11.5.2008.g.
Predgovor:
الحمد لله ربِّ العالمين و الصلاة و السلام على خيرخلقه محمد وآله الطييبين الطاهرين و اللعن على أعدائهم أجمعين
Zaista je djelo Munjetul-murid fi adabel-mufidi vel-mustefid – čiji je autor imam i predvodnik autora, ponos islama, Zejnuddin ibn Nuruddin, poznat kao Šehid sani (Drugi šehid) – najljepše što je napisano iz ove oblasti u prošlosti i danas zbog mnoštva odlika, od kojih su dotjeranost i uvezanost izraza, obuhvatanje svega što bi se moglo o ovoj tematici reći u samo jednom djelu, pronicljivost, ispravno polazište, jak trag koji ostavlja na čitaoca, ljepota... Tako čitalac pred njim stane kao da je opčinjen. Svaki put kada se na njega iznova vrati, poveća zadivljenost njim i otkrije neku novu dimenziju. Tako mi Boga Uzvišenog, nije to ni zbog čega drugog do zbog savršenstva iskrenosti ovog jedinstvenog velikana, uravnoteženog intelekta i velikog znanja, Allah ga obasuo milošću Svojom i iz obilja Svoga ga ugostio. Tá zaista ne priliči ljudima poput mene ni da se okušavaju na mejdanu pohvale njega.
Uistinu su okolnosti današnjice koje treba uzeti u obzir prilikom pripreme nastavnog plana za vjerske škole neizbrojive, a nove, ranijim generacijama, nepoznate stvari, jedna za drugom, nižu se i traže da na njih odgovore učenjaci istraživači. Mnogi učenjaci u raznim islamskim ustanovama zapadaju u stanje zbunjenosti i neodlučnosti vezano za pitanje kako napraviti sistem obrazovanja koji će odgovarati, te čemu, odnosno kojoj disciplini dati prednost i koju naučnu oblast staviti u pročelje u vremenu u kojem živimo.
Nema sumnje da ćemo se svi složiti kako današnja situacija ne ostavlja puno prostora ni vremena za manevar učenjacima i učenicima, a niti svi mogu da se vrate na original djela Munjetul-murid i ozbiljnije ga prostudiraju, kako bi crpili svjetlost njegove upute u ovim teškim vremenima. Iz ovakve situacije proizlazi da i učenik i učitelj bivaju uskraćeni, a to bez sumnje znači gubitak i beznađe onima koji žele stjecati šerijatsko znanje, a samim tim na gubitku je i ostatak ummeta.
Upravo uzimajući u obzir stanje kakvo jeste danas dao sam se na posao priređivanja djela tako što ću izostaviti ono čije izbacivanje neće naškoditi a zadržati sve ono što je potrebno, nužno i suštinsko u djelu. Tako je nakon obrade ostala otprilike polovina osnove. Djelo sam nazvao Murad min munjetil-murid, imajući u vidu da sam zadržao sve što je sam autor u suštini želio kazati. Nema sumnje da je ovaj posao zahtijevao određeno pomijeranje naprijed ili nazad kada su u pitanju neka poglavlja, podnaslovi, fraze.
Primjerak kojim sam se koristio u pripremi ovoga djela je iz biblioteke El-i‘lam el-islami u Komu, treće izdanje, čiju je korekciju i pojašnjenja u fusnotama obavio vrsni znalac Rida El-Muhtari, Allah ga poživio, i to nakon što sam od njegove ekselencije zatražio dozvolu s ciljem širenja znanja i promicanja svih vrlina na razne načine i kroz mnoge dimenzije. Međutim, morat ću naglasiti da ova skraćena verzija nije neovisna o samom originalu i pored moga velikoga truda i pokušaja da djelo obogatim korisnim detaljima.
Stoga mi je obaveza spomenuti blagodat i zahvaliti na njoj svome časnom učitelju, mom dragom dajdžiću, znamenu učenih, ajatullahu šejhu Ebul-Kasimu El-Vafiju, Allah ga poživio, prvo zato što me dao u medresu, i drugo što mi je tada poklonio primjerak djela Munjetul murid. Od tada sam opčinjen ovom knjigom, naprosto uživam svaki put kada je s vremena na vrijeme prelistam, iako nažalost nikada ne smogoh snage da njene poruke u potpunosti u praksu provedem.
