Profesor Ekber Eydi

 

CIKLUS PREDAVANJA  O KUR'ANSKOJ UPUTI

KRVNO SRODSTVO

Tematika krvnog srodostva tiče se, prije svega, odnosa roditelja prema djeci. Islam je dakle, stavio težište na ova prava i na među­sobne rodbinske odnose, te je posebno potcrtao njihove relacije i dao izuzetan značaj ovoj tematici. Prvo, otac i majka su na jednom me­jdanu, na porodičnom bojištu gdje je ključna uloga u svim porodič­nim zbivanjima u njihovim rukama - i oni su ti koji odgajaju potom­stvo i daju ton cijeloj porodici.

Budući da je čovjek tako konstruisan da voli sebe i da sve stvari mjeri prema sebi, u tom smislu čovjek želi svo svoje okruženje pode­siti prema sebi. Međutim, prvi korak na razbijanju čovjekovog ego­izma i sebičnosti, kao i prekidanju tog stremljenja ka samom sebi, jeste spajanje sa svojim bračnim drugom. Božiji Poslanik je rekao:

“Ko se oženi, sačuvao je pola vjere, a nek se sām pobrine za ono ostalo pola.”

Dakle, čovjek je stupanjem u bračnu zajednicu već u izvjesnom smislu prekinuo tu vezu i okrenutost ka samom sebi – odnosono, samim činjenicom da se još neko pojavio u njegovom životu on praktično razbija tu ustoličenu sebičnost i egoizam. Jer, ako je do juče imao jednu stvar koju je samom sebi dodjeljivao, sad najednom mora pola te stvari da daje drugoj strani - a to automatski znači da je već okrnjio svoju sebičnost. A kad se pojavi treći član porodice, kad se pojavi dijete, eto nastanka porodice, najvažnije ćelije društva – i to je ono našto Islam obraća posebnu pažnju. Ovo porodično jezgro ili ćelija zapravo je kamen temeljac društva, pa ako je taj kamen te­mel­jac valjan onda valja i društvo. I sam Kur’an kao najljepšu priču navodi dogodovštinu Jakuba, a.s. i njegovih sinova i Jusufa, a.s..

Budući da je priča o Lukmanu, a.s. kraća, a može se reći da ona predstavlja i temelj ovoga o čemu govorimo, ovim ćemo početi od nje:

وَلَقَدْ آتَيْنَا لُقْمَانَ الْحِكْمَةَ

“A Mi smo Lukmanu mudrost darovali” (Luk­man, 12)

A u drugom ajetu se kaže:

يُؤتِي الْحِكْمَةَ مَن يَشَاء وَمَن يُؤْتَ الْحِكْمَةَ فَقَدْ أُوتِيَ خَيْرًا كَثِيرًا

“A, onome kome je data mudrost, dato mu je veliko dobro.” (El Bekare, 269)

U suri Džuma’ nalaze se ajeti u kojima se govorilo o značaju mudrosti - hikmeta. Tamo se ističe da je podučavanje mudrosti jedna od 4 temeljne dužnosti koja je stavljena u osnovnu misiju svih Božiji Poslanika. Dakle, naređuje se Poslaniku:

كَمَا أَرْسَلْنَا فِيكُمْ رَسُولاً مِّنكُمْ يَتْلُو عَلَيْكُمْ آيَاتِنَا وَيُزَكِّيكُمْ وَيُعَلِّمُكُمُ الْكِتَابَ وَالْحِكْمَةَ وَيُعَلِّمُكُم مَّا لَمْ تَكُونُواْ تَعْلَمُونَ

“Mi smo vam jednog od vas kao Poslanika poslali, da vam riječi Naše kazuje, da vas očisti i da vas Knjizi i mudrosti pouči, da vas ono što niste znali nauči.” (El Bekare, 151)

Da vidimo šta je to hikmet i šta je to prava mudrost? Imati mud­rost znači spoznati istinu ili spoznati stvari onakve kakve one odista jesu - u njihovom pravom hakkikatu i u njihovoj biti - a ne površno, djelimično ili u krivom svjetlu. Dakle, Allah, dž.š. upravo potencira značaj mudrosti, pa nam poručuje:

Mi smo Lukmanu, a.s. dali hikmet, pa je on u svom biću shvatio suštinu stvari onakve kakve one jesu.

U tom smislu su njegova (Lukmanova) djela, direktive i njegovo cjelokupno ponašanje rezultat hikmeta i mudrosti Božije. Svako čovjekovo djelo, ponašanje i njegov ahlak reflekcija je njegovog nefsa. Kakav god mu je nefs, kakva god je njegova duša takvo je i njegovo djelo. Ono se samo očituje i pokazuje u zbilji njegovu nu­trinu.

Iz citiranih ajeta smo vidjeli kakav je ahlak jednog hakima i mudraca. Znači, sama činjenica da je on hakim, njegov ahlak bio je vrhunski - a takvo je posigurno bilo i njegovo ponašanje.

Prirodno je, također, da će duša i nefs koji su odgojeni, koji su puni hikmeta, nastupati mudro i na najljepši način. Ako pogledamo kako to mudrac Lukman savjetuje svog sina, naći ćemo tri savjeta koje on, kako nam to prenosi Kur’an, daje svom sinu. Vidjećemo kako su iz ta tri savjeta sačinjeni temelji zgrade insanijata. Prvo dolazi ‘akl – razum, tj. analitika. Dakle, prvo Lukman mudro prilazi svom sinu i daje mu smjernice kako da gleda na svijet uopće, te mu veli:

وَإِن جَاهَدَاكَ عَلى أَن تُشْرِكَ بِي مَا لَيْسَ لَكَ بِهِ عِلْمٌ فَلَا تُطِعْهُمَا وَصَاحِبْهُمَا فِي الدُّنْيَا مَعْرُوفًا وَاتَّبِعْ سَبِيلَ مَنْ أَنَابَ إِلَيَّ ثُمَّ إِلَيَّ مَرْجِعُكُمْ فَأُنَبِّئُكُم بِمَا كُنتُمْ تَعْمَلُونَ

“A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovom svijetu, velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji se iskreno Meni obraća; Meni ćete se poslije vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti.” (Lukman, 17).

