Knjiga »O historiji islamske civilizacije« tiče se jednog svijetlog poglavlja ljudske historije. Nazvali smo ovo djelo tako ne samo zbog uspjeha koje su muslimani imali u kreiranju jedne nove svjetske kulture, već i zbog osvajanja koja su im omogućila stvaranje jednog novog svijeta, rasprostranjenog i na istok i na zapad, a sve to pod vladavinom islama koja u suštini nije bila ni Istok ni Zapad.

Islamska osvajanja ostvarena su posredstvom ratova, ali širenje islama među stanovnicima osvojenih zemalja ne bijaše postignuto silom i ratom; posebno ne na onim područjima gdje su stanovništvo s gledišta islama činili sljedbenici Knjige, odnosno oni bliski muslimanima, što znači jevreji, kršćani, vatropoklonici i sabejci. Položaj jevreja i kršćana bio je sasvim jasan, s obzirom da su oni neosporno bili sljedbenici Knjige, te oko toga nije postojala nikakva nesuglasica. Postojala je dvoumica u vezi vatropoklonika, ali je na osnovu nekih Poslanikovih hadisa uzeto da se i njih može držati sljedbenicima Knjige. Docnije su čak i idolopoklonici Evrope, Indije i Tibeta mogli da posredstvom plaćanja džizije slobodno i mirno žive u islamskoj državi. Sabejci, koji su, također, smatrani sljedbenicima Knjige, bili su, izgleda, stanovnici područja drevne Sabe, a njihovo vjersko učenje veže se za ime Ivana Krstitelja (Jahja ben Zekerijah), tako da se i za njih može reći da su u suštini primili Božiju Objavu - Knjigu. Početkom vladavine Abasida, ostaci huranskog naroda (irački Grci) nazvali su sebe Sabejcima i tako ušli pod zaštitu muslimana. U svakom slučaju, sljedbenici Knjige nisu bili ni na koji način primorani da prihvate islam, pa su tako naprimjer jevreji u okviru islamske države bili slobodniji i napredniji nego je to s njima bio slučaj pod kršćanskom vlašću. Osim toga, istočni kršćani, nestorijanci i jakobiti, bili su mirniji u islamskoj državi nego za vladavine Rima, a vatropoklonici su muslimanima džiziju plaćali u manjem iznosu nego što su plaćali glavarinu svojim istovjernim vladarima - Sasanidima. Međutim, želja da se i u vjerskom smislu uskladi s većinom, želja za sticanjem društvenih privilegija, što je za njih bilo moguće samo prihvatanjem islama, očitovanje muslimanskih pobjeda nad državama vatropoklonika i kršćana za čije očuvanje se, opet, nije desilo nikakvo čudo (posebno su kršćani neprestano očekivali pojavu čudesa), bili su osnovni razlozi prihvatanja islama od strane sljedbenika Knjige. Jednostavnost i jasnost principa islama i sukladnost islamskih mjerila vjerama sljedbenika Knjige bili su, također, uzroci njihove pažnje spram islama. Tačno je da su pojedine halife iskazivale okrutnost u odnosima sa zimijama, sprečavali obnavljanje njihovih hramova, onemogućavali im bavljenje važnim poslovima, prisiljavali ih da nose posebnu odjeću, tako da su neke zimije čak silom natjerane da postanu muslimani. Nekad se znalo desiti da su i šire muslimanske mase pokretane da sljedbenicima Knjige nanose štetu i nepravdu, ali to se rijetko dešavalo i nije bilo nešto što se konstantno odvijalo.

U općeno uzevši, sljedbenici Knj ige su u okrilju islama živjeli u miru i spokoju. Kako god , islam se postepeno počeo širiti i prihvatati u novoosvojenim zemljama. Njegovo širen je i prihvatanje nije se, u biti, odvijalo put em prisile i pritiska, već je ostvareno slijedom općih društvenih uvjeta i okolnosti, kao što je to, recimo, vojni napredak Arapa.

Ovaj vojni napredak Arapa u suštini je evolutivni nastavak bitaka koje je vodio s am Poslanik, a.s., a od vremena četvorice prvih halifa postao je još intenzivniji . Možda je osnovni motiv Arapa isprva i bio že lja za sticanjem vojnog plijena, ali je i onosvjetska na grada koju je borac pribavljao boreći se na B ož ijem putu također igrala značajnu ulogu. Halife su, susprežući nekoliko sluča jeva odmetništva, pokazal i Arapima da je put povratka u nevjerstvo zatvoren. Početkom osva janja, pred njima se ukazalo jed no sasvim novo obzorje. Muslimanska osvajanja su nastavljena , osvojen je Irak, a potom i Sirija. Bizantija je izgubila upravu nad E giptom. Emevije i A b basidi, koji su na vlast došli nakon prve četvorice halifa, slijedili su i nastavili ova osvajanja koliko je to bilo moguće.

