DRAGULJ ZANOSNE MUDROSTI U NUHOVU LOGOSU

Istina je to da je Zbilja očitovana u svakom stvorenom biću i u svakom pojmu, ali je (istodopce) i zakrivena svakom razumijevanju, izuzev onoga ko smatra da je Kozmos Njegov oblik i Njegova osobnost. Kozmos je Ime, Očitovanje, a Zbilja je ne-očitovani Duh, Neočitovano. U tom smislu Zbilja, u odnosu na očitovane oblike Kozmosa, jest Duh koji određuje rečene oblike.

Kod bilo kojeg određenja Čovjeka, njegov unutarnji i izvanjski obzir se motre na isti način kao i svi drugi predmeti koji se određuju. Glede Zbilje, ona se mora definirati u svakom pojedinačnom obziru, jer kozmički oblici su bezgranični, tako da se svaki spoznani oblik može definirati u mjeri u kojoj ga podrazumijeva (definicija) Kozmosa.

Tako, (istinsko) određenje Zbilje je nemogućno, jer je ovisno o mogućnosti (potpunog) određenja svakog oblika u Kozmosu, što je nezamislivo. Prema tome, (cjelovito) određenje Zbilje je također nezamislivo.

Isti slučaj je sa onim ko svjedoči usporedivost Boga, ne uzimajući u razmatranje Njegovu neprirecivost, pa Ga na taj način svodi i ograničuje, i, stoga, nikad ne spoznaje. Međutim, onaj ko u svojoj spoznaji Boga objedinjuje i transcendentni i imanentni obzir, pošto je nemoguće takvo što spoznati do u tančine, blagodareći beskonačnosti kozmičkih oblika, taj Boga spoznaje na jedan općenit način, nikako na pojedinačan način,, baš kao što ni samoga sebe nije u mogućnosti potanko spoznati.

Ovo tvoje samo/određenje u sebi smiruje tvoj iznutarnji i izvanjski obzir, jer oblik koji ostaje kad duh koji nad njim vlada nije više ondje, ne može se nazvati čovjekom, on samo sliči čovjeku, dočim ne postoji nikakva istinska razlika između njega, rezbarenog drveta ili kamena. Samo figurativno, nikako u stvarnom smislu riječi, tom obliku se može pridjenuti ime čovjeka.

S druge strane, Zbilja se nikada ne udaljuje od kozmičkih oblika ni na koji način, budući da je Kozmos, u svojoj zbiljnosti, (nužno uključen unutar određenja onog Božanskog, a nikako samo metaforički kakav je slučaj sa čovjekom dok živi u tijelu.

"Govoriš li samo o Njegovoj transcendenciji,

ograničenim Ga činiš,

a govoriš li samo o Njegovoj imanenciji,

nedostatnim Ga činiš.

govoriš li o oboma, pravo činiš, i

Imamom i učiteljem duhone mudrosti bivaš.

Ko bi svjedočio da je On dvoje.

višebožac bi bio,

Dok onaj ko Ga od svega odvaja,

odrediti bi Ga htio.

Pazi da Ga ne prispodobiš,

da paganin bio ne bi,

gledaj da Ga ne obezličiš,

ako monoteist jesi.

Ti nisi i jesi On.

u biti Ga stvari motriš,

bezgranična i zasvođena."

Bog veli: "Ništa nije kao on," svjedočeći Njegovu transcenden-tnost, i dodaje: "On čuje i vidi," što podrazumijeva prirecivost. S druge strane, prvi navod podrazumijeva prirecivost (doduše negativnu) i dvojnost (u riječi kao), a u drugom navodu su implicirane transcendentnost i osama (ukoliko On sam sebe imenuje).

Da je Nuh - mir s njim - bio kombinirao ova dva obzira kod pozivanja svog naroda, oni bi se bili odazvali njegovu pozivu, On ih je zvao snagom iznutarnjeg i izvanjskog razumijevanja, govoreći: "Tražite od Gospodara svoga oprosta jer On, doista, mnogo prašta." Pa je govorio: "Gospodaru moj, ja sam narod svoj i noću i danju, doista, pozivao (to jest izvanjski i iznutarnje), ali ga je pozivanje moje još više udaljilo." Nuh - mir s njim -podsjeća da je narod njegov na njegov poziv uši svoje začepljao samo zato jer je (urođeno) znao vlastitu religiju (zabacujući božansku imanenciju unutar brojnih oblika) i vlastiti put odgovaranja na njegov poziv, (koji je bio oličenje božanske jednote i transcendentnosti). Oni koji poznaju Boga, oni razumiju Nuho-vu - mir s njim - aluziju koju on pravi u vezi (s tim kako on doživljava stvarno stanje) svoga naroda kojeg, kudeći ga, hvali, budući da on zna razlog (pozitivnog) neuzvraćanja na njegov poziv; razlog je taj što je njegov poziv bio načinjen u duhu podvajanja (koje ide za tim da suprotstavi transcendenciju ima-nenciji). Cijela istina je zapovijed (Al'Qur'an kao cjelovita Objava), a ne njen određeni dio (At'Furqan, tek jedno poglavlje Qur'ana).

Onaj ko je Čvrsto ukorijenjen (u svojoj spoznaji) o cjelini, taj ne ustrajava na dijelovima, jer cjelina (Al'Qur'an) uključuje dijelove, ali ne i obratno. Stog razloga je Qur'an pridržan za Muhammeda - mir i blagoslov Božji s njim - i za (njegov) Ummet, koji je najbolji u cijelom ljudskom rodu.

"Niko nije kao On," ajet koji u sebi smiruje oba obzira. Da se Nuh - mir s njim - bio oglasio takvim riječima, (pozivajući svoj narod), oni bi mu bili (pozitivno) odgovorili, jer bi na taj način bio u jednom stavku uprisutnio i transcendentni i imanentni obzir; da (ih je) bar bio pozvao polovinom rečenog stavka.

Nuh - mir s njim - je pozivao svoj narod noću, obraćajući se njihovim umskim i općenito duhovnim moćima, koje su nedjeljive, i pozivao je svoj narod obdan, pozivajući se na (bjeloda-nost) njihovih izvanjskih predodžbi i osjetila. No, on to dvoje nije stopio u jedno kao što je to učinjeno u stavku: "Niko nije kao On." Stoga je njihova intima uzmaknula (pred njegovim pozivom), to jest s razloga djelomičnosti prirode samoga poziva, koja im je samo odbojnost prema pozivu uvećavala. Potom im je kazao da ih poziva u nakani da bi im Bog zaštitu podario u znaku oprosta (grijeha pretjerane antropomorfnosti). a ne stoga da im otkrije (njihovim očima neotkrivenu transcendentnost Njegove apsolutnosti). Oni su ga shvatili (skladno svom izvanjskom razumijevanju), pa su stoga "prste svoje u uši stavljali i haljinama svojim se pokrivali." Riječ je o jednom (izvanjskom) obliku zastora od grijeha ka kojem ih je on pozivao, ali su oni na to doslovce odgovorili svojim djelima, umjesto poslušnim podlaganjem (božanskom zastoru od grijeha).

U stavku: "Niko nije kao On," odjedared je uključeno prihvaćanje i odbijanje. Stoga je Muhammed - mir i blagoslov Božji s njim - kazao da mu je dana (mudrost Božja) koja opseže sve obzire Božanskog. (Za razliku od Nuha), on nije pozivao svoj narod obnoć i obdan, nego ga je pozivao obnoć u dani i obdan