Profesor Ekber Eydi

 

CIKLUS PREDAVANJA  O KUR'ANSKOJ UPUTI

ODNOS BOGA, VLASTI I NARODA

Ctirajući riječi imama ‘Alija iz Nehdžu-l-balage, gdje smo go­vorili o uzvišenim pravima Božijim nad čovjekom, bilo je postavljeno pitanje bogatstva i imetka kao dara Božijeg, iliti - zašto pojedinci taj dar Božiji zloupotrebljavaju i ne koriste ga na halal i dozvoljen način. Ovaj materijalni imetak nije jedino bogatstvo koje ljudi mogu posjedovati, ta bogatstva mogu biti izražena na druge načine, može to biti ‘ilm, ahlak i neke druge moralne osobine.

Postoje rivajeti koji govore o tome kada se čovjek nađe u Ber­zahu, pa bude ispitivan, pogotovo kada na red dođe njegov imetak, tada će čovjeka spopasti tuga, žalost i ojađenost zbog propuštenog. I dok bude sav obuzet brigom zbog berzahskih muka i tegoba, i teškog ispitivanja i mučnog odgovaranja na pitanja gdje i kako je potrošio imetak - pored njega će naići jedan lijep i raspoložen čovjek iz čijeg lica će isijavati fini nūr, i sa njim će se upitati. Onda će ovaj naš mejt, a sve se odvija u kaburskoj tmini, upitati ovoga novopridošlog - a ko si ti tako veseo i raspoložen, a ja sam u ovakvoj brizi i belaju? Onda će mu ovaj kazati: pa ja nisam niko drugi do tvoje djelo, jer si jed­nom onoga brata muslimana oraspoložio lijepim gestom, razbio si njegovu brigu i tegobu i ja ću biti tvoj drug i pratilac uz tebe sve dok te, ako Bog da, na kraju ne uvedem u Džennet.

Iz ovoga vidimo da jedino bogatstvo nije imetak ni novac - nego je to lijepo ponašanje, ahlak, korisno znanje i sve druge moralne vri­jednosti. Spasonosna djela protiv kaburskog azaba mogu biti tako sitna i neznatna, kao što je naprimjer prevesti nekog nemoćnog starca ili staricu preko puta, ali tako djelotvorna za Onaj svijet. Snaga i moć koje nam Bog podari ne smiju biti razlogom našeg uz­dizanja, ohol­jenja i samoreklamiranja, nego moraju biti sredstvo naše milosti i blagodarnosti prema drugima.

Allah, dž.š. je jedan dio svojih prava prenio na ljude iz naroda i ako oni lijepo postupaju po Božijim propisima onda oni realizuju jedan dio Božanskih prava na Zemlji. Ako se ta Božanska prava, prenesena i ustupljena nekoj vlasti, valjano upotrebljavaju, tj. ne zloupotrebljavaju se - eto razloga za spuštanje Božije milosti i Božije blagodati u njihovim daljim poslovima i akcijama. Uzvišeni Allah u časnom Kur’anu u suri Imran, 194. i 195. ajet, ističe da je On po­jedine vlasti koje postupaju po Njegovim direktivama znao podržati tako da je slao tri do pet hiljada svojih meleka koji bi bili upučivači i podržavači onih koji ispunjavaju Allahove propise, da bi oni na kraju i pobijedili.

وَلَقَدْ نَصَرَكُمُ اللّهُ بِبَدْرٍ وَأَنتُمْ أَذِلَّةٌ فَاتَّقُواْ اللّهَ لَعَلَّكُمْ تَشْكُرُونَ إِذْ تَقُولُ لِلْمُؤْمِنِينَ أَلَن يَكْفِيكُمْ أَن يُمِدَّكُمْ رَبُّكُم بِثَلاَثَةِ آلاَفٍ مِّنَ الْمَلآئِكَةِ مُنزَلِينَ

