Profesor Ekber Eydi

 

CIKLUS PREDAVANJA  O KUR'ANSKOJ UPUTI

SMISAO DOLASKA POSLANIKA

Već smo kazali da je sasvim logično da je poslanička misija ra­zumski opravdana i potrebna. Cilj Poslanika Božijih je upućivanje ljudstva, i njihova uputa je dvojaka:

Prva je pojednična uputa koja se tiče upućivanja osobe po osobe i njenog upoznavanja sa Islamom, a druga je skupna – uputa cijele zajednice. Znamo, također, da se osobenost svake ličnosti dijeli na dva segmenta:

1.      kad kažemo ova osoba, onda mislimo prije svega na du­hovnu stranu te ličnosti;

2.      a kad je u pitanju materijalni, izvanjski dio ljudske lič­nosti, onda se on kao i kod svih drugih živa bića pokorava za­konima i pravilima prirode. Upravo kao što sva bića u pri­rodi imaju potrebu za hranom, snom, odbranom od drugih bića, kao i potrebu zadovoljavanja drugih nagona – isto tako je čovjekovo tijelo ovisno o svim tim potrebama. Prema tome, ne postoji bitna razlika u zakonitostima njihovog ma­terijalnog življenja.

Ono što nas ovdje zanima je duhovna strana ljudske ličnosti. Prvo što se nadovezuje na to je razum i promišljanje - vrlo je bitno kako čovjek doživljava i kako promišlja Ovaj svijet. Generalno re­čeno, klasifikacija ljudi je uspostavljena upravo u srazmjeri sa stepe­nom njihova znanja. Jer uzmimo dvije osobe u obzir: osobu za koju postoji Stvoritelj Univerzuma i za koju je Ovaj svijet uređen sa jas­nim ciljem i osobu za koju je sve to slučajno stvoreno - osobu po kojoj Ovaj svijet funkcioiše bez ikakava smisla i cilja. Te dvije osobe, kad je u pitanju onaj drugi segment života, bitno se razlikuju. Jer osoba koja priznaje svog Stvoritelja i ona osoba koja ga ne priznaje gotovo malo šta imaju zajedničko.

Imam Musa ibn Džafer, a.s. prolazio je pored jedne kuće iz koje je treštala muzika, pa je upitao slugu-kućepazitelja:

“Je li to kuća slobodnog čovjeka ili roba?” On odgovori: “Njen posjednik ne samo da je slobodan već je i na istak­nutoj poziciji u društvu.” Imam reče na to: “Je li to on slo­bodu na taj način shvaća da se prema drugima ponaša nametljivo i nasilnički!?”

Vlasnik kuće je čuo dijalog između Imama i svog sluge i shvatio je Imamovo pitanje. Razumio je da Imam ne pita njega za ono klasično robovanje nego robovanje svojim strastima i Dunjau. Jer poenta je imamovog govora bila ta da ako neko shvća smisao života onda on može biti samo rob Božiji, a nikako rob svojih poroka i bilo koga drugoga. Tako je taj vlasnik kuće požurio u potragu za Ima­mom kazavši:

“Ja se kajem za svoje postupke”, te je poslije postao poznat po tome što je usljed svoje pobožnosti hodao u surim papučama.

Poenta ove priče je da se ponašanje onih koji se osjećaju Boži­jim robovima i onih drugih drastično razlikuje. Osoba koja pos­jeduje valjan islamski ahlak, posjeduje i duševne vrline koje drugi ne posjeduju. A to znači da je biti zālim ili ne biti zālim pitanje un­utarnjeg potencijala koji egzistira u svakom čovjeku. Stoga se ljudi dijele na dvije skupine:

Ø      moralne osobe koje su pravedne i istrajne u vrlinama i u lije­poj ćudi;

Ø      a stanje onih drugih, nemoralnih, sasvim je obrnuto.

U tom smislu je Božiji Poslanik, s.a.v.a. je kazao:

“Poslan sam da ljudima usavršim njihov ahlak.”

