ČOVJEK I ŽIVOTINJA


Čovjek je vrsta životinje, i odatle sa ostalim živim bićima on dijeli veliki broj zajedničkih osobina. Međutim, postoji niz razlika koje ga odvajaju od ostalih bića i koje su ga učinile superiornim i bez premca.

Glavna i osnovna razlika između čovjeka i osta­lih stvorenja, koja čini temelj njegove „čovječnosti" i odatle predstavlja osnovu onoga što imenujemo kul­turom i civilizacijom, ogleda se u njegovim shvatanjima i sklonostima.

Životinje se uglavnom odlikuju time što shvataju i svijesne su sebe i spoljašnjeg sveta, i zahvalju­jući ovoj spoznaji i saznanja, one nastoje da ostvare svoje nagone. I čovjek, kao i ostala stvorenja posjeduje niz želja i ideala i trudi se da ih ostvari zahvaljuju­ći svojoj spoznaji i saznanjima. Međutim, čovjek se razlikuje od ostalih živih bića u opsegu i širini spoz­naje i saznanja, kao i po uzvišenosti nivoa ovih želja i ideala, i upravo to je ono što ga je izdvojilo i učinilo superiornim nad ostalim živim bićima.



Obim saznanja i nivo želja kod životinje


Životinjsko poimanje svijeta ostvaruje se isklju­čivo posredstvom čula, zbog čega je to površno i spoljašnje poimanje i kao takvo ne zadire u unutrašnjost stvari i njihovih međusobnim odnosa. Osim toga, ono je nepotpuno i lišeno cjelovitosti i univer­zalnosti. Ovo saznanje je, dalje, lokalnog karaktera i ograničeno na životnu sredinu životinje, i ne odno­si se na sredinu izvan njenog okruženja. I kao posljednje, takvo saznanje je trenutno i odnosi se isključivo na sadašnjost, i nije povezano sa prošlo­šću ili budućnošću. Životinja ne poznaje svoju historiju, ili historiju sveta niti razmišlja o budućnosti, niti su njena nastojanja povezana sa budućim.

U saznajnom pogledu, životinja nikad ne prekora­čuje granice spoljašnjosti, individualnosti, sredine u ko­joj živi i sadašnjeg vremena; ona zauvijek ostaje zatočena unutar ova četiri zida, a ukoliko ponekad prekorači ovaj svet, to ne čini svjesno i po svom htjenju, već instink­tivno i nagonski, usljed prirodne nametnutosti.

Želje kod životinje, kao što je slučaj sa njihovom spoznajom o svijetu, ograničenog su opsega. To su materijalni prohtjevi koji ne prevazilaze potrebe kao što su jelo, piće, spavanje, igra, građenje gnijezda i prebi­vališta, parenje. Životinje nemaju duhovne ideale niti moralne vrijednosti. Drugo, to su lične i individualne želje, koje se odnose na samu životinju, a u najboljem slučaju na njen par i mladunče. Treće, one su lokalne, budući da se odnose isključivo na prostor u kojem životinja egzistira. Četvrto, trenutne su i važe samo u aktuelnoj situaciji.

To znači da su ista ograničenja koja postoje u domenu životinjskog opažanja, prisutna i na polju njenih želja i prohtjeva, i u tom pogledu životinja je na izvjestan način zatočena u jedan određen okvir.

Ukoliko jedna životinja stremi cilju koji izlazi iz te uokvirenosti, na primjer tome da pripada vrsti a ne individui, ili budućnosti umjesto sadašnjosti, kao što se opaža kod nekih „društvenih" životinja, poput pčela, kod kojih je to nesvjesno i instinktivno, onda je to izravna naredba one sile koja ju je stvorila i koja upravlja svetom.



Obim saznanja i nivo želja kod čovjeka
Prostor čovjekovog delovanja, bilo da se radi o spoznaji i shvatanju, ili da je riječ o njegovim željama i htjenjima, znatno je širi i uzvišeniji. Čovjekovo saznanje i spoznaja koju posjeduje, nadilazi spoljašnjost stvari i pojava i seže do njihove suštine i unutrašnjosti, kao i do odnosa, nužnosti i povezanosti koje upravljaju njima. Njegova spozna­ja nije podložna vremensko-prostornoj ograničenos­ti, i on nadilazi i prostor i vrijeme; čovjek stiče znan­je o onome što je iza njegovog okruženja kako bi otkrio novi prostor; on otkriva svoju prošlost i budućnost spoznaje, upoznaje svoju historiju i historiju univerzuma - Zemlje, neba, planina, mora, bilja­ka i drugih živih bića i dalekovidno posmatra budućnost. On, štaviše, svoje misli upravlja ka vječnosti i beskonačnosti, i na taj način stiče znanje o tome. Čovjek prevazilazi znanje o pojedinostima i delimičnostima i otkriva opšte zakone i istine o uni­verzumu, na taj način uspostavljajući svoju domi­naciju nad prirodom.

U pogledu želja i htjenja, čovjek je takođe u stan­ju da dostigne uzvišen nivo. On je biće koje traga za vrijednostima, idealima i savršenstvom. Ideali za koji­ma traga nisu materijalne prirode niti su profitabilni. To su ciljevi koji nisu ograničeni samo na njega i u najboljem slučaju njegovu porodicu, već se tiču cijelog čovječanstva i nisu ograničeni na određenu sredinu ili oblast, niti neki određeni vremenski period.

Kao takav, čovjek je idealista koji je u stanju da povremeno vrijednost svojih ubjeđenja i ideala stavi iznad ostalih vrijednosti, a sopstvenu udobnost i komfor podredi udobnosti drugih ljudi, ponekad trn u nozi bližnjeg doživljava kao trn u svom vlastitom oku, raduje se njihovoj sreći, i pati zbog njihove nesreće. čovek je u stanju da do te mjere zavoli svoje uvjerenje i svete ideale, kad je za njega moguće da im s lakoćom žrtvuje sve interese, pa čak i život.

Humana strana ljudske civilizacije, koja se smatra njenom dušom, proizvod je upravo takvih čovjekovih osjećanja i želja.



Osnova čovjekove superiornosti


Sveobuhvatno čovjekovo znanje o univerzumu rezultat je kolektivnog truda ljudi koje je evoluiralo u prethodnoj epohi. Ovo shvatanje za koje važe određeni propisi, pravila i koje posjeduje svoju logiku nazvano je „nauka". U opštem smislu, nauka pred­stavlja zbir ljudskog poimanja univerzuma koje je i filozofsko, i ono je plod zajedničkog nastojanja čovječanstva koje je formiralo poseban logički sistem.

Čovjekove duhovne i uzvišene sklonosti proiz­vod su vjerovanja, ubjeđenja i njegove privrženosti prema istinama o univerzumu koje nadilaze individualni i materijalni nivo, jer su opšte, i kao takve lišene interesa i koristi. Ova vrsta vjerovanja i privrženosti rezultat je određenog poimanja uni­verzuma koje je došlo ili od strane Božijih poslani­ka, ili od strane nekih filozofa koji su htjeli da ponude jednu vrstu mišljenja koje je kasnije formi­ralo oblik vjerovanja i ideala,

U svakom slučaju, ova duhovna i uzvišena čovjekova sklonost, koja je iznad animalne, dobija naziv „vjerovanje" onda kada je utemeljena na ubjeđenju i razmišljanju.

Odatle bi mogli zaključiti da nauka i vjerovanje čine suštinsku razliku između čovjeka i ostalih živih bića i da one predstavljaju osnovu „čovječnosti,", koja je povezana s njima.

O čovjekovoj prednosti nad ostalim živim bićima je dosta toga rečeno; neki ne prihvaćaju superiornost ove vrste nad drugim vrstama, smatrajući da razlika leži u spoznaji i shvatanju čovjeka i životinje, i da je ona prije kvantitativna i kvalitativna, nego što je suštinska. Predstavnici ovog mišljenja izgleda nisu bili previše zagrijani za onu začudnu veličinu i značaj problema poznavanja čovjeka koja je itekako privukla pažnju velikih filozofa kako Istoka, tako i Zapada. Ova grupa smatra da se čovjek u pogledu želja i htijenja ne razlikuje od životinje.[1] Neki drugi smatraju da je ova razlika u čovjekovom posjedovanju života, vjerujući kako su život i duša isključivo čovjekove odlike. Po njihovom mišljenju druge život­inje ne posjeduju osjećanja, želje, bol i uživanje, i one su beživotne mašine, koje su samo naizgled slične stvorenju koje ima dušu. Čovjek je jedino živo biće sa dušom - bila bi to njegova istinska definicija.[2]

U grupi mislioca koja vjeruje da čovjek nije jedi­no živo biće sa dušom, i da između njega i ostalih stvorenja postoje suštinske razlike, saglasno tome kako je svaka pojedinačna grupa gleda na određenu čovjekovu osobinu, javili su se različiti pokušaji nje­govog definisanja: životinja koja govori, apsolutist, beskonačni, idealista, onaj koji traga za vrijednostima, metafizička životinja, biće neograničenih prohtjeva, neodređen, obavezan i odgovoran, futurista, buntovnik, slobodnjak, društven, ljubitelj reda i har­monije, estetičar, pravednjak, dvoličnjak, zaljub­ljenik, obveznik, savjestan, stvaralac, individualac, zabrinuti, duhovnjak, moralista... itd. Svaka od navedenih odlika, bez sumnje je ispravan i na mjestu, međutim, ukoliko želimo da damo određenje koje bi obuhvatilo sve osnovne razlike, najbolje je da pomenemo vjerovanje i nauku, dodajući da je čovjek biće koje putem vrlina vjerovanja i učenos­ti ima povlašteno mjesto među ostalim stvorenjima.



Da li je čovječnost nešto sporedno u identitetu čovjeka?

Saznali smo da je čovjek vrsta životinje sa koji­ma dijeli veliki broj zajedničkih osobina i da, s druge strane, on posjeduje određene prednosti koje ga čine različitim u odnosu na ostala živa bića.

Sličnosti, odnosno razlike između čovjeka i životinja dovele su do pojave dvije vrste egzistencije kod čovjeka: životinjske i ljudske, odnosno materi­jalne i kulturne egzistencije.

Ovdje se javlja pitanje: kakav je odnos između čovjekove humanosti i animalnosti, njegovog huma­nog i animalnog života i između njegove materijalne i duhovne egzistencije?

Takav da je jedna vrsta egzistencije glavna a druga sporedna? Ili je jedna temelj, a druga njegova grana? Da i je materijalna egzistencija primarna ili je to duhovna egzistencija, ili je slučaj upravo suprotan?

Sve o čemu se danas raspravlja posjeduje prije društveni, nego psihološki aspekt, i više je soci­jalnog nego psihološkog karaktera. Zbog toga rasprave koje se vode zahtijevaju odgovor na pitanje: da li u okviru jednog društva njegova ekonomska komponenta, koja se odnosi na proizvodnju i odnose u proizvodnji igra primarnu ulogu, dok su one komponente u kojima se očituje čovjekova humanost sporednog karaktera i prije su odraz ove ekonomske komponente? Jesu li nauka, filozofija, književnost, vjera, pravo i etika u svim epohama bile samo manifestacija ekonomskog faktora, lišene svake originalnosti i autentičnosti?

Bez sumnje, rasprave koje se danas vode kon­cipirane su na ovakav način, međutim, ova socio­loška diskusija poprima psihološki karakter i posta­je filozofska rasprava o čovjeku, njegovoj zbilji i autentičnosti, koja se u današnje vrijeme naziva „Primarnost i izvornost čovjeka" ili humanost, a to znači da je čovjekova animalnost primarna u odnosu na njegovu čovječnost i humanost. Čovjek u odnosu na svoju animalnost ne posjeduje neku izvornu, čovječnost koja je primarna, a time se potvrđuje stav one grupe koja odbacuje postojanje osnovne razlike između životinje i čovjeka. Pored toga što odbacuje izvornost i originalnost čovjekovih sklonosti prema istini, pravdi, dobroti, ljepoti i Bogu, ova teorija takode pobija i izvornu aut­entičnost njegovih sklonosti prema zbilji univerzu­ma i prema istini, budući da ne postoji neutralno i nepristrano gledište, i s obzirom na to da svako gledište odražava izvjesne materijalističke sklonosti i ne može biti više od toga.