Ovu knjigu posvećujem njegovoj ekselenciji ajatullah el-uzma Sejjidu Ridi Behauddiniju povodom prve godišnjice od njegovog preseljenja, sa nadom da će ovo malo djelo biti zahvala za sav njegov trud, ispoljen riječima i djelom tokom cijelog njegovog života, u afirmisanju islamskih vrijednosti i vrlina u cijelom islamskom ummetu, a posebno u vjerskim centrima (hawzama).
Molim Allaha Uzvišenog za najljepšu nagradu njegovoj ekselenciji, te nagradu meni i svima onima koji stoje na usluzi i servisu znanja i vjere. On je Taj u Koga su riznice svakog dobra. Vel-hamdu lillahi rabbil-‘alemin.
Kom mukaddese, medresetu šehidejni Behteši ve Kuddusi, rahimehumallah.
Sejjid Muhammed Rida Tabatabai
Rebiul evvel 1419.h. (1999 n.e.)
Riječ-dvije o knjizi i autoru
Što se knjige tiče:
Rekao je Mirza Širazi El-Kebir, kuddise sirruhu: “Kako bi samo bilo dobro učenjacima da se često vraćaju na ovu časnu knjigu i da se okite vrlinama spomenutim u njoj.”[1]
Rekao je Mulla Sadra (Sadrul-Muteellihin), kuddise sirruhu: “Od izvrsnih djela u ovoj tematici je i ono što je prenio ugledni šejh, radnik, putnik bogobojaznosti i iskrene vjere, uzor trudbenika, ukras milleta, hakikata i dina, El-Amili (Zejnul-milleti vel-hakikati ved-din), blagoslovljen bio, u dijelu svoje poslanice Munjetul-murid.”
Rekao je Sejjid Muhsin El-Emin: “Munjetul-murid fi adabel-mufidi vel-mustefid obuhvata mnoge vrijedne adabe. To je jedno prekrasno dotjerano djelo o ahlaku učenika za onoga ko po njemu bude postupao.”
A što se autora tiče:
On je imam Zejnuddin ibn Nuruddin ibn Ali ibn Ahmed El-Amili, rođen 911. (1506 n.e.) godine po H. na jugu Libana, a preselio kao šehid 965. (1558 n.e.) u jednom dijelu Istanbula na rukama Osmanlija.
Rekao je Ibnul-Udij, njegov učenik, opisujući ga: “Bio je i pored snažne volje i veličanstvenih stepena krajnje skroman i blag, sam bi prenosio drva na magarcu noću da opskrbi svoju porodicu, a zatim bi opet ujutro prispijevao u džemat na sabah, a ostatak dana provodio bi u predavanjima i istraživanjima poput mora nabujalog, većinu vremena provodio je u skrivanju i strahu, u okolnostima u kojima čovjek nije u stanju da razmišlja ni o najjednostavnijim i najnužnijim pitanjima… Kada bi ga čovjek u lice pogledao i čuo slast njegova govora, duša mu ne bi dopustila da ga napusti, i svega bi se oslobodila samo da ga čuje. Oči bi ga sa nekom čežnjom gledale, a srca bi zaigrala svaki put kada bi ga iznova vidjela. Ej vallah, on je iznad toga kako ga opisah. Okitio se tolikim vrlinama da ovo kako ga opisah nije ništa.”
