UVOD 1

Imami Ehli-bejta, mir neka je na njih, izražavali su pažnju i brigu za očuvanje tijela isto kao što su to radili sa dušom. Bili su liječnici duše i tijela – i muslimani bi mogli od njih uzeti pouku za brigu o svojim fizičkim bolestima na isti način na koji su to činili za svoje duševne bolesti. Brojni su hadisi koji to potvrđuju. Imami nisu bili samo prenosioci vjerskih odredbi i propisa, već su bili i vođe odanim muslimanima. Jednako su se brinuli – ako je ovaj pojam korektan – za zdravlje svojih tijela kao i za ispravnost svojih vjerovanja, te su stoga ohrabrivali muslimane u učenju medicinske znanosti. U svom obuhvatnom govoru o vrstama znanja Emir al-mu’minin (Ali ibn Ebu Talib – umro 661. god.), mir neka je na njega, kombinovao je znanje medicine sa znanjem fikha (vjerskog zakonodavstva) riječima:

“Četiri su vrste znanja: fikh za vjeru, medicina za tijelo, gramatika za jezik, astronomija za računanje vremena.”

Mnogo je toga preneseno od imama u zbirkama hadisa vezano za medicinu i za očuvanje dobrog zdravlja, baš kao što su dati opisi mnogih lijekova vezanih za odgovarajuće bolesti. Ovdje ćemo čitaocu prezentirati manji broj izreka koje predstavljaju opća pravila čuvanja zdravlja i fizičke stabilnosti tijela:

Emir al-mu’minin je rekao svom sinu Hasanu (umro 669. god.), mir neka je na njega:

“Hoću li te podučiti četiri opća principa, tako da ti neće biti potrebno liječenje?” Hasan je odgovorio: “Da, zacijelo, o Emir al-mu’minin.” On reče: “Ne jedi dok nisi gladan, prestani s jelom dok još uvijek imaš žudnju za jedenjem, žvaći svaki zalogaj dobro i kada se probudiš nakon spavanja, pridržavaj se za nešto kad ustaješ. Ako se budeš držao ovih pravila, neće ti biti potreban liječnik ni lijek.” Emir al-mu’minin, Ali, mir neka je na njega, kazao je: “Kur’an sadrži ajet koji sadrži sve mudrosti medicine: Jedite i pijte, ali ne pretjerujte!” (Kur’an, 7: 31)

Zarr ibn Hubaysh je kazao da je Emir al-mu’minin povezao četiri izjave iz oblasti medicine, koje su izgovorili Galen i Hipokrat, stotine stranica bi ukrašavale te njihove riječi. Te Alijeve izjave su: “Čuvaj se hladnoće na njenom dolasku i suoči se sa njom na njenom odlasku, jer njen efekt na tijelo slično je njenom efektu na drveće. Njen dolazak ih suši, a njen odlazak uzrokuje njihovo izlistavanje.”

Također je rekao: “Nema lijeka za proždrljivost.”

Baqir (peti šiijski Imam, Abu Džafer Muhammed ibn Ali – u. 735. god.), mir neka je na njega, je rekao:

“Sedam je vrsta arapske medicine – liječenja: puštanje krvi, klistiranje, tretman u sauni s parom, udisanje isparenja ljekovitih biljaka, povraćanje, uzimanje meda i konačno spaljivanje, tj. izjedanje rane. A ponekad se ovome može dodati i upotreba sode.”

Es-Sadik (šesti Imam) – u. 765. god. – je kazao:

“Kad bi ljudi jeli umjereno, njihova tijela bila bi zdrava.”

Također je rekao:

“Tri stvari čine nekoga debelim, a tri stvari čine ga mršavim. Što se tiče debelih, to su: pretjerano banjanje, pretjerano mirisanje ugodnim mirisima i nošenje mehke (fine) odjeće. A što se tiče stvari koje čovjeka čine mršavim, to su: pretjerano jedenje jaja, dijareja (proljev) i neprestano punjenje stomaka (nesažvakavši hranu – op. prev.).”

