Profesor Ekber Eydi

 

CIKLUS PREDAVANJA  O KUR'ANSKOJ UPUTI

Imamo i jedan drugi, praktični, razum - ‘akl-’ameli, čija je funkcija da razluči da li nam nešto treba ili ne treba. Ovi na Zapadu su to nazvali zakonom etike i moralnosti. Upravo je to ono što nam sugeriše da je pravednost dobra stvar, da su zulum i nasilje loša stvar, da je dobročinstvo pohvalno i da su negativna svojstva čovjeka pokudna stvar. U ovo spadaju i svi pozitivni ili negativni savjeti kao što su: ako jedeš limun zimi imaćeš C vitamina i nećeš imati gripu; ako budeš hodao u klizavim cipelama po ledu razbićeš se, itd. Sve je to rezul­tat onoga bātinskog, skrivenog razuma koji proističe iz pri­rođenog osjećaja upakovanog u čovjekov fitret, tajnovite biti iz koje proizlaze čovjekovi nagoni i podsticaji za nečim. S obzirom da ovaj praktični razum proističe iz nagona, pot­reba, strasti ili srdžbe - onda je on taj koji uveliko trasira stazu čovjekova djelovanja upravo kroz ove nagone. U čovjeku je, dakle, pri rođenju usađeno nešto s čim on dolazi na Ovaj svijet; u tome su ugravirane njegove strasti, nagon da voli, da uživa, da voli lijepa jela, da ga sva ona uživanja koja Ovaj svijet nudi vuku ka sebi - a s druge strane, u nje­govu fitretu smješteno je ono drugo čovjekovo biće koje ga vodi ka istini, ka uzvišenijim ciljevima - i ova dva čovjekova bića stalno su u međusobnom sučeljenju.

Ukratko, ovaj prirođeni dio praktičnog razuma instinktivnog je karaktera. Kao i kod životinja, čim se čovjek rodi prati ga njegov nefs – i zato ga zovemo nefsani bićem. Dijete kada se rodi odmah, svojim plačem, iskazuje potrebu za sisom i mlijekom, i u tome nema razlike između životinje i čovjeka.

Drugi je oblik razuma koji se ne rađa u čovjeku, a koji odgovara na pitanja kakva mi je funkcija na Zemlji, da li ima Boga ili nema, ima li duše ili nema? – Sve je to nešto što se ne rađa sa čovjekom; to je nešto što se vremenom stekne - i to je ono što životinje nemaju. Upravo ovaj oblik razuma, koji steknemo nakon određenog vremena, potvrđuje onaj čuveni hadis da je svaki šeri’atski propis zasnovan na razumu. Kada nam šeri’atski propis kaže: zabranjeno vam je činiti nasilje!, i naš razum nam upravo to potvrdi. Kad nam kaže: zabran­jeno je raditi bludne radnje!, razum nam kaže: da zabranjeno je. Znači, taj razum je kadar da sve to shvati i prihvati. A druga pitanja: pitanja smrti, života poslije smrti, pitanje Berzaha, Sudnjeg dana, gdje završavamo i tome sl. - to je ono što intuitivni ili teorijski razum ima zadaću da odgonetne.

Da bismo odgovorili na ova pitanja, kao što nam Kur’an navodi primjer sjemenke, uzmimo za primjer posijanu sjemenku oraha. Da bi taj orah i sam davao plodove treba poprilično vremena da prođe. Tako je i sa razumom - da bi on davao valjane odgovore na ova filo­zofska pitanja treba podugo vremena da prođe, da bi sazrio.

Sad dolazimo u situaciju da se ova dva razuma intuitivni i prak­tični, kad trebaju da o nekoj stvari donesu definitivnu odluku, sučelje. I postavlja se pitanje koji će od tih razuma nadjačati? Nad­jačaće praktični razum, jer ovaj spekulativni (filozofski) razum mora iz drugih iz­vora da crpi dodatne informacije, da bi bio na jačoj os­novi nego onaj prvi. Da bismo ovo lakše razumjeli potrebno je shva­titi da je i razum jedno od stvorenja Ovoga svijeta.

Međutim, kad je u pitanju svijet gajba – onostranosti, razum nema moći prodiranja u sve sitnice, u sve finese – njegovo je samo da daje opće i generalne zaključke. Izvan toga on ne može. Shodno rečenome, razum nema sposobnosti ni moći za potpuno izvođenje čovjeka na Pravi put.

اللّهُ وَلِيُّ الَّذِينَ آمَنُواْ يُخْرِجُهُم مِّنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّوُرِ وَالَّذِينَ كَفَرُواْ أَوْلِيَآؤُهُمُ الطَّاغُوتُ يُخْرِجُونَهُم مِّنَ النُّورِ إِلَى الظُّلُمَاتِ

“Allah je zaštitnik onih koji vjeruju i On ih iz­vodi iz tmina na svjetlo, a onima koji ne vjeruju - zaštitnici su šejtani i oni ih odvode sa svjetla na tmine.” (El-Bekare, 257)

Uzmimo primjer Ajnštajna, Spinoze, grčkih filozofa koji nisu temeljili svoju vjeru na Objavi nego na razumu. Oni su svojim razu­mom dosegnuli jedan segment spoznaje o postojanju Boga. O tome Ajnštajn divnim riječima govori:

“Stati na prag vrata skrivenog veličanstven je osjećaj, ko to nije doživio, zaista je mrtav. Prefinjenost i sklad stvorenog samo potvrđuje postojanje mudrog Tvorca koji je sve to stvorio.”