“Mi smo vas na Bedru podržali kada ste u očima svojih dušmana izgledali sićušni i slabi.” - “O Poslaniče, ti si govorio ljudima, nije li vam dovoljno da vas Allah podrži sa tri hiljade me­leka?, a ako vi budete saburli i imali bogobo­jaznost, onda će vam Allah poslati pet hiljada meleka da biste pobijedili.” (Ali-Imran, 123. i 124)

Ali ako se ne bude poštovala ova korelacija između Boga, vlasti i naroda, u 42. ajetu sure Eš-Šura kaže se:

وَالَّذِينَ يَنقُضُونَ عَهْدَ اللّهِ مِن بَعْدِ مِيثَاقِهِ وَيَقْطَعُونَ مَآ أَمَرَ اللّهُ بِهِ أَن يُوصَلَ وَيُفْسِدُونَ فِي الأَرْضِ أُوْلَئِكَ لَهُمُ اللَّعْنَةُ وَلَهُمْ سُوءُ الدَّارِ

“A oni koji ne ispunjavaju dužnosti prema Al­lahu, iako su se na to čvrsto obavezali, i kidaju ono što je Allah naredio da se poštuje, i čine nered na zemlji - njih čeka prokletstvo i na­jgore prebivalište!” (Er-Ra’d, 25)

Ovo ne mora bukvalno podrazumijevati državnu vladu, to se od­nosi na sve ćelije vlasti - a ćelije vlasti predstavljaju svaki dom i svaka porodica. Čak i u toj osnovnoj ćeliji vlasti može se činiti na­silje i zulum; može se dogoditi da čovjek čini nasilje ženi ili djeci, a mogu i oni činiti prema njemu nasilje. Gdje god se budu kršili ti Božiji nazori i poredak, svugdje tu treba očekivati Božiju kaznu. Nemojte to zamišljati na način: evo, stići će ih s neba munja ili će se nešto svaliti na kuću, ili će im zemljotres kuću srušiti - ne mora ništa od toga da se desi - dovoljno je da Allah dadne jednom članu porodice loš ahlak i da se time poremeti kompletna atmosfera u kući, pa da svi iskopaju ratne sjekire i da svakodnevno bude haos, jad i čemer. Ako se, pak, budu poštivala prava svih jednih prema drugima i naravno Božija prava, povrh toga - u tom slučaju, eto meleka koji donose Božiji rahmet u kuću.

Nije dovoljno da poštivanje prava bude jednostrano, to pošti­vanje mora da bude dvostrano; svi moraju da poštuju prava onog drugog: - muž ženina prava, ona njegova prava, djeca prava roditelja i obrnuto - i tada će sve da funkcioniše. Ako te relacije dožive sud­binu da se prema jednoj strani učini nasilje, a ona ispravna bude, onda će Allah, dž.š. sigurno podržati tu stranu.

U jednom hadisu se ističe:

“Allah će dozvoliti da vlast opstoji na kufru, ali neće doz­voliti da vlast opstoji na zulumu”.

Uzmimo za primjer zapadne zemlje, ima tu dosta elemenata pravednosti, i makar oni imali kafirsku vlast, ona će duže opstati, jer Allah, dž.š. ističe:

الَّذِينَ يُبَلِّغُونَ رِسَالَاتِ اللَّهِ وَيَخْشَوْنَهُ وَلَا يَخْشَوْنَ أَحَدًا إِلَّا اللَّهَ وَكَفَى بِاللَّهِ حَسِيبًا

“A dovoljno je to što će se pred Allahom račun polagati!” (El-Ahzab, 39)

Dakle: na kraju će oni opet Meni doći i polagat će račune.

Ali ondje gdje se ašićare krše prava, Allah, dž.š. će posigurno uništiti tu vlast. (primjer uništenja diktatorske vlasti Sadama Husejna – op. prev.)

Imam Ali, u svojoj vasijetnami, svom sinu Hasanu poručuje:

“Posebno vodi računa o tome da se kod tebe, u tvojoj vlasti i oko tebe, ne čini nasilje onome koji nema drugog zaštitnika do samog Boga.”

