TEWHID


Uvod

Tema kojom će se ova knjiga pozabaviti jeste tewhid, odnosno Božija Jednost. Znamo da je vjerovanje u tewhid ili Božiju Jednost osnovica cijele religijske apologetike ili akaida. Na početku, vjerovanje u Boga i vjeru u Božiju Jednost spominjemo kao neodvojive stavove, ali kasnije ćemo razmatrati da li su vjera u Boga i vjera u Njegovu Jednost dva različita pitanja, ili vjera u Boga i Božiju Jednost uvijek moraju ići skupa kao dva neodvojiva načela. U svakom slučaju, vjerovanje u Boga temeljno je načelo cjelokupnog religijskog nauka. Iz nazreti Alijevih riječi: "Prvo u vjeri jeste priznanje Njega"* izvjesno je da je teologija kao "poznavanje Boga" osnovica svog vjerskog učenja. Časni Kur'an kaže: "Onima koji u nevidljivi svijet (gajb) budu vjerovali..."'(Nehdžu-t-beiaga, hutba l. 2 Al-Baqara, 3).

U načelu, prvo trebamo utvrditi razliku između religioznih osoba i onih koji nisu religiozni (uključujući tu takozvane ateiste itd.). Razlika između vjernika i ateiste svodi se na ključnu stvar: vjeru u gajb, u neviđeno, odnosno zbilje koje nisu pojavne. Kada kažemo "koje nisu pojavne", mislimo na to da te zbilje nisu osjetilne prirode, to jest ne mogu se ispravno percipirati osjetilima. Kur'an na mnogim mjestima izrazu gajb pretpostavlja termin šehadet, u značenju onog u što se može osvjedočiti, što je prisutno ili osjetilno. Šehadet bi, dakle, bio termin koji obuhvata sve ono što možemo vidjeti, dotaći i percipirati svojim osjetilima. Shodno tome Kur'an čitav svijet materijalne prirode naziva "svijetom šehadeta" ('alemi šehadet}. U pogledu "svijeta šehadeta" nema nikakve razlike između religiozne osobe i materijaliste: religiozna osoba, baš kao i materijalist, nipošto ne niječe svijet materijalne prirode. No religiozna osoba, naporedo sa prihvatanjem "svijeta šehadeta", vjeruje u postojanje gajba ili skrivenog. Znači, cjelokupnu egzistenciju ne drži ograničenom na materijalni ili osjetilni svijet, nego vjeruje i u neosjetilne ili nadosjetil-ne egzistencije, medu kojima je, kako smo već kazali, glavna i prvotna upravo Bog.

Nakon vjerovanja u Boga slijedi vjerovanje u druga nevidljiva bića, za Što su u Kur'anu primjer meleki. Potom slijedi vjerovanje u vahj ili Božiju Objavu, što je opet specifična vrsta gajba. Dalje slijedi vjera u proživljenje kao još jedna vrsta vjerovanja u gajb. Vidimo, sve su to stvari koje pripadaju gajbu ili skrivenom.

Spominjemo ovo želeći ukazati na jedan način razmišljanja koji je u načelu pogrešan - rekli bismo, čak, i da je namjer-

no pogrešan - a koji se često sreće u evropskoj literaturi i kod tamošnjih filozofa. Naime, radi se o tome da oni ljude prema njihovim stavovima dijele na materijaliste i idealiste. Ko bi bili materijalisti? Oni koji vjeruju isključivo u materijalno i poriču sve ono što je duhovne prirode, odnosno ono što je nematerijalno. A ko bi bili idealisti? Oni koji vjeruju u duhovno, ali niječu materijalno. Razumljivo da se radi o besmislici. Naravno oni potom u idealiste ubrajaju religiozne osobe, sve one koji vjeruju u Boga, definirajući idealizam kao negiranje materijalnog. Idealizam bi, dakle, značio poricanje validnosti materijalnog, odnosno okrenutost duhovnom.

