Profesor Ekber Eydi

 

CIKLUS PREDAVANJA  O KUR'ANSKOJ UPUTI

NEKI ALLAHOVI ATRIBUTI

Allah, dž.š. nam je propisao obaveze, taqlifat, radi nas samih. Mi potrebujemo Allaha, a Allah ne potrebuje nas. Allah je u apsolutnoj neovisnosti od nas, a mi smo, s druge strane, u apslolutnoj ovisnosti od Allaha, dž.š. Plodovi naših nastojanja, naših aktivnosti i rada po propisima Božijim vraćaju se nama, ne vraćaju se Allahu, dž.š. U suri En-Nedžm, 40. ajet, kaže se:

”.. i trud njegov će se sigurno vidjeti.”

Sve što čovjek stekne na Ovom svijetu: imetak, kuću, ženu, djecu, porodicu - sve će to jednog dana ostaviti i krenuće praznih ruku prema svome Gospodaru. Jedina stvar koja će mu svijetliti put prema njegovom Gospodaru i koju će ponijeti sa sobom, jesu nje­gova, na Ovom svijetu, učinjena djela. Ako čovjek učini vrijedna djela: post, namaz i ostala dragocjena djela sa dobrim nijjetom na Ovom svijetu, na Onom svijetu će naći prosvjetljavajuće blagodati svoga Gospodara - dakle, vidjet će beskrajne prostore i ljepote kod svog Gospodara. Ako se, pak, s druge strane, taj isti čovjek bude hranio haramom, kršio prava drugih, suprotstavljao se Božijim di­rektivama – još na onom svijetu ga čeka tmina, a na onom vječna Džehennemska kazna.

Imam ‘Ali u Nehdžu-l-balagi kaže:

“Ono što vam je Allah, dž.š. propisao kao farzove, to su zapravo vaše potrepštine, to je ono što vi potrebujete. Pa, zato tražite od Allaha pomoć da u izvršenju tih obaveza budete uspješni.”

Čuvena izreka u ajetu sure El-Isra’:

وَمَا ظَلَمَهُمُ اللّهُ وَلَـكِنْ أَنفُسَهُمْ يَظْلِمُونَ

“Ne čini njima Allah nepravdu, oni je sami sebi čine.” (Ali -Imran117)

مَنْ عَمِلَ صَالِحًا فَلِنَفْسِهِ وَمَنْ أَسَاء فَعَلَيْهَا ثُمَّ إِلَى رَبِّكُمْ تُرْجَعُونَ

“Onaj koji čini dobro - sebi ga čini, a onaj ko radi zlo - radi protiv sebe, a na kraju ćete se Gospodaru svome vratiti.” (El-Džasija, 15)

U tom smislu u suri El-Enbija, 19. ajet, nalazimo jedan opći za­kon za sve ljude i sva bića, svi ljudi i sve drugo živo i neživo Božije je vlasništvo:

وَلَهُ مَن فِي السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ وَمَنْ عِندَهُ لَا يَسْتَكْبِرُونَ عَنْ عِبَادَتِهِ وَلَا يَسْتَحْسِرُونَ

“Njegovo je ono što je na nebesima i na Zemlji! A oni koji su kod Njega ne zaziru da mu se klanjaju, i ne malaksavaju.”

Zašto se oni ne zamaraju i zašto ih ne sustiže malaksalost? Zato što su svjesni svoje neimaštine i svog siromaštva i svoje potpune ovisnosti od Boga, a s druge strane, svjesni su ekskluzivnog i kom­pletnog Božijeg posjedovanja svega. Zanimljiv je dio Kur’anskog ajeta gdje se kaže “ve la jestahsirun - لَا يَسْتَكْبِرُونَ”, dakle, “ne malak­saju.” Zašto ne malaksaju? Zato što se njima stalno otkrivaju neke nove činjenice, neke nove spoznaje i neki novi detalji. I zato ih nikad ne hvata umor (misli se na meleke koji se neprestano Bogu klanjaju).

Upravo ta činjenica, s jedne strane, apsolutno siromaštvo i ne posjedovanje ničega, a s druge strane, apsolutno bogati i svemoćni Gospodar i Njegova premoćna pojava - čine to da Mu oni neprestano čine tesbih i neprestano Ga slave i veličaju, i da im to nikad ne dosadi. U toku svakog novog momenta njihovog ibadeta, veličanja i slavljenje Allaha, dž.š. oni doživljavaju novo otkrovenje, novo prosvjetljenje, i upravo je to razlog da imaju još veći motiv, još veću stimulaciju da Ga još više obožavaju.

