Profesor Ekber Eydi

 

CIKLUS PREDAVANJA  O KUR'ANSKOJ UPUTI

TAKVA – BOGOBOJAZNOST

Prije svega zahvaljujemo se Allahu, dž.š. koji nas je učinio svojim  gostima i prosuo na nas svoje razne blagodati u mjesecu ramazanu. Poznato je da je kod nas adet i običaj da kome god dođe gost, da taj gost ima prava i hakkove na određene privi­legije. Ono što nam je Allah, dž.š. obećao kao domaćinski dar u mjesecu ramazanu jeste Njegova takva - bogobojaznost. Kao što je kazano, taj takvaluk mora da se ispolji i ukaže u vremenu poslije mjeseca ramazana. Da se ne daj Bože ne bi dogodilo da kažemo: El-hamdu lillah, pregurali smo ramazan, postili smo, čuvali se, a sad smo slobodni i možemo raditi šta hoćemo. Kur’an nalaže: Ne! Nije dovoljno posvetiti se čuvanju i ibadetima samo u mjesecu ramazanu, a raspustiti se iza ramazana. Kur’an dalje ističe da je plod ramazana takva - bogobojaznost koja treba da nas krasi i izvan ramazana. Kur’anski ajet kaže:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ كُتِبَ عَلَيْكُمُ الصِّيَامُ كَمَا كُتِبَ عَلَى الَّذِينَ مِن قَبْلِكُمْ لَعَلَّكُمْ تَتَّقُونَ

“O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste bili bogobo­jazni (da biste stekli takvaluk).” (El-Bekare, 183)

Ako se takvaluk odgoji u čovjeku, a mjesec ramazan je idealna prilika za to, to polučuje niz drugih pozitivnih rezultata.

Prva dobra posljedica priskrbljivanja takvaluka jeste povećan stepen razumijevanja Kur’ana:

هُدًى لِّلْمُتَّقِينَ الَّذِينَ يُؤْمِنُونَ

“ Ova Knjiga, u koju nema sumnje uputstvo je svima onima koji budu imali takvu i vjerovali ”(El-Bekare, 2)

Čime se hoće reći: ova Knjiga, Kur’an, uputa je većeg nivoa. Druga pozitivna posljedica takvaluka jeste da Allah, dž.š. na viši stu­panj stavlja djela učinjena u ozračju bogobojaznosti. Ako Allah primi nečija dobra djela, u tome mu je šansa da postane Božijim mil­jenikom:

وَاتَّقُواْ اللّهَ وَاعْلَمُواْ أَنَّ اللّهَ مَعَ الْمُتَّقِينَ

“I Allaha se bojte, i znajte da je Allah na strani bogobojaznih.” !”(El-Bekare, 194)

Smisao posta i ramazana je u tome da priskrbimo sebi bogobo­jaznost. Plod ramazana deponuje se u naša srca i to na način da nam se pojača takva.

Dalje se u Kur’anu veli:

الْقَرْحُ لِلَّذِينَ أَحْسَنُواْ مِنْهُمْ وَاتَّقَواْ أَجْرٌ عَظِيمٌ

“One između njih, koji su dobro činili i bogobojazni bili - čeka velika nagrada” (El-Bekare, 172)

وَاتَّقُواْ اللّهَ وَاعْلَمُواْ أَنَّ اللّهَ مَعَ الْمُتَّقِينَ

“I Allaha se bojte, i znajte da je Allah na strani bogobojaznih.” !”(El-Bekare, 194)

“Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, upustvo je svima onima koji se budu Allaha bo­jali.”

Šta to znači huden li-l-muttekin (knjiga u koju nema sumnje, koja je uputa mu’minima)? Šta takvaluk znači za nas? Kako da ga pre­poznamo? Kako da skeniramo svoju dušu, pa da prepoznamo da li nam na nekoj skali, poput pritiska, takvaluk raste ili pada. Ovaj tak­valuk ćemo prepoznati na način da ćemo učeći određene ajete prije ramazana ustanoviti da olahko prelazimo preko njih. Međutim, kad iste poslije ramazana učimo osjetimo da ih mnogo dublje razu­mijev­amo. Svako ko najednom shvati da mu Kur’anske pouke mnogo bolje liježu, znači da je ramazanom sebi priskrbio pojačani takvaluk. Postoji više i drugih pokazatelja koji će nam pokazati i od­vagati da li nam se pojačala takva ili nije. Ako smo prije ramazana mogli pet minuta da učimo Kur’an, a sada ustanovimo da možemo sedam do deset minuta, to je pokazatelj da nam se povećala žeđ i želja za Kur’anom. Znači, pojačala nam se takva, odnosno strah od Boga. Ako klanjamo namaz, pa nam je inače teško ustati na sabah, i sad najednom sa manje tegoba i lijenosti ustajemo na sabah - to je pouz­dan rezultat dejstva takvaluka. U jednom se rivajetu kaže:

“Odnos čovjeka mu’mina prema propisima vjere je kao od­nos ribe i vode, što je riba više u vodi sve je srećnija i zado­voljnija.”

