Profesor Ekber Eydi

 

CIKLUS PREDAVANJA  O KUR'ANSKOJ UPUTI

KORELACIJA PRIRODNIH FENOMENA I KUR’ANA

Ovaj ders počinjemo sa tematikom putovanja. Ako putujemo preko neke planine ili kroz neku šumu, a ne poznajemo put i ne­mamo jasne orijentire - onda ćemo sigurno zalutati. Na Ovom svijetu čovjek je u ulozi putnika pred kojim su mnoge prepreke i često se događa da čovjek nije svjestan tegobe i komplikovanosti prepreka na svom putu, pa može i da zaluta. Dakle, čovjek je taj putnik na Dun­jaluku pred kojim stoje mnoge prepreke i teška iskušenja. I ako on nije svjestan puta kojim ide, ako se ne oslanja na izvor upute, onda je moguće da na jednoj od prepreka padne, pa čak da na prvoj prepreci padne i da njegov život bude upropašten.

Za takvog čovjeka se postavlja pitanje kako da iznađe rješenje i da bezbjedno i bezbolno prođe sve te prepreke? Da li da krene do nekog filozofa i sluša njegov ders, ili da sluša ugledne naučnike (hemičare, matematičare itd... ) ne bi li mu oni našli riješenje za nje­gov put, ili da se obrati nekome trećem? Kuda i prema kome da se or­jentiše?

A pravi odgovor je: - ne treba da se orijentišemo putem znanja ljudi Ovoga svijeta, već treba da se oslonimo na upute i informacije Stvaraoca Ovoga svijeta. Jer, Ovaj svijet je Njegovo djelo i On na­jbolje poznaje gdje je postavio prepreke i koji je to najbolji put i način da se one savladaju. Naš Stvoritelj ne samo da je Stvralac Ovoga svijeta, i ne samo da On zna pojavne datosti njegove, On poznaje bātin i nevidljive stvari Ovoga svijeta. Nikada se ne smi­jemo osloniti na svoje zaključke i svoja znanja tih prepreka, obzi­rom na mnoge opasnosti koje nas vrebaju na tom putu, već trebamo srav­niti svoja znanja sa znanjima i uputama koje nam dolaze od Stvor­itelja Ovoga svijeta. Naš Stvoritelj je Taj koji je najupućeniji i koji je znalac svih tajni. On nam može dati ključeve prolaska kroz kapije svih prepreka i opasnosti na kratkoj dunjalučkoj stazi.

U tom smislu On nam je poslao Kur’an preko Svog Poslanika kao donosioca Njegove upute. Rješenje nam je da se oslonimo na njih (Kur’an i Poslanika). Pošto se Kur’an može isčitavati iz više uglova i na različite načine mi potrebujemo i Poslanika kao tumača Kur’ana. Jedan od dobrih načina je taj da Kur’an gledamo kao Knjigu zagonetki, odnosno kao Knjigu u kojoj su rješenja svih mo­gućih opasnosti i prepreka kroz koje treba proći. Ako Kur’an prihva­timo kao Knjigu u kojoj se kriju ključevi svih prepreka i opasnosti eto nam šanse da prebrodimo ovaj trnoviti dunjalučki put pun teškoća. Kur’an nam vrlo jasno poručuje: kad su u pitanju eventualne opas­nosti koje možemo susresti na svom putovanju kroz Ovaj svijet postoji jedna korelacija i neposredna veza između naših djela, događanja u kosmosu i događanja u našem okruženju.

Dakle, postavlja se pitanje da li baš sva naša djela, svi naši pos­tupci, uzrokuju promjene u dešavanjima u našem prirodnom ok­ruženju, kao što to Kur’an ističe? Odgovor je slijedeći:

Ne sva naša djela, i ne svi naši postupci! Postoji niz postupaka fizičke prirode koji nemaju nikakve veze sa dešavanjima okolo u pri­rodi. Ali naša dobra djela i naša loša djela imaju svog odraza u zbivanjima u prirodi oko nas. Neko će postaviti pitanje: a koji su to Kur’anski ajeti koji o tome govore?