Rekao je autor djela Revdat: “Nisam do danas nikog od uleme upoznao sa toliko fadileta i vrlina, znanja, pronicljivosti, rječitosti, uređenosti stečenog znanja, mnoštva dozvola (idžazetnama), jednostavnosti, razumnog govora, mnoštva djela i radova, čak se može reći da je bio jedan od onih koji su preslikali Božija uzvišena i nepromjenjiva svojstva na svoje ponašanje, idući tako stopama bezgrešnih.”[2]
Rekao je veliki muhaddis El-Hurr El-Amili, kuddise sirruhu, u svom djelu Emelil-‘amil: “Ostavio je iza sebe dvije hiljade knjiga, od toga dvije stotine knjiga napisanih njegovom časnom rukom od njegovih djela i djela drugih, a samo njegova djela prelaze brojku od sedamdeset.”[3]
A prenosi se od šejha Husejna ibn Abdussameda (otac šejha Behaije, kuddise sirruhu) da je jednoga dana ušao kod šejha Šehida pa ga zatekao zamišljenog te pitao o razlozima te zamišljenosti, a on mu reče: “O brate, mislim da ću biti drugi od dvaju šehida. Sinoć sam ti u snu vidio da je Sejjid El-Murteda, znamena upute, napravio gozbu na koju je pozvao sve alime imamija, pa kada kročih među njih, Sejjid ustade, zaželi mi dobrodošlicu i reče: ‘O ti, sjedi pored šejha šehida, pa sjedoh kraj njega…’”[4]
Preneseno je od njega također da je Šehid jednog dana prošao kraj jednog mjesta u Istanbulu, a on bijaše sa njim, pa mu Šehid reče: “Samo što nije došlo vrijeme kada će na ovom mjestu biti ubijen čovjek koji nešto znači.” Prenosi se da je baš na tom mjestu i ubijen.[5]
Pa neka je selam na njega na dan kada se rodio i dan kada šehid postade i na dan kada će ponovo biti proživljen.
Pred tobom su, prije nego zađeš u same detalje ove knjige, primjeri potekli iz dubina njegove duše (ruha):
■ Ne približava svako znanje Stvoritelju i svako znanje ne povlači za sobom neminovno i Njegovo zadovoljstvo.
Naprotiv, znanje ima svoje uslove (šartove), ciljeve i adabe, a njegovo stjecanje pravila i nauk. Nema drugog izbora onome ko ga želi steći do da ih upozna i da se svaki put iznova na njih vrati ako ne želi da njegov trud propadne i da završi kao nezahvalnik.
■ Hadis: “Zaista se djela cijene prema namjerama…”
Ovaj hadis je jedna od temeljnih postavki islama. Neki rekoše: “Ovaj hadis je trećina znanja.”
■ Zatim znaj da je ovaj stepen – stepen ihlasa – od velikog značaja, sa mnogo prepreka, preciznog značenja, velikog uspona. Traganje za njim zahtijeva istančanu viziju, ispravno shvatanje, potpuno duhovno pregnuće.
■ Znaj da je znanje poput stabla a djelo poput ploda. Ono što se očekuje od stabla koje rađa nije ništa drugo do plodovi.
■ Kolika li je samo obmana alima koji se zadovoljio formalnim znanostima (‘ulum resmije) a u potpunom je nemaru (gafletu) spram odgoja duše i težnje da zadovolji svoga Uzvišenog Gospodara.
■ Primjer ovog učitelja u njegovom svođenju znanja na ustaljeno razumijevanje fikha je kao primjer onoga koji je sveo putovanje na hadž na pripremu sredstava i uvjeta za putovanje bez kojih bi, bez sumnje, hadž bio neizvodiv, ali sam taj čin nije hadž.
■ I znaj da je primjer ovih poput primjera kuće u tami sa postavljenom svjetiljkom na krovu čija vanjština sija, a unutrašnjost ostaje u tami.
■ Ja sam lično toga iskusio, samo Allah zna koliko, obilate pažnje Njegove prema meni otkako sam se znanju posvetio… Nije isto čuti kao vidjeti i doživjeti.
■ To je zato što svjetlost znanja Allah neće posaditi u srcu zaprljanom duhovnim nečistoćama i pokvarenom ćudi… Ovim se da zaključiti da znanje nije puko posjedovanje mnoštva određenih podataka, iako se pod znanjem obično to podrazumijeva, nego je znanje svjetlost koja svoga sahibiju čini pronicljivim i bogobojaznim, kako smo to ranije naglasili.
■ Mladom čovjeku se preporučuje ukoliko je u stanju odgoditi ženidbu dok ne završi studije koje je namjeravao, jer to predstavlja najveću prepreku, štaviše to je prepreka od koje se granaju druge prepreke.
