, pa si se komple­tan usredotočio protiv mene i radiš na mom nestanku?”

S jedne strane, dolazimo do zaključka da cijeli materijalni Uni­verzum nestaje, a s druge strane, da je taj isti kreirao u čovjeku želju da živi vječno. S treće strane, razumijemo da u čovjeku nije bez veze stvorena ljubav za vječnošću. Kada pitamo razum da li je čovječiji život vječan ili nije, razum kaže: ne mogu ti na to odgovoriti - kada gledam s jedne strane vječan je, jer vidim u čovjeku želju da živi vječno - i sigurno Uzvišeni Tvorac nije bez razloga stvorio u njemu tu želju; a s druge strane, vidim sve zakone Univerzuma koji su usmjereni ka njegovom uništenju i nestanku. I kada se konačno obratimo svom dubinskom biću, fitretu, ono nam kaže:

Ne, čovjek je vječan samo u drugoj formi.

Još je Kant objelodanio da razum nema moći da shvati i objasni sve stvari koje nas okružuju. Neki islamski filozofi odbijaju ovu te­oriju u njenom punom obličju i kažu da razum ima moći da obuhvati sve tri ove stvari. Ali, bez obzira na to i Kant se složio s time da je razum ograničen. I tako dolazimo do konačnih rezultata ustanovljenih i od islamskih i od neislamskih učenjaka koji se svi svode na zaključak:

Razum je ograničen i nije svemoćan. S druge strane, znamo da je Uzvišeni Stvoritelj stvorio čovjeka i Ovaj svijet, s cil­jem da se čovjek uzdigne do svog savršenstva i potpunosti. A da bi taj čovjek stigao do savršenstva - on, prije svega, mora poznavati put do savršenstva. Ako razum nije u stanju sam da prokrči taj put, onda mora postojati neko pomoćno sred­stvo za to – a to su poslanici Božiji.

Pitanja i odgovori:

Da li su razum i svijest jedna te ista stvar?

Rekli smo da imamo različite alate i instrumente svijesti. Svaka svijest nije razum i obrnuto. I lud čovjek koji nema razuma ipak bježi od dušmana. Hajvan koji nema razuma prema svom mla­dunčetu je nježan, a bježi od dušmana. Svaka vrsta svijesti nije iz ra­zuma i obr­nuto. Ali, sve ono što proizlazi iz razuma to je svijest. Iz­među ra­zuma i svijesti stoji jedan krug, jedan ciklus u kojem su oni spreg­nuti. Sve što razum shvaća pripada svijesti, a sve što pripada svijesti ne znači da pripada razumu.

Šta je podsvijest sa Islamskog gledišta?

Ovo pitanje nema puno veze sa Islamom ili ne-Islamom. Čovječije tijelo kao jedan sklop samo u sebi deponuje određene stvari u vremenu. Ta podsvijest koja se deponuje nekada je privre­menog, a nekada trajnog karaktera. Ponekad se javlja neusklađenost između događaja. Neko je nešto doživio u logoru, neko u djetinjstvu neku stvar - te između onoga ranijeg i onoga što sada doživljava postoji neka relacija. Ponekad čovjekova duša iznutra kori čovjeka:

“Zašto si to i to tada uradio?”

U tom smislu Kant ima jedno pitanje i odgovor u vezi čovjeka. Ako nas upitaju zašto su ljudi skloni ubijanju, zločinu, i zašto posežu za ubojitim sredstvima, Kant će kazati da je to rezultat njihovih unu­tarnjih patnji i frustracija. S jedne strane to je rezultat njihovih gri­jeha, njihovih poriva koji su ih uvukli u te grijehe - a s druge strane, oni su neprestano izloženi korenju i prigovaranju njihovog korigu­jućeg faktora, nefsu-l-lavvame, duše koja sama sebe kori, sa ne­prestanim pitanjima:

“Zašto si uradio taj grijeh, zašto si tog i tog ubio...?”

I onda čovjek sam sa sobom postaje nezadovoljan i pokušava da pobjegne kud god može, ali nema kud pobjeći. A tada bi rekao h. Ali:

“O moj Bože, ne može se pobjeći izvan domašaja Tvoje vlasti.”

Kud god proba da pobjegne, stiže ga Božiji zakon i kazna. A taj moralni zakon u nama jedan je od Božijih atributa. Osobe sklone zločinu i ubijanju najčešće posežu za nekim alternativnim sredstvima da pobjegnu od sebe. To su ili alkohol ili droge - i vidiš ih kako se stalno opijaju, drogiraju, Zašto? Zato što ne mogu više u trijeznom stanju da odgovaraju na ta pitanja (eto zašto se svi srpski generali, poput Mladića, neprestano opijaju – op. prev.). Takvima upravljaju želje, koje su rezultat njihovih poriva i strasti, i koje ih upokoravaju sebi - i kada ih te želje, prije nego što postanu zločinci, savladaju potpuno - oni postaju njihovi zatočenici. Ta okupacija nekada može biti izve­dena od strane strasti, zavidnosti, ali i od strane nećeg trećeg. To je nešto što je svojstveno čovjekovom biću od samog stvaranja, nešto što mu je prirođeno. I to je ta podsvijest koja postoji u čovjeku. Božiji Poslanici, a.s. su zato tu da iz onog što je dobro u čovjeku iz­vuku maksimum, te da njegovu pozitivnu energiju usmjere u pravcu njegova savršenstva

sadržaj