Sa lijepim ahlakom čovjek u svakom pogledu napreduje, i obr­nuto - sa lošim ahlakom nazaduje, pa makar u dunjalučkom smislu i napredovao. I treća stvar koja karakteriše duhovnu stranu čovjeka jeste njegovo ponašanje u zajednici. Neka njihova ponašanja su val­jana i u duhu prirode po kojoj je Allah, dž.š. stvorio čovjeka. Tako Imam ‘Ali, a.s. kaže:

“Najgore ponašanje koje neko može imati je usrdan, lijep i snishodljiv odnos prema velikanima i vlastodršcima, a kad su u pitanju njemu podređeni onda je prema njima grub, osoran i netolerantan.”

Mi bismo kazali: prema onima iznad sebe je kao janje, a prema onima ispod sebe je kao vuk. Hazreti Fatima s.a. je kazala:

“U teškoćama ljudi se najbolje očituju.”

Kur’an-i kerim nudi lijepo pojašnjenje kada za Poslanike i nji­hove sljedbenike veli:

إِنَّا جَعَلْنَا مَا عَلَى الْأَرْضِ زِينَةً لَّهَا لِنَبْلُوَهُمْ أَيُّهُمْ أَحْسَنُ عَمَلًا

“Sve što je na Zemlji Mi smo kao ukras njoj stvorili da iskušamo ljude ko će se od njih ljepše vladati.” (El-Kehf, 7)

Ovim Uzvišeni želi da poentira: Vi ste u ime Allaha vojevali protiv velikaša i onih silnika. A Mi smo vam pomogli da uništite te zalime i vas smo učinili njihovim nasljednicima. A zašto smo to učinili? Da bi vas putem te vlasti iskušali kako ćete se ponašati.

قَالَ عَسَى رَبُّكُمْ أَن يُهْلِكَ عَدُوَّكُمْ وَيَسْتَخْلِفَكُمْ فِي الأَرْضِ فَيَنظُرَ كَيْفَ تَعْمَلُونَ

“A Musa reče: ‘Gospodar vaš će neprijatelja vašeg uništiti, a vas nasljednicima na Zemlji učiniti, da bi vidio kako ćete postupati.’” (Al-A’raf, 129)

Dakle, smisao misije ljudi na Zemlji je u tome da ih Allah provjeri kakvi su bili u pređašnjem stanju bez vlasti, a i sada ih Allah želi istestirati kakvi su sada kada imaju vlast (navodi nam se primjer jevreja dok su bili tlačeni - i poslije kad su dobili vlast, te su i sami postali nasilnici). Dakle, Allah želi ovim da nam kaže:

Mi ćemo vas putem vlasti i moći testirati da vidimo kakvi ste. Da li će te se sada bolje ponašati kada niste potlačeni, kada ste gornji, i želimo da vidimo kako ćete se vi odnositi prema sirotinji i nemoćnima.

Stoga je Imam ‘Ali, kad je bio na poziciji halife, pošto je čuo da je jedan od njegovih namjesnika otišao na večeru kod bogataša, te da je poslije kupio elitnu kuću, rasnu devu i da je oženio i novu ženu – kad se dakle, njegovo materijalno stanje u udnosu na stanje prije do­laska na funkciju radikalno promijenilo - napisao tom namjesniku žestoko pismo:

“Čujem da se tvoje materijalno stanje potpuno promijenilo, pojasni mi odakle, i kako si stekao taj novac. Znamo da si ranije bio neimućan; sumnjamo da si sve to otuđio iz narodne blagajne (bejtu-l-mala). Znaš li ti kako se sakupilo ovo državno blago, bejtu-l-mal? To je sabrano putem prolivene krvi mnogih šehida, a i dan-danas se proljeva krv zbog toga. Da li su svi ti borci Islama bivali ranjavani i ubijani s ciljem da bi ti putem toga popravio svoje materi­jalno stanje. Tako mi Boga koji je stvorio dušu Alija ibn Ebi Taliba, ne budeš li sve to vratio u državnu kasu ova moja sablja će ti presuditi. A i sam znaš da svakoga koga ova sablja, koja se je 23 godine borila uz Resulullaha s.a.v.a., pošalje na Onaj svijet - poslat će ga u Džehennem. Potom ne misli, ako si moj amidžić da ću imati prema tebi popusta. Tako mi Boga kad bi umjesto tebe bili Hasan i Husejn, dva bisera u očima majke im Fatime i njenog oca Muhammeda, ja se ne bih nimalo ustručavao da im uradim ono što sam rekao da ću tebi uraditi. Jer Poslanici ni zašto drugo nisu dolazili do za to da upotpune i preodgoje ahlak, pravednost i duhovnu dimenziju pojedinaca, a potom i društva.”

Navedeni oblik upute provođen je u islamskom društvu na neko­liko načina:

Ø      kroz propise,

Ø      naučne činjenice

Ø      i prirodne zakonitosti.

Jer, Kur’an prvo kaže:

كَمَا أَرْسَلْنَا فِيكُمْ رَسُولاً مِّنكُمْ يَتْلُو عَلَيْكُمْ آيَاتِنَا وَيُزَكِّيكُمْ وَيُعَلِّمُكُمُ الْكِتَابَ وَالْحِكْمَةَ وَيُعَلِّمُكُم مَّا لَمْ تَكُونُواْ تَعْلَمُونَ

“Mi smo vam jednog od vas kao Poslanika poslali, da vam riječi Naše kazuje i da vas očisti i da vas Knjizi i mudrosti pouči i da vas ono što niste znali nauči.” (El-Bekare, 151)

Kur’anski duh navedenog ajeta očituje se kao: Citiraj im Božije ajete, znakove, i uputu – a potom za drugi i treći način upute sugeriše – očisti ih sa stanovišta ahlaka i ćudoređa, i poduči ih Knjizi Boži­jioj. I četvrti način– poduči ih mudrostima Ovog svijeta – tj. s mud­rostima kako je ovaj Univerzum ustrojen.

Vidite kako je sve ovo lijepo postrojeno:

Ø      prvo ide učenje Božijih ajeta;

Ø      drugo, čišćenje duše;

Ø      treće, dublje upoznavanje sa mudrostima Božije Knjige;

Ø      i na koncu, četvrto, upoznavanje sa mudrostima ustrojstva Uni­verzuma.

Drugim riječima, ako se neko racionalno ne uvjeri u Božije us­trojstvo svijeta, onda je takvoga nemoguće ubijediti da popravi svoj ahlak i ponašanje. Božiji Poslanik je prvih 13 godina svoga života podučavao svijet samo ahlaku, nije tada bilo naredbe za džihad. Za to vrijeme on ih je potpuno uvjerio da je on odista poslan od strane Al­laha, dž.š. s ciljem da ih prevaspita i preodgoji. Jer, ako neko ne bude potpuno odgojen sa stanovišta ideje - akide, u tom slučaju on neće moći iznijeti sve tegobe koje životni tokovi donose sa sobom.

Prenosi se tako jedan događaj u vezi Ibn Sine i njegova učenika Bahmenijara - koji je potpuno bio uvjeren u Ibn Sinaove teorije, a s druge strane je bio vatropoklonik - ali je, eto, bio veliki simpatizer Ibn Sinaovog djela. Nekoliko je puta nagovarao Ibn Sinu:

“Izjavi da si pejgamber svi će te prihvatiti.”