Na osnovu ovakvog stava, ovakve definicije, mi ne možemo odgovoriti na pitanje da li smo materijalisti ili idealisti? Za nas se radi o tome da li se svijet svodi i ograničava isključivo na materijalnu prirodu, osjetifno, svijet šehadeta, ili se vjeruje u postojanje svijeta koji je neosjetilni, odnosno koji je nadosje-tilni, odnosno koji je ponad svijeta šehadeta?

Prikaz problema

Na početku naše rasprave moramo napomenuti određene stvari; ne učinimo li tako, nećemo polučiti rezultate ili ćemo ih naknadno izvoditi. Prije svega: postoje dvije vrste problema. Neki problemi takvi su da njihovo poimanje nije naročito teško, odnosno stvoriti predodžbu o pitanjima te vrste prilično je jednostavno. Naprimjer, kad se pred dvojicu učenika postavi kakav jednostavan matematički problem, obojica ga poimaju na isti način, ali jedan ga uspijeva riješiti, a drugi ne. Kako bi logičari kazali, njihova predodžba o pro-

blemu je istovjetna, no njihov način dokazivanja je različit. Odnosno jedan iznalazi dokaz za svoju predodžbu, a drugi, premda ima istovjetnu predodžbu, ne uspijeva izvesti doka-

ze.

Druga vrsta problema takva je da je već samo poimanje datog pitanja sporno. Ovakav slučaj čest je kod filozofskih problema. Radi se o tome da se samo pitanje ne predstavi ili ne postavi ispravno, te su sve teškoće koje se kasnije javljaju proistekle iz neispravnog predstavljanja problema. Naprim-jer, mislilac od početka određeno pitanje postavi pogrešno, pa onda dvadeset godina radi na tom pitanju, ali ne iznalazi rješenje. To zato što je samo pitanje postavljeno pogrešno. U tome se ogleda razlika između filozofskih problema i problema u ostalim znanostima; u filozofiji je iznimno bitno da pitanje bude ispravno predočeno. Ustvari, uvijek se radi o tome da je najhitnije da čovjek u svojoj svijesti ispravno predoči određeno pitanje. Predoči li se pitanje ispravno, kasnije će iznalaženje rješenja biti lakše. Zabluda dolazi otuda što se pitanje ispravno ne postavlja, a onda se čovjek njime bavi čitav život i ne iznalazi rješenje. Ovo se naročito da primijeniti na našu raspravu o tewhidu. Važno je da ovo pitanje od početka predstavimo ispravno. Sve greške, primjedbe, nesporazumi, sumnje i nedoumice potječu otuda što predodžba ljudi o ovom pitanju nije ispravna.

O ovome ćemo, svakako, u nastavku šire govoriti, ali obratite odmah pažnju na sljedeće: moguće je da se kod nekih u svijesti javi pitanje, ako je vjerovanje u tewhid, kako mi to tvrdimo, nešto što je prirođeno primordijalno} ljudskoj prirodi, zašto se onda kod ljudi javljaju različiti stavovi o njemu?

Zašto od pamtivijeka postoje dva suprotstavljena tabora: monoteisti i njihovi oponenti? Napravite li danas anketu medu najistaknutijim znanstvenicima svijeta, vidjet ćete da se oni mogu podijeliti u dvije grupe: oni koji prihvataju Božije postojanje i oni koji niječu Boga. Značilo bi to da vjera u tewhid nipošto nije nešto što je čovjeku prirođeno. Radi se o problemu čije rješenje čovječanstvo još nije uspjelo iznaći, nešto nalik kanceru kojem znanstvenici ne znaju niti uzrok niti lijek. Pitanje je to o kome postoje različiti stavovi, jedni podržavaju jedne a drugi druge teorije, ali saglasnost ni u kom slučaju ne postoji. Sve to govori da se radi o teškom, zagonetnom i nerješivom pitanju.

Međutim, naš odgovor je taj da koncept tewhida treba prezentirati na ispravan način, a onda neće biti teško dokazati njegovu tačnost i neće preostati mjesta sumnji. Problem se javlja otud što čovjek u glavi stvara pogrešnu predodžbu kojoj daje Božije ime, a onda zapada u sumnje, nedoumice i nejasnoće proizašle upravo iz njegove krive predodžbe. Postoji li razlog zašto se to dešava? Svakako da postoji.