S druge strane osoba koja ima u sebi munafikluka, ne daj Bože, ona se u tom slučaju u odnosu na vjerske propise osjeća kao ptica zatvorena u kafezu ili kao riba na suhom. Naravno, to ne treba da znači ako smo odnekud došli premoreni, pa smo malo zakasnili s namazom, ili trenutno ne možemo da učimo Kur’an - u tom slučaju ne treba sebi da kažemo: evo, ja postao munafik. Kao što je bio slu­čaj pojedninih ashaba za vrijeme Božijeg Poslanika, kad su došli Posalniku i rekli:

“Božiji Poslaniče, postali smo munafici!, a on im veli: ‘Ne! Vi niste postali munafici, nego se srce nakada premori, dođe do raskoraka između vašeg srca i vaših želja – te vaše srce ne može da vas prati. U tom momentu potrebno je srcu dati odmora, jer ako biste išli nasilu moglo bi to izazvati supro­tan efekat.’”

Ovu našu bogobojaznost i pobožnost možemo testirati na mnogim drugim stvarima, ne samo na odnosu prema Kur’anu. Dakle, ako smo poslije ramazana tvrđi na jeziku kad je u pitanju ogovaranje, mnogo teže se upuštamo u laganje, mnogo teže se upuštamo u neke sumnjive poslove, ili smo dobrodušniji kad je u pitanju davanje sa­dake - sve su to elementi koji pokazuju da je naše srce preporođeno u ramazanu i da nam je pojačana pobožnost, odnosno taqvaluk. Kada, u doba Božijeg Poslanika, neki ashab tri dana ne bi dolazio u džamiju, Poslanik bi otišao kod njega da se raspita šta je to, je li bolestan, što ga nema u džamiji. Šta to znači? To znači da se uvećana pobožnost u ramazanu ne odnosi samo na nas i na naše vjerske propise, nego se odnosi i na naš odnos prema drugim ljudima koji su naše džema’atlije, komšije itd... Dakle, čim je primijetio da ga tri dana nema u džema’atu, Poslanik se interesuje šta je s njim, da nije bolestan, da mu nije neko umro, da nije nekom previše dužan, pa ne može doći u džema’at, sve su to pitanja koja treba da interesuju sva­kog od nas. U rivajetu se ističe:

“Ni jedan posao kod Boga nije vrijedniji i bolje cijenjen od toga da obradujemo i obveselimo brata muslimana.”

Znači, to odobrovoljavanje brata muslimana može se ispoljiti na razne načine. Najmanje je ono da kad nailaziš kraj njegove kuće, pozvoniš i kažeš: “Eh, šta ima, kako si! Allah-emanet”, i odmah si ga odoborovoljio. Dakle, to je jedna velika stvar, a ništa ne košta. S druge strane, ništa kod Boga nije teže, i ne prouzrokuje gore posl­jedice po muslimana, nego da obneveseliš, rastužiš ili unesrećiš brata muslimana. Kao što vidimo vjera nije samo učenje Kur’ana i obavljanje namaza. Vjera je mnogo širi pojam. Ona podrazumijeva cjelokupne društvene relacije, pogotovo međusobne odnose između muslimana. Imamo i slijedeći plod takvaluka, kao što kaže Kur’anski ajet:

وَمَن يَتَّقِ اللَّهَ يَجْعَل لَّهُ مَخْرَجًا وَيَرْزُقْهُ مِنْ حَيْثُ لَا يَحْتَسِبُ

“A onome koji se Allaha boji, On će (iz teškoća) izlaz naći i opskrbiće ga odakle se i ne nada.” (Et-Talak, 2-3)

Mnoštvo je drugih ajeta koji ukazuju na relaciju čovjekove unu­trašnjosti i njegove bogobojaznosti. Dakle, govorili smo dosad o elementima takvaluka koji su vezani za našu unutrašnjost. Također, ono gdje se očituje naša bogobojaznost jesu naši svakodnevni poslovi u kojima obitavamo. Jedan Kur’anski ajet kaže:

Oni koji sebi priskrbe takvaluk, Allah, dž.š. ih postupno izvodi iz zulma i tmine na svjetlo.

