50. PRAVO RODITELJA

Kur’an-i kerim poslije (1) ‘akla i (2) ahlaka, prelazi na (3) ‘amel – djelo, pa mudri Lukman kaže svom sinu:

يَا بُنَيَّ أَقِمِ الصَّلَاةَ وَأْمُرْ بِالْمَعْرُوفِ وَانْهَ عَنِ الْمُنكَرِ وَاصْبِرْ عَلَى مَا أَصَابَكَ إِنَّ ذَلِكَ مِنْ عَزْمِ الْأُمُور

“O sinko moj, obavljaj molitvu i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od rđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi - dužnost je tako postupiti.” (Lukman, 17)

I prva stvar koju mu zapovijeda je obavljanje namaza, zašto? Zato što je namaz mir’adž mu’mina i on predstavlja finalni rezultat prva dva poticaja: razuma i ahlaka. A to je prvi stup ‘amela. A šta je mir’adž značio za Božijeg Poslanika, s.a.v.a., vidimo iz sure Mir’adž:

سُبْحَانَ الَّذِي أَسْرَى بِعَبْدِهِ لَيْلاً مِّنَ الْمَسْجِدِ الْحَرَامِ إِلَى الْمَسْجِدِ الأَقْصَى الَّذِي بَارَكْنَا حَوْلَهُ لِنُرِيَهُ مِنْ آيَاتِنَا

“Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći (Mir’adža) preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu bla­goslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali.”(Isra’, 1)

Dakle, baš kao što je Allah pozvao svog Poslanika, s.a.v.a. da mu pokaže svoje znakove, tako i naš namaz treba da nam ukaže na neke Božije znakve. Drugim riječima, ako neko uspije da savlada sve dunjalučke prepreke i da svojim namazom probije svijet materije i uđe u viši svijet duhovnosti, doživljavajući mistično otkrovenje – ta­kav će se vinuti daleko od ovog profanog svijeta materije i imati će svijet Dunjaa u šaci. Namaz je odista simbol apsolutne slobode čovjeka i on je taj koji ga oslobađa od svake ovisnosti.

Ovdje su neki zapadnjački filozofi, pripadnici nekih novih pok­reta, koji se zalažu za veće prisustvo duha u životu Zapada, uložili prigovor i kazali:

Naklonjenost duha bilo čemu iz ovog materijalnog svijeta izaziva bolest duše. Mi u tom pogledu priznamo Islamu prednost što je svoje sljedbenike lišio te bolesti. Islam je dakle, pozitivan jer poziva ka slobodi, poziva ka pokretanju - i to je sve dobro - ali Islam ima jednu manjkavost što nas preko namaza veže za Onaj svijet. Jer ovisnost je ovisnost i ona nas u konačnici ipak lišava apsolutne slobode.

Kazaćemo nekoliko ajeta i hadisa koji upravo govore o čovjeko­voj potrebi za njegovim Stvoriteljem i vezom sa njim. I onda ćemo proanalizirati da li je onaj namaz koji nas povezuje s Ahiretom spu­tavanje, ili je to zapravo ona sloboda o kojoj oni govore, ali je nisu svjesni. Nema nikakve dileme da Islam tretira čovjeka naprednijim i većim u odnosu na ovaj materijalni svijet. U tom smislu imamo ne mali broj ajeta i hadisa.

الْمَالُ وَالْبَنُونَ زِينَةُ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَالْبَاقِيَاتُ الصَّالِحَاتُ خَيْرٌ عِندَ رَبِّكَ ثَوَابًا وَخَيْرٌ أَمَلًا

“Vaši imeci i sinovi samo su ukrasi Ovoga svi­jeta. Dobra djela bolja su po svom statusu i mnogo su skupocjenija.” (Kehf, 46)

إَنَّ الَّذِينَ لاَ يَرْجُونَ لِقَاءنَا وَرَضُواْ بِالْحَياةِ الدُّنْيَا وَاطْمَأَنُّواْ بِهَا وَالَّذِينَ هُمْ عَنْ آيَاتِنَا غَافِلُونَ

“A oni koje se ne nadaju susretu sa Nama i zadovoljni su sa Ovim svijetom žive u nemaru i gafletu.” (Junus, 7)

فَأَعْرِضْ عَن مَّن تَوَلَّى عَن ذِكْرِنَا وَلَمْ يُرِدْ إِلَّا الْحَيَاةَ الدُّنْيَا

“O, Poslaniče ostavi se onih koji se klone sje­ćanja i spominjanja Allaha, jer oni nemaju drugog cilja do pukog Dunjaluka. (En-Nedžm, 29,30).