No moguće je da se sada javlja pitanje: zar je moguće da se pitanje tewhida može predstaviti na dva ili više različitih načina? I kako prezentirati ovo pitanje a da se ne zapadne u grešku? Pokušajmo to pojasniti kroz jedan primjer. Dakle, želimo dokazivati Božije postojanje ili nepostojanje. Prvo moramo znati da je dokazivanje postojanja neke stvari dvojako. Ponekad dokazujemo postojanje stvari koja je dio njoj sličnih stvari koje srećemo u svijetu. Naprimjer, ako se radi o hemijskim elementima, možemo kazati da je određeni naučnik otkrio određeni hemijski element. Naime, on je

medu različitim Kemijskim elementima koji tvore tvarni svijet otkrio još jedan, u biti sličan ostalima koji su dotada bili poznati. Ili, za planete kažemo da je taj i taj otkrio novu planetu. To, ustvari, znači da se dotad vjerovalo da, naprimjer u Sunčevom sistemu, postoji sedam ili osam planeta, a određeni naučnik je otkrio postojanje još jedne, tako da je postalo izvjesno da ih je devet. Dakle, ono što mi pritom tražimo jeste stvar nalik drugim stvarima postojećim u svijetu, onima koje možemo, kažimo tako, prebrojati i pritom im pridružiti još jednu, njima sličnu.

Postoje, međutim, slučajevi kad raspravljamo o nečemu ili dokazujemo nešto što nije nalik ničemu drugom. Takva stvar, ako postoji, onda jeste u svim drugim stvarima ili uz sve njih, ili uopće ne postoji. Sta time kanimo reći? Ponovo ćemo se poslužiti primjerom: poznato vam je da je problem vremena pitanje koje je od drevnih vremena zaokupljalo filozofe. Većina je uvijek smatrala da vrijeme postoji, ali bilo je i onih koji su tvrdili da vrijeme nema nikakvu vanjsku egzistenciju. Želi li neko "pronaći" vrijeme na isti način kako astronom otkriva novu planetu ili kako hemičar traži novi element, tražeći, dakle, da li medu stvarima postojećim u svijetu postoji i neka koja se zove vrijeme, neće u tome uspjeti makar bio najgenijalniji čovjek i makar tragao milion godina. Vrijeme se ne može otkriti teleskopom, pod mikroskopom, niti ga se može proizvesti u laboratoriji. Čovjek koji ima takvu predodžbu o vremenu može ga tražiti dovijeka, ali neće naći ništa, te može izvesti zaključak kako vrijeme i ne postoji. Uostalom, sličan je slučaj i u pogledu prostora.

Ali, ako čovjek u početku nema ovakvu predodžbu o vremenu, ukoliko ne želi otkriti još jedan dio od dijelova svijeta, nego jedan novi aspekt medu ostalim aspektima svijeta, on će imati uspjeha. Znači, radi se o tome da se treba upitati da li pored tri poznate dimenzije - visine, dužine i širine, svaka stvar posjeduje još jedan kvalitet koji se naziva vrijeme?. Tada čovjek, dakle, ne traži vrijeme kao nešto što je zasebno u odnosu na sve drugo što postoji, već ga traži kao nešto što je u svemu što postoji. Jednostavno on se pita: ako vrijeme doista postoji, znači li to da je vrijeme i dijelom moje vlastite egzistencije?. Svakako, ne mislimo da se bukvalno radi o dijelu koji čini čovjekovo ja; radi se o nečemu što ide uz moje postojanje, baš kao što uz sve materijalne stvari idu tri poznate dimenzije. Predstavimo li sebi pojam vrijeme ovako, nećemo više tragati za njim kao za još jednom konkretnom stvari poput drugih postojećih u prirodi. U ovom slučaju želimo vidjeti da li među fenomenima u prirodi postoji još jedan koga nazivamo vremenom ili ne?. Iz ovog je jasno koliku važnost ima ispravan pristup nekom pitanju.