Abu Hafan – Yuhanna ibn Masawayah, čuveni kršćanski liječnik – prenio je da je Džafer es-Sadik ibn Muhammed, mir neka je na njega, rekao:

“Tijelo se sastoji od četiri konstituenta: krv, koja je rob – rob ponekada ubije svog gospodara; vjetar koji je neprijatelj – ako mu se jedna vrata zatvore, dolazi iz drugih; sluz, koja je kralj, koja nastoji da obmane; žuč (ljutina) koja je zemlja – kada se ona potrese, potrese se sve što je na njoj.” Ibn Masawayah također je rekao: “Ali je ukazao na ono što je Galen osjećao, ali nije opisao.”

Es-Sadik, mir neka je na njega, je rekao:

“Šetnja uzrokuje patnju povrata bolesti kod pacijenta. Kada bi se moj otac osjetio slabim, on bi se obukao s ciljem da uradi predviđenu radnju, npr. da uzme abdest. On bi kazao: ‘Šetnja uzrokuje patnju povrata bolesti kod pacijenta.’”[1]

Al-Kazim (sedmi šiijski Imam – u. 799. god.), mir neka je na njega, je rekao:

“Drži se podalje od ljekara sve dok si dobro, jer to je slično građevini – malo oštećenje vodi do velikog.” Također je rekao: “Ustezanje od nekih vrsta hrane je kralj medicine. Stomak je kuća bolesti. Naviknite tijelo na ono (umjereno) što ste uobičajili!”

Abul-Hasan, mir neka je na njega, je rekao:

“Nema lijeka koji ne pobuđuje bolest, i nema ništa korisnije za tijelo od uzdržavanja od njega, osim kad to nužda zahtijeva.”

El-Rida (osmi šiijski Imam – u. 818. god.), mir neka je na njega, je rekao:

“Da je dotični umrli primio masažu, bio bi živ. Zašto to poričete?”

Oni, mir neka je na njih, su kazali:

“Isključi lijekove sve dokle god tvoje tijelo može podnositi bolest, a kada to više ne može, onda uzmi lijekove.”

Ovo su samo neki navodi preneseni od imama, mir neka je na njih, u vezi s medicinskim tretmanima i oni obuhvataju generalne principe i temeljna pravila čuvanja zdravlja. Predostrožnost protiv prejedanja temelj je medicinskog tretmana, umjerenost u jelu u skladu sa potrebama i zahtjevima zdravog tijela, zahtjev za odmorom i mirom nakon pretrpljene bolesti, apstinencija od određenih vrsta hrane, prilagođavanje tijela redovnim radnim ciklusima, ustezanje od uzimanja lijekova bez potrebe i u pretjeranim dozama, pojašnjavanje prirodnih elemenata i konstitutivnih dijelova tijela, čak i ukazivanje na umjetno disanje – sve su to opći medicinski savjeti koji se ne tiču samo pojedinca, zemlje ili regiona.

Medicinski tretmani vezani za imame, kako u ovoj tako i u drugim knjigama, sadrže medicinske pripravke i pojašnjenja naročitih proporcija i odnosa, kao i njihovih odgovarajućih kvalitativnih relacija. Oni se ponekad bave raznolikim specifičnostima slučaja: promatranjem uslova pacijenta, klime njegovog područja i tla, mjesta u kojem on živi itd. Odgovor jednog od imama na pacijentovo pitanje, kao i odgovarajuća liječnička preporuka, može biti dat tek nakon razmatranja svih navedenih uslova. Ovo je činjenica koju treba uzeti u obzir budući da klimatske varijacije i godišnja doba različitih zemalja traže specifične tretmane za određene pacijente. Naprimjer, ne bi bilo ispravno koristiti medicinski tretman u istom omjeru i kvalitetu za toplije klimatsko područje i ono hladno i obrnuto.