Čudno je, međutim, to što se neke ideologije koje su pristalice takvog mišljenja u isto vrijeme zalažu za humanizam i čovječnost!

Istina je da put čovjekovog savršenstva počinje u animalnosti a završava se u čovječnosti. Ovaj princip važi kako za pojedinca tako i za društvo. Na početku svoje egzistencije čovjek je tijelo sačinjeno od materi­je, koje će kretanjem ka perfekciji koje je substancijalne prirode primiti duhovne karakteristike i steći duhovnu esenciju. Duh čovjeka nastaje u njegovom tijelu, gdje se usavršava i na kraju postaje nezavisan. Njegova animalna priroda je kao gnijezdo u kome se razvija i usavršava njegova čovječnost. Upravo kao što je to odlika perfekcije, svako biće koje joj stremi i u zavisnosti od stepena savršenstva koji ostvari, postaće nezavisno i dominantno u svojoj sredini, što je slučaj i sa humanosti čovjeka bilo da se radi o perfekciji lične ili društvene čovječnosti, ona će se pot­punije ostvariti ukoliko bude samostalna i domi­nantna nad ostalim aspektima. Savršena je ona ljudska jedinka koja je postala relativno dominant­na na spoljašnjem i unutrašnjem planu, koja je oslobođena uticaja spoljnih i unutrašnjih faktora

Savršenstvo društva postiže se na isti način kao što je slučaj sa usavršavanjem duha u tijelu i perfekcijom individualne čovječnosti u okrilju njegove ani­malne prirode.

Ljudsko društvo se najčešće učvršćuje pomoću ekonomske komponente, dok njegov kulturni aspekt označava njegov duh. Kao što postoji uzajamni uticaj između duha i tijela, isti odnos postoji između materijalnih duhovnih institucija društva. Isto kao što perfekcija pojedinca dovodi do slobode, nezavis­nosti duhovne dominacije, to je slučaj i sa postizan­jem savršenstva jednog društva. To znači da će veći stepen društvene evolucije podstaći kulturni život i učiniti da on prevagne nad materijalnim životom datog društva. Budući tip čovjeka je pre kulturna, nego ekonomska životinja. Čovjek budućnosti je čovjek ubjeđenja, vjerovanja i vere, a nipošto čovjek stomaka.

Naravno, to ne znači da ljudsko društvo na put prema usavršavanju humanih vrijednosti treba da se kreće prisilno i pravolinijski, korak po korak, i da je svako društvo bez obzira o kojoj da se radi epohi, bilo korak ispred prethodnog. Može se desiti da čovjek provede jedan period svog društvenog života u kome, bez obzira na velika tehnička i tehnološka unapređenja, u pogledu duhovnosti i morala zaosta­je za jedan ili više stepena od prethodnih perioda, kao što je slučaj sa čovjekom u današnjem vijeku.

Ovdje to znači da se čovjekovo kretanje, bilo duhovno ili materijalno, unapređuje. Evolutivno kretanje čovjeka u duhovnom pogledu nije jedno­lično kretanje po ravnoj liniji, već kretanje koje ponekad skrene na desno ili na lijevo, zastane ili eventualno ide unazad. Međutim, u cjelini, to je evo­lutivno kretanje koje napreduje. Zbog toga kažemo da je čovjek budućnosti kulturna, a ne ekonomska životinja. Čovjek budućnosti je čovjek ubjeđenja, vjerovanja i vere, a ne čovjek stomaka.

Prema ovoj teoriji, čovjekova ljudska strana -uslijed primatnosti - evoluirala je zajedno sa, čak i prije nego što su se usavršili njegovi instrumenti za proizvodnju, i pod uticajem evolucije postepeno se smanjila njegova zavisnost od prirodne i društvene sredine, a istovremeno se povećala njegova sloboda, koja je isto što i naklonost prema vjerovanju, ideali-

ma i ideologiji, kao i uticaj na prirodno i društveno okruženje, tako da će u budućnosti postići potpunu duhovnu slobodu, tj. nezavisnost i afinitete prema veri, ideologiji i vjerovanju. Čovjek je u prošlosti manje koristio prirodne i sopstvene mogućnosti, i zbog toga je više bio zarobljenik prirode i svojih životinjskih osobina. Međutim, čovjek budućnosti, time što će više koristiti prirodu i svoje mogućnosti, manje će robovati prirodi i svojim životinjskim nag­onima, a povećat će svoju dominaciju nad sobom i prirodom.

Na osnovu ovog gledišta, ljudska realnost, ma koliko se manifestuje uz i u domenu njegove mater­ijalne i životinjske evolucije nipošto nije odraz nje­gove materijalne evolucije, i ne zavisi od nje. Ljudska realnost je samostalna realnost koja se usavršava i utiče na materijalne aspekte života, onako kako oni utiču na nju.

Ono što određuje čovjekovu konačnu sudbinu jeste evolutivni tok njegove izvorne kulture, i izvor­na zbilja njegove čovječnosti, a ne evolutivni tok sredstava za proizvodnju. Izvorna zbilja čovječnosti je ono što nastavlja svoje kretanje i usavršava instrumente za proizvodnju i ostale aspekte života i sredstva za proizvodnju nipošto ne evoluiraju sama po sebi, niti se čovjekova ljudskost mijenja poput instrumenta koji je definikator sistema proizvodnje, i zato što je def. savršenijeg sistema proizvodnje, nosi ime evolucije.

Nauka i vjerovanje



Odnos između nauke i vjerovanja


Vidjeli smo kakav je odnos između čovjekove humanosti i njegove animalnosti, odnosno između duhovne i materijalističke čovjeka egzistencije. Postalo nam je jasno da je čovjekova humanost izvorna i nezavisna, a ne samo odraz njegove ani­malnosti. Takođe smo vidjeli da su nauka i vjerovanje dva temeljna stuba čovjekove humanosti. Sada ćemo vidjeti kakav je odnos između ova dva stuba i dva aspekta čovječnosti, ili kakav bi mogao da bude.

U hrišćanskom svetu, na žalost, usljed nekih iskrivljenih dijelova Starog Zavjeta, pojavila se jedna misao koja je skupo koštala i nauku i vjerovanje. Ta misao je ideja o suprotnosti između nauke i vjerovanja. Njen glavni koren je ono što je objavljeno u Starom Zavjetu, u „Knjizi Postanja (I knjiga Moj sijeva).

U drugoj glavi Prve knjige Mojsijeve (knjiga Postanja) u odlomcima 16. i 17. ovako je prepričano o Adamu, Evi i Zabranjenom Stablu:

,,I zaprijeti Gospod Bog čovjeku govoreći: jedi slobodno sa svakog drveta u vrtu;

Ali s drveta od znanja dobra i zla, s njega ne jedi; jer u koji dan okusiš s njega, umrijet ćeš."

U stihovima 1 - trećeg poglavlja stoji:

„Ali zmija bješe lukava mimo sve zvijeri poljske, koje stvori Gospod Bog; pa reče ženi: je li istina da je Bog kazao da ne jedete sa svakoga drveta u vrtu? A žena reče zmiji: mi jedemo roda sa svakoga drveta u vrtu; samo roda s onoga drveta usred vrta, kazao je Bog, ne jedite i ne dirajte u nj, da ne umrete.

A zmija reče ženi: nećete vi umrijeti, nego zna Bog da će vam se u onaj dan kad okusite s njega otvoriti oči, pa ćete postati kao bogovi i znati što je dobro što li zlo.

I žena videvši da je rod na drvetu dobar za jelo i da ga je milina gledati i da je drvo vrlo drago radi znanja, uzabra roda s njega i okusi, pa dade i mužu svojemu, te i on okusi.

Tada im se otvoriše oči, i vidješe da su goli; pa spletoše lišća smokova i načiniše sebi pregače". U istom poglavlju, stihu 22 piše:

,,I reče Gospod Bog; eto, čovjek posta kao jedan od nas znajući što je dobro što li zlo; ali sada da ne pruži ruke svoje i uzbere i s drveta od života, i okusi, te do vijeka živi!"

Prema ovom shvatanju čovjeka, Boga, saznanja i pobune, Bog, tj. vjera naređuje da čovjek ne treba da bude svjestan dobra, zla i spoznaje. Zabranjeno voće je voće znanja, i čovjek će pobunom i odbacivanjem Božije zapovijesti (poricanjem učenja vjera i Božijih Poslanika) doći do spoznaje i znanja, i zbog toga je istjeran iz raja.

Na osnovu ovog shvatanja sva iskušenja potiču od iskušenja znanja, a um i razum (koji saznaju i spoznaju) jesu onaj đavo koji poziva (vodi u) na iskušenje.

Za nas muslimane koji smo iz Kurana naučili da je Bog podučio Adama imenima (istinama) svih stvari i onda naredio melekima da mu se poklone, i da je šejtan, zbog toga što nije hteo da se pokloni Božijem namjesniku upućenom u istinu, istjeran iz raja, i koji smo iz našeg suneta (Poslanikove tradici­je) naučili da je zabranjeno voće u stvari pohlepa, žudnja i tome slično, tj. ono što ne odnosi na čovjekovu animalnost a ne humanost, i da je šejtanovo nagovaranje upereno protiv razuma i da on zavodi ono životinjsko u čovjeku, i da su životinj­ski prohtjevi i želje manifestacija šejtana u čovjeku, a ne razum i um, za nas koji smo tako naučili veoma je čudno ono što piše u „Knjizi Postanja".

Ovo shvatanje je uticalo da seh historija civilizaci­je Evrope u posljednjih hiljadu i petsto godina podeli na doba vjerovanja i doba nauke i da time vjerovanje i nauka budu jedno protiv drugog.

Međutim, historija islamske civilizacije dijeli se na period procvata, koji je epoha nauke i vjerovanja i peri­od pada, kada su zajedno propali i nauka i vjerovanje. Mi muslimani se moramo udaljiti od ovog pogrešnog shvatanja zbog kojeg su nauka, vjerovanje i humanost pretrpeli nenadoknadivu štetu, i ne smijemo slijepo pri­hvatiti kontradiktornosti i suprotnosti između nauke i vjerovanja kao potvrđenu činjenicu.

Sada želimo analitičkim shvatanjem da započ­nemo raspravu i pronicljivo razmotrimo pitanje: da li svaki od ova dva aspekta i dva temelja čovječnosti pripada određenom periodu i dobu? Da li je čovjek osuđen da zauvijek ostane polu-čovjek i da u svakom periodu posjeduje polovinu čovječnosti? Da li je čovjek zauvijek osuđen na jednu od dvije nesreće: nesreću koja potiče iz neznanja, i nesreću koja potiče od nevjerovanja.

Kasnije će se vidjeti da je svako vjerovanje - htjeli to ili ne - zasnovano na jednoj vrsti posebnog raz­mišljanja i specifičnog načina poimanja sveta i pos­tojanja. Iako veliki broj tumačenja i načina shvata­nja sveta može biti osnova za jedno vjerovanje, svi oni nisu u skladu sa naučnim i logičnim principi­ma, i kao takvi nisu prihvatljivi, ali nije riječ o tome. Ovdje se postavlja pitanje: postoji li način razmiš­ljanja i shvatanja sveta i tumačenje postojanja koji je podržan od strane nauke, filozofije i logike, a da u isto vrijeme može biti čvrst temelj za vjerovanje koje će čovjeku donijeti sreću?

Ako se dokaže da postoji takvo shvatanje i način razmišljanja, onda čovjek nije osuđen ni na jednu od ovih nesreća.

O odnosu između nauke i vjerovanja možemo govoriti sa dva aspekta: prvo, da li postoji tumačenje i shvatanje koje će rezultirati vjerovanjem i stvaran­jem ideala, a da pri tome bude logički prihvaćeno, ili su sva razmišljanja, koja nam pruža nauka i filo­zofija, protiv vjerovanja, ljubavi, nade i optimizma.