Što se pitanja postojanja Boga tiče, naprijed spomenuti primjer se, naravno, ne može stopostotno primijeniti. Naposljetku, vrijeme je jedna dimenzija, što ne možemo prispodobiti Bogu. Jasno je, ipak, u kom smislu nam navedeni primjer može pomoći. Niko ne može tražiti Boga kao još jednu od već postojećih egzistencija. Ne možemo kazati: postoji kamen, postoji zrak, postoji voda, biljka, čovjek, pogledajmo da li postoji i još jedna egzistencija koja se zove Bog. Dovoljna razlika je i samo to što se Boga ne može očima opaziti. Onaj ko bi sebi Boga ovako predočio jednostavno nema

predodžbu o Bogu. Bog ne može biti egzistencija koja stoji naporedo s ostalim egzistencijama. On mora biti onakav kako se uKur'anuzaNj kaže: "On je s vama gdje god bili."

Ili "On je Prvi i Posljednji"

Ne postoji jasnije pojašnjenje od ovog. Kad kažemo Bog, mislimo na Onog Koji je prethodio stvorenjima, odnosno Onog po Kome su stvorenja nastala, i Posljednjeg, to jest Onog Kome će se sva stvorenja vratiti. U vezi ahireta, budućeg svijeta, Kur'an kaže: " ...oni znaju samo spoljasnju stranu života na ovom svijetu, a prema onom svijetu su ravnodušni^ Dakle, odnos između ovog i budućeg svijeta je odnos između spoljašnjeg i unutrašnjeg. Treba reći da je većina pitanja vezanih za tewhid takva da sve zavisi od njihove ispravne prezentacije. Ukažimo odmah na još jedan kur'anski ajet koji nas upućuje na jedno od pitanja koja ćemo kasnije razmatrati: "Niko nije kao On"

Želimo kazati da čovjek pri pomisli na Boga mora imati na umu sintagme poput slavljen neka je Allah, slavljen neka je Gospodar Uzvišeni, Allah je najveći ili ajet: "Veličanstven je Gospodar tvoj, Dostojanstveni, i daleko od onoga kako Ga predstavljaju oni" Gospodar je iznad onoga kako Ga ljudi predstavljaju, pa, dakle, i iznad onoga kako Ga ja sam sebi predstavljam. Allahu ekber u suštini znači Allah je iznad onoga kako Ga se predstavlja. Treba znati da govorimo o Biću Koje je ponad svakog opisa Njega, iznad svake predodžbe, izuzeto od svakog ograničavanja ih nedostatka.

Bog o Kome nam Kur'an govori je takav da: "Kamo god se okrenete, tamo je Allahova strana"(Al-Baqara, 115.) Nije to, zasigurno, svojstvo bića nalik bilo kakvom drugom biću. On je Onaj Koji ima znanje o svim stvarima, Koji ih sve prožima i Koji je uvijek s njima.

No navedimo još jedan primjer kako bismo krajnje rasvijetlili pitanje kojim se bavimo. Zamislite da stojite na ulici i gledate na suprotnu stranu. Recimo, stojite nasuprot neke pijace i gledate ljude kako se kreću, automobile gdje prolaze, sve je u vrevi i pokretu... Onda vam prilazi čovjek i kaže: "Gospodine, ono što gledate, nije da ne vidite ispravno i da griješite, ali ono što vidite su samo oblici čija je zbilja iza vaših leđa. Ispred vas je, ustvari, ogromno ogledalo, bistro i čisto, tako da ga ne uočavate, a vi u ogledalu vidite odraz svega onoga što se dešava vama iza leda." Ovdje se radi o parafrazi poznatog Platonovog primjera. On kaže da pretpostavimo skupinu ljudi koji čitav svoj vijek provode u nekoj ogromnoj pećini, pri čemu su stalno leđima okrenuti ulazu u pećinu. Ispred ulaza povremeno promiču ljudi i životinje čije sjene stanovnici pećine vide na zidu ka kojem su okrenuti. Oni ne poznaju kakvi su uistinu oni koji prolaze ispred pećine, te, prirodno, njihove sjene smatraju jedinom zbiljom. Kad se napokon okrenu ka ulazu, vide ljude kako prolaze, pa shvataju da su sjene koje su gledali zbilja koja je odraz neke više zbilje. Tako

i ljudi posmatrajući ovaj svijet smatraju da se radi o samoj suštini i originalnim oblicima, ali, kad se upoznaju sa "svijetom uzora", shvataju da je sve to tek sjenka jedne više zbilje.