Tada bi mogao postojati razlog za varijacije u nekim medicinskim receptima, ili u onima čiji se značaj ne poznaje. Naši istaknuti i moderni učenjaci takvo šta su naročito istakli. Evo nekoliko njihovih izjava u vezi s navedenom problematikom:

Al-Šejh es-Saduq Muhammed ibn Ali ibn Babawaih (u. 991. god.), neka je Allah zadovoljan njim, je rekao:

“Naše gledanje na pisane medicinske materijale jeste da se oni klasificiraju po sljedećim kriterijima: (1) oni koji se baziraju na klimi Meke i Medine, nešto što se ne može primijeniti na druge klimatske regione; (2) ono što se prenosi od imama temelji se na njegovom znanju stanja onoga ko ga pita, i on ne bi znao njegovo stanje da nije bio učeniji od njega; (3) ono što su smislili protivnici koji su željeli da ocrne ovaj mezheb među ljudima; (4)  materijali u kojima su previđene greške od strane prevodilaca; (5) stvari koje su samo djelimično memorisane, a djelimično zaboravljene; (6) predaje kazane o medu – da je on lijek za svaku bolest. Ovo posljednje je tačno, ali značenje toga jeste da je on lijek za svaku bolest uzrokovanu prehladom. Slično se odnosi i na predaje o kupanju hladnom vodom za one koji imaju hemoroide; ali to se isključivo odnosi za hemoroide nastale kao rezultat bolesti usljed vrućine itd.”

Šejh Mufid Muhammed ibn Muhammed ibn al-Numan (u. 1022. god.), neka je Allah zadovoljan njim, je rekao:

“Medicinska nauka ispravna je stvar i znanje o njoj je postojano, ono je došlo kroz Objavu (Vahj). Vjerski učenjaci preuzeli su ga od Poslanika. Ne postoji način za sticanje znanja o pravoj prirodi bolesti osim slušanjem, i nikakav način prepoznavanja lijeka osim Božijim nadahnućem. Utvrđeno je da je način za ovo drugo slušanje onoga koji ima znanje neviđenog (gajba).”

Preneseno je od dvojice imama (Džefera es-Sadika i Musa al-Kazima), mir neka je na njih, koji su objasnili izjavu Emir al-mu’minina, mir neka je na njega, kada je rekao:

“Ustezanje od nekih vrsta hrane je kralj medicine. Stomak je kuća bolesti. Svako tijelo prilagođava se nametnutim mu uslovima.”

Označavajući nešto što može biti korisno za neku bolest koja pogađa neke ljude u jednom regionu, u drugom regionu može ubiti druge ljude koji koriste isti taj lijek za istu bolest. Ono što je korisno za ljude koji imaju jedan životni ciklus nije podesno za one koji imaju drugačiji životni ciklus itd.

Šejh Medžlisi, Muhammed Baqir ibn Muhammed Taki (u. 1699. god.), neka je Allah zadovoljan njim, je rekao: “Neki medikamenti, nepodesni za izlječenje, mogu biti korišteni za pokuse i testiranje, tako da iskrenog vjernika mogu uzdignuti u odnosu na onoga koji tvrdi da slijedi islam ili onoga čije je uvjerenje slabo. Ako to vjernik upotrebljava, to mu koristi ne zbog njegovih naročitih kvaliteta i njegove prirodne konstitucije, već zbog toga što se on okrenuo Jednome od koga izlječenje dolazi, i zbog njegove vjere i iskrenosti, kao što je slučaj korisnosti upotrebe zemlje sa mezara Imama Husejna (u. 680. god.), mir neka je na njega, i od dova i molitvi.”

Ovo se može poduprijeti činjenicom da možemo susresti iskrene šiije   čiji se medicinski tretmani i djela baziraju na preporukama izrečenim od strane imama, mir neka je na njih. Oni nisu imali posla s liječnikom, a bili su zdraviji i živjeli su duže nego oni koji su se obraćali liječnicima i medicinskim stručnjacima. Slično, postoje oni koji ne obraćaju nikakvu pažnju na položaj zvijezda, niti konsultuju astrologe, ali vjeruju u svoga Gospodara i traže zaštitu i utočište kod njega od svih napasnika, demona i neprijatelja putem kur'anskih ajeta i namaza. Oni su u boljim uslovima nego oni koji pribjegavaju astrolozima i izlažu se njihovom tretmanu u naročito vrijeme i time traže utočište kod demona i šejtana.