U sljedećoj dovi se kaže:

“Bože moj, učini me objektom Tvoga obraćanja, i od onih kojima se Ti okrećeš, i za koje važi ‘Lebbejke, Lebbejke’ – odazivam Ti se, odazivam Ti se. Bože moj, učini me od onih Tvojih cijenjenih i bliskih robova, sa kojima Ti bātinski razgovraš, pa da moji zāhirski plodovi budu rezultat te moje uzvišene bātinske spoznaje.”

To što vidimo iz biografija Resulullaha i njegovih bliskih čla­nova porodice da su u ibadetu bdjeli većinu noći, pa i sve do same zore, to je stoga što su oni u ibadetu osjećali zadovoljstvo - zato što su osjećali pravo uživanje u tim trenucima.

Mušrici su zarobili trojicu ashaba i potom ih odveli na jednu poljanu s ciljem da ih objese. Okupili su se okolo, prvu dvojicu su objesili i kada je treći od njih došao na red, jedan od mušrika mu kaže:

“Zar ne bi poželio da se umjesto tebe nađe Muhammed, a da ti budeš slobodan?” Ashab mu odgovara: “Tako mi Allaha, kada bi samo jedan trn trebao da ubode nogu Muhamme­dovu, ja bih radije poželio da budem više puta ubijen, nego da trn ubode nogu Muhammedovu.”

U 143. i 144. ajetu sure El-A’raf, imamo anegdotu sa Musaom, a.s. gdje je upravo pokazano primjerom kako napredovanje u vjeri uzrokuje još veću čežnju za još većim napretkom. Kada je Musa a..s., došao na mjesto susreta sa svojim Gospodarom, Allah mu se obratio, a Musa reče:

وَلَمَّا جَاء مُوسَى لِمِيقَاتِنَا وَكَلَّمَهُ رَبُّهُ قَالَ رَبِّ أَرِنِي أَنظُرْ إِلَيْكَ قَالَ لَن تَرَانِي وَلَـكِنِ انظُرْ إِلَى الْجَبَلِ فَإِنِ اسْتَقَرَّ مَكَانَهُ فَسَوْفَ تَرَانِي فَلَمَّا تَجَلَّى رَبُّهُ لِلْجَبَلِ جَعَلَهُ دَكًّا وَخَرَّ موسَى صَعِقًا فَلَمَّا أَفَاقَ قَالَ سُبْحَانَكَ تُبْتُ إِلَيْكَ وَأَنَاْ أَوَّلُ الْمُؤْمِنِينَ قَالَ يَا مُوسَى إِنِّي اصْطَفَيْتُكَ عَلَى النَّاسِ بِرِسَالاَتِي وَبِكَلاَمِي فَخُذْ مَا آتَيْتُكَ وَكُن مِّنَ الشَّاكِرِينَ

“Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!” - “Ne možeš Me vidjeti” - reče - “ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svom mjestu, vidjećeš Me!” I kad se Gospodar njegov onom brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Musa se onesviješćen strovali. Čim se osvijesti, reče: “Hvaljen Neka si! Kajem Ti se, ja sam prvi vjernik!” - “O Musa”, - reče On – “Ja sam tebe odlikovao nad ostalim svijetom poslanstvom Svojim i govorm Svojim. Ono što ti dajem uzmi i zahvalan budi!”

Vidi se da je Musa, a.s. imao jednu želju, jednu potrebu od svoga Gospodara i vidimo kako mu je njegov Gospodar odgovorio. Gri­ješimo ako budemo ovu dogodovštinu sa Musaom a.s. tretirali na način da je Musa, a.s. želio očima vidjeti Allaha. U startu dobijamo odgovor da je to nemoguće. Jer, ako ovim dunjalučkim očima želimo bilo šta da vidimo, to nešto mora biti materijalne prirode, jer pri­rodna je stvar da duhovne i metafizičke stvari ne možemo posmatrati obič­nim očima. Međutim, poznato je iz Kur’an-i kerima da se Uz­višeni Allah ne može pretvarati u bilo kakvu materijalnu stvar niti materi­jalnu priliku da bi se vidio poput kakvog materijalnog objekta. Znači, svaku stvar koju želimo da vidimo, ona mora biti tačno na određe­nom mjestu, pod određenim uglom, u određenom vremenu is­pred nas. A poznato je da Uzvišenom Allahu, dž.š. ništo ne sliči, baš kao što to kaže Kur’anski ajet:

وَلَمْ يَكُن لَّهُ كُفُوًا أَحَدٌ

“Ništa Njemu nije slično ni prilično”(El-Ihlas, 4)

I pošto je On Moćno Biće, beskrajno po svojim kvalitetima i ne­dokučivo po svojim sifatima, u tom smislu je On nedokučiv našim ovosvijetskim čulima. Sve što je beskrajno i beskonačno po svom karakteru i po svojim atributima, prirodna je stvar da je nedokučivo nekim ograničenim čulima Ovog svijeta. Jasno je da ako je nešto beskonačno, onda ono ne može biti na nekom određenom mjestu; i obrnuto, ako je nešto na određenom mjestu, automatski to znači da je ono ograničeno. Prema tome, ovo je kontradikcija i nikako se ovo dvoje ne može naći u istom. A s druge strane, znamo da Musa, a.s. pripada jednom od peterice velikih, ‘azam, Pejgambera.s. Prema tome, čak je i nama jasno da je nemoguće, sa ovim ograničenim vi­dom i pogledom, obuhvatiti nešto što je beskonačno po svom dometu, te je logično da je to bilo nedokučivo i samom Musau, a.s.. U suri El-En’am se veli:

لاَّ تُدْرِكُهُ الأَبْصَارُ وَهُوَ يُدْرِكُ الأَبْصَارَ وَهُوَ اللَّطِيفُ الْخَبِيرُ

“Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire; On je milostiv i upućen u sve.” (El-En’am, 103)

Dakle, Musa, a.s. je zasigurno dobro znao sadržaj ovog ajeta, te je znao da njegov pogled ne doseže do Biti, Zata, njegovog Stvor­itelja. Stoga je posve logično da ne možemo iz ajeta “Gospodaru, ja bih želio da Te vidim قَالَ رَبِّ أَرِنِي - أَنظُرْ إِلَيْكَ ”, pripisati neznanje Musau, a.s., niti želju da ovodunjalučkim očima obuhvati svoga Go­spodara.

Međutim, postoje okolnosti kada će se moći vidjeti naš Gospo­dar - samo da vidimo na kakav način. U suri Kijamet 22. i 23. ajet kaže se:

وُجُوهٌ يَوْمَئِذٍ نَّاضِرَةٌ إِلَى رَبِّهَا نَاظِرَةٌ

“Toga dana će Neka lica blistava biti. u Gospo­dara svoga će gledati.” (El-Kijamah, 22-23)

U suri En-Nedžm, 11. ajet, kaže se:

مَا كَذَبَ الْفُؤَادُ مَا رَأَى

“Srce (fuad) nije poreklo ono što je vidjelo.”

A u 12. ajetu se kaže:

أَفَتُمَارُونَهُ عَلَى مَا يَرَى

“Pa zašto se prepirete s njim o onom što je vidio?.”

Iz navedenih ajeta vidimo da će neki ljudi - kao što je Poslanik već imao priliku da to doživi na Ovom svijetu - na Sudnjem danu imati priliku da vide svog Gospodara, ali ne ovim materijalnim očima već očima svoga srca. U 53. ajetu sure Fussilet ističe se:

أَلَا إِنَّهُمْ فِي مِرْيَةٍ مِّن لِّقَاء رَبِّهِمْ أَلَا إِنَّهُ بِكُلِّ شَيْءٍ مُّحِيطٌ

“Oni sumnjaju da će pred Gospodarom svojim stati, a On znanjem svojim obuhvata sve.”

U 22. ajetu sure Kaf se kaže:

لَقَدْ كُنتَ فِي غَفْلَةٍ مِّنْ هَذَا فَكَشَفْنَا عَنكَ غِطَاءكَ فَبَصَرُكَ الْيَوْمَ حَدِيدٌ

“Ti nisi mario za ovo, pa smo ti skinuli koprenu tvoju, i danas (na Sudnjem danu) ti je vid oštar.”

