Profesor Ekber Eydi

 

CIKLUS PREDAVANJA  O KUR'ANSKOJ UPUTI

SVETI MJESECI I TAKVALUK

Budući da su nastupili sveti mjeseci: mjesec redžeb, iza njega dolazi ša’ban, a iza njega ramazan – potrebno je nešto progovoriti o ovim mjesecima. Resulullah s.a.v.a. je kazao:

“Mjesec redžeb je ime jednog od Dženneta, i to onog koji je bjelji od mlijeka, a slađi od meda.”

Onoga ko isposti određeni broj dana ovoga mjeseca, srazmjerno trudu očekuje udio u tom Džennetu zvani redžeb. Za redžeb kažu da je mjesec Božijeg blagoslova i milosti, to je mjesec kada se Božija milost spušta na Zemlju kao jaka ljetna kiša koja donosi Allahovu milost. Kao što ljetna kiša oživljuje mrtvu zemlju i čini da sve izbuja, ozeleni, oživi, tako isto ova duhovna kiša, koja se spušta u mjesecu redžebu, oživljava mrtva srca i čini da ona budu bliža Allahu, dž.š.. Također je kazao Allahov Poslanik, s.a.v.a.:

“Mjesec redžeb Allahov je mjesec, mjesec ša’ban je moj mjesec, a mjesec ramazan je mjesec moga Ummeta.”

Mjesec redžeb je karakterističan po tome što se u njemu Božija milost, Božiji blagoslovi spuštaju ne samo na ljudska stvorenja nego i na sva druga stvorenja. Taj mjesec karakteriše najveću Allahovu milost, najavu dolaska Allahova Poslanika ljudima i donošenje Nje­gove poruke. U tom mjesecu se osebujna Božija milost rasprostire na sva živa stvorenja u cijelom Univerzumu.

Božiji Poslanik, s.a.v.a. je prošao dolinom pored planine Uhud, suznih očiju ju je pogledao i rekao:

“To je planina koja nas voli i koju mi volimo.”

Ova ljubav planine prema ljudima proizašla je iz činjenice da je upravo u mjesecu redžebu posredstvom Allahovog Poslanika donešena milost Božija i na nju (tu planinu), te ju je obasjala Alla­hova milost i zbog toga je ona radosna i zato voli ljude.

Osobito 27. noći mjeseca redžeba učimo dove u kojima hvalimo Allaha, dž.š. što nam je ovu noć odlikovao i Svoju milost prosuo u njoj. Ujedno ove poruke o mjesecu redžebu za nas su i opomene:

Zar ćeš ti, čovječe, ostati netaknut, inertan u odnosu na čin­jenicu da je i jedna planina osjetila blagost ovog mjeseca, a ti si i dalje tvrd i nepristupačan.

U toj noći, kada učimo dovu u kojoj izražavamo svoju zahvalu Allahu, dž.š. što nam je podario Svoj blagoslov i berićetnu noć, ujedno izražavamo svoju zahvalnost i nadu da je Allah, dž.š. sve to učinio zato i da se naše materijalne nagrade i materijalni dobici uve­ćavaju i budu blagoslovljeniji nego inače. Ono što je Allahov Poslanik, s.a.v.a. posebice isticao u ova tri sveta mjeseca jeste pot­reba da se poveća naša pažnja prema našem ahlaku i našem po­našanju. To se posebno odnosi na našu pažnju prema nevoljnicima, slabima i nedostatnima.

Stavimo se u poziciju da nam Allahov Poslanik kaže da li želimo da budemo njegovi gosti u mjesecu redžebu, da li bismo odbili tako nešto?! Svi bismo to vrlo radosno prihvatili i bili vrlo sretni da imad­nemo priliku da budemo gosti Resulullaha. Zamislimo da se sad na­đemo pred pitanjem: - da li bi volili da nam Poslanik bude gost zato što nam to naš dîn tako zapovijeda i naređuje, što nam to kaže naša nutarnja bogobojaznost, ili, pak, zato što smo čuli od ljudi da je riječ o nekom velikanu koji je bio blizak Bogu koji je uz to bio i slavan. Koji bi to bio razlog da ugostimo Resulullaha? Moramo razlučiti u sebi samima zbog čega gajimo ljubav prema Božijem Poslaniku, da li zato što nam vjera naređuje ili zbog ovih osjećaja? Ako volimo Pejgambera onda moramo voliti i njegove naredbe i direktive koje je on izrekao. Pejgamber nam je svojim jezikom kazao:

“U ovom mjesecu, i u druga dva sveta mjeseca, budite darežljivi i pažljivi prema siromasima, fukari i nemoćnima.”