Postoji i drugi aspekt ove knjige koji će privući čitaočevu pažnju i interesovanje. Čitalac može upitati: Kakav je smisao dova, molitvi i talismana u ovoj knjizi? Šta ona ima sa tjelesnim medicinskim tretmanom?

Moramo se zaustaviti na trenutak zajedno sa čitaocem, pa da pogledamo njihove učinke na tijelo. Imami Ehli-bejta, mir neka je na njih, u svojim neuobičajenim znanjima – znanjima koja su najšira i najdublja, oslanjali su se na neiscrpan izvor: oni su učili od Poslanika Božijeg, mir neka je na njega, a on je sve to opet naučio kroz Objavu od Onoga Koji je stvorio bolesti i lijekove, tegobe i ozdravljenja.

Bez sumnje da su imami razumjeli bolesti duše isto kao i bolesti tijela, i njihove izvanjske simptome, jer oni su opisali metode liječenja duše koju su probadali bolovi i koja je bila u teškoj agoniji baš kao što su opisali medikamente za bolesti tijela. Najbolji liječnik je onaj koji dijagnosticira bolest, prepozna njen uzrok i tok, i propiše tretman za njeno liječenje.

Mnoge bolesti rezultat su psihofizičkih tegoba, nastale kao posljedica ljutnje, žalosti, srdžbe, usamljenosti, straha itd. Navedena stanja sigurno pogađaju tijelo. Ovo je pouzdano tačno i to niko ne može poreći. Svaki dan mi smo izloženi svakovrsnim iskušenjima i teškoćama koje izazivaju stresnost i anksioznost. Ako se psihološki efekti navedenog intenziviraju, simptomi će se, zauzvrat, reflektovati na tijelo – i to ćemo osjećati kao glavobolju, groznicu i druge bolesti koje proizlaze iz napetosti i nervnih lomova. Ovi simptomi i bolesti zapravo su samo krajnji ishod psiholoških patnji, mada sve to ne potiče samo od njih, već također uključuje i neke druge uzroke.  Stoga nema prigovora tretiranju ovakvih bolesti psihološkim i duhovnim metodama – štaviše, to su vrlo pogodni metodi u uklanjanju uzroka patnji. Ovim se – vjerujući u Sveopćeg Uređivača svih stvari, Koji ima znanje o svemu i od Koga se lijek i izliječenje traži – duša oslobađa svojih tegoba na miran način. I kada očekivano ozdravljenje nastupi, patnje duše se povuku i ona je u smiraju. A kada je duša smirena i zadovoljna, njeni blagotvorni efekti direktno se prenose na pogođene dijelove tijela.

Čitalac ne može zanijekati djelotvornost psihološke i duhovne medicine i stupanj utjecaja obiju u tretiranju mnogih nutarnjih i mentalnih bolesti, pa čak i kožnih problema i endemičnih i genetskih poremećaja. Koliko smo samo svjedočenja o ovome čitali i slušali, a koje je moderna nauka u potpunosti potvrdila. Stoga, zašto bi se Imam – koji želi dobro zdravlje muslimanu oboljelom od bolesti na psihološkoj bazi, a koja se ne može izliječiti usprkos liječenju – ustručavao da mu pomogne kad može ubrzati njegov oporavak? Zašto, videći da su pacijentovi simptomi kombinacija psiholoških i fizičkih simptoma, ne tretirati njegovu i dušu i tijelo u isto vrijeme? On bi mu npr. propisao pripravak lijekova za njegovo tjelesno izlječenje, zatim bi ga podvrgao duševnom liječenju putem kur'anskih ajeta ili posredstvom jednog od Allahovih uzvišenih imena, ili sa dovama u kojima se traži utjecanje kod Allaha Uzvišenog, zaklinjući Ga Njegovim bliskim melecima i poslanicima i Njegovim časnim robovima.

