Henry Corbin je rođen u Parizu 14. aprila 1903. godine u protestantskoj obitelji. Studirao je filozofiju i orijentalne jezike. Diplomirao je 1928. godine na l'Ecole Pratique des Hautes Etudes u Parizu. Godine 1933. Henry Corbin se ženi Stellom Leenhardt/'Stella matutina", kojoj će, kao svojoj životnoj "zvijezdi pratilji", posvetiti svoje veliko djelo En islam iranien I-IV. Njegovo dvadesetgodišnje izbivanje u Iranu i njegova nezaboravna prijateljstva sa istaknutim znanstvenicima Irana, naročito sa velikim 'Allama Tabataba'ijem, učinili su ga jednim od najvećih i najraskošnijih filozofa, orijentalista, iranologa i hijeratika u polju ezoterijskih tradicija u Europi. Od 1954. do 1974. godine obnaša ulogu direktora Ecole Pratique des Hautes Etudes na Sorboni, kao nasljednik Louisa Massignona. Godine 1946. utemeljio je Odsjek za iranologiju pri Francuskom institutu u Teheranu. Od tada pa sve do 1975. godine profilirao je čuvenu Bibliotheque Iranienne, unutar koje su objavljeni najbolji naslovi iz povijesti iranske misleće tradicije.
Na kraju, evo nekoliko značajnih naslova izdvojenih iz izobilnog književnog korpusa što ga je napisalo pero Henrv Corbina, tvoreći tako jedan neiscrpiv duhovni univerzum: L'Homme de lumiere dans le soufisme iranien; L'Archange empourpre; Corps spirituel et Terre celeste; Philosophie iranienne et Philosophie comparee; L'Imagination creatrice dans le soufisme d'Ibn 'Arabi; Histoire de la philosophie islamique I-II; En islam iranien: aspects spirituels et philosophiques I-IV; Avicenne et le recit visionnaire; L'Homme et son ange, Initiation et chevalerie spirituelle; Temple et contemplation, essai sur l'Islam iranien;.

Henrv Corbin je umro 7. oktobra 1978. godine u Parizu, u dobi od 75 godina života.

O Prevodiocu

Rešid Hafizović, rođen 1956. godine u Potočarima kod Srebrenice, danas je redovni profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Pored bavljenja islamskom dogmatikom i uporednim religijama, Rešid Hafizović se bavi pisanjem iz oblasti uporedne mističke filozofije i filozofirajuće teologije, kao i prevođenjem tekstova iz rečenih oblasti sa arapskog, engleskog, francuskog i italijanskog jezika. Iz njegova opusa posebno želimo istaći sljedeća njegova autorska i prevedena djela: Ibn 'Arabijevo filozofsko-teološko učenje o Logosu, Zagreb 1995.; Teološki traktati I - o načelima islamske vjere, Sarajevo 1996.; Znakovi šiijske duhovnosti, Sarajevo 1997; Temeljni tokovi sufizma, Sarajevo 1999.; Muslimani u dijalogu s drugima i sa sobom - svetopovijesne i hijeropovijesne paradigme, Sarajevo 2002.

Od prevedenih knjiga ovdje želimo spomenuti sljedeće: prijevod sa arapskog izvornika i komentar Ibn 'Arabijeva djela Fusus al-hikam. Zatim, prijevod dva značajna djela Frithjofa Schuona: Dimenzije islama, sa engleskog izvornika; Transcendentno jedinstvo religija, sa francuskog izvornika. Prijevod djela Edwarda W. Saida, Orijentalizam - zapadnjačke predodžbe o Orijentu, sa engleskog izvornika; prijevod četverotomnog djela Henrv Corbina, Islam u Iranu I-IV, sa francuskog izvornika; prijevod djela Fazlur Rahmana, Filozofija Mulla Sadraa Shirazija. Najzad, evo i najnovijeg prijevoda sa francuskog jezika izuzetnog djela Henrv Corbina, Islamska filozofija u Iranu - XVII i XVIII stoljeća.