Zašto su oni takvi, pa zato što su oni cijeli kapacitet svoga ra­zuma usredsredili samo na materijaln svijet – i ništa drugo oni ne vide?

وَفَرِحُواْ بِالْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَمَا الْحَيَاةُ الدُّنْيَا فِي الآخِرَةِ إِلاَّ مَتَاعٌ

“Oni su srećni sa svojim Dunjalukom, a ovaj Dunja nije ništa drugo do igra i zabava” (Er-Rad, 26).

Ova dva svijeta kvalitativno su neuporediva. Dunja ima tri glavne manjkavosti:

Ø      vremenski je ograničen,

Ø      njegove užitke paralelno prate i sve tegobe Ovog svijeta, sve je u svijetu Dunjaa u vrtnji, u promjeni i nestabilnostima.

يَعْلَمُونَ ظَاهِرًا مِّنَ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَهُمْ عَنِ الْآخِرَةِ هُمْ غَافِلُونَ

“Oni ne poznaju čak ni ovaj Dunja, oni poznaju samo njegov zāhir (puku površnost), pa su kao takvi potpuno nemarni prema Ahiretu” (Er-Rum, 7)

Mufessiri su ovo, da su oni nemarni prema Ahiretu, prokomenta­risali da je smisao riječi Ahiret ovdje zapravo bātin Ovoga svijeta. Dakle, vidjeli su zāhir, ali su ostali potpunim slijepcima da vide nešto ispod površine ovog - a to je taj bātin.

Stoga Nehdžu-l-balaga, u 32. hutbi, ljude dijeli na Ehl-i Dunja i Ehl-i Ahiret. A ove Ehl-i Dunja dijeli na četri grupe:

1)      To su smireni ljudi poput ovaca; oni su u odnosu na Ovaj svi­jet indolentni i ne nastoje ga priskrbiti ni milom ni silom. Ali ta njihova nezainteresovanost za Ovim svijetom nije znak njihove čistoće i krjeposti. Oni su zapravo zaboravili potencijale svoje moći, pa su zbog svoje ljenosti i nemar­nosti sebe potpuno lišili eksploatacije dobara Ovoga svijeta.

2)      U drugoj grupi su oni koji su potpuno nasuprot onoj prvoj. To su oni koji nastoje iz Dunjaa izvući sve sokove silom ili milom. I oni se ne libe nkakvih spletki da bi sebi priskrbili što više blagodati Dunjaa.

3)      To su oni koji “prodaju kukolj pod žito”. Imaju čehre Ahireta, a ustvari su ljudi Dunjaa. Jedan iz plejade velikih iranskih ‘alima Aga Buzurg Tehrani otišao je iz džamije kući, zatvorio se i stao plakati. Naime njega je na putu kući zasreo jedan skitnica i kazao mu: -Stani malo! Ti imaš i če­hru i stas Pejgambera, a vidi kod mene je sve isto spolja i iznutra – nego je li u tebe sve isto spolja i iznutra? To je njega toliko zabrinulo da je zatvorio vrata svoje kuće i dugo plakao. Jer, sam je sebe zapitao šta kad nas tamo (na Ahiretu) potpuno izvagaju, pa nam, ne daj Bože, reknu: Tamo si se pobožnim prikazivao, a gledaj sada kakav si.

“Ovakvi obaraju glavu, kao da ih se ne tiče Dunjaluk”, veli Imam ‘Ali; “koraci su im krotki i odmjereni; u ruke uzimaju i podižu svoje skute da im se ne bi zaprašili. Ali kad sa lju­dima stupe u transakcije pokazuju se kao obični prevaranti.”