Pogledajmo sada pravila koja se tiču ove vrste tretmana. Da li su ona išta drugo do ono što smo već opisali, a koje smo ignorisali tražeći puta svom izlječenju, iako je u njima izvor spasa. Kur’an Časni sadrži ajete koji jasno ističu u čemu je lijek za vjernike. Oni uključuju i sljedeću Allahovu izjavu: O ljudi, došla vam je uputa od vašeg Gospodara i lijek za ono što je u vašim prsima i milost za vjernike (Kur'an, 10: 57); isto tako Uzvišeni Stvoritelj kaže: I Mi smo vam poslali Kur’an koji je lijek i milost za vjernike, a nevjernicima on povećava samo propast (Kur'an, 17: 82); a Uzvišeni i Veličanstveni kaže i: Da smo Kur’an objavili na nearapskom, oni bi rekli: zašto njegovi znakovi nisu očigledni? A On je vjernicima uputa i izlječenje. (Kur'an, 41: 44)

Kur’an također ima mnogo naredbi za molitvu i traženje pomoći, pored njegovih drugih ajeta i moćnih tajni, koje su imami Ehli-bejta, mir neka je na njih, znali i naučili od Poslanika Božijeg, neka je blagoslov na njega i njegovu porodicu. Niko nije bolje bio upućen u tajne Kur'ana i izvore njegovih blagodati nego oni, jer je on objavljen njihovim očevima i u njihovoj kući, i oni su bili njegovi čuvari. Niko ne razumije Kur'an izuzev onih kojima se on obraća.

Tražeći lijek u ajetima časnog Kur’ana, utječući se zaštiti Božijoj kroz Njegova časna i uzvišena imena i tražeći posredovanje kroz njih, moleći Ga, tako se nastoji očistiti duša od svojih zaprljanosti i time rješiti poteškoća i muka s kojima se suočavamo.

Molitva sama, uslovljena smirenošću i predanošću duše, ne znači samo poniznost i podvrgavanje malodušnosti naspram gorke realnosti – kako se to često pogrešno predstavlja. Naprotiv, to je povratak u stvarnost i opstanak u njoj zauvjek. Ko će od nas to poreći ili odbiti povjerovati čak i ako je to iskusio samo jednom u životu? Čovjek se po svojoj prirodi plaši svake zastrašujuće stvari, traži utočište od svega i traži spas i dobro od Onoga u čijoj ruci je upravljanje stvarima i kod koga su svi položaji moći. U Njemu on gaji nadu za izbavljenje od svojih problema, traži oslobođenje od svojih patnji i sigurnost u svom utočištu. Stoga, zašto mi ne bismo iskusili duševno zadovoljstvo kao produkt molitve, zašto da joj ne pribjegnemo i ne koristimo je kao prirodan lijek?

Kao potvrda onoga što je spomenuto u časnom Kur’anu, praksa svjedoči činjenicu da su molitve, dove i duhovni tretmani zapravo psihološki lijekovi. Postoji jasno jamstvo za njihov konačni uspjeh uz uslov da se budu valjano koristili. Upravo jamstvo i pouzdanost izlječenja ovom metodom dat će sami po sebi najbolji psihološki tretman koji će omogućiti pacijentu da iskuša smisao smirenosti putem učenja ajeta, molitvi i dova.

Zanimanje sljedbenika za medicinu imama

Autori biografija nekih pristalica imama i prenosioci njihovih hadisa ukazali su na mnoge rukopise u medicini. Postoji više referenci kako su te individue prije napisale knjigu o medicini nego knjigu o bilo kojoj drugoj oblasti. Kada ispitujemo izvanjske dokaze, nalazimo da se ovo prije svega tiče “prenesene medicine”. U isto vrijeme, biografi ovih znamenitih osoba pokazuju da su oni imali sklonosti ka hadisima Ehli-bejta. Oni su sabrali hadise u posebne knjige i klasifikovali ih prema oblastima tako da je medicina jedna od tih oblasti. Postoje izvještaji preneseni iz nekih od tih knjiga o medicini u određene zbirke hadisa koje još postoje. Ovi hadisi autentični su u pogledu njihovih autora i preneseni su od Ehli-bejta, a vezani su za medicinsku problematiku. Nema nijednog dokaza o vezi ovih pisaca sa liječnicima tog doba, a ni indikacije da su se oni obučavali ili da su priskrbili znanje od znalaca medicine. Da je bilo tako, biografi bi to spomenuli kao što su to učinili u biografijama koje su bile pod utjecajem grčke ili indijske medicine, ili onih koji su postigli znanje iz starih medicinskih rukopisa.