Vidimo, dakle, da i u ovom primjeru koga Platon navodi uopće nije sporno to da li postoji nešto što stvara sjenku koju vidimo ili ne; pitanje je da li sjenke koje vidimo posjeduju vlastitu nezavisnost ili ne?

Nastojali smo ovim primjerima stvoriti što jasniju predodžbu o problemu kojim se kanimo pozabaviti — pitanju tew-hida. Želimo, znači, dokazati Božije postojanje. Bog znači Zbilju Koja je Stvoritelj, Ishodište i Utok svih stvari, Zbilja Koja je beskrajna i neograničena; za Nj ne postoje ograničenja vremenom i prostorom. Cilj nam je i dokazati takva Božija svojstva.

Da li se Božije postojanje može dokazivati?

Ukoliko se hoćemo pozabaviti dokazivanjem, pogledajmo prvo da li uopće postoji put za dokazivanje ovakvih problema, napose što se tiče samog Božijeg postojanja. Poznato nam je da u novije doba u svijetu, posebno u Evropi, dominira ideja kako je pitanje Boga nerješivo za čovjeka. Ne znači to da se Božije postojanje poriče; jednostavno se tvrdi da je to problem koji je nerješiv, odnosno smatra se da čovjek ne može dokazati Božije postojanje niti ga može definitivno zanijekati. Radi se, znači, o stavu koji je negdje između apsolutne religioznosti i apsolutnog ateizma.

Otkud ovakav stav? Naime, njegovi pobornici drže da čovjek, ustvari, ne posjeduje sposobnost percepcije ovakvih stvari. Sredstva percepcije koja čovjeku stoje na raspolaganju jesu jedino njegova osjetila; na temelju osje.tila čovjek

zaključuje da nešto jeste ili nije i određuje kvalitet svake postojeće stvari. Ono što je nadosjetilno stoji izvan područja ljudske analize i percepcije. Prema tome, čovjek se ne treba upuštati u takva pitanja.

Mi ovakav stav, naravno, ne smatramo ispravnim. Iz njega bi proizilazilo da je čovjek potpuno ograničen osjetilnom percepcijom i da sva znanja koja čovjek posjeduje i koja će ikada posjedovati moraju biti utemeljena na osjetilnoj spoznaji. Ponavljamo: ovo nije ispravan stav, a reći ćemo i zašto. Ne samo u slučaju Boga nego i kod još niza drugih pitanja mi prihvatamo postojanje nečega što ne možemo percipirati osjetilima. Uzmimo princip uzročnosti kao dovoljno jasan primjer. Čovjek, neosporno, priznaje uzročnost, priznaje da jedna stvar proizilazi iz druge koja joj je prethodila; jednu smatra uzrokom, a drugu posljedicom. Pazite, ne mislimo ovdje na vremenski kontinuitet. Moguće je da dvije stvari egzistiraju istovremeno, ali da medu njima nema nikakve veze. Moguće je, također, da jedna uvijek vremenski slijedi drugu, ali da se ne radi o odnosu uzroka i posljedice. Uzročnost koju čovjek poirna i priznaje jeste svojevrsna zavisnost među stvarima, ono što ponekad nazivamo "razvojem" ili kažemo da je jedna stvar proistekla iz druge. Zaključujemo, dakle, da je egzistencija jedne stvari zavisna od egzistencije druge, ustvari, prosuđujući da, ako ne bi postojala prva stvar, nemoguće je da postoji druga. Uostalom, u samom pojmu nemoguće leži nešto što je neosjetilno i što počiva isključivo na ljudskoj misli.