Radosni smo što možemo već sada najaviti i golemo znanstveno pregnuće profesora Hafizovića na izradi velikog enciklopedijskog leksikona o islamskoj duhovnosti na čije objelodanjenje, nadamo se, nećemo predugo čekati.

Henry Corbin: Islamska filozofija u Iranu

- XVII i XVIII stoljeće




PROSLOV

U času kada je umro Averoes, Shihaboddin Yahya Sohravardi, Shaykh al-Ishrdq, obnovitelj u iranskom islamu filozofije drevnih Perzijanaca, koji je umro kao mučenik u Alepu, već sedam godina je bio mrtav.2 Mohviddin ibn 'Arabi, jedan od najvećih mističnih teozofa svih vremena, pomaže kod Averoesova ukopa u Kordovi; on će potom otputovati na Orijent. No, ako je uopće istina da je Averoesova smrt označila kraj nečega u zapadnom islamu, sa ova dva imena, Sohravardijem i Ibn Arabijem, s druge strane, započinje čudesni razvitak koji će oživiti mišljenje i duhovnost orijentalnog islama sve do naših dana. Povjesničari su se dugo vremena krzmali da dobrovoljno, ako ne s protivljenjem, posvjedoče mislitelje balama, službene skolastike i takozvane "helenizirane" filozofe - faldsifa; između ovoga dvoga postojao je i sufizam.

Sa Sohravardijem osviće jedno novo stanje, koje iranski mislioci ponavljaju, formulirajući analogiju odnosa: ono što je sufizam u odnosu na kalam, ishrdq {"orijentalna" teozofija Svjetlosti) je u odnosu prema faldsifa. Kolosalni Ibn Arabijev rad, na iscrpan način vrednovan od strane gospodina Osrnana Yahyaa3, uzrokovao je čitavu plejadu tumača, ilustrirajući jedan izvoran tip mišljenja koji se jedino mogao razviti u islamu i, zacijelo, još izvornije od onog tipa mišljenja kojeg predstavlja kalam. Premise i krajnji ishodi ovog toka mišljenja, proisteklog od Ibn Arabija, posvema se razlikuju od premisa onoga toka faldsifa (filozofa), jednako tako kao što se ovaj potonji tok mišljenja razlikuje od onog teološkog u sunijskom islamu. S druge strane, on objedinjuje, tako kako se vraća natrag svome izvorištu, tokove šiijskog, ismailijskog i ishrdqi mišljenja. Miješanje Sohravardijeva ishrdqa sa teozofskom metafizikom Ibn Arabija i sa ezoterijskim dijelom tradicionalnog svjedočenja šiijskih imama, podupire jednu pojavu mišljenja i kulture koja je islamskija od one koja joj je prethodila. Ta pojava duhovne kulture je imala svoje žarište u orijentalnom islamu, osobito u iranskom islamu.

2) Usporedi tri sveska njegovih sabranih i do danas objelodanjenih djela: Opera metaphysica et mystica /, uredio H. Corbin (Bibliotheca islamica, 16, Istanbul 1945.; Opera metaph. ct myst. II, uredio H. Corbin (Bibliotheque Iranienne,2),Teheran; Pariš,Adrien-Masionneuve 1952.; Opera metph, et myst. III (Djela na perzijskom jeziku) uredio S. H. Nasr, Uvod, osma stogodišnjica od Sohravardijeve smrti). Tri sveska su nedavno iznova objavljena u ovoj seriji "Bibliotheque Iranienne" (svezak 1 do 3).

3) Usp. Osman Yahya, Histoire et classification de l'oeuvre d'Ibn 'Arabi, Damask, Institut francais, 1964.