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اتَّقُوا اللَّهَ يُؤْتِكُمْ كِفْلَيْنِ مِن رَّحْمَتِهِ وَيَجْعَل لَّكُمْ نُورًا تَمْشُونَ بِهِ

“O vi koji vjerujete, Allaha se bojte, On će vam dvostruku milost Svoju darovati, i daće vam svjetlo pomoću kog ćete ići.”(El-Hadid 28)

Ali, isto tako onaj ko popusti u takvaluku, ko počinje kliziti naniže, u tom slučaju Allah ga postupno izvodi iz svjetla u mrak. Ovdje se ne misli na bukvalno značenje ajeta, da Allah nekog uzme za ruku, pa ga vodi iz svijetla u mrak. Dakle, ko svojim djelom zas­luži da mu Allah, dž.š. dadne Svoj blagoslov i milost, onda cijeli svijet i cijeli Univerzum igra za njega. Sve mu pomaže da izađe iz tmine na svjetlo.

Kaže Imam ‘Ali u Nehdžu-l-balagi:

“Nema ni centimetra nebesa, a da je prazan, Božiji robovi meleci sve to pokrivaju.”

Dakle, sve te vojske Allah upregne da pomažu onome koji to traži. Kada čovjek u blagoslovljenom mjesecu ramazanu posluša Božije direktive onda sve igra na njegovu kartu - on tad počinje da priskrbljuje sebi lijep ahlak i lijep odnos prema drugima. Dakle, sve pozitivne i moralne vrline u njemu se kreiraju. Naprimjer, ide on uli­com i sretne nekog poznanika i kaže mu: “Ej, naš prijatelj je bolestan, hoćemo li ga malo obići?”, a ovaj odmah kaže “da” i kreće sa njim. Svaki takav korak, kako kaže rivajet, korak je ka Džennetu. Isto tako, javi mu se neki poznanik koji se zaista našao u nevolji, on ga zna i odmah mu izlazi u susret. Na svakom koraku on isijava tu pozitivnu energiju koja ga vodi ka pozitivnim stvarima. To je poka­zatelj da je ramazan učinio svoje.

Obrnuto, ako nije bilo ramazana, ili je ramazan bio tanak, on se ne odaziva svim tim pozivima, koračajući samo svojim putem za svojim interesima. Tada, kada je negativno nastrojen, u njemu je po­bijedila negativna energija, i onda mu cijeli Univerzum pomaže u tom negativnom pravcu. U jednom normalnom procesu kad je naprimjer, zemlja rastresita, fina i još kišom natopljena, to je dobar uslov da se posije nešto. Ako je pak, zemlja strmovita, kamenita i osušena – tada, ako se nešto i posije, jedva da se ikakav plod nađe. Sve je tu jadno i čemerno - puno truda, a nigdje ploda. Takva je i duša čovječija; ako je ona plodno tlo onda iz nje niču dobri obilni plodovi. A s druge strane, ako je nečija duša pusta i opora, ona je onda kao ona neplodna zemlja. Ako smo, dakle, mjesec ramazana završili, a nemamo pozitvni bilans u navedenim osobinama, onda smo posigurno krenuli na naopaku stranu.

Prema tome, poenta kur’ana svodi se na: Dobra djela primaju se samo od muttekina - bogobojaznih.

Znači, kad smo ramazanom sebi priskrbili osobinu takvaluka, to je tek osnova za pregnuća koji slijede poslije mjeseca ramazana. Po­nadajmo se da ćemo polučiti ovu takvu i da će nas ona krasiti ne samo u ovoj godini poslije ramazana, nego čak do kraja našeg života - jer to je jedini način da budemo sačuvani u našoj vjeri. Sad je pi­tanje kako neko može spoznati da li je priskrbio sebi takvaluk ili nije? Kur’an kaže: Da, može se to spoznati, i to putem elemenata un­utar vas samih, a i putem faktora izvan vas.