Ali mu Ibn Sina nije odgovarao na to. I jedne hladne zimske noće, dok je snijeg žestoko sipao, Ibn Sina je probudio Bahmenijara i zatražio da mu donese vode. Ovaj je pogledao vani i ustanovio kako je sve okolo okovano u led i snijeg, te je sugerisao Ibn Sinau da sačeka jutro. Koliko god je Ibn Sina insistirao, ovaj je također nalazio razloge kako to ne treba činiti noćas već sutra. Onda mu je ibn Sina ispričao jednu anegdotu s ashabima Božijeg Poslanika:

U prvo doba Islama Poslanik, s.a.v.a. je trojicu ashaba poslao u jednu južnu pokrajinu zarad propagande Islama. Na putu su im dušmani postavili zasjedu. Jedan od njih se borio i poginuo, a ovu dvojicu drugih su zarobili i predali još većim neprijateljima. I kada su ih mušrici izveli na jednu poljanu da im odrube glave, prvo su jednom od njih odrubili glavu, a drugi je zatražio da klanja dva rekata namaza. On je brzo otklanjao i potom se obratio Allahu:

“Bože moj, Ti znaš da ja volim namaz, ali sam se pobojao da će ovi pomisliti da ako ja odužim namaz da se bojim smrti.”

I kad su došli da ovom drugom glavu odrube, vođa dželata je upitao:

“Jesi li spreman da umjesto tebe ovo učinimo Muhammedu, a da se ti spasiš.”

On odgovori:

” Tako mi Boga spreman sam da hiljadu puta budem ubijen i oživljen, a da Božijeg Poslanika namjesto toga ni trn ne ubode. “

I onda je Ibn Sina kazao onom svom Behmenijaru:

”To je taj iman iz kojeg proističe ljubav koja pokreće ljude na žrtve.”

I zato je smisao dolaska Poslanika da tri stvari preodgoje kod ljudi:

-njihove misli,

-njihov ahlak,

-njihovo ponašanje (djela).

Drugi način upućivanja ljudi jeste pokazivanje njima istinskih uzora, tako da bi oni, vidjevši te uzore, prihvatili pravu vjeru. Kur’an ističe:

لَقَدْ كَانَ لَكُمْ فِي رَسُولِ اللَّهِ أُسْوَةٌ حَسَنَةٌ

“Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor” (El-Ahzab, 21)

Zašto je Božiji Poslanik najljepši uzor? Zato što je i on čovjek.. Živio je u istim teškim uslovima i  imao je iste potrebe kao i mi. Rođen od svoje majke, kao i mi. Imao je potrebu za hranom, spavan­jem i sl., ali i prohtjeve svoga nefsa, kao i bolove, patnje svojstvene čovjeku. Kao što Kur’an kaže:

كَمَا أَرْسَلْنَا فِيكُمْ رَسُولاً مِّنكُمْ

“Mi smo vam jednog od vas kao Poslanika poslali, da vam riječi Naše kazuje.” (El-Bekare, 151)

Zbog posjedovanja tri naročite odlike naš Poslanik je postigao savršenstvo.

- posjedovao je vjeru u Boga i nadao se Božijoj milosti,

- imao je potpuno uvjerenje u dolazak Kijametskog dana,

- uvijek je zikrio i sjećao se Allaha, dž.š..

To su pravila koja je on slijedio i eto kako je dostigao vrhunac. Stoga, ljudi ne trebaju sumnjati da su Poslanici bili neka druga stvorenja. Allah ih je stvorio istovrsnim s nama i oni su prolazili kroz raznolika iskušenja i patnje, a sve zato da neko ne bi kazao: “E, la­hko je njemu. Mi smo drveni, a on je od željeza.”

Tako je naprimjer Sulejman, a.s. imao veliko bogatstvo i veliku moć. Sve je njemu bilo potčinjeno: ljudi, džinni i ptice, ali on nijed­nog trenutka nije gubio sjećanje na svog Stvoritelja. Stoga će Sule­jman, a.s. na Sudnjem danu biti svjedok protiv vladara i bogataša. Oni neće moći kazati: “Eto, mi smo bili bogati, pa su nas zavela naša imanja, borili smo se da sve to obdržavamo, trošili smo puno energije, pa smo zaboravili na Tebe.” A onda će im se pokazati Sulejman, a.s. i kazati im:

“Kako je on bio bogatiji od vas i sve to je stizao, a da na Mene nije zaboravljao.”