Rekli smo već da su se osvajanja desila kao svojevrstan nastavak Poslanikovih bitaka, i intenzivirana su neposre dno nakon nekih slučaj ev a odmetništva koj i su se desili za hilafeta E bu Bekra. Prilikom po koravanja ovih Arapa, odmetnika koji su odbili da plaćaju zekat, Halid b. Velid, zapovjednik a rap ske vojske, pokazao je besprimjernu hra brost i odvažnost. On je neposred no nakon ovog vojevanja otišao prema Irak u i Siriji. Borbama u Iraku, te u pograni čnim oblastima Irana, uvećao je svoju ratničku slavu. Kada su Sirija i Palestina dospjele u ruk e muslimana, imperator Bizanta zauvijek se oprostio od ovih teritorija, a svo jim oproštajnim riječima, čiji je odjek ostao zabilježen u h istoriji , iskazao je način zapadnog razmišljanja o Istoku. U stanju emocionalne rastresenosti, prilik om povratka ku ći , imperator Bizanta je o Siriji kazao: "Bila si dobra zemlja, ali za neprijatelja!"

Taj neprijatelj bio je sada u prilici da iz ove om iljene istočnorimske zemlje upravlja tadašnj om islamskom dr žavom gotovo jedno stoljeće. Omer b. Hattab, koji je na položaj halife došao nakon E bu Bekra, odaslao je Sa’‘ada ibn Veqasa u Irak. On je u kratkom vremenskom periodu uspio zauzeti Ktesifon, a nedugo poslije Arapi su osvojili i Perziju, Horasan i Transoks aniju. Ova blještava osvajanja, koja se donekle mogu tumačiti i Božijom odredbom i čudom islama, u suštini su bila moguća zato što su stanovnici tih novoosvojenih oblasti, dakle Irana i Bizantije, osvajače primali toplo, veseleći se njihovom dolasku . Da su stanovnici ovih oblasti bili neprijateljski raspoloženi prema nap adačima, bilo bi mnogo teže ostvariti ovakva osvajanja. Pošto su Bizantijci u Egiptu bili još omraženiji nego u Siriji, bilo je dovoljno samo deset hiljada musl ima nskih vojnika da se cijeli Donji E gipat oslobodi i z kandži Bizanta. Ni onih n ekolik o gradova koji su pružali otpor nisu ostali u rukama Bizantije dulje od jedne ili dvije godine. Tako , ni je još bilo prošlo ni četvrtina vijeka od Po slanikove hidžre, a vladavina islama proširila se daleko van Arabijskog poluotoka. Glas ezana koji je potvrđivao B ožiju jednoću i Muhammedovo, a.s., poslanstvo čuo se od sasanids kog Ktesifona d o bizantijske Aleksandrije.

Hilafet prve dv ojice halifa, nevezano sada za njihovo pravo na vlast, oko čega je među ashabi ma Božijeg Poslanika bilo dvoumljenja i razmimoilaženja , bio je jedan oblik teokracije u ko joj s u i mir i rat bili po Božijem naređenju, izvođeni iz Kur’‘ana i s u nneta. Uprkos postojanja stanovitih nezadovoljst a va kod izvjesnog broja muslimana naklonjenih Poslanikovoj obitelji, nekadašnji mekanski muhadžiri i ensarije iz Medine ostali su ujedinjeni isto onako snažno kao što su to bili i za Poslanikovog, a. s., života. Međutim, nakon što je šestočla no vijeće, nakon ubistva Omera, na mjesto hali fe postavilo Osmana b Affana, hilafeta su se, iskoristivši neke Osmanove slabosti i popustljivost, dokopale Emevije, porodica koja je nekad bila u stvorenim neprijateljskim odnosima s Poslanikom. Time je kurejšij sko plemstvo iz Mek k e učinilo ensarije iz Medine, ali i ostale muslimane, u velikoj mjeri nezadovoljnim . Osmanova unutrašnja politika u toku 12 godina njegovog hilafeta okončala se pojavom žestokih ne zadovoljsta va među muslimanima, što je rezultiralo pobunom i ubistvom samog Osma na. Kratak period vladavine ‘‘ Ali ja b. Ebi Taliba predstavljao je tek borbu sa nepoželj nim posljedic ama tih pobuna. Atentatom na ‘‘Alija izvršenim od strane jednog pripadnika haridžijske sekte , hilafet je dospio u ruke Muavije, sina Ebu Sufjana, dakle sina čovjeka koji se sve do osvajanja Mekke od strane muslimana uporno borio protiv P oslanika, a.s.. Sa Muavijom, hilafet postaje naslje dan, a centar hilafeta je prebačen u Damask.