Mi smo, s naše strane, sugerirali, ima tome već nekoliko godina, simboličko značenje koje se može pripojiti kontrastu kojeg tvore, s jedne strane, prerano iŠčeznuće latinskog avicenizma i njegovo potapanje od strane averoizma koji je ostao zanemaren na Orijentu i, s druge strane, ovjekovječenje avicenizma u Iranu.4 Bijaše to istodobno potertavanje povlaštenog dijela, koji se iznova vraća iranskim misliocima u ovjekovječenju, to jest u predanju trajno oživljavanom, islamskog filozofijskog mišljenja. Tako je filozofija, zapravo, iznova posuvraćena u, inače, posvudašnju tišinu unutar dar al-isldma, a u Iranu se održavaju škole koje su podarile, od početka mongolskog razdoblja, mislioce, tako različite kakav je Semnani, Havdar Amoli, Ali Torkeh Ispahani itd., a od početka safavidskog razdoblja te škole su podarile jednu nepretrgnutu teoriju brojnih filozofa. U potrazi za razlozima nečeg takvog bit će sabrani odveć različiti odgovori kulturnih antropologa, povjesničara, duhovnjaka. Mi se ovdje ograničujemo ustvrditi tu činjenicu i izraziti u pojmovima nezastarive vokacije.

Jamačno je do dana današnjeg u Iranu bilo avicenista, ali to ne znači da su to bili avicenisti par excellence. Tokovi, naprijed ukratko spomenuti, to nam ne dopuštaju tvrditi, a to bi, inače, bio varljiv utisak. Kako će biti ustvrđeno kroz ove stranice, naši filozofi se načelno i međusobno dijele tako da ih se može zvati mashshaun, peripatetici, i ishrdqiyun, učenici i nastavljači Sohravardija, kraće oslovljavani "platonicima Perzije". Ali razdjelnica između ovih dviju skupina je nestabilna. Tradicionalni pojam mashshaun ne pokriva, precizno, pojam "peripatetika" koji kruži na našim zapadnjačkim sveučilištima. Jedan isti mislilac može u svojoj osobi nakupljati neke posebne odlike i jedne i druge škole. Ali se o svima može kazati to da se kod sviju njih filozofija, meditacija i filozofijsko uvježbavanje nikada ne odjeljuju od duhovnosti i od osobnog duhovnog života.

To je ono Što je, nesumnjivo, potrebno potertati kada ovdje podržavamo upotrebu riječi filozofi. Nemamo nikakvog prava, stoga, da odbacimo oznaku za one koji žele biti hokama, faldsifa, odbijajući im je pod izgovorom da su oni istodobno i 'orafd, mistički teozofi, i da njihova ideja filozofije i njihov program ne sukladiraju sa idejom koju neki među nama, na Zapadu, izvode iz "filozofije'. Ova naprslinaje, nažalost, višestoljetno stara; ona seže unazad

do srednjovjekovne skolastike. Ona nije proizvedena u islamu, kod naših iranskih mislioca, jer se simbolički može kazati da je za njih Anđeo božanske objave isto što i Anđeo spoznaje. Vrhunac intelekta ('aql, Nous) je intellectus sanctus, poslanički um; ima nečeg zajedničkog između poziva filozofa i misije poslanika. Istina je da na Zapadu neke žestoke kritike, možda preveć nakrcane filozofije "prosvjetiteljstva" ili njenog naslijeđa, svode pojam filozofije na takva ograničenja da ta ograničenja, primjerice, poriču postojanje kršćanske filozofije. Ne trebamo ovdje navoditi cijeli niz takvih paradoksa. Prema tome, islamska filozofija više ne bi ni postojala, niti, čak, židovska. A ipak su to tri ogranka jednog filozofijskog usredotočenja koje produbljuje istu duhovnu pojavu, "fenomen Knjige", fenomen svete Knjige objavljene s neba. A šta bi se, tek, kazalo o povijesti njemačke filozofije koja bi isključila imena Meistera Eckharta i Jacoba Boehmea? I da li je potrebno zaboraviti one alhemičare za koje je alhemija istodobno bila svjetski sustav i duhovno učenje, koji su također jednostavno oslovljeni "filozofima"?