Ako bismo bili spremni da svakog dana u ovom mjesecu ugostimo Božijeg Poslanika i da ga primimo na ručak, večeru i sl, pa daj da to uradimo prema siromašnima među svojim prijateljima, ro­đacima, poznanicima. Pa ako kupiš kilogram voća odvoji jednu tre­ćinu za siromašne od njih. Pokušajmo da ispunimo želju Resululla­hovu, pa od onog što mi imamo putem odvajanja, razbijmo njihovu tugu i jad i bar malo ih obveselimo. Allahov Poslanik je kazao:

“Toliko mi je Džibril govorio o komšiji da sam jednom po­mislio da će komšija postati naš zakoniti nasljednik.”

Budući da smo mi zaboravili one iz naše neposredne blizine, tako smo pokidali sve niti naše zajednice i međusobno nemamo ni­kakvih doticaja. Pogledajte kada jedan jevrej ili kršćanin na bilo ko­jem kraju svijeta bude povrijeđen, iako krši pravdu Božiju, kako se svi oni skupe i kako su svi jedinstevni u odbrani tog jevreja ili kršćanina. U odnosu na zbivanja i patnje muslimana svijeta mi smo potpuno indiferentni; nas se to ne tiče, kažemo imamo svojih prob­lema - kao što bi rekao Imam Husejn:

“Kao da Islam i dîn nisu jedna ista stvar.”

Plod naše pažnje prema svim dinskim obavezama namazima, postu, zekatu i pomaganju nemoćnima - mora biti takav da se u našoj nutarnjosti osjeti naša produhovljenost. Kao što proističe iz Kur’ana, takvaluk nije nevidljiva stvar koja se začas izgubi. To se eksperi­mentalno može dokazati na samom sebi. Možemo sebi dokazati da li posjedujemo takvaluk ili ne - na našim spoljnim efektima. Allah, dž.š. je u Kur’anu najavio da je za muhsinine i muttekine, dobrčinitelje i bogobojazne pripremio jednu veliku nagradu. Ko su ti muttekini, ko su ti bogobojazni? U suri Ali-Imran se kaže:

الَّذِينَ قَالَ لَهُمُ النَّاسُ إِنَّ النَّاسَ قَدْ جَمَعُواْ لَكُمْ فَاخْشَوْهُمْ فَزَادَهُمْ إِيمَاناً وَقَالُواْ حَسْبُنَا اللّهُ وَنِعْمَ الْوَكِيلُ قَالَ لَهُمُ النَّاسُ إِنَّ النَّاسَ قَدْ جَمَعُواْ لَكُمْ فَاخْشَوْهُمْ فَزَادَهُمْ إِيمَاناً وَقَالُواْ حَسْبُنَا اللّهُ وَنِعْمَ الْوَكِيلُ

“One kojima je, kada su im ljudi rekli: "Nepri­jatelji se okupljaju zbog vas, trebate ih se pričuvati!" - to im je učvrstilo vjerovanje, pa su rekli: "Dovoljan je nama Allah i divan je On Zaštitnik!" (Ali Imran, 172-173)

Ovaj ajet bukvalno bi se mogao shvatiti da oni koji donose haber da su to obavezno “ljudi koji prenose obavijesti” – međutim, danas su to sredstva javnog komuniciranja (zna se u čijim su ona rukama danas), pa dalje ajet kaže: “ trebate ih se pričuvati (pobiće vas, zga­ziće vas, uništiće vas).” Kada se mobilišu sve kafirske snage i kada se svi mediji stave u njihovu funkciju i kada ova manjina bogobo­jaznih ostane usamljena, u Kur’anu se za njih dalje kaže:

“to (ta totalna mobilizacija kufra protiv njih) njima samo povećava iman, pa oni kažu: ‘- to im je učvrstilo vjerovanje, pa su rekli: "Dovol­jan nam je Allah i divan je On Zaštitnik.’”- Rezultat tog njihovog pojačanog imana je: “Mi ćemo im podariti druge n’imete” - veli Allah, dž.š.