Drugi aspekt je oblast uticaja nauke na čovjeka s jedne strane, i vjerovanja s druge. Da li nauka pozi­va na nešto što je protiv onoga na šta poziva vjerovanje? Da li nauka želi da nas formira na jedan, a vjerovanje na drugi način koji je suprotan od prvog. Vodi li nas nauka na jednu, a vjerovanje na drugu stranu? Ili se nauka i vjerovanje dopunjavaju, jer nauka gradi jednu našu polovinu, a vjerovanje drugu polovinu i u skladu je sa prvom? Stoga moramo vidjeti šta nam pruža nauka, a šta vjerovanje?

Nauka nam pruža svjetlost i moć a vjerovanje ljubav, nadu i toplinu. Nauka stvara instrumente, a vjerovanje cilj. Nauka pruža ubrzanje i brzinu, a vjerovanje pravac kretanja. Nauka je sposobnost, a vjerovanje je dobro željeti. Nauka pokazuje šta posto­ji, a vjerovanje inspiriše šta moramo učiniti. Nauka je spoljašnja a vjerovanje unutrašnja revolucija. Nauka pretvara svet u čovjekov svet, a vjerovanje pretvara dušu u dušu čovječnosti. Nauka razvija čovjekovo biće horizontalno, a vjerovanje vertikalno. Nauka izgrađuje prirodu, a vjerovanje čovjeka. Nauka i vjerovanje pružaju čovjeku snagu, ali je snaga nauke nepovezana, a snaga vjerovanja povezana. Nauka je ljepota uma, a vjerovanje ljepota duha, nauka je ljepota misli, a vjerovanje ljepota osjećaja. I nauka i vjerovanje pružaju sigurnost čovjeku. Nauka pruža spoljnu sigurnost, a iman unutrašnju, nauka daje sigurnost u bolesti, poplavama, zemljotresima, olu­jama i si. a vjerovanje protiv stresova, samoća,

osjećanja nezaštićenosti i praznine. Nauka usklađuje svet sa čovjekom, a vjerovanje usklađuje čovjeka sa samim sobom.

Istovrijemena čovjekova potreba za naukom i vjerovanjem je jako privlačila pažnju vjerskih i laičkih mislilaca. Alema Muhammed Ikbal Lahori ističe:

„Danas su čovječanstvu potrebne: duhovna interpretacija svemira, duhovna emancipacija ličnosti i temeljni principi univerzalnog domašaja koji usmjeravaju evoluciju ljudskog društva na duhovnoj osnovi. Moderna Evropa je, bez sumnje, izgradila idealističke sisteme na takvim principima, ali iskustvo pokazuje da istina, otkrivena čistim razumom, nije sposobna da proizvede onaj plamen živog ubjeđenja koji može donijeti jedino lično osv­jedočenje. To je razlog zašto je čista misao tako malo djelovala na ljude, dok je vjera još uvijek odgajala pojedince i mijenjala čitave zajednice. Evropski ide­alizam nije nikad postao snažan faktor u njenom životu i rezultat je izopačeni ego koji se sam traži kroz netolerantne demokratije čija se jedina funkci­ja sastoji u tome da eksploatiše siromašne u intere­su bogatih. Vjerujte mi, današnja Evropa je najveća prepreka na putu moralnog napretka čovjeka. Musliman, opet, posjeduje ove prvobitne ideje na osnovu Objave koja, govoreći o najskrivenijim dubi­nama života, oduhovljuje njegovu prividnu eksteri-ornost. Za njega je duhovna baza života stvar ubjeđenja za koju i najmanje prosvijećen čovjek među nama može lako dati svoj život.[3]

Vil Durant, poznati pisac knjige „Historija civi­lizacije", iako je osoba koja ne vjeruje u boga/ ističe:

„Razlika između starog i novog mašinskog svijeta je samo u instrumentima a ne u ciljevima... Sta ćete reći ako je naš napredak u stvari korekcija metoda i usavršavanje instrumenata a ne pobolj­šanje konačnih ciljeva?"[4]

On takođe kaže:

„Bogatstvo je zamorno i dosadno, um i znanje su slabe i hladne svjetlosti, ali je ljubav, sa svojim neopisivim mogućnostima, ona što grije srca."[5]

Danas je većina mislilaca shvatila da su scijentizam i isključivo naučno vaspitanje nesposobni da izglade potpunog čovjeka, jer oni izgrađuju polučovjeka, a ne potpunog čovjeka. Proizvod ovog vaspitanja je sirov, a ne formiran čovjek. Nauka izgrađuje moćnog i sposobnog čovjeka koji ne posjeduje ljudske vrline čovjeka, koji posjeduje samo jednu dimenziju. Danas su svi shvatili da je doba apsolutne nauke i da društvima prijeti praznina ideala i ciljeva. Neki ovu prazninu žele popuniti čistom filozofijom, drugi traže pomoć u književnosti, umjetnosti i društvenim naukama.

Vil Durant je jedan od onih koji je osjetio ovu prazninu i predložio da se ona popuni književnošću, umjetnošću i filozofijom. On je istakao:

„Šteta i gubitak za naše škole i fakultete najviše potiču iz Spenserove vaspitne teorije"[6] koji je smatrao da je vaspitanje usklađivanje čovjeka sa njegovom sredi­nom. Ova definicija je mrtva i mehanička i potiče iz filozofije „dominacije mehanike" koju mrzi svaki razum i stvaralački duh. Rezultati toga je da su naše škole prepune teoretske i mehaničke nauke a prazne su od književnih, filozofskih, istorijskih i umjetničkih tema koje su, po njihovom mišljenju, beskorisne... Proizvod vaspitanja koje je isključivo naučno, nije ništa drugo do instrument. Ono otuđuje čovjeka od ljepote i udaljava ga od filozofije i mudrosti. Za čitav svet bi bilo bolje da Spenser nije napisao nikakvu knjigu."[7]

Čudno je da iako Durant priznaje da je posto­jeća praznina na prvom mjestu ishod „praznine u idealima", koja vodi ka ništavnosti, i potvrđuje da je ta praznina vrsta razmišljanja i vjerovanja vi ljudske ciljeve, bez obzira na to smatra da ovu bolest možemo izliječiti bilo kojom duhovnošću, čak i ako ne prelazi granice mašte. On misli da se bavljenjem historijom, umjetnošću, ljepotom, poezijom i muzi­kom može popuniti ova praznina koja potiče iz dubine prirode i suštine čovjeka koji traga za ideali­ma i apsolutnim savršenstvom.



Zamena za nauku i vjerovanje


Saznali smo da nauka i vjerovanje ne samo što nisu u suprotnosti, nego se i dopunjuju. Sada se postavlja pitanje: može li jedna zamijeniti drugu?

Posle upoznavanja sa ulogom nauke i vjerovan­ja, nije potrebno postavljati takvo pitanje. Jasno je da nauka ne može zamijeniti vjerovanje u tom smis­lu, da bi nam pored svjetla i sposobnosti pružila ljubav i nadu, uzdigla nivo naših zahtjeva, i da bi nam osim pomoći u pravcu realizacije naših ciljeva i oduzela ideale koji su bazirani na instinktima i našoj sebičnosti, i za uzvrat nam darovala one koji su zasnovani na ljubavi i duhovnim i moralnim I

osnovama, i da bi pored toga što je instrument u našim rukama, mogla promijeniti našu suštinu i prirodu. Isto tako, vjerovanje ne može zamijeniti nauku, ne može nam objasniti prirodu, otkriti njene zakone i ne može nam objasniti same sebe.

Istorijsko iskustvo je dokazalo da je odvajanje nauke od vjerovanja izazvalo nenadoknadivu štetu. Vjerovanje treba spoznati uz pomoć nauke, vjerovanje u svijetlu nauke biće oslobođeno sujevjerja. Udalja­vanjem nauke od vjerovanja, ono se pretvara u slijepi fanatizam koji se vrti oko sebe i ne vodi nikuda. Tamo gdje ne postoji nauka i znanje, vjerovanje ne­ukih vjernika postaje sredstvo u rukama spretnih licemjera, čiji su različiti primjeri mnogobrojni u istoriji islama.

Nauka bez vjerovanja je kao nož u rukama ubice, lampa u rukama provalnika koja mu omogućava da pokupi najvrednije stvari. Današnji čovek koji ima nauku i znanje ali nema veru, uopšte se ne razlikuje od jučerašnje neznalice bez vere. Kakva je razlika između Hitlera, Musolinija, Staljina iz ovog vijeka, i faraona, Džingiz Kana i Atile iz prethodnih vjekova?

Moguće je da neko kaže: zar nauka nije i svijetlost i sposobnost? Iluminacija i sposobnost nauke nisu isključive za spoljni svet, već osvjetljavaju i naš unu­trašnji svet, i pokazuju nam put i time omogućavaju da promijenimo naš unutrašnji svet. Zato nauka može izgraditi i svet i čovjeka, i time izvršava i svoj posao (izgradnja sveta) i posao vjerovanja (usavršavanje čovjeka). Na takvu konstataciju moramo reći da je sve to tačno, ali osnovna činjenica je da moć i sposobnost nauke moći i sposobnosti instrumenta, tj. zavisi od volje i zapovijesti čovjeka. Čovjek može uz pomoć instrumenta nauke učiniti najbolje što može u svim oblastima, i zato tvrdimo da je nauka najbolji pomoćnik čovjeka u realizaciji njegovih ciljeva.

Međutim, ovdje je riječ o nečemu drugom. Moramo znati da je čovjek prije nego što je počeo da koristi instrument, uzeo u razmatranje cilj. Instru­menti se primjenjuju u skladu sa ciljem i namjerom. Odakle su se pojavili ovi ciljevi? Čovjek je po svojoj prirodi životinja, a njegovi ljudski talenti pomoću vjerovanja se moraju postepeno manifestovati. Stoga on prirodno kreće ka svojim prirodnim, životin­jskim, ličnim, materijalnim i sebičnim ciljevima, i radi istih ciljeva koristi instrumente. Zato je čovjeku potrebna snaga koja nije čovjekov instrument i cilj, nego će mu koristiti kao instrument i usmjeriće ga u svom pravcu. Čovjeku je potrebna snaga koja će eksplodirati iznutra i aktivirati njegove skrivene tal­ente. Čovjeku je potrebna snaga koja će stvoriti rev­oluciju u njegovim mislima i pokazati mu novi pravac. Nauka ne može to učiniti. Za takav uticaj je potrebno da neke vrijednosti u čovjekovom duhu postanu svete i dragocjene, a za to je potrebno da se kod čovjeka formira niz uzvišenih sklonosti, koje su, zauzvrat, rezultat posebnih shvatanja i načina razmišljanja o svetu i čovjeku, i ne stiču se u laboratorijama ili na osnovu sadržaja analiza i argu­mentacijom. To su ona shvatanja koja su izvan mogućnosti nauke.

Istorijsko iskustvo je pokazalo kakve su bile posljedice razdvajanja nauke i vjerovanja. Tamo gdje je postajalo vjerovanje bez nauke, ljudski pokušaji su potrošeni na pitanja koja nisu dala adekvatne i even­tualno dobre rezultate, a ponekad su izazvali odre­đenu vrstu fanatizma, pa čak i donijeli neke štetne sukobe. Takvi primjeri su mnogobrojni.

Tamo gdje je postojala nauka bez vjerovanja, kao u nekim današnjim društvima, sva naučna moć i sposobnost potrošena je na sebičnosti, pretenzije, eksploataciju, zavjere i malverzacije.

Prethodna dva tri vijeka možemo smatrati epo­hom obožavanja nauke i izbjegavanja vere, veliki broj naučnika je vjerovao da će nauka resiti sve probleme čovječanstva, ali je iskustvo dokazalo suprotno. Da­nas ne postoji mislilac koji negira potrebu čovjeka za vjerovanjem, pa čak i ono koje nije religijsko, koje je, u svakom slučaju, iznad nauke. Iako materijalista Bertrand Rasel priznaje: „Posao čiji je jedini cilj zara­da, neće donijeti rezultate. Ako želimo rezultate moramo izabrati posao u kome je skriveno Vjerovanje u jednog čovjeka, u jednu ideologiju ili u jedan cilj[8]

Danas su materijalisti primorani da „tvrde da smo sa gledišta filozofije materijalisti, a sa gledišta morala idealisti; tj. da smo materijalni sa teoretskog aspekta a duhovni sa praktičnog i idealističkog aspekta."'[9] Sami materijalisti moraju odgovarati na pitanje: kako je moguće da čovjek teoretski bude materijalan, a praktično duhovan?