Ili, da se opet poslužimo primjerom: ako u matematici kažemo da je kvadrat nad hipotenuzom jednak zbiru

kvadrata nad katetama, onda je to pravilo koje važi za svagda. Nemoguće je da će ikad postojati pravougli trougao koji će biti izuzetak od ove teoreme. Takav izuzetak je nemoguć. Upravo ovo poimanje da je nešto nemoguće jeste vanosjetil-no. Nemogućnost ili nužnost nisu stvari koje se poimaju tjelesnim osjetilima, jer radi se o umskim kategorijama. No to je već posebna tema. Uglavnom, potpuno je pogrešna ideja da je svo ljudsko poimanje svedeno na tjelesna osjetila i da je sve što je neosjetilno samim tim i nedokazivo.

Vratimo se ponovo na sam pojam vrijeme, koga smo se već doticali. Znanost prihvata vrijeme kao činjenicu, ali da li je vrijeme osjetilno? Zasigurno, ne. Ne možemo, znači, kazati da su pitanja ovakve vrste u biti nespoznatljiva za čovjeka. Jer, čovjek posjeduje um, posjeduje intelektualnu snagu i sposobnost kojom može rasuđivati i prosuđivati o ovakvim pitanjima.

Poslužimo se sada još jednim primjerom: uzmimo da želite dokazati jednu stvar, ali za temelj dokazivanja uzimate sasvim drugu. Potom, želeći dokazati tu drugu stvar, onu prvu uzimate za temeljnu činjenicu pri dokazivanju. Radi se o neispravnoj metodi. Dakle, želeći dokazati A, vi se pozivate na B, a dokazujući potom B, pozivate se na A.

Uprostimo: pretpostavite da vas zanima da li je određena osoba (nazovimo je osoba A), koju ne poznajete, dobar ili zao čovjek. Neko vam preporuči da o tome upitate osobu B, Odgovarate da ne poznajete niti osobu B. Ovaj vam tad kaže da o osobi B upitate osobu A. Vi mu odgovarate da osobu A, naravno, ne poznajete, kao niti osobu B. Tad vas ovaj ponovno upućuje da o osobi A upitate osobu B. Razumljivo, na ovaj

način nikad nećete ništa saznati. Nužno je da se lično upoznate s jednom od ove dvije osobe, ili da o jednoj od njih dobijete informacije od čovjeka koga otprije poznajete i koga s razlogom držite povjerljivim, kako biste imali oslonac za dalje saznanje. Mislim da je jasno šta hoćemo reći, a sličnih primjera možemo navesti još.

Uglavnom sve ovo spomenuli smo samo s jednim ciljem -da bismo opovrgli tezu da se Božije postojanje ne može dokazivati samo zato jer se radi o nečemu što je van ljudske osjetii-ne percepcije. To nipošto nije tačno. Moguće je da nešto bude umska, a ne osjetilna kategorija, ali to ne čini proces dokazivanja nemogućim.

Odnos tewhida i ograničenosti tvarnog svijeta

U ovom uvodnom izlaganju obavezni smo napomenuti još jednu bitnu stvar. Naime, kad tragamo za Bogom, mi tragamo za jednom apsolutnom neograničenom zbiljom, a ne za još jednom od stvari ovog svijeta prisutnom u svijetu pored svih ostalih. Boga, dakle, ne tražimo u okvirima vremena i prostora. Nije nam cilj odgovoriti na pitanje gdje se Bog nalazi, locirati Ga prostorno i vremenski. Bog je za nas nadvremen i nadprostoran, a ono što želimo dokazati ili istražiti jeste da li, pored svijeta kojeg poznajemo a koji je ograničen kategorijama prostora i vremena, postoji i nama nepoznat svijet u kome ove kategorije ne važe?.