Na prvom koraku on nastoji da potencira snagu njegova razuma, da njegov razum usmjeri u pravom smjeru. Jer on zna ako se njegov razum u startu nagne na krivu stranu, u tom slučaju sva njegova djela koja iz toga proizađu biće nevaljana.

On dalje sugeriše sinu: o sine moj, nemoj pored Allaha, dž.š. zbog svojih strasti i svojih poriva praviti drugo božanstvo, pa da te to zavede i da na taj način učiniš širk.

Drugi savjet koji Lukman daje svom sinu je: o sine moj, ako Ovaj svijet ima svog Stvoritelja - a ima - u tom slučaju ovaj svjet ima svoj početak, a ako ima početak, onda razum nalaže da ima svoj kraj - a ako ima kraj to znači ima Sudnji dan na kojem dolazi proživljenje. Jasno je i logično da je svako djelo povezano sa njego­vim počiniocom. Pa, prema tome, ako je Ovaj svijet nečije djelo onda je jasno da je on Božije djelo, a ako Ovaj svijet ima svoj po­četak, posigurno će ga njegov Stvoritelj vratiti sebi.

A sad idemo ka trećem savjetu koji Lukman, a.s. daje svom sinu: O sine moj, ako Ovaj svijet ima svoj početak i svoj kraj, to znači da on ima ograničen rok trajanja, pa je posigurno jasno da je Onaj koji ga je stvorio imao neki cilj i neku namjeru za njegovo stvaranje. A iz toga proizlazi zaključak ako Ovaj svijet ima svoj konačni kraj i svoj cilj to znači da je kompletna Božija kreacija stvorena sa jednom jas­nom namjerom, u tom smislu će onda taj čovjek morati polagati račun za svako svoje učinjeno djelo, za svaki svoj pokret, za svaku svoju šutnju.”

Dalje kaže Lukman, a.s.: o sine moj, ako tvoje djelo bude sićušno koliko najsitinije zrno gorušice, i makar to zrno bilo zagubljeno u pustinji punoj pijeska ili nekom planinskom krajoliku, ili, pak, bude odnešeno u kosmos i izgubljeno u bezvazdušnom prostoru kosmičkih tmina, ono će opet biti vraćeno svome Gospodaru i On će ti za njega ispostaviti račun.

Zemlja, planinine i sve što je na njoj i cijela nebesa, to je za nas sve ogromno i beskonačno. Ali za našeg Stvoritelja, našeg Gospo­dara, sve to je lahko dohvatljivo i sve je to u Njegovoj ruci. Dakle, na ovaj način dolazimo do zaključka da je Lukman, a.s. objedinio tri ključne stavke poslaničke misije: prva stavka tiče se Utemeljitelja Ovog svijeta, druga je smisao življena, i treća je Sudnji dan. On je praktično sve ovo obuhavatio u jednoj misli, pa je u tom smislu za jednu porodičnu sredinu nužno da se prvo obrati prvom uslovu kojim je Lukman, a.s. podučio svog sina: - da potencijal svoga razuma ok­rene na pravu stranu. Ali mi, nažalost, uvijek polazimo od trećeg koraka umjesto da krećemo od prvog koraka.

Dakle, cjelokupan naš hod prema našem Stvoritelju treba da temel­jimo na tri stvari:

Ø      prvo je korištenje potencijala našeg razuma,

Ø      drugo je reforma našeg ahlaka i odnosa prema drugima,

Ø      i treće je naše djelo.

To su ta tri elementa koja nas vode ka onom svijetu. Sad se pred nas postavlja pitanje: koji od ova tri puta je za nas najvažniji i najpri­oritetniji? To je jedno logičko pitanje na koje moramo dobiti odgo­vor. Ako zbilja logočki sa sobom raščistimo stvari, zaključićemo da je naše djelo zapravo rezultat našeg ahlaka, našeg nefsa i naše duše. Dakle, jedan darežljiv ili dobrodušan čovjek će mnogo lakše dati novac drugome nego onaj koji je škrtica. Isto tako jedan hrabar čovjek će se mnogo lakše suočiti sa neprijateljem i mnogo će se lakše taktički prema njemu podesiti, nego onaj koji je strašljiv i ku­kavica. Zato je Imam ‘Ali savjetujući svog vojskovođu Malika Aštara rekao:

“Nikada se ne savjetuj sa plašljivcem i kukavicom”.

Zašto? “Zato što on u stanju straha nikada neće stvarnost vidjeti onakvu kakva ona jest, nego će usljed svog straha vidjeti nešto uve­ćano, iskrivljeno i daće ti krive savjete.”

Prema tome sva čovjekova djela, ispoljavanja i rezultati, zapravo su rezultat njegovog ahlaka i stanja njegove duše. Stanje ahlaka, stanje naših duševnih osobina, u jednoj mjeri se može naslijediti od porodice, međutim, većina svoje osobine  kreira s vremenom. Dakle, većinu osobina čovjek sam sebi programira svojim ponašan­jem i postupcima. Pogotovo ako se oženi - tada žena, sredina i razne oko­lonosti s vremena na vrijeme mijenjaju te osobine. Pa, se zna dogoditi da je ranije bio hrabar, a onda u novim uslovima postane kukavica, i obrnuto.

sadržaj