Džordž Sartan, poznati svijetski naučnik i autor poznate knjige „Historija nauke", u svojoj drugoj knjizi pod naslovom „Šest krila" ovako opisuje nedostatak i nemoć nauke u humanizaciji ljudskih odnosa, kao i hitnu potrebu čovjeka za snagom vjerovanja:.

„Nauka je u nekim oblastima postigla ogroman i zadivljujući napredak, ali se još uvijek podsmijavamo sami u nekim drugim oblastima kao što je nacionalna ili međunarodna politika koja je pove­zana sa međuljudskim odnosima".[10]

Džordž Sartan priznaje da je vjerovanje koje je potrebno čovjeku religijsko vjerovanje. On ovako naglašava čovjekovu potrebu za trouglom umjetnosti, vere i nauke:

„Umjetnost otkriva ljepotu i to je razlog za radost života. Vjera stvara ljubav i ona je muzika života. Nauka se bavi istinom, umom i razumom, i stvara svest i čovjekovu inteligenciju. Nama su potrebne umjetnost, vjera i nauka. Nauka je apsolutno potrebna za život, ali sama po sebi nikako nije dovoljna".[11]



RELIGIJSKO VJEROVANJE

Na osnovu prethodnih diskusija smo saznali da čovjek bez ideala i vjerovanja ne može imati zdrav život ili učiniti korisno djelo za čovječanstvo i ljudsku civilizaciju. Čovjek bez ikakvog ideala i vjerovanja će ili postati egoista koji nikada ne napušta svoje lične interese, il će se pretvoriti u izgubljeno biće koje u moralnim i društvenim pitanjima ne poznaje svoje dužnosti i životne obaveze. Čovjek je u neprekidnom kontaktu sa moralnim i društvenim pitanjima i pri­moran je da sa svoje strane reaguje na njih. Ako je čovjek privržen nekom učenju, ideologiji ili veri, onda je njegova dužnost jasna. Međutim, ako ne vjeruje, onda neće znati šta da radi i pretvoriće se u izgubljeno biće bez sklada. Da, nesumnjiva je nužnost prihvatanja jedne ideologije i učenja.

Ono što je potrebno naglasiti je da će samo religijsko vjerovanje moći pretvoriti čovjeka u prvog „vjernika", da podredi njegove sebičnosti vjerovanju,

ubjeđenju i veri, a da istovremeno kod čovjeka stvori jednu vrstu „pobožnosti" i „predavanja" tako da se kod njega ne pojavi nikakva sumnja kada se radi o pitanjima koja se odnose na veru i religiju. Religij­sko vjerovanje može pretvoriti veru u dragu i voljenu stvar tako da je život bez nje prazan i besmislen, koju će čovjek braniti vatreno i revnosno.

Sklonost ka religijskom vjerovanju dovešće do toga da čovjek čini niz pokušaja i djela koja su suprot­stavljena njegovim ličnim i prirodnim sklonostima i da eventualno svom vjerovanju žrtvuje svoje postojan­je i ugled. To je moguće samo ako čovjekov ideal po­stane svet i ako apsolutno zavlada njegovom prirodom i postojanjem. Samo snaga vere može učiniti ideale svetim i u potpunosti ih primeniti kod čovjeka.

Ponekad neki ljudi žrtvuju svoj život, imovinu i ugled ne radi svojih ideja i religijskog vjerovanja, nego usljed reakcije na pritiske koji su rezultat kompleksa, neprijateljstava, osveta i dr. Svjedoci smo različitih primjera takvog žrtvovanja na raznim stranama sveta.

Međutim, razlika između religijske i laičke ideje je u tome da kada se govori o religijskom verovanju zah­valjujući kome ideja postaje sveta, tada su žrtvovanja pnrodna i učinjena su iz potpunog zadovoljstva. Postoje razlike između djela koje se čini iz zadovoljstva i na osnovu vjerovanja, jer je to neka vrsta izbora, i djela koje I

se čini pod uticajem komplijeksa i unutrašnjih stresnih pritisaka koji su neka vrsta eksplozije.

Drugo, ako je shvatanje čovjeka o svetu samo materijalističko shvatanje i zasnovano isključivo naj opipljivim činjenicama, onda je svaka vrsta ljudskog i društvenog idealizma suprotstavljena opipljivim činje­nicama koje čovjek oseća u svojim odnosima sa svetom.

„Ono što je rezultat čulnog opažanja sveta je se­bičnost a ne idealizam. Ukoliko idealizam nije zasno­van na ideologiji čiji je logičan ishod ta ideja, onda on neće prevazići okvire nihilizma. Drugim recima, čovjek mora u svojim mislima da stvori zamišljeni svet koji je odvojen od postojeće realnosti, i da u njemu uživa. Međutim, ako je idealizam rezultat vere i religi­je, onda je on zasnovan na nekoj vrsti ideologije čiji je logičan ishod prihvatanje i slijeđenje društvenih ideja. Religijsko vjerovanje je prijateljska veza između čovjeka i sveta, odnosno harmonija između čovjeka i opštih svjetskih ideala i ciljeva. Međutim, laičko vjerovanje i ideali, su neka vrsta „odvajanja" od sveta i stvaranje sopstvenog zamišljenog sveta, koji se nikako ne podržava od strane spoljnog sveta..,"[12]

Religijsko vjerovanje ne određuje samo niz obaveza za čovjeka, koje su protiv njegovih prirodnih želja i sklonosti, već menja izgled sveta u mislima njegovim i pokazujući mu i neke druge elemente u strukturi sveta pored onih koji su opipljivi i vizuel-ni. Religijsko vjerovanje pretvara hladan mehanički svet u živi svet koji je svjestan i zna. Religijsko vjerovanje menja shvatanje čovjeka o svetu i stvaranju. Vilijem Džejms, američki filozof i psiholog sa početka dvadesetog veka, je istakao:

„Svet koji nam pruža religijsko vjerovanje ne samo što je onaj isti materijalni svet koji je menjao svoj izgled, nego je strukturi tog sveta dodato neke više stvari nego što jedna materijalna osoba može posedovati."'[13]

S druge strane, u suštini i prirodi svakog čovjeka postoji tendencija ka svetim istinama i činjenicama koje se mogu obožavati. Čovjek oseduje niz potenci­jalno nematerijalnih želja, sklonosti i talenata koji su spremni da se neguju i razviju. Čovjekove ten­dencije nisu samo materijalne, a duhovne tendenci­je nisu samo stečene i nametnute. To je istina koju potvrđuje i nauka. „Ma koliko da naši motivi i podsticaji potiču iz ovog sveta, većina naših tendencija i želja su potek­li iz metafizičkog sveta, jer se većina njih ne slaže sa materijalnim proračunima."

Budući da postoje ove želje se moraju negovati, ukoliko se ne neguju ispravno i ne koriste na pravi način, otići će na stranputicu i stvoriti nezamislivu štetu. Primjeri posledica takvog pogrešnog pravca su: obožavanje idola, obožavanje ljudi, prirode i hiljadu drugih vrsta obožavanja. Erik From kaže:

„Ne postoji čovjek kome ne treba vjera a da ne traži određene okvire za svoje orijentisanje i predmet za svoje afinitete. Možda taj čovjek i sam nije svjestan da je zbir njegovih ubeđenja vjera, koja se razlikuje od laičkih ubeđenja, a možda čak misli da ne poseduje nikakvu veru i da svoju ljubav prema naizgled neverskim ciljevi­ma (moć, novac ili užianja) tumači kao ljubav prema praktičnim stvarima koji su u skladu sa interesima."[14]

Ovaj psiholog misli da čovjek ne može živeti bez obožavanja i posvećenja. Pretpostavimo da ne poz­naje i ne obožava jednog Boga, on će za sebe stvoriti

nešto arugo Kao uzvišenu istinu Koja ce biti predmet njegovog vjerovanja i obožavanja.

S obzirom da je nužno da čovjek poseduje svoj ideal, cilj i vjerovanje, s jedne strane je religijsko vjerovanje jedino vjerovanje koje će stvarno moći držati čovjeka pod svojim uticajem, a s druge strane, čovjek na osnovu svoje suštine traga za nečim što će obožavati, onda je jedino rešenje da učvrstimo i ojačamo religijsko vjerovanje.

Kur'an je prva knjiga koja, prvo, veoma jasno smatra da je religijsko vjerovanje neka vrsta har­monije sa stvaranjem:

„Zar pored Allahove žele drugu vjeru, a Njemu se, htjeli ili ne htjeli, pokoravaju i oni na nebesima i oni na Zemlji, i Njemu će se vratiti." (Sura Ali'Imran, ajet 83.)

Drugo, on je predstavio religijsko vjerovanje kao deo suštine i prirode čovjeka:

„Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, vjeri, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude naučio - ne treba da se mijenja Allahova vjera, jer to je prava vjera, ali većina ljudi to ne zna-." (Sura ar-Rum, ajet 30)



Prednosti i uticaj vjerovanja



Iako naša dosadašnja rasprava potvrđuje uticaj religijskog vjerovanja, ipak ćemo o ovoj temi raspravljatai kao o posebnoj temi kako bi se što bolje upoz-1 nali sa dobrim posledicama i uticajima ovog „drago-1 cenog životnog iskustva i „duhovnog blaga".

Tolstoj, poznati ruski pisac i mislilac je rekao: I

„Vjerovanje je ono s čim ljudi žive."

Religijsko vjerovanje poseduje mnogobrojne! dobre uticaje, bilo u pogledu unošenja radosti i vc-l selja ili poboljšanja društvenih odnosa, i smanjenja I i otklanjanja neizbežnih nervoza, tuga i stresova! koji su sastavni deo strukture ovog sveta. A sada I ćemo objasniti uticaje religijskog vjerovanja u ovim! oblastima;

A) Radost i veselje

Prvi uticaj religijskog vjerovanja se odnosi nal donošenje radosti, veselja i „optimizma": optimiz-l ma prema svetu, stvaranju i postojanju. Zahvalju-J jući religijskom verovanju čovjekovo gledište premal celokupnom sistemu postojanja i njegovim vlada-1 jućim zakonima biće optimističko, jer takvo vjerovanje posebnom metodom formira čovjekov način shvatanja sveta tako da stvaranje prikazuje kao događaj koji ima svoje ciljeve koji su: dobrota, savršenost i sreća. Odnos čovjeka prema verovanju u zemlji postojanja je kao stanje pojedinca koji živi u zemlji čije zakone, sisteme i institucije smatra

pravednim i ispravnim i vjeruje u dobre namere njenih predvodnika, i stoga smatra da su obezbeđeni svi preduslovi kako bi se on i ostali građani te zem­lje mogli unaprediti i uzdizati. Pri tome takav čovjek vjeruje da jedini faktor koji može dovesti do njegove zaostalosti jeste njegova lenjost i neiskustvo. To važi i za druge ljude koji su kao i on odgovorni i dužni.

Sa gledišta takvog čovjeka, on sam je odgovoran za svoju zaostalost, a ne sistem i institucije zemlje. Svaki postojeći nedostatak nastao je zbog toga što on i drugi ljudi, slični njemu, nisu izvršili svoju dužnost i obavezu. Takav način razmišljanja nar­avno, podstaći će ga optimizmom i nadom i pri­morati na pokret i aktivnost.

Međutim, osoba bez vjerovanja u zemlji posto-)anja je kao čovjek koji živi u zemlji za čije zakone, institucije i sisteme smatra da su korumpirani i ugnjetački, a primoran je da ih prihvati. Takav čovjek je uvijek prepun komplijeksa i gneva, i nikada ne pomišlja da ispravi sebe, jer misli da njegova ispravnost kao pojedinca neće imati nikakav uticaj tamo gdje postoji društvo prepuno neispravnosti, zla, nepravde i ugnjetavanja. Takav čovjek nikada ne uživa u svetu, za njega je svet strašan zatvor. Stoga, Kur'an ističe: „A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo gaj slijepa oživiti." (Sura Ta Ha, ajet 124)

Da, vjerovanje nam pruža prostranstvo života u našoj duši i sprečava pritisak duševnih faktora.