Tako dolazimo do zaključka da su njihove zbirke zapravo govori preneseni od imama Ehli-bejta. Mi ćemo sada navesti listu onih koji su sakupili takve izvještaje i spomenuti nekoliko autoriteta koji su se bavili prikupljanjem hadisa Ehli-bejta o medicinskim temama:

1.       Ahmed ibn Muhammed ibn al-Husejn ibn al-Hasan Dul' al-Qummi (u. 958. god.).

2.       Abu Abdillah Ahmed ibn Muhammed ibn Sayyar al-Basri, tajnik porodice Tahir, živio je u vrjeme Imama Askerija (jedanaesti imam, Abu Muhammed Hasan ibn Ali – u. 873. god.), mir neka je na nj. (Ahmed ibn Ali ibn Ahmed) Al-Najashi (u. 1059. god.) je povezao svoju knjigu preko tri posredne knjige. Neki hadisi o medicini preneseni su preko njega od Al-Saduqa u Al-khisalu, Al-Barqi (Ahmed ibn Muhammed ibn Halid – umro u 9. stoljeću n. e.) ih prenosi u svom Al-mahasinu; i drugi autori, bazirajući se na njegovom lancu prenosilaca od imama, ih, također,  prenose.

3.       Al-Husejn ibn Bistam ibn Sabur al-Zayyat – jedan od autora (sabirača) prezentirane knjige.

4.       Abu Ahmed Abdulaziz ibn Jahja ibn Ahmed ibn Isa al-Jaludi, šejh Abul-Qasim Džafer ibn Muhammed ibn Qulawayh (u. 979. god.).

5.       Abdullah ibn Bistam ibn Sabur al-Zayyat – drugi sabirač ove knjige.

6.       Abdullah ibn Džafer ibn Husejn ibn Malik ibn Jami al-Humayri, jedan od prenosilaca hadisa iz 9. i 10. stoljeća n. e., autor je knjige Qurb al-isnad, objavljene od Haydariya i drugih.

7.       Abu Hasan Ali ibn Hasan ibn Fadal ibn Omer ibn Ayman al-Fathi.

8.       Abu Hasan Ali ibn Husejn ibn Musa ibn Babawayh al-Qummi (u. 941. god.), šejh Qoma i otac šejha Saduqa, a Šejh Saduq je napisao: Man la yahduruhu al-faqih, jedan od četiri sakupljača hadisa. Al-Najashi je prenio od Šejha Abasa ibn Omera al-Kuludhanija, i njegov lanac predaja je odličan.

9.       Abu Džafer Muhammed ibn Ahmed ibn Muhammed ibn Raja' al-Bajali al-Kufi (u. 880. god. na povratku iz Meke).

10.   Abu Džafer Muhammed ibn Ahmed ibn Yahya ibn Imran ibn Abdullah ibn Sad ibn Malik Ašari al-Qummi, autor Navadir al-hikma, dobro poznat kao Daba Šabib.

11.   Abu Abdillah Muhammed ibn Ubejdullah al-Jannabi al-Barqi, poznat kao Majlawayh.

12.   Abd al-Hasan Musa ibn Hasa ibn Amir ibn Imran ibn Abdullah ibn Sad al-Ašari al-Qummi.

13.   Abul-Nadr Muhammed ibn Masud ibn Muhammed ibn Ayš al-Sulami al-Samarqandi.

Brojne su ličnosti koje su došle nakon ashaba imama, mir neka je na njih, koje su također sabrale ove hadise.

Evo imena nekoliko njih:

1.       Al-Sayyid abu Muhammed Zejd ibn Ali ibn Hasan al-Husejni, učenik šejha (Muhammed ibn Hasan) Al-Tusija (u. 1067 god.) i učitelja Muntajaba al-Dina (Ali ibn Ubejdulah, u. 1189 god. – on je bio autor djela Al-Fihrist).