Fenomen svete Knjige je začeo, unutar svakog od ona tri mladarka ibrahimovskog predanja, jednu istu duhovnu disciplinu - hermeneutiku, čiji zadatak je da otkriva, razumijeva smislove ili istinska značenja Knjige. Do dan-danas filozofija uvelike koristi riječ hermeneutika. Da li je ona, onda, sasvim zaboravila teološke izvore? Ako ih nije zaboravila, tad joj je preostalo da mnogo uči o oblastima koje je do danas zanemarivala, gdje se mislilo kako se zadaća henneneute jednostavno poistovjećuje sa zadaćom filozofa. To je tako iz razloga one situacije u kojoj smo mi, inače, mogli govoriti o "poslaničkoj filozofiji"', jer taj tip filozofije se nije mogao razvijati doli u sredini jedne kulture koja za svoje ognjište ima poslaničku religiju, to jest religiju utemeljenu na poruci priskrbljenoj snagom jednog poslanika i religiju koja propovijeda čovjekovu potrebu za poslaničkom porukom. Preostaje još da se odredi koji je od tri ogranka ibrahimovske tradicije, pak, bio bolji u odbrani protiv sekularizacije i laiciziranja metafizičkih tema. Stanje kršćanstva, jamačno, podaruje stanovito preimućstvo u vezi s tim.

>) Usp. našu knjigu Histoire de la philosophie isiamiqu, svezak I ( kolekcija "Idees", 38), Pariš, Gallimard, 1964., index s.v. "philcsophie prophetique". Vidi također naše djelo En islam iranien; aspects spiriiuels et philosophiques (Bibliol:heque đes Idees), Pariš, Gallimard, 1971., drugo izdanje 1978.; svezak IV, index s.v. "philosophie proplićtiqvie".

To je razlog zbog kojeg će čitatelj, vičan zapadnim djelima iz filozofije, osobito u latinskim zemljama, možda vidjeti, uz stanovito iznenađenje, kako tekstovi jednog istog filozofa koji je zastupljen u ovoj Antologiji mogu također govoriti o pitanjima koja se motre strogo filozofijskim (primjerice dokazi izmijenjeni medu pristalicama metafizike esencije i metafizike onog esse ili onog exister), kao što mogu govoriti i o pitanjima koji će se čitatelju nadavati poput teoloških pitanja, to jest teozofskim (primjerice međusvijet barzakhz). Eto zašto mišljenje naših filozofa izrasta iz tri vrela: postoji 'aql, um koji se ozbiljuje u domeni usredotoćenja koje je za nas čisto filozofijske naravi; postoji naql, predanje koje obuhvaća sve tekstove Poslanikova haditha i svetih imama, koji su u suodnosu sa stavcima Knjige; postoji kashf, doslovce "raskrivenje", "razgoličenje", intuitivno motrenje snagom iznutarnjeg vida, blagodareći kojemu mislilac raskriva prisutnost nevidljivih svjetova u onom osjetilnom, prisutnost koja se ne bi mogla ustanoviti jednostavnim pregnućem silogizma/' Zbog toga filozof, teolog i teozof tvore jednu trijadu Čiji su članovi nerazdvojni. Jedan Mir Damad je tako dopadljivo raspravljao i razvijao Avicenine teze, ali je nama također ostavio "Ekstatičke ispovijesti'' Nikada se ne oklijeva priznati filozofijsko razmišljanje snagom qur'anskog stavka ili haditha svetih imama, i to blagodareći onoj odsutnosti loma kojeg smo naprijed naznačili. A to je, nesumnjivo, ono što podaruje onu izuzetnu filozofiju koja opseže sve nevidljive i vidljive svjetove, što podaruje njenu stvarnu fizionomiju. Mi smo već više puta, drugdje, istakli da pojam hikma ilahiya, obično upotrebljavan kako bi označio metafiziku {ma ba'd al-tabi'a), predstavlja stvarni ekvivalent grčkom pojmu theosophia.