Prva pozitivna poseljedica takvaluka jeste shvaćanje Kur’anskih premisa i priskrbljivanje stvarnog Kur’anskog znanja, kao što se u suri El-Bekare, 2. ajet, kaže:

ذَلِكَ الْكِتَابُ لاَ رَيْبَ فِيهِ هُدًى لِّلْمُتَّقِينَ

   Šta to znači hudeli-l-muttekin (knjiga u koju nema sumnje, koja je uputa mu’minima)? Šta takvaluk znači za nas? Kako da ga pre­poznamo? Kako da skeniramo svoju dušu, pa da prepoznamo da li nam na nekoj skali, poput pritiska, takvaluk raste ili pada. Ovaj tak­valuk ćemo prepoznati na način da ćemo učeći određene ajete prije ramazana ustanoviti da olahko prelazimo preko njih. Međutim, kad iste poslije ramazana učimo osjetimo da ih mnogo dublje razumijev­amo. Svako ko najednom shvati da mu Kur’anske pouke mnogo bolje liježu, znači da je ramazanom sebi priskrbio pojačani takvaluk. Postoji više i drugih pokazatelja koji će nam pokazati i odvagati da li nam se pojačala takva ili nije. Ako smo prije ramazana mogli pet minuta da učimo Kur’an, a sada ustanovimo da možemo sedam do deset minuta, to je pokazatelj da nam se povećala žeđ i želja za Kur’anom. Znači, pojačala nam se takva, odnosno strah od Boga. Ako klanjamo namaz, pa nam je inače teško ustati na sabah, i sad najednom sa manje tegoba i ljenosti ustajemo na sabah - to je pouz­dan rezultat dejstva takvaluka. U jednom se rivajetu kaže:

“Odnos čovjeka mu’mina prema propisima vjere je kao od­nos ribe i vode, što je riba više u vodi sve je srećnija i zado­voljnija.”

S druge strane osoba koja ima u sebi munafikluka, ne daj Bože, ona se u tom slučaju u odnosu na vjerske propise osjeća kao ptica zatvorena u kafezu ili kao riba na suhom. Naravno, to ne treba da znači ako smo odnekud došli premoreni, pa smo malo zakasnili s namazom, ili trenutno ne možemo da učimo Kur’an – da sebi treba da kažemo: evo, ja postao munafik. Kao što je bio slučaj pojedninih ashaba za vrijeme Božijeg Poslanika, kad su došli Posalniku i rekli:

“Božiji Poslaniče, postali smo munafici!, a on im veli: ‘Ne! Vi niste postali munafici, nego se srce nakada premori, dođe do raskoraka između vašeg srca i vaših želja – te vaše srce ne može da vas prati. U tom momentu potrebno je srcu dati odmora ( jer ako biste išli nasilu moglo bi to izazvati supro­tan efekat).’”

Ovu našu bogobojaznost i pobožnost možemo testirati na mnogim drugim stvarima, ne samo na odnosu prema Kur’anu. Dakle, ako smo poslije ramazana tvrđi na jeziku kad je u pitanju ogovaranje, mnogo teže se upuštamo u laganje, sa zadrškom se upuštamo u neke sumnjive poslove, ili smo dobrodušniji kad je u pitanju davanje sa­dake - sve su to elementi koji pokazuju da je naše srce preporođeno u ramazanu i da nam je pojačana pobožnost, odnosno takvaluk. Kada, u doba Božijeg Poslanika, neki ashab tri dana ne bi dolazio u džamiju, Poslanik bi otišao kod njega da se raspita šta je to: je li bolestan, što ga nema u džamiji? Šta to znači? To znači da se uve­ćana pobožnost u ramazanu ne odnosi samo na nas i na naše vjerske propise, nego se odnosi i na naš odnos prema drugim ljudima koji su naše džematlije, komšije itd... Dakle, čim je primijetio da ga tri dana nema u džematu, Poslanik se interesuje šta je s njim, da nije bolestan, da mu nije neko umro, da nije nekom previše dužan, pa ne može doći u džemat, sve su to pitanja koja treba da interesuju svakog od nas. U rivajetu se ističe:

“Ni jedan posao kod Boga nije vrjedniji i bolje cijenjen od toga da obradujemo i obveselimo brata muslimana.”