Prvi ajet koji govori o tome:

مَّا أَصَابَكَ مِنْ حَسَنَةٍ فَمِنَ اللّهِ وَمَا أَصَابَكَ مِن سَيِّئَةٍ فَمِن نَّفْسِكَ

“ Dobro koje ti se dogodi od Allaha je, a zlo koje te zadesi sam si zaslužio.” (En-Nisa’, 79)

Slijedeći ajeti govore o stanovitoj ljudskoj slobodi ali i visokoj cijeni te slobode:

ذَلِكَ بِأَنَّ اللّهَ لَمْ يَكُ مُغَيِّرًا نِّعْمَةً أَنْعَمَهَا عَلَى قَوْمٍ حَتَّى يُغَيِّرُواْ مَا بِأَنفُسِهِمْ وَأَنَّ اللّهَ سَمِيعٌ عَلِيمٌ

“To je zato što Allah neće lišiti blagostanja narod kome ga je podario - sve dok se on sam ne promijeni - a Allah sve čuje i sve zna. (El-En­fal, 53)

إِنَّ اللّهَ لاَ يُغَيِّرُ مَا بِقَوْمٍ حَتَّى يُغَيِّرُواْ مَا بِأَنْفُسِهِمْ

“Zaista Allah neće promijeniti stanje jednog naroda dok on sam sebe ne promjene” (Er-Ra’d, 11)

Dakle, Allah neće promijeniti ništa okolo dok taj narod ne napravi unutarnje promjene u svojim srcima. U ovim ajetima se na­glašava da su čovjekova djela saglasna ispoljavanjima prirode i Uni­verzuma u njegovom okruženju.

Slijedeći ajet kaže:

وَلَوْ أَنَّ أَهْلَ الْقُرَى آمَنُواْ وَاتَّقَواْ لَفَتَحْنَا عَلَيْهِم بَرَكَاتٍ مِّنَ السَّمَاء وَالأَرْضِ وَلَـكِن كَذَّبُواْ فَأَخَذْنَاهُم بِمَا كَانُواْ يَكْسِبُونَ

“A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i imali bogobojaznost - takvaluk, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali, ali, oni su poricali, pa smo ih kažnjavali za ono što su zaradili.” (Al-A’raf, 96)

Prema tome za dvije pojave, koje naizgled nemaju nikakve veze iman - vjerovanje u srcima i nebeske pojave u prirodi oko nas, Kur’an kaže da su u srazmjeri i vezi, i da jedna uzrokuje drugu. Ali, dalje kaže u ajetu:

وَيَسْتَعْجِلُونَكَ بِالسَّيِّئَةِ قَبْلَ الْحَسَنَةِ وَقَدْ خَلَتْ مِن قَبْلِهِمُ الْمَثُلاَتُ وَإِنَّ رَبَّكَ لَذُو مَغْفِرَةٍ لِّلنَّاسِ عَلَى ظُلْمِهِمْ وَإِنَّ رَبَّكَ لَشَدِيدُ الْعِقَابِ

“Oni traže od tebe prije kaznu nego milost, a bilo je kazni i prije njih. Gospodar tvoj ljudima prašta i uprkos zulumu njihovu, ali Gospodar tvoj doista i strahovito kažnjava.” (Er-Ra’d, 6)

Drugi ajet koji potvrđuje ovu navedenu činjenicu je sljedeći:

أَفَأَمِنَ أَهْلُ الْقُرَى أَن يَأْتِيَهُمْ بَأْسُنَا بَيَاتاً وَهُمْ نَآئِمُونَ أَوَ أَمِنَ أَهْلُ الْقُرَى أَن يَأْتِيَهُمْ بَأْسُنَا ضُحًى وَهُمْ يَلْعَبُونَ أَفَأَمِنُواْ مَكْرَ اللّهِ فَلاَ يَأْمَنُ مَكْرَ اللّهِ إِلاَّ الْقَوْمُ الْخَاسِرُونَ

“A zar su stanovnici sela i gradova sigurni da ih Naša kazna neće snaći noću dok budu spavali? Ili su stanovnici sela i gradova sigurni da ih naša kazna neće stići danju dok se budu za­bavljali? Zar oni mogu biti sigurni od Alla­hove kazne? Allahove kazne se ne boji samo narod kome propast predstoji. (Al-A’raf, 97-99)