Drugi uticaj religijskog vjerovanja sa aspekta stvaranja radosti i veselja je prosvećenost. Čim čovjek; na osnovu religijskog vjerovanja shvati da svetlost sveta postoji zahvaljujući Uzvišenom i Njegovoj isti­ni, ta svetlost će obasjati njegovu dušu i biće kao sijal­ica koja šija u njegovoj duši. S druge strane, za čovjeka bez vjerovanja svet je prazan, mračan i bez svetlosti shvatanja i misli. Stoga, duša takvog čovjeka se takođe nalazi u mraku koji je sam zamislio.

Treći uticaj religijskog vjerovanja sa aspekta1 stvaranja radosti i veselja je nada u dobar ishod.

Sa aspekta materijalističke logike, svet je indiferentan i nezainteresovan za ljude koji koračaju putem ispravnosti ili ništavnosti, pravde ili zla,] moralnosti ili nemorala, i rezultat njihovog truda isključivo zavisi od količine truda.

Međutim, u logici čovjeka koji vjeruje, svet nije indiferentan prema trudu ljudi. Reakcija sveta nije ravnodušna prema ovim vrstama pokušaja i truda, već sistem stvaranja podržava i štiti one ljude koji

trude u pravcu istine, pravednosti, ispravnosti i

dobrog djela.

,,O vjernici, ako Allaha pomognete i On će vama pomoći i korake vaše učvrstiti". (Sura Muhammed,

ajet 7)

„... Allah zaista neće dopustiti da propadne nagrada onima koji čine dobro." (Sura Et-Tevba,ajet 120; Sura Hud, ajet 115; Sura Jusuf, ajet 90)

Četvrti uticaj religijskog vrovanja sa aspekta radosti i veselja je duševni mir. Čovjek prirodno traga za svojom srećom i radostan je kada zamišlja da je postigao sreću, a postaje uplašen i zabrinut kada razmišlja o crnoj i tužnoj budućnosti. Dve stvari dovode do sreće čovjeka, a to su:

1. trud i nastojanje

2. povjerenje u uslove sredine

Uspeh jednog đaka zavisi od dve stvari: njegov­og ličnog truda i zalaganja, a drugo, od pomoći i spremnosti školskog okruženja i podsticaja i pohvale od strane nastavnika i zaduženih u školi. Ako jedan vredan i dobar đak nema povjerenje u okruženje gdje uči i učitelja koji ga na kraju godine ocenjuje, i ako se plaši njegovog nepravednog ponašanja, onda će ćele godine biti zabrinut i neprekidno će se nalaziti pod stresom. Čovjek nema sumnje i nije zabrinut kada se rada o njemu samom, jer zabrinutost nastaje usljed sum-j nje. Ono što zabrinjava čovjeka je svet u kome nj zna šta treba učiniti.

Da li je korisno činiti dobra djela? Da li jđ iskrenost gubljenje vremena? Da li čovjeka i pored! toliko truda i izvršavanja obaveza na kraju čeka] lišenost i oskudica? Ovdje se briga i uznemirenost] ispoljavaju na najekstremniji način.

Religijsko vjerovanje otklanja čovjekovu zabrinu-j tost u pogledu sveta prema njemu jer mu pruža pov-erenje i sigurnost u svet. Stoga kažemo: jedna od] posledica religijskog vjerovanja je duševni mir.

Još jedno dejstvo religijskog vjerovanja u pogledu stvaranja radosti jeste broj užitaka i zadovoljsta-j va koja se zovu duhovna uživanja. Čovjek poseduje] dve vrste uživanja: jedna se odnosi na ona koja pripadaju ljudskim čulima i rezultat su uspostavljan); veze između jednog telesnog organa sa spoljnii predmetima i faktorima kao što su: uživanje oka gledanju, usta u probanju ukusa i čula dodira dodirivanju. Druga vrsta se odnosi na ona uživanja koja su u vezi sa dubinom čovjekove duše i savjesti nisu u vezi sa bilo kojim posebnim organom, i uspostavljaju se kao rezultat veze sa spoljnim prec

metima, i to su uživanje čovjekovo u dobroti koju čini, u omiljenosti i poštovanju, u uspehu koji postiže on sam ili njegova deca. Ova uživanja ne pri­padaju određenom organu i nisu rezultat direktnog uticaja materijalnih i spoljnih faktora.

Duhovna uživanja su jača i dugotrajnija od materijalnih. Uživanje u molitvi i obožavanje Allaha pobožnih ljudi pripada takvoj vrsti uživanja. Pobožni i iskreni vjernici koji ibadet obavljaju budnog srca i skrušeno u svom obožavanju pronalaze najveći užitak, i to se u jeziku vere zove „vjerski nektar". Vjerski nektar je sladi i prijatniji od svih ostalih nekra-ta. Duhovno uživanje se udvostruči onda kada djela kao sticanje znanja, dobrota, uspeh i pobjeda, potiču od verskog osjećanja i obavljaju se radi boga i tretiraju kao „ibadet" (obožavanje).

B) Uloga verovanaj u poboljšanju društvenih odnosa

Čovjek je, poput nekih životinja, stvoren kao društveno biće. Pojedinac nije u mogućnosti da sam obezbedi sve svoje potrebe. Život mora biti kao jedno "Preduzeće" gdje su svi učesnici obaveza i koristi i mora se uspostaviti neka vrsta podele rada među svim pojedincima. Ovdje postoji jedna razlika između i ostalih društvenih uživanja (kao pčela) kod kojih je podjela rada i dužnosti na osnovu instinkta i po naredbi prirode, i gdje im je oduzeta mogućnost neposlušnosti i neizvršavanja, dok je čovjek slobodno i voljno biće koje mora svoj posao obavljati slobodno i tretirati ga kao obavezu i „dužnost". Drugim recima, isto kao što su potrebe takvih životinja društvene, njima su nametnuti i društveni instinkti. Čovjekove potrebe su društvene, ali takav instinkt nel vlada nad njim. Društveni instinkti čovjeka postoje! kao niz „zahtijeva" u dubini njegove biti i moraju se razviti uz pomoć vaspitanja i obrazovanja. Zdrav društveni život je onaj kada ljudi:

- poštuju propise, okvire, zakone i prava drugih ljudi,

- tretiraju pravdu kao sveto pitanje,

- ljubazni su jedni prema drugima,

- drugima žele što i sebi, a ne žele on što sebi žele,

- imaju povjerenje u druge i da garancija njihovog uzajamnog poverenja budu njihovi duševnij kvaliteti,

- svaka jedinka sebe smatra odgovornim obaveznim prema svom društvu,

- budu bogobojazni i nasamo i u društvu,

- bez interesa čine dobro jedni drugima,

- ustaju protiv zla i tlačenja i onemogućavaju silnike u izvršenju njihovih namjera,

- poštuju moralne vrijednosti i - budu sjedinjeni i složni kao što su dijelovi jednog tijela.

Religijsko vjerovanje je ono koje najviše cijeni istinu, pravdu smatra svetinjom, u srcima stvara ljubav, kod ljudi uspostavlja uzajamno povjerenje, proširuje čestitost do dubine čovjekove savjesti, uvažava moralne vrijednosti, stvara hrabrost u borbi protiv zla i ugnjetavanja, ujedinjuje i povezuje ljude kao dijelove jednog tijela.

Manifestacije čovječnosti onih ljudi koji blistaju kao zvijezde na nebu ljudske historije prepune doga­đajima, su one koje su potekle od vjerskih osjećanja.

C} Ublažavanje briga

Čovjekov život, htjeli to ili ne, isto kao što je suočen sa radostima, slastima, uspesima i srećom, sadrži i neuspehe, nesreće, probleme, tegobe i gubitke. Veliki broj tih nedaća možemo sprečiti ili resiti, mada posle velikog truda. Jasno je da je čovjek uzan da se suoči sa prirodom i da gorčinu života pretvori u slast. Međutim, neke događaje u svetu, Kao sto je starost, ne možemo sprečiti ili otkloniti. teo ih ne čovjek korača ka starosti i njegov život se postepeno gasi, a slabost, nemoć starosti i ostale! njene posljedice rastužuju slike života. Osim toga, čovjeka na drugi način uznemirava i pritišće po­misao na smrt, nepostojanje, nestajanje, odlazak i| prepuštanje sveta drugima.

Religijsko vjerovanje stvara kod čovjeka snagu otpora, i gorčinu života pretvara u slast. Čovjek sa] vjerom je svjestan da za svaku "stvar na svetu postoje, određena pravila, i ako njegova reakcija naspram teškoća bude zadovoljavajuća, onda će Uzvišeni Allah nadoknaditi tu teškoću na drugi način, ako je na primjer ona nenadoknadiva. Pomoću religijskog vjerovanja starost će postati prijatna i prihvatljiva, jer se ne tretira kao kraj puta, a pri tome će vjernik uvijek svoje slobodno vrijeme popuniti molitvom i približavanjem Allahu, tako da takvi pobožni ljudi koji! obožavaju Boga više uživaju u periodu starosti nego mladosti. Slika o smrti u očima vjernika se razlikuje od slike o smrti jednog nevjernika. Za vjernika, smrt nije uništenje i nestajanje, nego je prelaz iz prolaznog i manjeg u vječan i trajan svet. Za njega je smrt prelazak iz sveta djela u svet ishoda i rezultata, i zato takva osoba svoju zabrinutost zbog umiranja otklanja trudom i naporom koji se u jeziku vere zovu „dobra djela".

Sa psihičkog stanovišta, jasno je da se većina duševnih bolesti, koje potiču od duhovnih briga i životnih teškoća, primjećuje kod ljudi koji nisu vjernici i vjerski orijentisani. Vjernici su imuni na ovakve bolesti u zavisnosti od stepena njihovog vjerovanja. Stoga je povećanje broja duševnih i psihičkih bolesti, koje su posljedice života našeg doba, rezultat slabosti religijskih vjerovanja.



IDEOLOGIJA

Šta je ideologija i kako se ona definiše? Postoji li neka nužnost da bi čovek kao pojedinac ili kao član jednog društva bio pristalica jednog učenja i dal bi u njega verovao? Da li je nužno postojanje jedne ideologije za pojedinca ili ljudsko društvo?

Ovdje je potrebno napraviti mali uvod

Sve ljudske aktivnosti se dijele na dve grupe: vi prvu spadaju aktivnosti koje su učinjene iz zado­voljstva, a u drugoj grupi su aktivnosti koje su učinjene na osnovu razmišljanja i razuma.

Aktivnosti iz zadovoljstva su ona prosta djela koja čovek čini pod direktnim uticajem instinkta,1 prirode ili običaja - koji i sekundarna priroda - da bi dostigao određeno zadovoljstvo ili pobjegao iz određene teškoće i problema. Na primjer, kada ožedni, pruža ruku ka čaši sa vodom, ili pripaljuje cigaretu kad osjeti jaku potrebu za pušenjem.

Takva djela su ona koji su u skladu sa željom i direktno su povezana sa zadovoljstvom i patnjom. Djelo učinjeno iz zadovoljstva privlači čovjeka zbog snage privlačnosti a djelo zbog problema ili patnje i bola čovjeka odbija usljed sile odbijanja.

Smišljena su ona djela koja su manje privlačna ili odbojna i ne privlače ili odbijaju čovjeka na osnovu njegovog instinkta i prirode. Čovek čini ili napušta ova djela putem razuma i volje zbog intere­sa koji postoji u njihovom izvršenju ili napuštanju. Drugim recima, interes je čovjekov konačni razlog, snaga motivacije i podsticaj, a ne zadovoljstvo. Zadovoljstvo se određuje prirodom a interes razu­mom i umom. Zadovoljstvo podstiče želju, a interes volju. Čovek uživa u aktivnostima iz zadovoljstva za vrijeme kada ih čini, a ne uživa u aktivnostima iz interesa, ali je zadovoljan kada misli da će ovim dijelom jedan korak biti bliži konačnom interesu -koji je savršenstvo i dobrota, ili zadovoljstvo u budućnosti. Postoji razlika između djela koje stvara Rivanje i radost i onog djela koje ne pruža užitak i čak može stvoriti patnju, ali čovek trpi tu patnju svojom voljom i sa zadovoljstvom. Djela učinjena zbog daljine njihovog ishoda, ne donose rvanje i radost, ali pružaju zadovoljstvo. Uživanje i patnja su zajedničke osobine kod ljudi i životinja, ali zadovoljstvo odnosno nezadovljstvo su osobine | čovjeka, kao što je posjedovanje želje jedna od nj govih osobina. Zadovoljstvo, averzija i želja pripad ju razumu i nalaze se u domenu čovjekovog razmišljanja, a ne u oblasti njegovih čula i intuitivno razumijevanja i shvatanja.