Da se ne bi dogodilo da neko pomisli kako tamo neki diktator u porodici kaže: Aha, ovu sam ženu doveo, ona nema kud sada, imam totalnu vlast nad njom i mogu da joj radim šta ja hoću. Ili obrnuto, da žena kaže: ovom svom mužu smotonji mogu po glavi šetati, a on ni mukajt. U oba ta slučaja Bog će vrlo brzo reagovati i donijjeti od­luku protiv one osobe koja krši prava ove druge.

U Nehdžu-l-balagi kod Imam ‘Alija nalazimo i ovu preporuku:

Neka znate da u najveće farzove i obaveze spada poštivanje međusobnih prava: s jedne strane, pripadnika vlasti, i,s druge strane, naroda, kao onih na koje se ta vlast odnosi. I jedni i drugi moraju ono što se na njih odnosi poštivati. Kada se ispoštuju ona prava koja sljeduju narod od njegove vlasti, Allah, dž.š. će uspostaviti vahdet i jedinstvo tog naroda i te vlasti, tako da će to biti jedna čvrsta građevina. Ako se to ne bude dogodilo, tada će Allah poremetiti stubove i nosače te vlasti, i ona će pasti.

Druga stvar koja mora biti poštovana u korelaciji vlasti i naroda jeste: omogućiti vjeri da “cvjeta”, da niko ne bude kočnica procvatu vjere u društvu. Upravo ovo pitanje cvjetanja i napretka vjere ne smije da se svede na jedno mjesto, nego to treba da se tiče i porodice i društva i ofisa i tvornica i svih segmenata društva. Prema tome, moguće je da jedan roditelj tokom nekog vremena nameće djetetu neke vjerske propise i obaveze, ali ako dijete u sebi osjeća da je ro­ditelj zālim i nepravedan prema njemu, ono će u svojoj dubini tajiti taj svoj otpor prema vjeri - prvi put kada ne bude očeve paske nad njim, pitanje je šta će biti sa njegovom vjerom.

Iz gore rečenog može se razumjet da bi vjera opstala u društvu ona potrebuje:

Ø      snagu sile,

Ø      snagu misli,

Ø      i snagu ekonomije.

Kakva je razlika između sile u dînu i sile kod onih drugih. Kod onih drugih sila je potrebna da bi ojačali svoju vlast, da bi ojačali poluge represivnog sisitema - a u dînu ta sila je potrebna da bi se sputale ruke silnika i zalima, da bi preduprijedila nasilje nad nemoć­nima u društvu. Zato Kur’an zapovijeda:

وَلاَ تَسُبُّواْ الَّذِينَ يَدْعُونَ مِن دُونِ اللّهِ فَيَسُبُّواْ اللّهَ عَدْوًا بِغَيْرِ عِلْمٍ كَذَلِكَ زَيَّنَّا لِكُلِّ أُمَّةٍ عَمَلَهُمْ ثُمَّ إِلَى رَبِّهِم مَّرْجِعُهُمْ فَيُنَبِّئُهُم بِمَا كَانُواْ يَعْمَلُونَ

“Ne grdite one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne misleći šta govore Allaha grdili. - Kao i ovima, tako smo svakom narodu lijepim postupke njihove predstavljali. Oni će se, na kraju, Gospodaru svome vratiti, pa će ih On o onom što su radili obavijestiti.” (Al–An’–am, 108)

Tj. nemojte vi psovati njihove idole, njihove svetinje, jer će se dogoditi da će oni uzvratiti vama. A kada vi psujete i vri­jeđate nji­hove svetinje, vi, praktično, niste ništa uvrijedili jer to je fikcija, a s druge strane, oni će kod vas uvrijediti stvarnu vrijednost. Stoga Islam smatra, i to je načelo Islama, da je nametanje vjere bilo kome nasilu najgluplja stvar. Treća posljedica poštivanja ovih međusobnih prava vlasti i naroda, na način kako je to Bog propisao, proizvodi posl­jedicu jednog općeg blagostanja, selameta i zdravlja društva uopšte. U Nehdžu-l-balagi se kaže:“Neće jedan narod dospjeti do selameta, sve dok se otvoreno ne pobuni protiv svojih zalimskih vladara, a ni vladar - zālim neće prepustiti vlast narodu, sve dok je narod ne uzme od njega silom.” Zato u Kur’anu nalazimo dva simbola zdravlja jed­nog društva, to su:

Ø      obavljajnje namaza,

Ø      i dijeljenje zekata

فَأَقِيمُوا الصَّلَاةَ وَآتُوا الزَّكَاةَ وَاعْتَصِمُوا بِاللَّهِ هُوَ مَوْلَاكُمْ فَنِعْمَ الْمَوْلَى وَنِعْمَ النَّصِيرُ

“Zato, namaz obavljajte i zekat dajite i u Al­laha se pouzdajte” (El-Hadždž, 78)

إِنَّمَا وَلِيُّكُمُ اللّهُ وَرَسُولُهُ وَالَّذِينَ آمَنُواْ الَّذِينَ يُقِيمُونَ الصَّلاَةَ وَيُؤْتُونَ الزَّكَاةَ وَهُمْ رَاكِعُونَ

“Vaši zaštitnici su samo Allah i Poslanik Nje­gov i vjernici koji dok namaz obavljaju zekat daju. (El-Ma’ide, 55)

Ako neko hoće da testira sebe, a ima vlast u rukama, i želi da provjeri da li mu je ta vlast hajr ili zlo - neka vidi da li mu ta vlast na osnovu namaza proizvodi pozitivnu mentalnu atmosferu i na osnovu zekjata valjanu ekonomsku situaciju u društvu - ako je oboje ovo dobro, onda može da kaže da mu valja vlast i da i on dobro vlada. U protivnom, loša mu je vlast. Dakle, u slučaju da vlast ne ispunjava obaveze namaza i zekata i ne vodi računa o duševno-ekonomskoj ravnoteži, u društvu će nestati međusobne pljačke, ubijanja, etiketiranja i svih drugih opakih moralnih oso­bina. Nasuprot tome, pojavit će se procvat dîna, a to je znak op­ćeg blagostanja. Ovo je jasno i iz toga što je Božanski dîn odraz Božanskog fitreta u čovjeku, pa ako se taj fitret razvije na pravi način - to je dokaz da su i ljubav i samilost uspostavljeni među ljudima i da se oni međusobno u društvu poštuju. Tada će taj dio Zemlje gdje se provodi takva vlast biti kao džennetska bašča ok­ružena džehennemskim vatrama.

Čuveni naučnik Blez Paskal ima jednu divnu rečenicu o ljubavi:

“Ako bi se sve sile i sve moći, sabrale na jednom mjestu na Zemlji, a naspram njih bio samo djelić ljubavi, efekti moći ne bi mogli parirati efektima te ljubavi.”

Ako čovjek misli samo na sebe i svoj interes i svoju korist, onda neće biti mjesta da se njegova ljubav transponira i prenese na druge. Jer ljubav je većeg nivoa od materije i od moći, ali ne na način da u ovom materijalnom svijetu neko pomisli: eno onaj ima ljubav, pa šta, oni ga tamo tenkovima razvaljuju! Ne misli se to bukvalno efektima materijalne logike. To se postiže na način da čovjek žrtvujući se i prenoseći svoju ljubav na druge - sebe oslo­bađa i oslobađa svoj nefs. U tom slučaju, čovjek se ne plaši ni onih drugih, ni sebe samog i on tada putuje stazom koja vodi prema luci spasa, prema svome Gospodaru. Onaj ko je narci­soidan ne može prenositi dio ljubavi na druge.

Pokazatelj ovoga je sam Poslanik i velikani Ehlu-l-Bejta i druge evlije, koji su uvijek svoja prava podređivali drugima. Doz­voljavali su da se njihova prava krše na račun prava drugih. Imam ‘Ali u Nehdžu-l-balagi kaže:

“Neću se pobuniti protiv vas sve dok budete kršili samo moja prava. Kada počnete da kršite prava drugih, ustat ću protiv vas.”