2.       Šejh Ahmed ibn Salih al-Biladi al-Bahrani al-Jahrani al-Maskan (u. 1712 god.); on je napisao djelo Al-Tibb al-ahmadi, u kojem je prenio hadise izrečene na medicinske teme. Šejh Jusuf (ibn Ahmed) al-Bahrani (u. 1772 god.) kazao je u Lu' lu al-bahrayn: “Ja imam kopiju ovoga”, da bi potom kazao: “Ja sam vidio u kopiji njegovog rukopisa da je on rođen 1656 god.”

3.       Al-Sayyib Abdullah Šubr al-Kazimi (u. 1827 god.), napisao je knjigu o medicini o imamima koju je naš šejh (Agha Buzurg al-Tehrani al-Razi, u. 1970 god.) spomenuo u svom djelu Al-dhari'a (XV: 140), i on je rekao: To je približno jedanaest hiljada stihova u dužinu. On je sakupio knjigu hadisa na medicinske teme koja je dvostruko deblja od njegove prve knjige.

4.       Muhammed Qasim ibn Ghulam Ali, liječnik. On je sastavio knjigu o medicini imama, čija se kopija može naći u Radawiya biblioteci.

5.       Muhammed Šerif ibn Muhammed Sadiq al-Khawat Unabadi. On je sastavio komentar na Tibb al-a'imma, The sharh tibb al-nabi, i drugi komentar, Sharh tibb al-rida. Svi oni se spominju u knjizi Hafiz al-Abdana, koju je on napisao 1709 god.

6.       Al-Sayyid Mahmud, čiji je otac bio Sarkhi, savremenik. On je napisao Mafatih al-sihha, u kojoj je protumačio poslaničku medicinu, neka je Allah zadovoljan s njim, o načinu liječenja Imama al-Ride, mir neka je na nj,  kao i od drugih imama, mir neka je na njih. Ovo je objavljeno na perzijskom.

Bistamovi sinovi

Bistam ibn Sabur al-Zayyat Nisaburi imao je dva sina Husejna i Abu Atab Abdullaha. Al-Najashi je napisao o njima:

Al-Husejn ibn Bistam (Ahmed ibn Muhammed ibn al-Hasan al-Jawahri) Abu Abdillah ibn Ayyash je rekao:

“On je Al-Husejn ibn Bistam ibn Sabur al-Zayyat. On i njegov brat, Abu Atab, sakupili su knjigu o medicini. To je vrlo korisna i upotrebljiva knjiga koja se bavi medicinom utemeljenom na proučavanju hrane i koristima od nje, kao i zapisivanjem (talismanima).” On je kazao: “Al-Šerif Abu Hasan Salih ibn Husejn al-Nawfali prenio je od moga oca, a ovaj od obojice, Abu Ataba i Husejna.” “Abdullah ibn Bistam Abu Atab, brat Husejna ibn Bistama, ranije spomenut u odjeljku o Husejnu – koji je sa svojim bratom sastavio knjigu o medicini – on je Abdullah ibn Bistam ibn Sabur al-Zayyat.”

Al-Najashi u svom djelu Rijal (Ljudi) donosi biografiju njihovog oca i braće: “Bistam ibn Sabur al-Zayyat Abu Husejn al-Wasiti bio je istinski alim kao i njegova braća Zekerija, Zijad i Hafs, svi su oni bili istinoljubivi. Oni su prenijeli hadis od Abu Abdillaha (Imama Husejna) i Abu Hasana (Imama Alija), mir neka je na njih. Abu al-Abbas, tj. Ibn Uqda i drugi spomenuli su ih u rukopisima u vezi prevodioca hadisa. On je sastavio knjigu koja je kasnije često umnožavana. Ali ibn Ahmed nam je kazao da je Muhammed ibn Hasan prenio sadržaj knjige od Ali ibn Ismaila, on od Safwana, a ovaj od Bistama.”