Taj drugi n’imet je:

إِنَّ الَّذِينَ قَالُوا رَبُّنَا اللَّهُ ثُمَّ اسْتَقَامُوا تَتَنَزَّلُ عَلَيْهِمُ الْمَلَائِكَةُ أَلَّا تَخَافُوا وَلَا تَحْزَنُوا وَأَبْشِرُوا بِالْجَنَّةِ الَّتِي كُنتُمْ تُوعَدُونَ

“Onima koji govore: "Gospodar naš je Allah" - pa poslije ostanu pri tome - dolaze meleki: "Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu koji vam je obećan.”

Allah, dž.š. na ovaj način preko meleka bogobojaznima šalje vi­jesti. Kako god oni dižu preko medija kafirski moral, tako Allah putem meleka diže mu’minski moral, pa kaže:

“Ne bojte se, ne žalostite se, i radujte se Džen­netu koji vam je obećan.”

Dalje, Allah, dž.š. ne samo da u srca ovih mu’mina ulijeva nadu i odvažnost, nego na suprotnoj strani proizvodi suprotne efekte. On u srca nevjernika ubacuje strah i sumnju. U suri El-Hašr Allah, dž.š. kaže:

يَخْرُجُوا وَظَنُّوا أَنَّهُم مَّانِعَتُهُمْ حُصُونُهُم مِّنَ اللَّهِ فَأَتَاهُمُ اللَّهُ مِنْ حَيْثُ لَمْ يَحْتَسِبُوا وَقَذَفَ فِي قُلُوبِهِمُ الرُّعْبَ يُخْرِبُونَ بُيُوتَهُم بِأَيْدِيهِمْ وَأَيْدِي الْمُؤْمِنِينَ فَاعْتَبِرُوا يَا أُولِي الْأَبْصَارِ

“A oni su mislili da će ih utvrde njihove od Al­lahove kazne odbraniti, ali im je Allahova kazna došla odakle se nisu nadali i On je u srca njihova strah ulio; vlastitim rukama i rukama vjernika svoje domove su rušili. Zato uzmite iz toga pouku, o vi koji ste obdareni!” (Hašr, 2)

Kazuje nam se: O vi posjednici razuma, uzmite ibret, uzmite pouku iz ovoga. Zar nismo na isti način i prethodne dobre narode pomagali, a uništavali kafire i nevjernike.

U suri Ibrahim kaže se:

وَقَالَ الَّذِينَ كَفَرُواْ لِرُسُلِهِمْ لَنُخْرِجَنَّـكُم مِّنْ أَرْضِنَآ أَوْ لَتَعُودُنَّ فِي مِلَّتِنَا فَأَوْحَى إِلَيْهِمْ رَبُّهُمْ لَنُهْلِكَنَّ الظَّالِمِينَ

“Nevjernici su govorili poslanicima svojim: "Ili ćete vjere naše biti ili ćemo vas, doista, iz zem­lje naše protjerati!" A poslanicima je Gospodar njihov objavljivao: "Mi ćemo nevjernike, sigurno, uništiti.” (Ibrahim, 13)

(Sličnu je stvar Buš ponudio muslimanima: ‘Ili ste sa nama ili ste protiv nas’ – op. prev.)

Allah je objavio Svojim Poslanicima:

لَنُهْلِكَنَّ الظَّالِمِينَ وَلَنُسْكِنَنَّـكُمُ الأَرْضَ مِن بَعْدِهِمْ

"Mi ćemo nevjernike, sigurno, uništiti i poslije njih vas na Zemlji nastaniti. " (Ibrahim, 13-14)

Sve ovo ali uz samo jedan šart, jedan uslov:

ذَلِكَ لِمَنْ خَافَ مَقَامِي وَخَافَ وَعِيدِ

“Biće to za one koji će se polaganja računa preda Mnom bojati i koji će od prijetnje moje stahovati." (Ibrahim, 14)

Krenite u taj boj ne da biste postigli slavu, da biste postali usp­ješan borac, predsjednik neke partije ili države, nego samo Allahova zadovoljstva radi. U suri Ali-Imaran kaže se:

إِنَّمَا ذَلِكُمُ الشَّيْطَانُ يُخَوِّفُ أَوْلِيَاءهُ فَلاَ تَخَافُوهُمْ وَخَافُونِ إِن كُنتُم مُّؤْمِنِينَ

“To vas je samo šejtan plašio pristalicama svo­jim, i ne bojte ih se, a Mene se bojte, ako ste vjernici!” (Ali ‘Imran, 175)

Jer: Od kafirskih zastrašivanja plaše se samo štićenici šejtanovi.