■ Ako prostudiraš halove selefa (prvih generacija) i halefa (onih kasnijih), vidjet ćeš da nije bilo koristi od šejha u većini slučajeva, osim pod uvjetom da je šejh imao velikog udjela u bogobojaznosti, iskrenosti i samilosti spram onih koji kod njega uče. Isti je slučaj i sa djelima. Vidjet ćeš da su djela bogobojaznih mnogo korisnija i da postupanje po njima luči veće uspjehe, sasvim suprotno od djela onih koji samo nose titulu učitelja.
■ Učenik se treba družiti samo sa onim od koga će nešto naučiti ili će taj od njega naučiti. Pa ako osjeti potrebu za prijateljem, neka izabere bogobojaznog, iskrenog, koji će ga podsjetiti ako zaboravi, a kada se sjeti, potpomoći ga, i ako bude u potrebi, olakšati mu, i kada se uznemiri, strpljivost mu oporučiti, tako da od prijateljstava stekne jedno pravo moralno bogatstvo. Zbog toga, ako ovakvog prijatelja ne nađe, onda je samoća preča nego loše društvo.
■ Ne treba se obmanjivati onima koji posjeduju mnogo znanja, ali imaju velike nedostatke u bogobojaznosti, vjeri i moralu. Šteta koju takav može nanijeti onome koji traži znanje je mnogo veća od neznanja od kojeg ovaj bježi. Rekla je skupina učitelja selefa (dobrih prethodnika): “Ovo znanje je vjera, pa dobro pazite od koga stječete znanje.”
■ I neka se dobro čuva one vrste koja je uzela znanje iz knjiga, a ne iščitavajući djela pred valjanim šejhovima. Rekli su neki učenjaci selefa: “Dobro se čuvajte onih što uče samo iz knjiga…”
■ Neka dobro zna da je poniznost šejhu ponos, povinovanje njemu, počast i skrušenost pred njim jedna vrsta uzdizanja, držanje do njegovog ugleda dobro djelo a trud da mu se hizmeti čast i ugled.
■ Bilo bi nužno da obnavlja i da se međusobno podsjeća sa nekim prijateljem na ono znanje stečeno kod šejha i da međusobno ponavljaju naučeno jedan pred drugim, jer takav način učenja može biti mnogo korisniji od pukog učenja napamet.
■ Riječju, primjer učitelja i učenika je kao primjer papira i pečata: neće se utisnuti na papiru ništa osim onoga što je već ispisano na pečatu. Ovakav odnos učitelja i učenika lično sam viđao među mnogim skupinama koje su stjecale znanje pred svojim šejhovima svih vrsta ćudi i stremljenja. “I niko te neće obavijestiti kao Onaj koji zna.”[6]
■ Dakle, trebala bi nužno u svakom manjem gradu ili selu biti barem jedna osoba koja će podučavati ljude vjeri, potpuno predana upućivanju i podučavanju na lijep i blag način. Takva osoba će svojim moralom i blagošću pridobivati ljude, a prije svega time što će biti besprijekorno oslobođena požude za imetkom i bogatstvima onih koje podučava. Oni koji primijete kod učitelja ovu požudu bez sumnje će biti skromnih želja prema znanju takve osobe. Međutim, ako se učitelj svojim radom bude želio povinovati Allahovim naredbama, osjetit će to i mase i predvodnici i tada će biti spremni povinovati se njegovim naredbama i ustrajati na ispravnom putu.
■ Šejh će narediti učenicima da se skupe na predavanju jer je to mnogo korisnije od pojedinačnog podučavanja, kao i to što će njihov međusobni razgovor o predavanju učvrstiti već spomenuto.
■ Dobro znaj da učiteljove riječi “ne znam” neće umanjiti njegov ugled nego ga samo povećati i u srcima ljudi strahopoštovanje izazvati iz Allahove dobrote prema njemu kao nadoknada za dosljednost na istini.
■ Budi siguran da samohvalisanje, pored toga što je ružno samo po sebi i kod Boga pokuđeno, u isto vrijeme umanjuje ugled kod ljudi i izaziva srdžbu Gospodara. Ako se, pak, želiš uvjeriti da ti samohvalisanje neće donijeti nikakvo dobro, pogledaj sebi slične kada sebi dozvole taj luksuz kako tvoje srce na to reagira i smatra neprimjerenim te kako osuđuješ taj čin kada se rastaneš sa prijateljem.