Rekli smo da čovek pomoću uma i volj izvršava svoje djelatnosti koje su zasnovane n razmišljanju i planiranju, nasuprot djelatnostima i uživanja koja se izvršavaju na osnovu osjećanja i želja. Izvršavati nešto razmišljanjem znači da proračunata snaga razuma, primjećuje neko savršenstvo i dobar ishod ili uživanje u daljini 1 otkriva put do njih koji možda nije lak i ravan, i! planira kako treba stići do cilja. Učiniti nešto snagom volje znači da kod čovjeka postoji snaga koja pripada snazi uma, a koja izvršava ono što um i razum usvoji, a što je možda suprotno svim sklonostima, privlačnostima i prirodnim dražima.

Priroda mladosti jednog studenta njega poziva; na spavanje, opuštanje, požude i zabavu. Međutim, njegov proračunati um i razum koji razmišlja q posledicama takvih djela, kao i o rezultatima truda, nespavanja i napuštanja želja i požuda, naređuje rrru

da na osnovu interesa izabere drugi put. Tada će čovek izabrati naredbu razuma koji je iz interesa, a odbaciće naredbu prirode koja je uživanje. Isto tako, jedan bolesnik mrzi lijekove i pati kada treba da popi­je gorak lijek, ali on na osnovu naredbe razuma i pomoću snage volje koja dominira nad željama ipak uzima svoje lijekove.

Sto su razum i volja jači, bolje će nametnuti svoje naredbe prirodi, bez obzira na njene želje.

Čovek u svojim smišljenim djelatnostima uvijek u praksi primenjuje jednu ideju, plan ili teoriju. Što je čovek savršeniji sa aspekta razuma i volje, nje­gove aktivnosti su više zasnovane na razmišljanju, a manje na uživanju. Što je čovek bliži horizontu životinje i njegove aktivnosti će biti više zasnovane na uživanju jer su aktivnosti životinje isključivo bazirane na uživanju. Kod životinje se možda primećuju neke aktivnosti koje predstavljaju odr­eđene ciljeve i dugoročne rezuzltate, kao što su: Ugradnja gnezda, selidba, parenje i razmnožavanje. Međutim, nijedna od tih aktivnosti nije zasnovana na- svesti i životinje ih ne čine zato što su upoznate Sa ciljem svojih djela i zato što razmišljaju o nacmima izvršavanja i izboru sredstava, nego su to i koje su bazirane na instinktima. Čovek tako proširuje krug svojih smišljenih aktivnosti] kako bi one obuhvatile i one aktivnosti koje su bazi-1 rane na uživanju i zadovoljstvu. To znači da plani-j ranje osnovnih interesa može biti tako precizno dal bi uživanja i zadovoljstva mogli biti u okvirima interesa, tj. da svako uživanje pored toga što je zado-l voljstvo, obuhvati i interese čovjeka, odnosno dJ svaka prirodna aktivnost sledi i naredbu razuma. Ukoliko smišljene i racionalne aktivnosti obuhvata-l ju i aktivnosti iz uživanja i zadovoljstva, i akd aktivnosti iz uživanja budu deo opšteg razumnog plana i programa života, priroda će se uskladiti sa razumom, a želja sa voljom.

S obzirom da je smišljena aktivnost zasnovana na nizu dugoročnih ciljeva, htjeli to ili ne, za nju jej potrebno planiranje, programiranje i izbor sredstava radi postizanja cilja. Razum pojedinca je programer, idejni tvorac, teoretičar i onaj koji određuje sredst­vo, metodu i način bavljenja razumnim aktivnosti-j ma kada one poseduju pojedinačni karakter, tj. poje-l dinac razmišlja o samom sebi. Naravno, u tom slučaju, razum pojedinca zavisi od nivoa njegovog] znanja, informacija i moći rasuđivanja.

Smišljene aktivnosti, čak i kada dosegnu vrhunac, još uvijek nisu dovoljne za humanizaciju

ljudske aktivnosti. Smišljena aktivnost je nužan preduslov za čovječnost, jer polovinu čovjekove humanosti čine um, razum, znanje, informacije i razmišljanje, ali to nije dovoljno za čovječnost. Ljudska aktivnost je humana onda kada se osim posedovanja racionalnosti, razuma i volje, bude kre­tala u pravcu uzvišenih tendencija čovječnosti, ili da u najmanju ruku nije protiv tih uzvišenih tendenci­ja, jer kao što znamo, najveći broj zlodjela krimi­nalnog ponašanja čovjeka rezultat su njegovog razmišljanja, planiranja i inteligentnog delovanja. Najbolji primjeri takvih aktivnosti su đavolski planovi i delovanja kolonijalizma. U islamskoj ter­minologiji se „moć planiranja" naziva „đavolstvo" onde gdje se ona razdvaja od ljudskih i vjerskih ten­dencija i postaje sluga materijalnih i životinjskih cil­jeva. Pri tome ne smijemo zaboraviti da smišljene aktivnosti nisu obavezno i humane, a ako su zasno­vane na životinjskim ciljevima, onda su opasnije od životinjskih aktivnosti baziranih samo na uživanju, na primjer, jedna životinja ubija drugu životinju ili čovjeka da bi se nahranila dok je razuman čovek koji razmišlja i planira u stanju da ubije na stotine hiljada i da uništi gradove zbog određenog cilja on je na nivou cilja životinje koja ubija zbog gladi. Ovdje se postavlja pitanje: da li su dovoljni cilje­vi razuma sa aspekta interesa pojedinca?

Drugim recima: koji je nivo delotvornosti indi­vidualnog razuma sa aspekta iznošenja ukupnog in­teresa pojedinca? Nema sumnje u to da je moć razu­ma, razmišljanja i rasuđivanja nužna i korisna za sitna i ograničena planiranja u životu. Čovek je tokom] cijelog svog života suočen sa pitanjima kao što su: izbor; prijatelja, smera školovanja, supružnika, zanimanja, putovanja, druženja, zabave, dobrotvornih aktivnosti, borbe protiv nepravde... Nesumnjivo je da sva ova pitanja iziskuju razmišljanje i planiranje, tako da će se bolje i više razmišljati, i uspeh biti veći, čak je i potreb­no da se u nekim od ovih slučajeva koristi mišljenje i iskustvo drugih ljudi (princip konsultovanja). U svim ovim pojedinim slučajevima čovek priprema plan koji će realizovati.

Ovdje se postavlja pitanje; da li je čovek u mogućnosti da pripremi opšti plan koji će obuhvati­ti sva pitanja njegovog ličnog života, a da pri tome bude u skladu sa svim interesima njegovog života? Drugim recima, da li je mogućnost čovjekovog plani­ranja ograničena na sitna pitanja i da li je njegova moć razuma u stanju da razmišlja o svim interesi­ma života koji obuhvataju sveukupnu sreću?

Kao što znamo, neki filozofi su verovali u takvu „samostalnost". Oni su tvrdili da su otkrili put sreće i nesreće, i da ćemo oslanjanjem na razum i volju postati srećni.

Međutim, s druge strane znamo da u svetu ne postoje dva filozofa koji poseduju jedinstveno mišljen­je u pronalaženju ovog puta. Sama sreća, koja je glavni i konačni cilj i koja na početku izgleda kao jasna i poz­nata stvar, ima jedno od najdvosmislenijih i najnejas-nijih značenja i tumačenja. Još nam nisu poznati tačni odgovori na sledeća pitanja i kao takvi pred­stavljaju veliku zagonetku: Sta je sreća i kako se postiže? Sta je nesreća i koji su faktori koji je izaziva­ju? Činjenica je da su čovek, njegovi talenti, sposob­nosti i mogućnosti još uvijek prilično nepoznati. Da li je moguće da sam čovek ostane nepoznat, a da se definiše to šta je njegova sreća i kao se ona ostvaruje?

S druge strane, čovek je društveno biće. Njegov društveni život stvara mu hiljade pitanja i problema koje mora da resi i prema njima definiše svoj stav i obaveze. S obzirom da je čovek društveno biće, nje­gova sreća, ciljevi, kriterijumi za dobro i zlo, metodi delovanja i izbor sredstava su povezani sa srećom, cijevima, kriterijumima za dobro i zlo, metodama delovanja i izborom sredstava drugih ljudi, On zato sebi ne može izabrati samostalan i nezavisan put od drugih, već mora tragati za svojom srećom na glav­nom putu koji društvo vodi ka sreći i savršenstvu.

Problem će biti još teži ukoliko razmislimo o pita­njima večnog života i večnosti duha, kao i o neiskustvu razuma u odnosu na pitanje života posle smrti.

Ovdje se očituje nužnost potrebe za jednom ide­ologijom, tj. potreba za jednom opštom teorijom, sveobuhvatnim, usklađenim i jedinstvenim planom koji je glavni cilj savršenstva čovjekova i obezbeđi-vanja njegove sveopšte sreće. U takvoj ideologiji su definisane i zadržane glavne crte i metode, ono što treba kao i ono što se ne srne činiti, dobro i zlo, cil­jevi i sredstva, potrebe, problemi i rešenja, odgov­ornosti i obaveze. Ona će pri tome biti izvor inspiracije za dužnosti i odgovornosti za sve ljude.

Čovjeku je potrebna ideologija (odnosno kako to Kur'an definiše kao šerijat) od početka njegovog nas­tanka, odnosno od perioda kada je razvoj društvnog života doveo do stvaranja niza razlika.[15] Ova potreba je prolaskom vremena uporedo sa razvojem i savršenstvom čovjeka neprestano rasla. U prošlosti su krvne, rasne, plemenske i nacionalne sklonosti vladale kao „kolijektivni duh" nad ljudskih društvima. Ovaj duh je postepeno stvorio niz grupnih ciljeva, iako nehumanih, pomoću kojih je usmeravao društvo i stvarao jedinste-vo u njemu. Naučni i misaoni razvoj i evolucija su olabavili te veze. Nauka, na osnovu svoje suštine, posjeduje tendenciju ka individualnosti. Ona čini da oslabe emocije i olabave emotivne veze.

Ono što će čovjeka usmeriti i ujediniti, defin-isati mu zajednički cilj i postaviti kriterijum za određivanje dobra i zla, jeste jedna logična filozofija života koja se svijesno i slobodno bira, i pruža čovjeku njegov cilj življenja. Drugim recima, to je sveobuh­vatna i potpuna ideologija.

Današnjem čovjeku je više potrebna takva filo­zofija života nego čovjeku u prošlosti. To je filozofija koja će moći da mu pruži ljubav prema istinama koje prevazilaze pojedinca i njegove interese. Danas više ne postoji sumnja da je ideologija jedna od nužnosti društvenog života.

Ko može planirati i zasnovati takvu ideologiju? Bez sumnje, čovjekov razum to ne može učiniti. Da li zbir umova može to učiniti? Može li čovek stvoriti takvu ideologiju koristeći zbir iskustava i znanja iz svoje prošlosti i sadašnjosti? Ako znamo da je čovek najveća nepoznanica za sebe samoga, onda su mu ljudsko društvo i društvena sreća još veće nepoznanice, a onda šta treba učiniti? Ako sad posjedujemo istinsko i ispravno gledište prema postojanju i stvaranju, ako smatramo da je sistem postojanja uravnotežen sistem i ako negiramo tvrdnju da u takvom sistemu postoji praznina, onda ćemo morati priznati da veličanstveni sistem stvaranja nije zapostavio ovu veliku, najveću, potrebu i da je putem objave, koja je iznad ljudskog razuma, definisao glavne linije tog puta (poslanstvo ili nubuvvat). Dužnost nauke i razuma je da se kreću unutar ovih glavnih linija. Avicena je u svojoj knjizi „Nedžat" (Spas) veoma dobro objasnio ovu potrebu ljudsku za Božijim Zakonom čiji je prenosnik i tumač čovek (Poslanik Božiji):

„Potreba za Božijim poslanikom koji prenosi i objašnjava Božiji zakon (šerijat) je mnogo veća od potrebe za rastom dlaka na obrvama ili za stvara­njem udubljenja na nogama, kao i od drugih sličnih koristi koji su čisto korisni za opstanak, a ne izisku­ju nužnost opstanka vrste."