Naprijed smo kazali da ova Antologija stiže u pravi čas. Njena hitnost se ogleda u tome Što više nije moguće Činiti drugo doli nastaviti zabacivati, na Zapadu, djelo mislilaca iranskog islama, i što to zanemarivanje nastavlja osiromašivati naše povijesti filozofije. Njena hitnost se, ništa manje, sastoji i u činjenici da više nije moguće ni samim Irancima, mladim ili manje mladim, upoznavati samo imena svojih najvećih mislilaca i, na taj način, ne moći tačno i usporedno primati sadržaj i smisao sustava zapadne filozofije koje im sve više otkrivaju prijevodi i predavanja na univerzitetima. Samo predavanje je

načinilo značajan napredak kroz posljednju dekadu; to posvjedočuje odsjek za filozofiju Univerziteta u Teheranu, u radovima na kojima smo i mi sami imali čast surađivati. Ako je važno da islamska filozofija nije nikada odsustvovala sa teoloških fakulteta, ništa manje nije važno ni to da ni predavanja iz filozofije nisu bila ograničena samo na ove potonje fakultete.

Isti razlozi važe oko izrade ove Antologije. Zadaća je bila iscrpljujuča. Kako je shvatiti? U svakom slučaju, bilo je moguće jedino ponuditi kratak presjek djela svakog mislioca. Preko brojnih obzira se moralo šutke preći. Staviše, imena i naslovi djela nekih šezdesetak filozofa, mislilaca i duhovnjaka koji će biti zastupljeni u ovoj Antologiji od sada će biti poznati i stavljeni na svoje mjesto; istraživači će se tako osjetiti podstaknutim na zadaću da objelodane ta djela, da ih prevedu i prodube. Na taj način smo predvidjeli zbir od šest ili sedam velikih svezaka. Samo jedan Čovjek, vjerujemo, bio je kadar danas se sučeliti sa tom teškom zadaćom, naš kolega i prijatelj, profesor S. J. Ashtivani.

Imao sam priliku već negdje drugdje istaći svoje oduševljenje njegovom radnom energijom i njegovom izvanrednom erudicijom.7 Gospodin Jalaloddin Ashtivani je profesor na Teološkom fakultetu Univerziteta u Mashhadu. Njegovo djelo je već sada epohalno.8 Nijedan od naših filozofa, onih koje smo oplakivali zato što su ostali nepoznati ili tako malo poznati, njemu nije nepoznat. On im je tako dostojan nastavljač lucidnošću s kojom ulazi u objašnjavanje i sustavno redanje naučavanja, posvema ostajući vjeran

7) Vidi naš Proslov svesku I njegove opsežne studije na perzijskom jeziku o Uvodu u tumačenje Dawuda Qaysarija na djelo Ibn 'Arabija Fosus ai-Hikam: Sharh-e Moqaddama-yeQaysari... Mashhad, 1385. h. L/1966.; veličina in-8°, 60+651 stranica,

8) Njemu se već duguje nekih dvadesetak značajnih djela na perzijskom jeziku, medu kojima ovdje navodimo Masti az nazar-efalsafa wa 'irfan (Bitak iz perspektive filozofije i mistike), Mashhad, 1380. h. I. (1960.), Sharh-e hal wa dra-ye falsafi-ye Molid Sađra (Istraživanje o životu i naučavanjima Molla Sadraa), Mashhad 1382. h. I. (1962.). Golemo istraživanje o Qaysariju u prvome svesku na koje ukazuje prethodna bilješka, a koji predstavlja istinsku Surnmu filozofije i mističke teozofije. Brojna izdanja tekstova koja obuhvaćaju sve veoma opsežne komentare: izdanje Molla Sadraova djela Kitab al-Mazahir a!-ildluya> Mashhad 1383.; izdanje I.angarudijeva tumačenja na Molla Sadraovo djelo Kitdb al-masha'ir, Mashhad 1383.; izdanje djela Kitdb al-Shawahiđ al-robubiya od Molla Sadraa,