ظَهَرَ الْفَسَادُ فِي الْبَرِّ وَالْبَحْرِ بِمَا كَسَبَتْ أَيْدِي النَّاسِ لِيُذِيقَهُم بَعْضَ الَّذِي عَمِلُوا لَعَلَّهُمْ يَرْجِعُونَ

“ Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se metež i na kopnu i na moru, da im On dâ da iskuse kaznu zbog onoga što rade, ne bi li se popra­vili.” (Er-Rum, 41)

Iz navedenih ajeta jasno se zaključuje da Allah blagosilja narod koji povjeruje i koji je uspostavio iman u svojim srcima, kao posl­jedica toga takvima se šalju razne materijalne blagodati. I obrnuto, ukoliko se narod pokvari i odbije pokornost svome Stvoritelju, onda neka čeka kakva će ga kazna stići. Prema tome, narodu koji se su­prostavi Bogu, Allah, dž.š. neće izazvati samo posljedice u njihovoj psihi i u njihovom negativnom ponašanju, nego će im, k tome još, poslati Svoju direktnu kaznu izraženu kroz poplave, suše, zemljot­rese, požare, vjetrove, međusobna trvenja i ratove.

Neposrednu korelaciju između nevjerovanja i spoljnih prirodnih fenomena vidimo i kroz primjer Nuha, a.s. kada je na njegov obi­jesni, tvrdoglavi i nepokorni narod Allah, dž.š. poslao potop. Alla­hovo kažnjavanje vidimo i kroz munju koja je pogodila Semudov narod i ostavila ga mrtvim.

Kur’an nam navodi mnoštvo primjera i anegdota iz kojih se vidi da čovjekovi postupci izraženi kroz prihvatanje ili neprihvatanje naredbi Allaha, dž.š. izazivaju Njegovu reakciju kojom se On (ne)poslušnom čovjeku obrati putem prirodnih procesa, bilo kazni ili nagrada. Pogledamo li cjelinu Kur’anskog teksta, vidimo da Kur’an nije ograničen samo na jedno specifično područije niti za problem­atiku i potrebe ljudi u tom naročitom periodu. Naprotiv, Kur’an je mnogo širi i univerzalniji.

S druge strane postavlja se pitanje: da li čovjekove reakcije dje­luju samo na njega ili mnogo šire (na njegovu okolinu)? Odgovor je: mnogo šire! U tom smislu Kur’an kaže:

وَسَيَجْزِي اللّهُ الشَّاكِرِينَ

“A Allah će zahvalne sigurno nagraditi.” (Ali-Imran, 144)

Prema tome: ako budete zahvalni Allahu, dž.š., On će vam pove­ćati Svoje blagodati. I obrnuto, budete li nezahvalni, Allah će vam povećati Svoju kaznu i nevolje.

Allah ima dovoljno načina da zahvalnima uzvrati Svojim blago­datima – ali i nezahvalnima – i to na raznorazne načine.

Ovo bi bilo o povezivanju Kur’anskih ajeta s odlukom čovjeka o pokornosti Stvoritelju, svojim djelima i posljedicama svojih (ne)vjerovanja očitovanim u promjenama prirodnih fenomena.

Međutim, ovdje se pojavljuju dva vrlo bitna pitanja za čovjekovo određenje u vezi svega ovoga. Ukoliko čovjek ne bi postavio sebi ta dva pitanja mogao bi cijeli Kur’an pred sobom dovesti u pitanje. Ova pitanja tiču se svih muslimana, stoga obratite malo pažnju na njih. Kur’an poručuje:

“Budete li dobro postupali i djelovali to će izazvati pozitivne efekte u prirodi oko vas.” Obrnuto: “Budete li zli i zlo pos­tupali, priroda će vam odgovoriti negativnom energijom.”

Prvo pitanje: Ako jedan narod, u jedom područiju ili na jednom dijelu Zemlje, živi u izobilju i blagostanju, da li je to dokaz da im se Bog smilovao i da se na njih spustila Božija blagodat?

Drugo pitanje: Ukoliko neki narod, na nekom područiju, živi u oskudici i bijedi, da li je to dokaz da su oni bez vjere i da se Božija kazna spustila na njih? Dakle, imamo one koji žive u blagodatima, a s druge strane, ako ih pažljivije promatramo vidimo da na njima nema ništa od Božijih ukrasa poput imana. Primjećujemo, oni samo vrijedno rade i uživaju. Kakav je njihov status kod Boga?