■ Znanje ne ostavlja svoga sahibiju na miru: ili će ga dokrajčiti i unesrećiti, ili će ga usrećiti i Allahu približiti.
■ I prenio je, radijallahu anhu, od nekih velikana: “Kada ti dođe čovjek da te nešto pita, nemoj da ti bude briga da ga izvedeš iz problema u koji je zapao. Nego, neka ti briga bude da ti čiste vjere izađeš nakon odgovora.”
■ Pohvalno je da pitanje pročita pred drugim prisutnim osobama koje posjeduju kompetentnost i sa njima na lijep način zajednički i objektivno prouči tematiku. Pa čak i ako su manje učeni od njega, ili ako su to njegovi učenici, jer u tome se ogleda slijeđenje ispravnih prethodnika, a postoji mogućnost da prisutni učenici primijete detalj koji je njemu promakao. A svačija misao ima udjela u Allahovom izlijevanju svjetla (fejzu).
■ Ostale discipline: matematičke, prirodne, zanatske, industrijske uglavnom su u islamu opisane kao mubah (dozvoljena) djela, posmatrajući ih same po sebi, a mogle bi se posmatrati i kao mendub (pohvalne), ali isto tako mogle bi biti i haram ukoliko bi dovele do zapostavljanja onog znanja o vjeri i u vjeri koje je farzi ajn ili farzi kifaje, kao što je danas slučaj sa mnogima neznalicama o samoj suštini i biti vjere.
■ Nema, zapravo, te vjerske nauke koja je ovisnija o svim drugim naukama i sveobuhvatno u potrebi za drugim naukama kao što je fikh. Zato neka mu posveti veliku pažnju i ogroman trud. Jer on je najuzvišeniji cilj, najčasnije znanje i samo poslaničko naslijeđe. A to se postiže samo Allahovim darom i njegovim svetim nadahnućem koje vodi ovom cilju i ovoj mertebi.
■ Sve ove znanosti zapravo i jesu direktna ili indirektna sredstva koja upućuju na djelo. A kakva je samo to propast i šupljoglavost potrošiti život u stjecanju ovih sredstava a zatim ih ne provesti u djelo i njima se na obama svjetovima ne okoristiti. Pa razmisli!
■ Nema selameta na Sudnjem danu onome ko ne bude za ovu vrstu znanja zainteresiran… Zato dobro slušajte, draga braćo i prijatelji, Allah nas i vas probudio iz sna i gafleta, iskoristite dane ovog prolaznog života… Allah nas i vas probudio iz mrtvila i učmalosti i učinio naše preostale dane na Ovom svijetu potrošenim u stjecanju znanja.
Potraži ove detalje i stotine drugih njima sličnih u knjizi koja je pred tobom.
A još bolji i ljepši od toga jeste autorov izbor skupine prelijepih predaja:
Poslanikovih riječi kada je u mesdžidu vidio dvije skupine, na jednom sijelu su se međusobno podučavali propisima vjere, a na drugom su činili dovu Allahu, dž.š., i tražili od Njega. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi, je na to rekao: “Obje skupine čine dobro. Ovi traže od Allaha, a ovi proučavaju pa podučavaju one koji ne znaju. Ovi su bolji. Ja sam poslan sa naukom.”
I riječi Imama Sadika, ‘alejhis-selam: “Nije znanje u mnoštvu podataka, nego je znanje svjetlost od Allaha koju On spušta u srca onih kojima želi uputu. Pa kada se odlučiš da ga stječeš, prvo u sebi potraži hakikat robovanja, i od Allaha zamoli moć poimanja, dat će ti se.”
I Poslanikove riječi: “Ostavite polemiku jer je njena svrha neshvatljiva a posljedice ne vode dobru.”
I Poslanikove riječi: “Zar ne, zaista je najveće zlo iskvarena ulema a najveće dobro bogobojazna ulema.”
I Poslanikove riječi: “Nisam rekao, niti su rekli ljudi prije mene nešto slično kao la ilahe illallah.”
Vel-hamdu lillah
Priređivač:
Sejjid Muhammed Rida Tabatabai