Ali, da ne bi bilo zabune, pogledajmo nakratko da li prostorna ograničenost svijeta stoji i u kakvoj je vezi s pitanjem tewhida? Odnosno, upitajmo se prvo da li je ovaj svijet ograničen ili ne?. Da li svemir ima svoje granice? Postoji li mjesto udaljeno od nas hiljadu, deset hiljada ili milion svjetlosnih godina, koje bi bilo krajnja granica, rub svemira? Oko ovog pitanja Ajnštajn se, između ostalog, razilazi sa svojim oponentima. On smatra da je svemir prostorno ograničen. Neki drugi znanstvenici drže da je svemir beskonačan. Ima li problem Božijeg postojanja ikakve veze s ograničenošću ili beskonačnošću svemira? Ne, u ovom slučaju to nema nikakvog značaja. Taj problem može biti značajan samo za one koji besmisleno smatraju da sam Bog mora biti prostorno određen, te onda mora postojati i kraj svemira iza kojeg bi se nalazio Bog.

Kad se Gagarin kao prvo ljudsko biće vinuo u svemir, pojedini novinari rado su koristili glupu frazu kako je "Gagarin čovjek koji se najviše primakao Bogu". To je, valjda, trebalo značiti da se Gagarin primakao granicama svemira, pa samim time i Bogu. Razmišljati ovako notorna je glupost. Božanstvo koje bi bilo prostorno odvojeno od ovog svijeta, ono koje bi nekom vrstom materijalne granice bilo odvojeno od svijeta u kome živimo, uopće ne može biti Bog. Bog je Onaj Koji je na nebesima i na Zemlji, Onaj Koji je sa svime što je stvorio. Kako Kur'an kaže: "On je Bog, na nebesima i na Zemlji"?

Znači, ukoliko bismo se otisnuli na putovanje dugo milion godina i svo vrijeme se kretali brzinom svjetlosti, ne bismo bili ništa bliže niti dalje od Boga nego što smo to u ovom trenutku i na ovom mjestu. Problem ograničenosti ili neograničenosti svemira nema, dakle, nikakve veze s pitanjem tewhida. Ovo je nužno znati kako bismo odmah eliminirali neke često prisutne predrasude.

U narednim lekcijama pozabavit ćemo se dokazivanjem Božijeg postojanja. Vidjet ćemo postoje li različiti načini kojim Njegovo postojanje možemo dokazivati i koji su to načini.

Pitanje: Kazano je da "Bog nije jedna od stvari ovog svijeta, prisutna u njemu pored drugih stvari, nego je On sa, svim stvarima. Kako onda shvatiti čestu frazu da se treba "okrenuti Bogu", "poći prema Bogu" i slično?

Odgovor: Prvo treba kazati da se radilo o aluziji na hazre-ti Alijeve riječi: "On jest, ali ne iz ne-jest. On je sa svime, ali ne u bliskosti tjelesnoj. On je različan od svega, ali ne u odvojenosti tvarnoj. On djeluje, ali ne u značenju kretnje sredstava. On vidi Čak i kada. nema ništa za gledanje medu stvorovima Njegovima. On je samo Jedan, tako da ne postoji niko s kim se On može družiti ili koga On ne može opaziti u odsutnosti njegovoj".Bog, znači, jeste sa svime, ali nipošto u smislu tijela koje je unutar nekog drugog tijela. Ne radi se tu o tjelesnoj prisutnosti, no ovim ćemo se u nastavku pozabaviti kada bude vrijeme za to. Kako god, nazreti Alijeve riječi: "On nije unutar oblika, ni izvan njih.", najviše je što ljudski jezik može izreći o ovom aspektu tewhida.

Što se, pak, izraza "približiti se Bogu", "okrenuti se Bogu" i slično tiče, sasvim je jasno da se ovdje nipošto ne misli na tjelesno kretanje. Uostalom, niko od ljudi nije bio bliži Bogu od Njegovog Poslanika, ali izvjesno je da se ovdje radi o duhovnoj bliskosti. Naravno, posebno pitanje jeste šta bi, ustvari, bila duhovna bliskost, no to je tema kojom se kanimo podrobnije pozabaviti nakon što pojasnimo osnovne aspekte tewhida.

pogledaj još: Metode