Znači, to odobrovoljavanje brata muslimana može se ispoljiti na razne načine. Najmanje je ono da kad nailaziš kraj njegove kuće, pozvoniš i kažeš: “Eh, šta ima, kako si! Allah-emanet”, i odmah si ga odoborovoljio. Dakle, to je jedna velika stvar, a ništa ne košta. S druge strane, ništa kod Boga nije teže, i ne prouzrokuje gore posl­jedice po muslimana, nego da obneveseliš, rastužiš ili unesrećiš brata muslimana. Kao što vidimo vjera nije samo učenje Kur’ana i obavljanje namaza. Vjera je mnogo širi pojam. Ona podrazumijeva cjelokupne društvene relacije, pogotovo međusobne odnose između muslimana. Imamo i slijedeći plod takvaluka, kao što kaže Kur’anski ajet:

وَمَن يَتَّقِ اللَّهَ يَجْعَل لَّهُ مَخْرَجًا وَيَرْزُقْهُ مِنْ حَيْثُ لَا يَحْتَسِبُ

“A onome koji se Allaha boji, On će (iz teškoća) izlaz naći i opskrbiće ga odakle se i ne nada.” (Et-Talak, 2-3)

Mnoštvo je drugih ajeta koji ukazuju na relaciju čovjekove unu­trašnjosti i njegove bogobojaznosti. Dakle, govorili smo dosad o elementima takvaluka koji su vezani za našu unutrašnjost. Također, ono gdje se očituje naša bogobojaznost jesu naši svakodnevni poslovi u kojima obitavamo. Jedan Kur’anski ajet kaže:

Oni koji sebi priskrbe takvaluk, Allah, dž.š. ih postupno izvodi iz zulma i tmine na svjetlo.

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اتَّقُوا اللَّهَ يُؤْتِكُمْ كِفْلَيْنِ مِن رَّحْمَتِهِ وَيَجْعَل لَّكُمْ نُورًا تَمْشُونَ بِهِ

“O vi koji vjerujete, Allaha se bojte, On će vam dvostruku milost Svoju darovati, i daće vam svjetlo pomoću kog ćete ići.”(El-Hadid 28)

Ali, isto tako onaj ko popusti u takvaluku, ko počinje kliziti naniže, u tom slučaju Allah ga postupno izvodi iz svjetla u mrak. Ovdje se ne misli na bukvalno značenje ajeta, da Allah nekog uzme za ruku, pa ga vodi iz svijetla u mrak. Dakle, ko svojim djelom zas­luži da mu Allah, dž.š. dadne Svoj blagoslov i milost, onda cijeli svijet i cijeli Univerzum igra za njega. Sve mu pomaže da izađe iz tmine na svjetlo.

Kaže Imam ‘Ali u Nehdžu-l-balagi:

“Nema ni centimetra nebesa, a da je prazan, Božiji robovi meleci sve to pokrivaju.”

Dakle, sve te vojske Allah upregne da pomažu onome koji to traži. Kada čovjek u blagoslovljenom mjesecu ramazanu posluša Božije direktive onda sve igra na njegovu kartu - on tad počinje da priskrbljuje sebi lijep ahlak i lijep odnos prema drugima. Dakle, sve pozitivne i moralne vrline u njemu se kreiraju. Naprimjer, ide on uli­com i sretne nekog poznanika i kaže mu: “Ej, naš prijatelj je bolestan, hoćemo li ga malo obići?”, a ovaj odmah kaže “da” i kreće sa njim. Svaki takav korak, kako kaže rivajet, korak je ka Džennetu. Isto tako, javi mu se neki poznanik koji se zaista našao u nevolji, on ga zna i odmah mu izlazi u susret. Na svakom koraku on isijava tu pozitivnu energiju koja ga vodi ka pozitivnim stvarima. To je poka­zatelj da je ramazan učinio svoje.

Obrnuto, ako nije bilo ramazana, ili je ramazan bio tanak, on se ne odaziva svim tim pozivima, koračajući samo svojim putem za svojim interesima. Tada, kada je negativno nastrojen, u njemu je po­bijedila negativna energija, i onda mu cijeli Univerzum pomaže u tom negativnom pravcu. U jednom normalnom procesu kad je naprimjer zemlja rastresita, fina i još kišom natopljena, to je dobar uslov da se posije nešto. Ako je pak, zemlja strmovita, kamenita i osušena – tada, ako se nešto i posije, jedva da se ikakav plod nađe. Sve je tu jadno i čemerno - puno truda, a nigdje ploda. Takva je i duša čovječija; ako je ona plodno tlo onda iz nje niču dobri obilni plodovi. A s druge strane, ako je nečija duša pusta i opora, ona je onda kao ona neplodna zemlja. Ako smo, dakle, mjesec ramazana završili, a nemamo pozitvni bilans u navedenim osobinama, onda smo posigurno krenuli na naopaku stranu

sadržaj