Odgovor: To je znak da je Bog, kao iskušenje, njima poslao svoje n’imete i uvećao im Svoje blagodati, da se utope u tome i da potpuno zaborave na sve drugo. Zapravo, Bog je njima, zbog njihova poricanja već pripremio kaznu, ali On želi i dokaz protiv njih. I onda kada se oni potpuno odaju uživanju i razvratu, tada se ispune svi Božiji uslovi za kaznu. U čemu može biti varka za posmatrača sa strane? Naizgled, zāhirski, sve je kod njih potaman, sve je lijepo i pozavidjet im se čak može. Ali gledano ispod površine, bātinski, njima je u tome kazna.

Stoga, ako smo se i sami našli u blagodatima, ako nam je Dunja krenuo i sa svih strana nas obasipaju blagodati, nijednog momenta ne smijemo se zavarati i pomisliti da se, eto, na nas izlila Božija milost. Moramo svakog trenutka biti u stanju preispitivanja, jer da li smo mi tî, ne daj Bože, za koje je Bog već odredio kaznu - možda nas je ovim samo stavio na test u kojem ćemo se utopiti u dunjalučke slasti i kojim ćemo na kraju Bogu definitivno dati dokaz protiv sebe. Shodno rečenom, u svojim srcima uz nadu moramo uvijek gajiti i srazmjeran strah i bojaznost od eventualne Božije kazne. Jer, naša nutrina je kvarljiva, a zāhir nam je lijep. Zato gledajmo da svoj bātin popravimo, da bi bio usklađen sa zāhirom.

Isto tako, ako vidimo neki narod pogođenim nekom prirodnom nepogodom, bilo to poplavom, vjetrom, zemljotresom ili nečim slič­nim, nemojmo odmah zaključiti: -Eto, Bog ih kažnjava zato što su navaljali. Ne mora to značiti to. Može to samo zāhirski gledano biti kazna za njih. A s druge strane, možda će upravo to biti razlog da se taj narod poslije toga više ujedini, da se više poveže i da postanu milosrdni jedni prema drugima – te da im to na koncu bude razlogom konačne Božije milosti.

Shodno rečenome, zlato kada se baci u vatru izlazi još čistije. Ako nekog pojedinca promatramo, pa vidimo da je cijeli život u be­lajima, to ne mora značiti da se Bog na njega rasrdio, a niti on sam treba da smatra da je propao. Možda je upravo to način kroz koji mu se Bog smilovao – pa da se prolaskom iz jednog belaja u drugi time pročišćava njegova duša. Opet ponavljam primjer zlata koje ako ba­ciš u vatru postaje sve čistije.

Allah, dž.š. dalje ističe u Kur’anu:

وَلَنَبْلُوَنَّكُمْ بِشَيْءٍ مِّنَ الْخَوفْ وَالْجُوعِ وَنَقْصٍ مِّنَ الأَمَوَالِ وَالأنفُسِ وَالثَّمَرَاتِ وَبَشِّرِ الصَّابِرِينَ الَّذِينَ إِذَا أَصَابَتْهُم مُّصِيبَةٌ قَالُواْ إِنَّا لِلّهِ وَإِنَّـا إِلَيْهِ رَاجِعونَ

“Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote, i ljetine. A ti obraduj izdržljive, one koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: "Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!" (El-Bakare, 155)

Dakle, Allah, dž.š. nam shodno našim djelima i našim postup­cima, šalje znakove u zakonima prirode oko nas, i podučava nas kroz te zakonitosti da će nam, ako naše djelo bude dobro, i Allahova blagodat biti izražena kroz materijalnu i vidljivu blagodat. A može, također, biti i obrnuto, da ljudi u nečijoj oskudici vide zāhirsku štetu ili nesreću, a da mu u tome bude skrivena Božija blagodat.

S druge strane, ako je naše djelo zlo, Allah, dž.š. može poslati Svoju kaznu koja bi naizgled bila dobra i koja bi zāhirski ličila na blagodat, a da ona zapravo znači veću propast, iza koje tek mogu us­lijediti nesreće poput poplava, zemljotresa, vjetrova itd... Bilo kako bilo, naše djelo je to koje proizvodi posljedicu za nas – dobru ili lošu.