Ovdje smo čuli nekoliko ajeta koji se tiču potvrda i negiranja. Posve je jasno da svako ko želi da se osvjedoči u svog Gospodara u svom bātinu, potrebno je da u jednom vremenskom periodu čini određena Bogu ugodna djela i dobročinstva - i da stekne jedno nužno znanje preko koga dobija prosvjetljenje. Ali, pri svemu ovome moramo imati u vidu činjenicu da se moramo čuvati i uvijek voditi računa o onom što smo citirali iz Kur’ana, da se posljedice naših djela nama vraćaju, a ne Gospodaru. Ako naše djelo bude falično i nedostatno, onda će i ovo naše zāhirsko znanje biti falično i ne­dostatno.

Kur’an-i Kerim daje primjer i za uzora cijelom čovječanstvu nudi Ibrahima, a.s.. Tako iz primjera Ibrahima, a.s. i njegovih dijela i nastojanja možemo vidjeti da su i nama kapije te staze otvorene i da i mi možemo kročiti tim putem. U ajetu iz sure El-Hakk nalazimo jas­niji primjer:

لَتَرَوُنَّ الْجَحِيمَ ثُمَّ لَتَرَوُنَّهَا عَيْنَ الْيَقِينِ

“Džehennem ćete vidjeti jasno! I još jednom, doista ćete ga vidjeti očigledno!” (Et-Tekasur 6-7).

Ovo da “ćete vidjeti Džehennem - لَتَرَوُنَّ الْجَحِيمَ ثُمَّ ” ne misli se na Ahiret, tj. ne misli se da ćemo Džehennem vidjeti tek tamo na Ahiretu, jer tamo ne treba ‘ilm i jekin, tamo je ionako sve transpar­entno izloženo. Misli se na odabrane robove Božije koji, kad steknu još na Ovom svijetu jekin i potpuno saznanje, otvoriće im se duhovni vidici i oni će moći da vide Džehennem i Džennet još sa Dunjaa. Obrnuto, oni koji nisu stekli jekin na Ovom svijetu, oni će tek tamo vidjeti Džehennem i Džennet. Prema tome, robovanje i poslušnost svome Gospodaru na Ovom svijetu ima za posljedicu opskrbu nekim dragocjenim plodovima, i to plodovima koji se ne vraćaju Gospo­daru, nego se vraćaju Njegovom robu.

Postoji i jedan paradoks: oni koji danas imaju sluge na Zemlji - koji su vlasnici nekih firmi, i oni koji imaju sluge u državnim struk­turama vlasti itd..., što su im sluge bliže to su one slobodnije od određenih aktivnosti - dakle, dobijaju lakše poslove. Međutim, kod Gospodara svjetova, Allaha, dž.š. stvari stoje obrnuto: oni koji su Mu bliži imaju više obaveza i više obavljaju ibadet - i kako više napre­duju sve više ibadeta čine.

Vidjela je jedne noći Ummu-l-mu’minin, Aiša, Božijeg Poslanika, s.a.v.a. kako obavlja dugu sedždu i kako jeca na sedždi. Čekala je dugo, i na kraju, kad se digao, upitala ga je:

“Zar ti nije tvoj Gospodar obećao Džennet?’ On je odgo­vorio: “Jeste!” – “Pa, zar ti nije tvoj Gospodar obećao zaštitu od Džehennemske vatre?” On je odgovorio: “Jeste!” – “Pa, čemu onda tolika sedžda i toliki ibadet?” On je ka­zao: - “Zar da pored svih blagodati mog Gospodara budem rob nezahvalan. Zar prema Gospodaru - koji nema nikakve potrebitosti prema meni, a ja imam potpunu potrebitost prema Njemu - i koji mi je uz to garantovao i Džennet - pa zar da ne osjećam dužnost da Mu se za veliku blagodat Nje­govu zahvaljujem ibadetom.”

Prema tome, Božiji Poslanik, s.a.v.a. nam je ovim poručio:

Ta Božija nepotrebitost prema meni, Njegova neovisnost od mene i Njegova velika ljubav i blagodarnost prema meni čini me obaveznim da ja, zarad zahvalnosti, sam sebi naredim da činim ­dodatni ibadet

sadržaj