I tu se završava Ajnštajnova logika razuma, mada je on bio na­jveći razumoznalac. Međutim, on iz navedenih spoznaja jedva da išta može nazrijeti o onostranim zbivanjima kao što su Sudnji dan, Džen­net, Džehennem. On je svojim umom, dosegnuvši neke stvari s ovu stranu zavjese - iz materijalnog svijeta – tek dosegnuo obrise svijeta onostranosti, i tu je njegov um stao.

Isto je tako Njutn došao do nekih zaključka, ali bez znanja vjere nije mogao otići dalje. On je samo dodirnuo stvari istine, ali bez vjer­skog znanja nije mogao prodrijeti dalje. Čak ni Poslanici sami ne mogu uputiti čovječanstvo:

أَتُرِيدُونَ أَن تَهْدُواْ مَنْ أَضَلَّ اللّهُ وَمَن يُضْلِلِ اللّهُ فَلَن تَجِدَ لَهُ سَبِيلاً

Zar želite da na Pravi put uputite one koje je Al­lah u zabludi ostavio? A onoga koga Allah u zabludi ostavi - ti nikada nećeš na Pravi put uputiti. (En-Nisa’, 88)

Čak i Pejgamberu Muhammedu, s.a.v.a., najvećoj ličnosti koja je postojala i koja će ikad postojati, Allah, dž.š. kaže:

إِنَّكَ لَا تَهْدِي مَنْ أَحْبَبْتَ وَلَكِنَّ اللَّهَ يَهْدِي مَن يَشَاء وَهُوَ أَعْلَمُ بِالْمُهْتَدِينَ

“Ti, doista, ne možeš uputiti na Pravi put onoga koga ti želiš uputiti, - Allah ukazuje na Pravi put onome kome On hoće, i On dobro zna one koji će Pravim putem poći.”( El-Qasas, 56)

أَفَأَنتَ تُسْمِعُ الصُّمَّ أَوْ تَهْدِي الْعُمْيَ وَمَن كَانَ فِي ضَلَالٍ مُّبِينٍ

“Zar ti da dozoveš gluhe i uputiš slijepe i one koji su u očitoj zabludi?!” (Ez-Zuhruf, 40)

أَتُرِيدُونَ أَن تَهْدُواْ مَنْ أَضَلَّ اللّهُ وَمَن يُضْلِلِ اللّهُ فَلَن تَجِدَ لَهُ سَبِيلاً

“Zar želite da na Pravi put uputite one koje je Allah u zabludi ostavio? A onoga koga Allah u zabludi ostavi - ti nikada nećeš na Pravi put uputiti.” (En-Nisa.’”, 88)

U suri At - Tegabun u 8. ajetu pojašnjava kako Pejgamber može nekoga uputiti. Ovdje se kaže:

فَآمِنُوا بِاللَّهِ وَرَسُولِهِ وَالنُّورِ الَّذِي أَنزَلْنَا وَاللَّهُ بِمَا تَعْمَلُونَ خَبِيرٌ

“Zato vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova i u svjetlo koje objavljujemo, Allah dobro zna ono što vi radite.”

Dakle, oni će vas uputiti posredstvom Božijeg nura koji se spušta sa objavom. Bićete upućeni sa svjetlom koje Allah, dž.š. spušta Poslanicima ili ozračjem Božijim. Jer, bez tog ozračja i svjetla Božijeg nema upute.

يَا أَيُّهَا النَّاسُ قَدْ جَاءكُم بُرْهَانٌ مِّن رَّبِّكُمْ وَأَنزَلْنَا إِلَيْكُمْ نُورًا مُّبِينًا

“O ljudi, dokaz vam je već stigao od Gospodara vašeg i Mi vam objavljujemo jasnu Svjetlost.” (En-Nisa’, 174)

U 1. ajetu sure Ibrahim kaže se:

كِتَابٌ أَنزَلْنَاهُ إِلَيْكَ لِتُخْرِجَ النَّاسَ مِنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّورِ بِإِذْنِ رَبِّهِمْ إِلَى صِرَاطِ الْعَزِيزِ الْحَمِيدِ

“Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihova Gospodara, izvedeš iz tmina na svjetlo, na Put Silnoga i Hvaljenoga.”

Iz ovog vidimo da ni sami Božiji Poslanici, pa ni sam Muham­med, s.a.v.a., nikoga ne mogu uputiti svojom voljom. Da bi se čovje­čanstvo uputilo nije dovoljan razum, nisu dovoljni Poslanici - do­voljan je jedino Uzvišeni Stvoritelj i veza sa Njim.

Zašto onda uopće Poslanici? - može neko upitati. Zato što većina ljudi nema taj kapacitet ni tu moć spoznaje, da se izravno spoji sa Stvoriteljem. Otuda potreba za ljudima posrednicima - Božijim Poslanicima, koji nas upućuju preko Božijeg Svjetla. Upravo su Poslanici ti koji imaju moć i kapacitet da apsorbuju tu Božansku svjetlost i mi se posredstvom njih približavamo Bogu. Prisustvo Božijih Poslanika nužna je i logički i razumski prihvatljiva stvar. Kada ne bi bilo Poslanikā, ne bi bilo Knjige iznad nas. Sam razum bi se pobunio i kazao bi nam:

“Ti imaš potrebu za jednim drugim svjet­lom izvan tebe koje će te dovesti do Boga, nisam ti ja dovoljan, imaš potrebu za nekim posrednikom

sadržaj