To znači da ako veličanstveni sistem stvaranja nije zapostavio čak i sitne i male potrebe koje nisu nužne, kako je onda moguće da zapostavi najnužniju potrebu?

Međutim, ako ne posjedujemo ispravno gledište prema postojanju i stvaranju, onda moramo prih­vatiti da je čovek osuđen na izgubljenost, i zato određivanje svakog plana i definisanje svake ide­ologije od strane izgubljenog čovjeka u ovoj mračnoj prirodi nije ništa osim još veća izgubljenost.

Ovim objašnjenjem postaje jasna nužnost pos­tojanja ideologije i njenog prihvatanja od strane svakog pojedinca.

Pripadnost jedne osobe jednoj ideologiji je real­na onda kada je u obliku vjerovanja, a pravo verovan-je nije moguće usvojiti silom i zbog interesa. Čovek može silom prihvatiti nešto, ali ideologija se ne može nametnuti silom. Ideologija se prihvata i privlači, ona zahtijeva verovanje.

Jedna delotvorna ideologija s jedne strane se mora osloniti na neku vrstu „shvatanja sveta" koje može zadovoljiti razum i hraniti misli čovjeka, a s druge strane mora posedovati sposobnost da na logičan način tumači određene ciljeve iz svog načina shvatanja svega koji su pri tome privlačni i atrak­tivni.

U tom slučaju će se ljubav i skromnost (umejrenost), kao dva osnovna elementa vjerovanja, udružiti i promijeniti svet na najbolji mogući način. Ovdje se javlja nekoliko pitanja koje smo pri­morani da ukratko objasnimo.

A) Postoje dve vrste ideologije: ljudska i grupna

Ljudska ideologija je ona koja se odnosi na čovjeka, a ne na određenu grupu, naciju, rasu i si. Ova ideologija govori o spasenju čovjekove vrste, a ne određene grupe ili klase. Plan delovanja ove ideologije obuhvata sve ljude, a ne posebnu grupu. Njene pristalice pripadaju svim slojevima društva i svim narodima, a ne određenim grupama ili slojevi­ma društva.

Grupna ideologija, nasuprot, obraća se određenoj grupi ili sloju i govori o spasenju, dominaciji ili sreći te grupe. Njen plan delovanja važi samo za tu grupu i njene pristalice su, takođe, iz iste grupe.

Svaka od ovih ideolgoija zasnovana je na nekoj vrsti gledišta prema čovjeku. Ljudska i opšta ide­ologija, kao što je islam, posjeduje posebnu vrstu gledišta i načina spoznaje čovjeka koja se definiše kao „fitrat" (bit, suština). Sa aspekta islamskog, čovek je u toku stvaranja stekao posebnu dimenziju bez obzira na uticaj historijskih i društvenih faktora, i dobio je uzvišene talente koji ga razdvajaju od životinje i pružaju mu poseban identitet. Na osnovu ove teorije, čovek u samom svom stvaranju posedu-

je neku vrstu svesti i savjesti koje postoje kod svih ljudi. Ova suštinska savijest pruža čovjeku mogućnost da bude primalac poziva božijih poslanika i njihovih objava. Ove ideologije počinju svoj poziv i stvaraju pokret kod ljudi oslanjajući se na suštinsku savijest koja postoji kod ljudske vrste i specifična je za nju.

Druge grupne ideolgoije imaju drugačije gledište o čovjeku. Prema njihovom stanovištu ide­ologija, ljudska vrsta ne zaslužuje ni poziv ni to da bude primalac poziva božijih poslanika, jer se ljuds­ka savijest, svest i sklonosti definišu pod uticajem istorijskih faktora u nacinalnom i plemenskom životu, ili pod uticajem društvenih faktora u klas­nom položaju čovjeka. Apsolutan čovek, bez uticaja određenih društvenih ili istorijskih faktora ne posje­duje savijest ni svest, niti zaslužuje poziv ili da bude primalac poziva Božijih poslanika. On je apstraktno a ne objektivno egzaktno biće. Marksizam, kao i nacionalne i plemenske filozofije zasnovane su na takvom gledištu prema čovjeku. Cilj ovih filozofija su klasni interesi ili rasne i plemenske emocije, odnosno plemenske kulture.

Nesumnjivo je da je islamska ideologija pripadala prvoj grupi i njen cilj je suština i priroda čovjeka, i zato su svi ljudi primaoci islama, a ne određena klasa ili grupa. Islam je praktično uspeo da privuče i pronađe svoje pristalice i pripadnike među svim grupama, čak i među pripadnicima onih društvenih klasa protiv kojili se bori. Regrutovanje svojih pristalica iz jedne društvene klase protiv iste klase, odnosno iz jedne grupe protiv interesa iste grupe, i čak primoravanje jednog čovjeka da se bori protiv sopstvenog kriminalnog delovanja je nešto što je islam bezbroj puta u toku historije učinio i još uvijek čini. S obzirom da je islam vjera i prodire u najdublje slojeve čovjekovog bića, a da s druge strane naglašava ljudsku bit čovjeka, u stanju je da podigne čovjeka protiv sopstvenog kriminalnog delovan­ja i da kod njega stvori sopstvenu revoluciju protiv samog sebe, koja se zove „tevba" ili „pokajanje". Grupne ideologije su u stanju i mogućnosti da stvore revolucije pojedinca protiv drugog, odnosno klasu pro­tiv druge Mase. Međutim, one ne mogu stvoriti revolu­ciju pojedinca protiv samog sebe, kao što nisu u stanju da primoravaju pojedinca da se samokontroliše.

Islam je vjera koja je više nego bilo koje druge nebeske vere namijenjena uspostavljanju društvene pravde,[16] budući da je poslednja Božija vjera, i zasig­urno njen cilj je spašavanje potlačenih i osiroma­šenih ljudi, i borba protiv ugnjetavanja. Međutim, zagovornici islama nisu samo potlačeni i obespravl­jeni, kao što ni njegovi zaštitnici nisu samo pripad­nici ove klase. Pristalica islama je, na osnovu svedočenja historije, bilo čak i među pripadnicima onih gurpa protiv kojih se on borio, oslanjajući se na moć vere s jedne i na urođenu prirodu (fitrat) čovjeka s druge strane. Islam je teorija pobede čovječnosti nad animalnom prirodom, nauke nad neznanjem, ravnopravnosti nad diskriminacijom, čestitosti nad nemarom, tevhida (monoteizma) nad širkom (politeizmom). Pobjeda ugnjetenih nad ugnjetačima i tiranima je jedna od manifestacija ovih pobjeda.

B) Na osnovu prethodne diskusije moralo bi se postaviti ovo pitanje: da li izvorna ljudska kultura posjeduje jedinstveni kvalitet ili ne postoji jedinstve­na kultura, jer ona posjeduje narodni, plemenski, nacionalni ili klasni karakter. Ono što postoji sada, a postojaće i u budućnosti jesu kulture, a ne kultura.

Ovo pitanje takođe zavisi od toga da li ljudska vrsta posjeduje jedinstvenu i izvornu prirodu ili takva priroda ne postoji, a kulture su rezultat istorijskih, nacinalnih i geografskih faktora, ili su produkt klasnih tendencija baziranih na interesu. S obzirom da islam u. svom načinu shvatanja sveta vjeruje u jedinstvenu prirodu, stoga je on pristalica jedinstvene ideologije i kulture.

C) Jasno je da se samo ljudska, a ne grupna ide­ologija, samo jedinstvena ideologija - a ne ona koja je zasnovana na deljenju ljudi, samo suštinska i prirodna, a nekoristoljubiva ideologija može oslan­jati na ljudske vrijednosti i posjedovati ljudsku su­štinu, odnosno prirodu.

D) Da li svaka ideologija zavisi od vremena i mjesta? Da li je čovek osuđen da u svakom promenjljivom vremenu i mjestu posjeduje posebnu ideologiju? Da li za ideologiju važi princip razlike (regionalna i prostorna) i promjene (vremenska)? Ili je čovjekova ide­ologija u vrijemensko-prostornom pogledu jedinstvena kao što je jedinstvena sa aspekta grupe, tj. isto kako ne pripada određenoj grupi (opšta a ne specifična), tako ne pripada ni određenom vremenu ili mestu (apsolut­na a ne relativna).

Apsolutni ili relativni karakter jedne ideologije sa aspekta vremena i mesta, takođe, zavisi od toga da li je njen cilj urođena priroda (fitra) i sreća ljud­ske vrste, ili je to interes određene grupe i nacional­na i klasna emotivnost.

S druge strane zavisi od toga kako definišemo suštinu društvenih promjena? Da li se prelaskom jednog društva iz prethodne u narednu, sljedeću etapu njegovog postojanja mijenjaju i vladajući zako­ni i suština tog društva, kao što je slučaj s vodom koja povećanjem temperature postaje para, kad za nju više ne važe zakoni o tečnosti, već zakoni o gasovima?

Ili to ne važi za društvene promjene i evoluciju, jer su glavni zakoni evolucije društva i okruženja u kojima se društvo mijenja nepromjenljivi. Društvo mijenja svoj položaj i faze, a ne svoje okruženje i zakone evolucije. Na primjer, životinje evoluiraju i menjaju se sa biološkog aspekta, ali zakoni evoluci­je ostaju nepromjenljivi.

Isto tako, apsolutnost ili relativnost jedne ide­ologije sa aspekta vremena i prostora zavisi od toga na koji način ta ideologija shvata i definiše svet. Da li je to naučni ili filozofski i vjerski? Naučna ide­ologija ne može biti trajna i apsolutna jer se temelji na nestabilnom načinu shvatanja sveta. Suprotno od nje, filozofska ideologija je zasnovana na prvo­bitnim principima i evidentnim činjenicama, a ver-ska ideologija se bazira na objavi i poslanstvu božijih poslanika.

F) Da li za ideologiju važi princip postojanosti ili promenljivosti? Prethodno smo govorili o tome da se ideologija čovjeka razlikuje u zavisnosti od vremena ili prostora. Sada se postavlja pitanje o promenljivosti same ideologije, bez obzira na to je li ona sa aspekta suštine opšta ili specifična, apsolut­na ili relativna. Da li se ideologija neprekidno menja imajući u vidu da je ona jedan fenomen, a da se fenomeni menjaju i evoluiraju? Da li se istina jedne ideologije na početku njenog nastanka razlikuje od njene istine u periodu njenog razvoja? Drugim recima, da li ideologija obavezno mora biti predmet promene, doterivanja i usavršavanja od strane vođa i ideologija - kako smo svedoci promene u materi­jalističkim ideologijama u našem vrijemenu - kako ne bi zastarela i izgubila svoju autentičnost? Ili je moguće da jedna ideologija bude tako regulisana na osnovu glavnih crta kretanja čovjeka i društva da joj nije potrebna revizija reforma od strne vođa, a da je uloga vođa u stvari samo naprezanje u oblasti značenja i sadržaja i da se ideologija razvija u pravcu tih nastojanja, a ne u sadržaju.

Odgovor na ovo pitanje leži u odgovorima na prethodna pitanja.



ISLAM, SVEOBUHVATNA I SVESTRANA IDEOLOGIJA


Islam koji je zasnovan na takvom načinu shvatanja sveta, je sveobuhvatna i realna ideologija. U islamu je posvećena pažnja svim aspektima ljud­skih potreba, bilo ovozemaljskih ili onozemaljskih, materijalnih ili duhovnih, racionalnih ili emotivnih, pojedinačnih ili društvenih.