Poenta proučenih ajeta bila bi:

Nepostojanje takvaluka uzrokuje strah i privrženost kafirima. Obrnuto, strah od Boga eliminiše strah prema kafirima, a potiče privrženost i bliskost Božiju.

Zato mi svoje svete mjesece moramo popuniti svojim ibadetima, postom, davanjem i pomaganjem nemoćnih i slabih na način da se efekti tog našeg djelovanja ispolje i u našoj spoljašnjosti. Mi možemo da se nađemo u ukupnom kontekstu svjetskih dešavanja i da učestvujemo u tome ako počnemo od najmanjih, najsitnijih stvari u svom životu. Krenimo od svojih najbližih, komšija, rođaka prijatelja - njima se stavimo na raspolaganje u pomaganju i na taj način priskrbimo sebi odliku saosjećaja sa muslimanima – eto tako ćemo početi stvarati opće-društveni takvaluk.

Kur’an nam, naprimjer, preporučuje da u dijalogu i općenju sa kršćanima koristimo najljepši, najmekši pristup, osim sa onima od njih koji čine nasilje.

وَلَا تُجَادِلُوا أَهْلَ الْكِتَابِ إِلَّا بِالَّتِي هِيَ أَحْسَنُ إِلَّا الَّذِينَ ظَلَمُوا مِنْهُمْ وَقُولُوا آمَنَّا بِالَّذِي أُنزِلَ إِلَيْنَا وَأُنزِلَ إِلَيْكُمْ وَإِلَهُنَا وَإِلَهُكُمْ وَاحِدٌ وَنَحْنُ لَهُ مُسْلِمُونَ

“I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način, ali ne i sa onima među njima koji su nepravedni - i recite: "Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama, a naš Bog i vaš Bog jeste - jedan, i mi se Njemu pokoravamo." (El-’Ankebut, 46)

Mi prema nasilnicima ne možemo biti blagi i fini jer se u jednom hadisu veli:

“U Islamu se ne šteti nikome, ali se i ne trpi šteta ni od koga.”

Razlog za ovaj hadis je sljedeći događaj. Jedan je Medinelija kupio kuću od drugoga. Tu odmah iza njegove međe bilo je posa­đena voćka od nekog trećeg. Ovaj treći je dolazio i ulazio u avliju kuće novog vlasnika i brao plodove svoje voćke. Stalno je to činio i na­rušavao privatnost te kuće. Vlasnik kuće je prigovarao, ali ovaj nije mario. Vlasnik se, najzad, požalio Božijem Poslaniku. Poslanik je posavjetovao vlasnika onog drveta da ne uznemirava vlasnika kuće nego da samo uz njegovu dozvolu dolazi tamo. Potom mu je pre­poručio da mu proda to drvo, nudio mu je čak više od tržišne ci­jene, ali ovaj nije htio - ostao je uporan. Božiji Poslanik je na koncu naredio:

“Posijecite to drvo i dajte mu ga neka radi šta hoće s njim.”

I tada je izgovorio taj čuveni hadis:

“U Islamu se ne šteti nikome, ali se i ne trpi šteta ni od koga.”

To je isti onaj Pejgamber koji je milost svjetovima. Ne može se činiti milosrđe nekome ko čini nasilje. Došao je Poslaniku jedan podstanar koji nije imao da plati kiriju stanodavcu i požalio mu se:

“Ja nemam da platim, a on me pritišće da platim.”

Poslanik je savjetovao vlasnika da ima obzira prema bratu musli­manu, ali uzalud - ovaj je htio svoju kiriju i ništa ga nije interes­ovalo. Poslanik onda dužnome preporuči da nađe drugu kuću i da se otarasi ovog vlasnika. Ali ovaj nije mogao naći drugu kuću. Na kraju Božiji Poslanik kaže:

“Iznesi svoje stvari na ulicu i onda javno razglasi da te je taj i taj istjerao.”

Pa neka ode njegov obraz, Neka se on osramoti, jer jedan musliman u islamskoj zajednici ne smije dozvoliti da ponizi drugog muslimana. On mora biti ponižen ako hoće ponižavati druge. Taj ne može biti cijenjen u muslimanskoj zajednici ako će biti tako nemilosrdan prema muslimanu. Onda svi muslimani u zajednici moraju da znaju da je taj što se tiče imana i rejtinga među muslimanima na niskom nivou.