4)      To su oni koji su u dušama svojim slabići, s kim god bi se pre­poriječili bili bi poraženi, u koji god bi se posao upustili, ne bi ga izgurali. Zato takvi na koncu kažu: Nas Dunja ne interesuje i mi ga preziremo.

Dalje Imam ‘Ali, u Nehdžu-l-balagi, konstatuje da su svi ovi, premda se razlikuju u pristupu Ovom svijetu, ipak pripadnici Ehl-i Dunjaa; pa dalje nastavlja:

“Biti od Dunjaluka  ne znači imati ili nemati pri sebi nešto od Dunjaa, već to znači biti vezan i podređen Dunjau, a u su­protnom znači biti slobodan i distanciran od Nj.”

Dakle, možda neko nema ništa od dunjalučkih blaga pri sebi, ali to nimalo ne znači da on nije Ehl-i Dunja. Ehli Dunja je dakle, onaj kome je Dunjaluk na srcu – pa imao on puno ili malo od Dunjaluka. U jednom hadisu se ističe da će veliki broj siromaha biti ubrojan među bogataše. Oni će se pobuniti i reći, pa ništa nismo imali tamo. Reći će im se:

”Čeznuli ste za tim, ali vam se nije omogućilo”

Zato će, prema drugom hadisu, prvi na Sudnjem danu otići u Džennet strpljivi i saburli siromasi. Ništa nisu na Dunjau imali, ali su očuvali svoj nefs i svoje dostojanstvo. A, s druge strane, će bogataši i to oni koji su sve na halal način stekli i zekat plaćali, ipak zadnji ući u Džennet. Jer ovima će se reći: vi ste tamo sve izvršili, ali ste ipak uživali, zato malo sačekajte.

Zato jedan hadis kaže:

“Najgora trgovina i transakcija je ona kada neko proda svoju dušu za Dunjaluk.”

Imam ‘Ali piše pismo svom sinu Hasanu:

”Svoju dušu cijeni više od svega na Dunjaluku, ona je ne­uporedivo dragocjenija od svega. Jer, prolazni Dunja je bezvrijedan u odnosu na njenu trajnu vrijednost.”

Imam Džafer Es-Sadik kaže:

“U odnosu na svoju dušu ne držim ništa dragocjenijim ni skupocjenijim osim uzvišenog Allaha. Jer da, kojim sluča­jem, neu’zubillah, nema Allaha, svoju dušu bi držao dragocjenijom i skupljom od cijelog Dunjaluka.”

Pitali su Imama Sedžada, a.s.:

“Ko je za tebe najvredniji na Ovom svijetu? “Za mene je najcjenjeniji onaj koji cijeli Ovaj svijet i sve na njemu, u od­nosu na svoju dušu, drži ništavnim. “

Islam je taj koji daje apsolutnu slobodu. Pjesnik Hafiz kaže:

”Postao sam rob Onoga od koga i čega sam ovisan. Vrlo la­hko i lijepo zborim te sam sretan zbog toga. Ja sam privrženik ljubavi. Ne želim ni Dunja ni Ahiret i od oboga ovoga sam slobodan. Ja ne tragam ni za kim osim za svojim Ljubljenim. I onaj moj učitelj iz ”nefehtu fihi min ruhi”, nije me ničim drugim podučio osim da težim Njemu.”

A ovi moderni filozofi iz novih pokreta koji su, unatoč stanovi­tog priznanja Islamu za oslobođenje čovjeka od svijeta materije, ipak prigovorili da i on zagovara ovisnost od ljepota Onoga svijeta – do­bili su adekvatan odgovor u Hafizovom stihu u kojem se on distan­cira i od Ovoga i Onoga svijeta.

Drugi njihov prigovor je da muslimani obavljaju svoje ibadete da bi stekli džennetske užitke, i to ih je opet učinilo ovisnim od voća, rijeka koje teku, hurija i sličnih dunjalučkih stvari.