Tako je islamski hilafet , u kojem sva snaga proizilazi iz Božijih pre suda , dospio u ruke porodice koja nije s ljubavlju prihvatila islam i koja se u doba Poslanika , a.s., do krajnje mjere suprotstavljala njegovom napredov a nju. Emevije , koje su hilafet pretvorile u jednu ovosvjetsku nasljednu vlast , u osvajanju su vidjeli sredstvo za proširenje svoje države, dok su muslimani borci islama još uvijek, kao u doba prve dvojice halifa, na osvajanje gledali kao na sredstvo za širenje vjere islama i širenje Božijeg suda i vlasti. Emevijska zaokupljanost osvajanjima spriječila je Arape u iskazivanju vlastitog neza dovoljstva, ali je zato njihova pro arapska politika rezultirala nezadovoljstvom podanika, što je na kraju i prouzročilo obaranje Emevija od strane Horasanaca koji su podržavali Abaside. Možda su stari historičari islama, koji su sva svoja djela napisali u doba A b asida , pokazali isuviše trpeljivosti i tolerancije u procjenjivanju A b asida, ali je ono što su u tom periodu napisali o Emevijama , uprkos tvrdnjama poj e dinih istraživača, bilo bazirano na is pravnim podacima i činjeničnom stanju. Hilafet A b asida bio je , također , jeda n oblik nasljedne vlasti , s tom razlikom što su u početku, nasuprot vladavini Emevija, mjesnu vlast držali preobraćenici, a ne Arapi. Abbasidska prijestonica uspostavljena je u Bagdadu u Iraku, gradu koji se nalazio u okolini Ktesifona, d revne prijestonice Sasanida . Ovaj grad, koji je izgra đen u doba vladavine Mensura Deviniqija , stekao je svoju slavu i vrhunac u doba vladavine Haruna R ašida, koji je skupa sa svojom ženom Z ubejdom i princom Džaferom Bernekijem postao junak velikog bro ja priča iz » Hiljadu i jedne noći « . Harunov dvor bijaše stjecište pjesnika, muzičara, pripovjedača, pjevača, p revodilaca, astronoma i liječnika . Njegovi sinovi Men sur i Mu’‘tesim dodali su tome kasnije i naučne skupove i još veće prisustvo prevo dilaca, naučnika i mu’‘tezzilija, čime su još više doprinijeli veličanstvu i raskošnosti očevog dvora. Na taj način , Harun R ašid i njegovi sinovi učinili su Bagdad blistavim sr edištem civilizacije i kulture Istoka. Harun R ašid je u drugom stoljeću po hidžri, uzevši cijeli Zapad u obzir , supar nika i takmaca imao samo u kralju Karlu, s tim što je bio neuporedi vo veličanstveniji i obrazovani ji od ovog svog evropskog suvremenika. Usto, halifa je slanjem pokl ona i iskazivanjem naklonosti tajno podsticao Karla Velikog protiv svojih suparnika - Bizantije i Anda luza - a posebno protiv dinastije Emevija u Andaluzu.