Skup islamskog učenja sastoji se iz tri djela:

A) Principi vjerovanja: To su one stvari u kojih svaki pojedinac mora vjerovati. Čovjekova dužnost u vezi sa principima vjerovanja je da se bavi istraživačkom i naučnom djelatnošću da bi se uvjerio u njih.

B) Etički principi: to su osobine koje svaki mus­liman mora posjedovati, a pri tome mora se čuvati onih osobina koje su nemoralne. Dužnost svakog čovjeka u tom pogledu je kontrolisanje ega i samoizgradnja.

C) Propisi i pravila: To su oni zakoni koji se odnose na spoljne i egzaktne čovjekove aktivnosti, lične ili društvene, ovosvjetske ili onosvjetske.

Prema šitskom vjerovanju islam se sastoji od pet temeljnih principa:

- Tevhid (monoteizam),

- Adi (pravda),

- Nubuvvat (poslanstvo),

- Imamat (vodstvo),

- Proživljenje i budući život.

Islam smatra da nije dovoljno slediti druge ljude u osnovnim principima vere koje je svaki čovek dužan da istražuje, već je potrebno da svaki pojed­inac slobodno i nezavisno od drugih stekne uvjerenje o njihovoj ispravnosti. Sa aspekta islama, obožavanje - ibadet ne svodi se samo na tjelesne pos­tupke kao što su: namaz, post, ili materijalno davan­je kao što je plaćanje humsa i zekata. Postoje i druga obožavanja, a to je intelektualni napor, koji ako se usmjeri u upućivanju i buđenju drugih, je vredniji i dragocjeniji od dugogodišnjeg tjelesnog obožavanja.

Misaone greške prema Kur'anu

Kur'an, koji poziva na razmišljanje, razumno zak­ljučivanje i smatra da je razmišljanje ibadet, a principi vjerovanja ispravni samo ako su prihvaćeni logičnim

rasuđivanjem, posvetio je pažnju sljedećem pitanju: odakle potiču čovjekove misaone greške i gdje su nji­hovi koreni? Kur'an vodi računa i o ovom pitanju šta čovek mora učiniti ako želi da ispravno razmišlja i kako ne bi pravio greške u tim razmišljanjima?

Kur'an navodi niz faktora kao uzročnike i razloge grešaka, a to su:

1. Oslanjanje na pretpostavke i sumnje umesto na znanje i izvijesnost.

Kur'an ističe:

„Ako bi se ti pokoravao većini onih koji žive na Zemlji, oni bi te od Allahova puta odvratili; oni se samo za pretpostavkama povode, i oni samo neistinu govore." (Sura al-An'am, ajet 116).

U mnogim ajetima Kur'an oštro osuđuje slijeđenje pretpostavki i sumnje, i kaže:

„Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati." (Sura al-Isra, ajet 36)

Danas je sa filozofskog aspekta dokazano da je to jedan od glavnih faktora grešaka. Stotine godina nakon objavljivanja Kur'ana, svoj prvi logički prin­cip Dekart je postavio na istoj osnovi i rekao:

„Za mene ništa nije istina dok ne bude dokazano. Izbjegavam žurbu, pretpostavke i neću prihvatiti ništa dok mi ne bude tako jasno da ne ostane mjesta nikakvoj sumnji,"'[17]

2. Pohota i čulni prohtevi

Ukoliko čovek želi ispravno da rasuđuje, mora sa­čuvati svoju objektivnost u vezi sa pitanjem koje razma­tra. Drugim recima, mora pokušati da traga za istinom i da se preda dokazima i argumentima. Čovek se mora ponašati kao sudija koji razmatra neki sporni predmet, a pri tome mora biti neutralan prema sukobljenim stranama. Ako je sudija pristrasan prema jednoj strani, njoj će posvetiti više pažnje i u tom slučaju, njegova pre­suda neće biti objektivna i pravedna i to će biti razlog za njegovu grešku. Ako čovek u svojim razmišljanjima ne sačuva neutralnost u dokazivanju ili negiranju nekog pitanja, i ako bude naklonjen jednoj strni, htio ili ne nje­govo razmišljanje će nesvjesno biti usmjereno ka želji i prohtjevima njegove duše. Stoga Kur'an smatra da su duševni prohtjevi i žudnja jedan od uzročnika grešaka:

„... oni se povode samo za pretpostavkama i onim za čim duše žude, ..." (Sura en-Nedžem, ajet 23)

3. Žurba

Svako izražavanje mišljenja i suda zahtijeva određenu količinu dokaza, i sve dok o jednom pitanju ne postoje dovoljni i adekvatni dokazi, svako izricanje mišljenja može biti uzrokom prenagljenosti i žurbe. Kur'an često napominje na nedostatak i nedovoljnost čovjekovog naučnog kapaciteta za velike odlike i presude, i sigurnost u ovim slučajevi­ma smatra nepažnjom:

„... samo Gospodar moj zna, a vama je dato samo malo znanja." (Sura el-Isna', ajet 85)

Imam Sadik (A.S.) je rekao:"Allah je Kur'anu označio i vaspitao svoje robove sa dva ajeta: prvo da ne potvrde nešto dok ne budu potpuno sigurni u ispravnost toga (žurba u potvrđivanju), a drugo da ne odbacuju nešto sve dok ne budu potpuno sigurni u njegovu neispravnost (žurba u negiranju).

Kur'an u jednom ajetu kaže:

„... Zar od njih nije uzet zavjet u Knjizi - a oni čitaju ono što je u njoj - da će o Allahu samo istinu govoriti..." (Sura el-A'raf, ajet 171)

A u drugom:

„Oni poriču prije nego temeljito saznaju šta ima u njemu..." (Sura Junus, ajet 39)

4. Tradicionalizam

Čovek na osnovu svoje prvobitne prirode, auto­matski i bez razmišljanja prihvata jedno mišljenje i posebnu ideju koja je bila prihvaćena od strane prethodnih generacija. Kur'an napominje da ne smijemo prih­vatiti vjerovanja prethodnih generacija sve dok ona ne budu dokazana kriterijumima razuma i uma. On od ljudi traži da budu umno nezavisni naspram vjerovanja njihovih predaka, i kaže:

„A kada im se rekne: 'Slijedite Allahovu Objavu!' -oni odgovaraju: 'Nećemo, slijedićemo ono na čemu smo zatekli pretke svoje.' - Zar i onda kada im preci nisu ništa shvaćali i kad nisu na pravom putu bili?!" (Sura al-Bekara, ajet 170)

5. Kult ličnosti

Još jedan od uzroka misaonog griješenja je slijeđenje ličnosti, onih istorijskih ili savremenih velikana koji zbog svog položaja kod ljudi, imaju veliki uticaj na nji­hovo razmišljanje, volju i odluku. U stvari, ove ličnosti osvajaju misli i volju drugih ljudi tako da razmišljaju i odlučuju umjesto njih. Ljudi na takav način gube svoju nezavisnost razmišljanja i volje. Kur'an nas poziva na nezavisnost razuma i smatra da je slijepo slijeđenje velik­ih ličnosti uzrok vječnih teškoća i nesreća, i zato govori jezikom ljudi koji su na taj način otišli na stranputicu, prinoseći njihove reci sa dana suda:

,,I govoriće: 'Gospodaru naš, mi smo prvake naše i starješine naše slušali, pa su nas oni s pravog puta odveli» (Sura al-Ahzab, ajet 67)



IZVORI ZA RAZMIŠLJANJE U ISLAMU
Pozivajući na razmišljanje, Kur'an ne samo što je ukazao na uzroke koji dovode do pogrešnog mišljenja, već je i naveo izvore mišljenja. Drugim recima, to su teme o kojima bi čovek trebalo da razmišlja i da ih koristi kao izvore svoje nauke i informacija.

Islam je u suštini protiv trošenja energije i razmišljanja o pitanjima koja nemaju nikakvog efek­ta osim misaonog zamora, tj. o pitanjima čiji je put istraživanja čovjeku nedostupan. To važi i za razma­tranje pitanja koja se mogu istraživati, ali od kojih čovek nema koristi.

Poslanik islama (S.A.V.S.) je smatrao da je beskorisno posjedovati nauku koja nije korisna za čovjeka, a da nije štetno ako je ne steknemo, islam podstiče i afirmiše one nauke koje su korisne i koje su pogodne za istraživanje. Kur'an iznosi tri važne i korisne teme razmišljanje:

1. Priroda

U Kur'anu ima mnogo ajeta koji govore o priro­di, tj. o Zemlji, nebu, zvujezdama, Suncu, Mjesecu, oblacima, kiši, vjetru, kretanju brodova, u biljkama, životinjama i ukratko o svim dodirljivim pitanjima koja ljudi primjećuju u svom okruženju. Kur'an ova pitanja navodi kao teme o kojima čovek mora pre­cizno da razmišlja i donosi ispravne zaključke. Na primjer, navodimo samo jedan ajet:

„Reci: 'Posmatrajte ono što je na nebesima i na Zemlji!' - a ni od kakve koristi neće biti dokazi i opome­ne narodu koji neće da vjeruje." [Sura Junus, ajet 101)

2. Historija

U Kur'anu postoji veliki broj ajeta koji pozivaju ljude na proučavanje historije prethodnih naroda kao izvor za sticanje nauke. Sa aspekta Kur'ana, historija čovječanstva i njene promjene se dešavaju na osnovu niza tradicija, principa i zakona. Istorijski usponi i padovi, uspesi i porazi, sreća i nesreća su zasnovani na preciznim računima i sistemima. Poznavanjem ovih sistema možemo vladati nad savremenom istorijom i upotrebiti je za našu sreću i u korist sreće savremenih ljudi. Navešćemo jedan od ajeta koji o tome govori:

„Prije vas su mnogi narodi bili i nestali, zato putujte po svijetu i posmatrajte kako su završili oni koji su poslanike u laž ugonili." (Sura Ali-Imram, ajet 137)

3. Čovjekov um

Kur'an predstavlja čovjekov tim kao poseban izvor nauke i saznanja. Sa aspekta Kur'ana, celokupno posto­janje obuhvata Allahove znakove i ajete za otkrivanje istine. Kur'an govori o spoljnom svetu kao „afak" (svemirska prostranstva) i o unutrašnjem svetu kao „anfaš" (duše), i na taj način napominje poseban značaj ljudskog uma:

„Mi ćemo im pružati dokaze naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur'an istina..." (Sura Fussilet, ajet 53)

Nemački filozof Kant je izjavio jednu veoma poznatu rečenicu koja je urezana i na njegovom nadgrobnom spomeniku. On kaže:

„Dvije stvari veoma začuđuju čovjeka: prva je nebo prepuno zvijezda koje se nalaze iznad nas, a druga je savijest i misli koje postoje u nama."



--------------------------------------------------------------------------------

[1] Hobs, poznati engleski filozof je iznio takvu teoriju o čovjeku.

[2] Poznata Dekanova teorija.

[3] Obnova verske misli u islamu, Muhamed Ikbal.

[4] Užitak filozofije, 292.

[5] Ibid.

[6] Poznati engleski filozof iz 19. vijeka.

[7] Užitak filozofije, Vil Duiant, str. 206.

[8] Brak i moral, Bertrand Rasel

[9] Uvodni principi filozofije, Žorž Politser.

[10] Ibid, sa, 305.

[11] Veraiduh, ViRjem Džejms.

[12] Vjera i duh, Vilijem Džejms.

[13] 13. Ibid.

[14] 14. Psihologija i vjera, Erik From.

[15] Na osnovu kur'anskih akata možemo zaključiti da su ove raz­like i potrebe nastale od vremena Božijeg poslanika Nuha (Noja) (A.S.). Poslanici pre njega nisu posedovali svoju ideologiju (seri-jat), vidf „Tefsir el-Mizan", Allema Sejjd Muhammed Husein Tabatubai, tumačenje ajeta 231 iz sure al-Bekare.))

[16] „Mi smo izaslanike Naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terazije objavljivali, da bi ljudi pravedno postu­pah..." (Sura al'Uadid, ajet 25), i „Reci: 'Gospodar moj naređuje - pravednost...'" (Sura al-A'raf, ajet 30}

[17] 17. Tok filozofije u Evropi, tom 1