Imam Homeini je prije trideset dvije godine u svom dersu kazao:

“Da li je ono drvo što je bilo u tuđoj bašči ili ovaj poslodavac koji je progonio svoga postanara, da li je to samo jedna his­torijska priča koja nama može biti lijepa na sijelu, ili je to nešto u čemu se i mi trebamo prepozanati u našim drvetima koja smetaju drugima i našim poslodavcima i stanodavcima koji progone drugoga i uskraćuju mu prava? Da li ajet koji nalaže da se lopovu odsiječe ruka, da li se to odnosi samo na onog lopova koji je ukrao nekakav bezvrijedni ibrik ili se misli na one koji su ukrali slobodu ili onemogućili provođenje bitnih šeri’atskih odredbi cijelih naroda?”

Pravi lopovi nisu samo oni koji ukradu nekakav ibričić nego su pravi lopovi oni koji kradu najveća državna blaga, naftu i rudna bogatstva, muslimanskih zemalja ili bilo koje druge zemlje. Ovaj mjesec i nastupajuća dva mjeseca su prilika da posredstvom probranih ibadeta, postom, ukazivanjem pažnje nemoćnima ojačamo svoj iman, svoj takvaluk i da se taj takvaluk ozbilji u miljeu oko nas. Veliki ‘alim Tabatabai u svom tefsiru kaže:

“Mi nemamo ni jedan Kur’anski propis, ni jednu Kur’ansku odredbu o bilo čemu, a da ona nije uključila i naše društvene obaveze i naš društveni angažman!”

Uzmite namaz koji je potpuno individualna obaveza, kada učimo suru Fatihu, pa kažemo:

اهدِنَــــا الصِّرَاطَ المُستَقِيمَ إِيَّاكَ نَعْبُدُ وإِيَّاكَ نَسْتَعِينُ

“Ijjake ne’abudu ve ijjake neste’in... - Tebe obožavamo i Tebi se klanjamo, uputi nas na Pravi put.”

Ili kada izgovaramo: “Neka je na nas selam i na ispravne robove Božije”. Govori se u množini. Kada predajemo selam govorimo: “Neka je na vas selam.” Kome mi to u množini govorimo: vama Neka je selam? Allah nam nije dao neku puku naredbu poput klan­janja u pustinji. Gdje predajemo selam i govorimo “vama Neka je selam”, koga mi to tamo u množini selamamo, a nigdje nikog nema? Kada bi nas neko snimao kako okolo selamamo, a nigdje nikoga, rekao bi: “Ovaj je lud, okolo selami, a nigdje nikog nema.” No nije tako, to je samo dokaz da nema ni jednog propisa u Kur’anu, a da nije posvećen zajedničkim dužnostima, društvenim dužnostima i društvenim obavezama.

A najveće poniženje koje može zadesiti islamski svijet je to što je u srce Islamskog svijeta usađena jedna zloćudna tvorevina (Izrael). Imam Homeini je naveo jednu anegdotu:

Ušao je neki posjednik u svoju bašču kad tamo trojica mu kradu voće. Jedan je bio efendija, drugi sejjid (pripadnik loze Muhamme­dove) i treći običan čovjek. Vlasnik je pomislio: Vidi njih trojica, a ja sam - ne mogu se s njima tući. Onda je ovako postupio:

Onom efendiji kaže: “Ti si naš poštovani efendija, tebi je halal, tebi je oprošteno.” Drugom kaže: “Ti si dragi sejjid, i tebi je halal i oprošteno.”; a onda je onom trećem rekao: “Ti si krivac” i sveže ga za šljivu. Zatim je ponovo došao sejjidu i kaže mu: “Ti si dijete Pejgamberovo, ti si u redu, a šta ćeš ti efendijo u tuđem?” Onda efendiju sveže za orah. Na koncu je došao sejjidu i kaže mu: “Pejgamber je došao i pojasnio nam halal i haram, a ti kao sejjid, sin njegove loze, ti to kršiš” - i sveže i njega za jabuku.

Imam Homeini je pojasnio šta to znači na političkom planu.

“Izraelu nisu cilj Palestina i Palestinci. Izrael upravo na ovaj način veže danas Palestinu, sutra Egipat, prekosu­tra...sve nas redom.”

Danas ove globalne, kafirske sile rade upravo na isti način. Da nam Allah, dž.š. podari od svojih blagodati imana, takvaluka, pa da budemo kadri braniti svoju vjeru, svoju čast i svoje dostojanstvo.

sadržaj