Ustvari , Emevije su još prije razmatrali ideju o neovisnosti Andaluzije. Andaluz je osvojen u doba vladavine Velida b. Abdul Melika, emevijskog halife iz Damaska , i dugo vremena nakon toga Andaluzijom su upravljali emevijski vladari. Međutim, samo je jedan pripadnik Emevija, koj i su bukvalno masakrirani dolaskom na vlast A b asida , dospio u Andaluziju i tamo se odvojio od vladavine A basida. Njegovi potomci os noval i su u Andaluziji s velikom predanošću i ljubavlju novi hilafet Emevija. Kordobu su, zahvaljujući njenom pretvaranju u naučni i kulturni centar Zapada, učinili svojevrsnim takmacem Bagd ada. Kada su u doba abasidskog halife Mutevekila Turci uzeli prevlast nad državnim aparatom, Bagdad je izgubio svoju nekadašnju lj epotu , sjaj i moć , i počeo je proces unutra šnje podjele hilafeta i stvaranja lokalnih nezavisnih dinastija . U ovim događajima, Tahiridi su ovladali Horasanom, a Tuluzi Egip tom. U kratkom vremenskom periodu područje Horasana, Perzije i Iraka postalo je mjestom suko bljavanja i rivalstva među Safar idima, Samanidima, porodicom Al Zijar i Buvejhidima , dok je Egipat prelazio iz ruke u ruku među Tuluzima i Ahšanidima, dok konačno nije dospio pod vlast Fatimida koji su u Egiptu osnovali ši’‘itsko - ismailitski hilafet. Nije dugo potrajalo a u islamskom svijetu su istodobno vladala trojica halifa: a basidski u Bagdadu, f atimidski u Egiptu i emevijski u Andaluziji. U vrijeme kada lokalni upravitelji u Andaluziji podrivaju vlast emevijskih halifa, od a basidskog hilafeta u Bagdadu već je bilo ostalo samo ime. Namjesnici Buvejhida, Gaznevida i lokalni hanovi međusobno su podijelili hila fet na područjima i stoka, dok je moć Fatimida u Egiptu još bila u usponu. Njihovi pohodi bili su usmjereni prema Palestini, što je Zapadu dalo opravdanje za pokretanje križarskih ratova. Križar ski ratovi (1096 - 1291) otpočeti između Istoka i Zapada u vrijeme abasidskog halife Al-Mustezhira B illah a , imali su službeno za cilj oslobađanje svetog groba iz ruku M uhamedanaca. Međutim, istina je da je to bio još jedan nasrtaj Zapada na Istok i nastavak ratova koji su još u drevnim vremenima vođeni između Istoka i Zapada. Ovi ratovi između Istoka i Za pada imali su tako star korijen da je i Herodot svoju »H istoriju « počeo p itanjem njihovog uzroka. Trojanski ratovi, gr čko-iranski ratovi, te rat između Perzije i Rima , svi su oni dovođeni u vezu sa ovim događanjima. Ovaj neprestani sukob Istoka i Zapada bio je jedn a vrsta historijskog predskazanja o, izgleda, neizbježnoj sudbini, jer smijemo ustvrditi da ovi sukobi još uvi jek traju. O d vrem ena nesretnog otkrića Kristofa Kolumba, Zapad je svoju pažnju obratio na Atlantski okean, a Istok je , također , povremeno svoje granice proširivao sve d o Indijskog mora i Tihog okeana. Međutim, stari sukob među njima nije iščezao, bilo da se ispoljavao u vidu tragičnih ratova, bilo u obliku nevidljivog nasrtaja Zapada na Istok. U svakom slučaju, sveti grob bio je samo izgovor križa rskim ratovima, dok je istinski povod bila agresija na Istok sa željom njegovo g zaposjedanja. Sveta čežnja križara bi la je još više raspaljena vatrenim govorom pape Urbana II u francuskom gradu Kalmeronu, 1090. godine. Žiteljima sela i zanatlijama iz evropskih gradova osam dugih ratova koji su potrajali skoro dva stoljeća nisu donijeli ništa osim nebrojeni h gubitaka i šteta. Talasi čežnje za navodnim oslobođenjem Kristovog groba odvodili su iz luke u M arseju nedužnu kršćansku djecu Evrope , koja su samo zbog njihove be zgrešnosti i prostodušnosti bila osuđena na propast i ropstvo. V ojskovođe i prinčevi iz Evrope ovu svetu čežnju , pak, uglavnom su zamijenili ludilom os vajanja. Osnivanje nepostojane Latinske imperije ostvareno je na račun opljačkanih Arapa i muslimana i uveliko podsjeća na novovjekovno osnivanje Izraela. Napad na istočno kršćanska bizantijska područja ( koja čak ni jedinstvo u osnovama vjere nije poštedilo napada sa Zapada) i besprimjerna grubost i okrutnost prema bespomoćnom stanovništvu osvojenih zemalja , ocrnili su obraz ovih kršćanskih svećenika i ratnika, jasno pokazavši da su Z apadnjaci sa istom bestijalno šću kojom su porobljavali i pljačkali muslimane osvajali i imovinu istoč nih kršćana - B izan tijaca.