Potpuna suprotnost bio je Isa, a.s. koji se, prema rivajetima, hra­nio krajnje skromno; reklo bi se šumskim plodovima. On nikad ništa nije posijao. Čak mu je i boja tijela, kažu, usljed hranjenja samo bil­jkama i travama iz prirode, postala skoro prozirna i blijeda, ali on ni­jedne sekunde nije odvajao svoje misli od Allaha, dž.š.. Toliko je ovaj Poslanik bio pažljiv, nježan i obazriv prema svim bićima da je čak vodio računa o pravu životinja i borio se za njih. Nalazimo jedan rivajet u kojem se kaže da je on prolazio s prijateljima kroz jednu meraju i tu su uočili mrtvog psa. Jedan od njih je uzviknuo:

“Ah kakav smrad.”, a Isa, a.s. je uzvratio. “A zašto ne kažeš koliko je taj pas bio vjeran svome gospodaru, ustrajno je stajao pred njegovom kućom i po suncu i po kiši. On mu se nikada nije suprostavio, a zauzvrat ratovao je protiv njego­vih neprijatelja. A pogledajte tek njegove divne zube.”

Naravno tada psi nisu imali današnji evropski standard, konzerve, krevetiće i igraonice. Takav je bio jedan Poslanik koji je stovorenje puno prezira, u našim očima, tretirao s punim poštovan­jem. Stoga se siromasi neće moći na Sudnjem danu pravdati: “Pa, eto, mi nismo zbog naše bijede, i traganja za nafakom, imali kada misliti na Tebe.”, a onda će im biti pokazan Isa, a.s. koji je sve to sti­zao, a bio je još gori siromah nego oni. Na trećoj strani Jusuf, a.s. je bio toliko lijep, pa kada su ga žene faraonske aristokratije vidjele one su, kako to Kur’an ističe, opčinjene tom izuzetnom ljepotom, sve odreda zasjekle svoje prste. A on je zbog poziva vladareve žene na užitak radije izabrao sedmogišnju tamnicu.

قَالَ رَبِّ السِّجْنُ أَحَبُّ إِلَيَّ مِمَّا يَدْعُونَنِي إِلَيْهِ

"Gospodaru moj," - zavapi on - "draža mi je tamnica od ovoga na što me one navra­ćaju. (Jusuf, 33)

Ovim je Jusuf a.s. mislio:

Bože moj, meni je draže da cijeli svoj život provedem u zat­voru nego da budem zaprljan i onečišćen onim na što me one nagone.

Stoga se svi oni glumci, filmske zvijezde, fotomodeli i ostali lje­potani neće moći izvaditi na Sudnjem danu:

“Bože naš, pa mi smo bili toliko lijepi, pa se nismo mogli oduprijeti izazovima koji su nam se nudili.” Reći će im se: “A kako je to mogao Jusuf koji je bio mnogo ljepši od vas.”

I mnogo je sličnih kur’anskih primjera. Dakle, Poslanici Božiji su, generalno rečeno, imali sve one potrebe i nagone kao i mi, ali su uspjeli da se othrvu svemu tome i da ostanu krijeposni. Ako razmo­trimo kako su oni stigli na tako visoke stepene duhovnosti, onda ćemo ustanoviti da je to zbog tri stvari, kako to ističe Kur’an:

- imali su takvaluk-bogobojaznost i nadu da će biti nagrađeni zbog toga,

- vjerovali su u Ahiret i da im tek tamo stvarni život počinje,

- znali su da se naš život ne okončava kao život hajvana, već su vjerovali da smo mi poput djeteta koje kada izađe iz ma­jčine materice – postaje svjesno da upravo ulazi u jedan bolji život od onoga u kome je bilo.

Stoga Božiji Poslanik, s.a.v.a. kaže:

“Ljudi su na Ovom svijetu spavači, i tek kad umru probude se.”

A kamo sreće da  spomen na njih stalno stanuje u našim srcima

sadržaj