Allah, dž.š. je u Kur’anu poručio:

سَيَهْدِيهِمْ وَيُصْلِحُ بَالَهُمْ

“I On će, ih, sigurno, uputiti i prilike njihove poboljšati.” (Muhamed, 5)

Prema tome, bude li naš poticaj pozitivan, Allah će preuzeti na Sebe direktnu obavezu da nas još jače i u još većem intenzitetu uputi.

Također nam se poručuje da ako imadnemo takvaluk, Allah, dž.š. će nam naći izlaz. Dakle, za valjan odaziv na poziv glasnika, Allahova posljedica će uvijek biti dobra makar ona prividno i ne izgledala takva. I obrnuto, oni koji ne uznastoje da kontrolišu svoje srce, svoje postupke i koji skrenu s Božijeg puta, njihova posljedica po njih će biti kobna.

Može sada neko, uz to još nadahnut i marksističkom idejom, ka­zati:- Kakve su to priče: zemljotres, poplava, suša... kad je vrlo jasno da su to obične posljedice prirodnih pojava. Dolje ispod nas sudarile se neke zemljine ploče, pa je to uzrokovalo zemljotres; ili navukli se gore crni oblaci i u neka doba je došlo vrijeme da se isprazne - te nam je onda zagrmilo, potom pala kiša i nastala je poplava. Kakve to sad veze ima sa tamo nekim našim duhovnim djelima?

Ovima se može odgovoriti na sljedeći način. Umjesto da kažem: Evo, ja sam napisao pismo; mogu kazati: Evo, ova moja olovka je napisala ovo pismo; ili pak: ovi moji prsti su napisali ovo pismo; Ili samo: ova ruka je napisala ovo pismo. Isto tako za jedan zemljotres koji se dogodio, možemo kazati: - da, ploče su se dolje sastvile i iz­bio je zemljotres; Ili da kažemo: Allah, dž.š. je dao da se one ploče dolje sastave, one su se sudarile i tako je izbio je zemljotres; a tako­đer možemo kazati: djela nekih ljudi uzrokovala su da se te ploče dolje baš u tom momentu sastave. I sve je to ispravno.

Smisao ovih ajeta i pojava u prirodi je taj da ne možemo poreći prirodnost odnosno zakonitost tih pojava, samo je pitanje šta i ko stoji iza svega toga, jer neko mora da to kontroliše. Prema tome, jasno je da naša djela proizvode reakcije i efekte u prirodi oko nas, a na nama je samo da ustanovimo koja je to forma, koji je to način da mi svojim djelima utičemo na povoljan ishod tih prirodnih pojava. A ne da nam se, ne daj Bože, dogodi da se priroda, zbog našeg negativ­nog duhovnog zračenja na nju, okomi na nas, odnosno da se Božija srdžba preko prirodnih pojava strovali na nas.

Ovdje se može izvući jedna mudra poenta: da li je dovoljno samo to da mi djelujemo na sebe ili na svoju porodicu i da nas ne intere­suje šta se okolo dešava. Ne! Kako god ove prirodne pojave djeluju na nas, tako isto djela cijelog Ummeta djeluju na prirodne pojave. Prema tome, ako je Ummetu loše, emitovaće se ta loša ener­gija i na nas. Ako je pao Istanbul, pašće i Sarajevo, ako je loše u Te­heranu, Mekki, Kairu, Bagdadu ili u Jerusalemu neće biti dobro ni nama ovdje. Jer Ummet je jedno tijelo, bude li loše jednom organu, bol će osjetiti i cijeli Ummet. Ako sam se trudio da samo uputim svoje di­jete, a ne i komšijno, onda će zle pojave opkoliti i moj dom, pa će se, na koncu, emitovati i na moje dijete. Stoga nije dovoljno da svoju reakciju na uticaj događaja iz svijeta formulišemo: “Eh, sad ću ja sebe i svoju porodicu upućivati, ostali neka se brinu sami o sebi.”

Iako mi nismo moćni da okrećemo cijeli svijet vjeri, ali možemo da izađemo iz kuće i da svoje rođake, komšije i prijatelje upućujemo koliko je u našoj moći - i to je naš domet; a neko drugi će u svom domenu, i tako će se popunjavati mozaik cijelog Ummeta

sadržaj