Imajući sve ovo u vidu, iako su križari sa mat erijalnog aspekta pretrpjeli šte tu i gu bitke, možda je činjenica da su se kroz ove ratove bliže upoznali s islamskom kulturom i civilizacijom dovoljna kompenzacija za jedan dio tih gubi ta ka. Usto, uzevši u obzir svu sličnost s aktuelnim problemima koji postoje u odnosima Istoka i Zapada, bilo izdaleka ili izbliza, zar postoji ijedan historičar koji, ako iole razmisli ne uviđa da se historija neprestano ponavlja. U toku ovih dugotrajnih ratova Nurudin Zengi i Salahuddin Ejubi vladari Sirije i Egipta, posebno su srčano i uspješno branili napadnuta podru čja, a ismailitski hasasini su svojim prepadima u srcima križara sijali strah i trepet. U toku ovih ratova iščezla je i već pocijep a na država Seldžuka, koji su vladal i prostorom od Halepa do Kašgera. Nap adom Mongola svrgnute su vladavine H arezmi šahova i većine islamskih vladara na Istoku a osvajanjem Bagdada od strane Hulagu Mongola okončan je Abasidski hilafet (656. h.). Dva stoljeća kasnije, Konstantinopolis, stara prijestonica Bizantije , dospio je u ruke osmanskih Turaka, dok je u Španiji pala muslimanska vlast . Lokalni muslimanski vladari su se bezuspješno odupirali napadima ujedinjenih kršćana.

Iako je osmanlijsko osvajanje Bizantije (1453 . ) započelo historiju novog doba Evrope i stvorilo jednu novu islamsku imperiju, oni, ipak, nisu bili u mogućnosti da ožive tra diciju hil afeta, uprkos nazivu halifa koji su nosili osmanski sultani. Feudalni agrarni sistem koji je na istoku već od vremena Seldžuka počeo predstavljati besciljno ulaganje i koji je postao glavni problem muslimanske ekonomije, dobio je na snazi u an arhiji nastaloj tokom invazije Mongola i Tatara, a nepravda koja je iz njega proizilazila o graničila je odnose i mogućnosti muslimana u razvijanju nauke i kulture. Zbog toga ni velika osmanska imperija , koja je na vrhuncu svoje moći prijetila i Beču u srcu E vrope, nije uspjela da svijet islama spasi i izvede iz slabosti i potrošenosti ekonomske osnove. S druge strane, os nivanje Safavidske države, koja je bila jedno novo vojno središte , nije uspjelo da oživi ono što je kod ši’‘ija bio istinski islam. U Indiji , također, memlučki vladari i dinastija Al-Togluk nisu gajili neku veliku ljubav prema daljem razvoju kulture i civilizacije, a ni Veliki Mogu l i , iako su do jedne mjere oživili tradiciju muslimanske trpeljivosti i stvorili uslove za širenje i raz vijanje kulture i nauke, nisu mogli okončati dekadencu koja je prožela islamski svijet.

Za cijelo vrijeme renesanse i novog doba u kome je Zapad uznosio i proširio baštinu islamske civilizacije, islamski svijet , usljed nesigurnost i i napada čije je izvorište bilo u njegovoj poljuljanoj ekonomiji , doimao se poput bor ca koji je u jednom dugotrajnom i iscrpljujućem ratu potroš io sve svoje snage, pa je ostao zakržljao i pas ivan. Reformatorska svijest muslimana pojavila se tek k ada je Napoleon Bonaparta Evropu dove o do kapija islamskog svijeta. N a kon njega, javila se avet zapadnog kolonijalizma (imperijalizma) s vidljivim ciljem ostvarenja t r ajnog utjecaja. Zato, ako je u dva zadnja stoljeća jedan novi, skriveni križarski rat islamski svijet doveo u stanje opasnosti od napada sa Zapada, razlog zapadne dominacije u ovom besprekidnom sukobu ne leži u naprednosti naoružanja koje Zapad posjeduje , već u snazi koju predstavlja njegova nauka i kultura. Ukoliko islamski svijet želi da u ovoj skrivenoj borbi stekne pobjedu pa makar i sličnu onoj iz starih bitaka , on neizostavno mora da preispita svoje vrste oružja, te da na osnovu svoje minule nauke i kulture – a ne na osnovu onog što je slijepo preuzeo od Zapada - postavi temelje jednoj novoj nauci i kulturi.