Dvojica od njih prenijeli su izvještaje u svojoj knjizi od skupine ljudi. Oni su također zajedno prenijeli informacije od Muhammeda ibn Halafa, opisujući ga kao jednog od najpobožnijih učenika Muhammeda, mir neka je na nj i njegovu porodicu, i od liječnika Ahmeda ibn Ribaha. Al-Husejn je jedini prenosio od Abdullaha ibn Musaa. A njegov brat Abdullah prenosio je u svom aranžmanu od brojnih ljudi, od kojih su neki: Ibrahim ibn al-Nadr, koji je jedan od sinova Mytham al-Tammara (Abdullah je prenosio od njega, te je govorio: “Mi smo bili zajedno u Kazvinu”), Ibrahim ibn Muhammed al-Awdi, Isha ibn Ibrahim, Abdullah ibn Ibrahim, Abdullah ibn Razim, Muhammed ibn Ismail ibn Hatim al-Tamimi, Muhammed ibn Zurayq, Abu Zakariya, Yahya ibn Abu Bekr Adem i Kamil.

Jasno je iz ovoga da su dva brata pripadala učenoj porodici koja je prenosila hadise od Ehli-bejta, i koja je u narodu smatrana istinoljubivom. Al-Nayashi se ustezao u prenošenju predaja od Ibn Ayyasha, usprkos činjenici da je on bio prijatelj njemu i njegovom ocu, a zbog predaje o njegovom šejhu koji ga je smatrao slabim prenosiocem, tako da je on zatražio Božiju milost za njega nakon toga. Međutim, niti oni niti njihova knjiga ne trebaju biti nipodaštavani i smatrani slabim zbog navedene činjenice. Odista je Ibn Ayyash imao dobre knjige iz kojih su naši prijatelji prenijeli hadise i koje su oni prihvatili. Al-Sayyid Hasan al-Sadr, nek mu se Allah smiluje, spomenuo ga je (Ibn Ayyasha) u svom Ta'sis al-shiya i puno ga pohvalio. Stoga se njegove predaje smatraju prihvatljivim. Među njima je i njegova predaja o sadašnjoj knjizi prenesena od strane ove dvojice.

A to što je štampan samo mali broja njegovih kopija i činjenica da je to objavljeno samo jedanput prije nekoliko godina, a na instrukciju rahmetli Ayatullah al-Seyyida al-Burudžerdija (u. 1961. god.), neka mu se Allah smiluje, rekapitulirano je kasnije – kada je njegovo djelo ponovo objavljeno u Iranu, zajedno sa druge dvije knjige. On, neka je Allahova milost na nj, ograničio je sebe u svom uvodu na citiranje Al-Nayashija, ukazujući na to da nema ništa u toj predaji što bi ga vodilo zaključku da rečenu knjigu smatra apokrifnom. Mi smo već citirali komentar Al-Nayashija, i nema ništa u tome što ukazuje na navedenu činjenicu. Činjenica da knjiga nije spomenuta od Al-Najashija nije dovoljan razlog da se smatra apokrifnom, tim prije što je naš istaknuti šejh to prenio iz nje i složio se sa činjenicom da je sve preneseno i citirano iz nje bilo u njihovim knjigama. Mi upućujemo čitaoca da konsultuje npr. Al-Fusul al-muhimma od šejha Al-Hura al-Amilja (u. 1693. god.), neka je Allahova milost na nj. On je uključio izabrane odjeljke iz nje u razne rukopise vezane za medicinu i slične sadržaje. Šejh Majlisi, neka je Allah zadovoljan njim, također je mnogo citirao iz ove knjige u raznim svojim radovima (vol. XIV) njegovog Bihar al-anwara.

Profesor Muhammed Kazim al-Katabi, neka mu Allah podari uspjeh, zahtijevao je da njegova knjiga bude preštampana tako da svakome bude lahko dostupna. On zaslužuje našu hvalu i dovu za sve što je učinio – neka je Allah zadovoljan njim i neka ga nagradi najboljom nagradom! Hvala Allahu za Njegovu milost i Njegovu uputu, i Njega molimo da primi naša djela i djela našeg profesora Al-Katabija. On je Jedini koji daje uspjeh i koji sve ispunjava.

Muhammed Mahdi al-Sayyid Hasan al-Khirsan al-Najaf al-Ashra

7. Rabi' al-Thani, 1956. god.