■ uz tumačenje Molla Hadija Sabzavarija, Mashhad 1346. h. s. (1967.); izdanje neobjavljenih rasprava Rasa'il na perzijskom i arapskom jeziku Molla Hadija Sabzavarija, Mashhad 1970. itd. Osim toga, određeni broj djela je već napisan (među ostalima o 'diam al-mithal), ali još uvijek su neobjelodanjena.

putovima velikog filozofa Molla Sadraa Shirazija, naučavanja za koja bih najradije kazao da mi se nadaju poput jednog Molla Sadraa redivivus. Ima već nekih pet ili šest godina da smo nas dvojica skupa razmišljali o nacrtu ove Antologije. Jamačno, bili smo kadri započeti uključivanjem u nju filozofa iz mongolskog razdoblja, potom Khvvajeha Nasira Tusija (672/1273.-1274.), do dolaska Safavida početkom šesnaestog stoljeća i uspostave iranskog suvereniteta. Nismo mogli zaboraviti značaj jednog Havdara Amolija, Čiji je prvi svezak rekonstruiranoga rada već objelodanjen u našoj "Bibliotheque Iranienne" pod naslovom "Šiijska filozofija". U isti mah, kada ta filozofija navještava odlučno uključivanje teozofske metafizike Ibn 'Arabija u metafiziku šiizma, učenje Havdara Amolija u svojoj biti formulira "poslaničku filozofiju" koja se izvodi iz svjedočanstva svetih imama. Međutim, naš prijatelj Ashtivani je smatrao kako baš taj naslov, tim prije, zahtijeva da se započne sa razdobljem koje je uspostavio Mir Damad, a proteže se sve do našega vremena.

Precizirajmo odmah jedno važno pitanje. Neki pisci, koji se, zacijelo, sami nikada nisu približili vrelima, u više navrata su govorili o tom razdoblju kao vremenu tumača i pisaca rječnika, da bi vrlo podlo podmetnuli tvrdnju kako ondje nije postojalo ništa izvorno niti značajno da privuče ičiju pozornost. Bila je to potpuna zabluda, jer cijelo to razdoblje je bilo podatno za epohalno pregnuće. Da, bilo je mnogo komentara i glosa, pored osobnih djela, ali ono što se nikada ne bi trebalo gubiti iz vida jest činjenica da se u to vrijeme nije raspolagalo časopisima niti znanstvenom periodikom. U tim komentarima i glosama se ozbiljuje istraživanje, Što je razlog zbog kojega najveći dio istraživanja ima osobno usmjerenje. U jednoj glosi, katkada predugoj, su se zapodijevale polemike koje bi se danas publicirale u vidu članka u nekom filozofskom časopisu. Isto tako, nijedan od tih komentara, niti ijedna od onih glosa se ne zanemaruju. Glose Molla Sadraa na djelo Shifa Avicene ili na Sohravardijevu Orijentalnu teozofiju podjednako su djela osobne i sustavne naravi.

Glede Mir Damadove biografije, kao i biografija njegovih učenika, ona, zapravo, preseže naše šesnaesto i sedamnaesto stoljeće, i to je ono posljednje što smo izabrali kao pomoćni pojam u francuskom naslovu ove Antologije. Mir Damad i njegovi učenici su suvremenici Jacoba Boehmea, platoničara iz Cambridgea (Henry More i njegovi prijatelji) i... dekartovaca. Njegov najsjajniji učenik, Molla Sadra Shirazi, koji je u to vrijeme bio perjanica "platonika Perzije", ispovijeda naučavanja koja ga predstavljaju osebujnijim

uskoro čitavo djelo