Vrijeme je da se malo preispitamo, da upitamo naš ruh koliko u nama ima mjesta za druge. Koliko smo spremni vlastitog su­veriniteta prepustiti drugima da bismo malo branili njihova prava, a ne samo svoja. Hakk i istina teme su o kojima se hiljadu preda­vanja može održati, ali kad se provodi u praksi onda je to najtanja stvar koja se jedva provlači kroz iglene uši. Hakk je univerzalna kategorija kao kiša: kad pada svima pada - i nema niko pravo da je priskrbi samo sebi. Naravno, može neko to pravo uzurpirati samo za sebe, ali samo privremeno, ali kad dođe vrijeme morat će plaćati račun. Hakk je nešto poslano svima i nužno je potrebno da bude pravilno raspoređen na sve. Kada se pravda u društvu raspo­dijeli valjano i kada svi budu postupali prema onome što je is­pravno i pošteno, tu vrijeme samo po sebi donosi plodove i tada dolazi period općeg blagostanja.

Vrijeme je inače potčinjeno čovjeku, ono je u vlasti čovjeka. Ako čovjek valjano postupa, onda je on upregnuo vrijeme da radi za njega. Ako se u protivnom čini fesad, fitna i smutnja u društvu - onda smo sami upregnuli vrijeme protiv sebe. Sami smo od vremena učinili zlog partnera. Pjesnik Hafiz kaže:

“O ti, posjedniče vlasti, koji imaš sve pri sebi, iz zahval­nosti prema Bogu, koji ti je podario tu vlast, dođi i ovog derviša malo obraduj; malo se približi srcu ovog jadnog i bijednog derviša, pusti zrake milosti preko zidina te tvoje vlasti.”

Tako Božiji Poslanik, s.a.v.a. kaže:

”Onaj ko u vremenu svoje snage i zdravlja posjeti bole­senika, kao da je posjetio ‘Arš Allahov.”

Dalje pjesnik Hafiz kaže:

“Ako sam ja bolestan, slab i naizgled nikakav - nemoj da te to odvrati, pa da pomisliš: nemam ja koga posjetiti, on je ionako niko i ništa. Naprotiv, imajući u vidu ono ‘udahnuo Sam u njega od svoga Ruha’, ako posjetiš mene ovakvog, posjetio si Ruh Božiji u meni i primijenio si go­vor Poslanikov: ‘Posjetio si Allaha kod ‘Arša.’”

Jedan je ‘alim u Iranu vazio te je spomenuo ime nekog čovjeka i rekao:

“Posjetio sam toga i toga bolesnika, i on mi je kazao: ‘Evo, 40 dana niko mi nije ni vrata otvorio do bolničar koji dođe i mehanički odradi svoj posao, ostavi mi lijek i bježi. Niko mi iz ljubavi nije došao, niti vrata otvorio.’”

Kada dođemo na Sudnji dan, pa nas Božiji Poslanik bude pi­tao: “40 dana je jedan iz mog Ummeta bio na postelji bolestan i niko ga nije posjetio, šta ćemo mu odgovoriti tada?”

Neka hadisi i stvari koje ovdje čujete ne budu samo novi po­daci koje ćete ubaciti u svoje memorije, nešto od ovoga treba pretočiti u djelo.

U Iranu naprimjer, u četvrtak i petak - kada su neradni dani, jedna grupa pobožnih ljudi koji vode računa o ovim stvarima, idu u bolnice i tamo posjećuju nepoznate ljude s ciljem da ih obraduju i razvesele. Činimo i mi makar djelimično nešto od onoga što je radio Božiji Poslanik. Većina onih koji su ulazili u Islam, u Poslanikovo doba, ušli su samo promatrajući njegov ahlak i djela, a ne zbog toga što im je on donio jake intelektualne dokaze i in­formacije koje bi oni shvatili.

sadržaj