U sadržaju smirenom pod naslovom Muslimani u dijalogu s drugima i sa sobom našoj kulturnoj javnosti nudimo zbir tekstova koji imaju za cilj da preko svetopovijesnih i hijeropovijesnih paradigmi iz muslimanske vjerujuće i misleće tradicije posvjedočuju krunske standarde ispod kojih se muslimani u medureligijskom i znanstveno-teološkom razgovoru s drugima ne mogu dalje prizemljivati niti kompromise praviti, a da oni ne budu na njihovu vlastitu štetu. S druge strane, u tekstovima raspoređenim kroz desetak poglavlja, koja jesu cjelina za sebe ali istovremeno unutarmuslimanski dijalog, koji bi trebao zaustaviti dalje atrofiranje i rastakanje najvitalnijeg duhovnog tkiva suvremenog muslimanskog svijeta.

Takovrsnim dijalogom, koji neminovno mora tolerirati hermeneutućku razucfenodt dojakosnjeg muslimanskog mislećeg genija, muslimanski svijet ne samo da bi zaustavio divljanje nepotrebnih ideoloških i nacionalističkih provincijalizama u ozračjima vlastitog komu-nitarnog hijeropovijesnog bitka nego bi na dostatan način počeo graditi vlastitu strategiju i odgovore na svjetski globalizirajući trend koji dolazi sa Zapada, pravodobno i pravoputno čitajući znakove vremena s početka novoga milenija, koji se ozbiljuju pod znakom evroatlanskih integrativnih gibanja, širenja Nato-saveza prema Istoku i nove znanstveno-tehničke forme evrocentnzma/paneklezijanizma, koji će, možda, vrlo skoro biti legitimiran novim ekumenskim koncilom Katoličke crkve. U rečenom zbiru tekstova smo posebice ponudili neke paradigme za budući dijalog iz milenijske baštine bosanskog "svetogeografskog" i ezoterijskog "podzemlja", sa posebnim osvrtom na ezoterijsko znakovlje i raskošne metafizičke simbolizme bošnjačkog genija, budući da se sa bosanskim muslimanima i njihovom duhovnom i fizičkom prisutnošću u Bosni rasipa najraskošniji dugin spektar svetih kalendara, predanja i kulturalnih sretanja istoka i Zapada. 

Iako su neke cjeline, sabrane u ovoj knjizi, povremeno objelodanjivane u filozofsko-teološkoj periodici ovdašnjeg i inozemnog duhovnog podneblja, mi smo ih ovdje uvrstili s razloga što u njima ipak počivaju sadržaji za koje vjerujemo da su od trajnije vrijednosti.

Sarajevo, 2001.

Autor

POGLAVLJE IV

TOLERANCIJA I KULTURA

DIJALOGA U PERSPEKTIVAMA

ISLAMA

(An-Nahl, 90.)

"Istinski musliman je samo onaj koji ne uznemirava druge ljude jezikom svojim i postupkom svojim."(hadis).

Metafizički konjem tolerancije u islamu na taj način obesnažuju toleranciju kao praksu trpljenja ili snošljivosti uzrokovanu biblijskim mitom o božanskom planu da pomnu jezike Ijudske u znak pobune ili "osvete" ljudskoj gordosti simboliziranoj u babilonskom tornju ih kuli koja ustaje protiv Neba i proglašava apsolutizaciju zemaljskog autoriteta ljudsko-božanskog ćesara kao jedinog autoriteta na nebesima i Zemlji, koji jedino tolerira jednoreligioznost, jednokulturalnost, jedan civilizacijski kod i jednoumnost svake vrste.

Naprotiv, iz perspektiva islama, koje se jasno nadaju iz primarnih vrela islamske vjere, mnoštvo svetih jezika, mnoštvo ljudskih rasa, mnoštvo vjerozakona i religijskih formi znak su dobrohotnog božanskog htijenja da skrivenu riznicu božanskog duha i božanske naravi posvjedoči beskrajno raskošnom u mnoštvu koje ne dokida formalnu niti fundamentalnu slavu Božiju, bezličnost i bezobočnost božanske jedinstvene i jedincate Biti, nego je posvjedočuje snagom svekozmičke lilurgeia-e  čije duhovne jeke dopiru sa svih oltara svekozmičke obodnice i uviru i smiruju se u središtu ili natkozmičkom mihrabu tajanstva nad tajanstvima Lica Božijeg.

Da Duh Božiji u svome raznovrsnom jezičnom oglašenju, raznovremenom kulturno-civilizacijskom i religijskom ozbiljenju nije "tolerirao" mnoštvo teofamja i hijerofamja koje e svetojezična odora arapskog, hebrejskog, aramejskog, starosirskog i drugih svetojezičkih svakodnevlja smirivala u svome simboličkom, znakovnom posredovanju bezličnog i bezobličnog Lica Božijeg, bio bi "prisiljen" izvrgnuti se nekoj vrsti vlastite sapijencijalno-egzistencijalne samoredukcije, a što bi za posljedicu imalo potiranje i brisanje cijelih "stranica prirode" i stranica povijesti, pa tako i hijeropovijesti ili povijesti pojedinačne i komu-nitarne ljudske duše. Samim tim bi liber inundi i liber revebitud Lica Božijeg i lica ljudske duše bile odavna zatvorene i mrtve. Ali nije tako, barem u lslamkoj religijskoj formi i islamskom profiliranju Lica Božijeg unutar svjetova i kraljevstava s ovu stranu zvijezda, budući daje Bog u primarnim vrelima islamske vjere i autentičnim izričajima i svetotekstovnim štivima, unatoč raznovrsnim egzoterijsko-ezoterijskim muslimanskim teorijama o božanskoj objavi, Bog metafizički samoimenovan i ontološki i svetopovijesno samoozbiljivan na način neiscrpivo punog i nepretrgnutom blagošću {mutim) i bivstvo davnom tolerantnošću (taballum) zračećeg Duha.

 Ta nadnaravno-naravna samosnošljivost Duha Božijeg prema sebi samome na svakoj razini njegova samoraskriljujućeg Bitka je jasno posvjedočena znakovima, perikopama i stilskim figurama njegove metajezične i svetojezične oglašenosti, u vremenitim dimenzijama njegove metakozmičnosti, hijerokozmičnosti, makro i mikrokozmičnosti, i to jednodobno u vremenskim inačicama svekozmičke ili makrokozmičke duše (zaman katbif) i mikrokozmičke ili hijerokozmičke duše (zaman latlf), unutar svekolikih svetogeografskih i svetopovijesnih čvorišta spacijalizirajućeg vremena (makan inalakuti) i temporalizirajućeg prostora Riječi Božije

 Apsolutizirajuće i totalizirajuće savršenstvo njegova povrh-bitka  i teokozmički savršeno obnažene  Biti snagom bezuvjetne tolerancije, nesmiljeno kompromisne blagosti i samilosnosti prema svome božanskom virtualnom mnoštvu u jedinosti i jedinosti u mnoštvu, Duh Božiji u sebi smiruje, njeguje i tolerira Prvog i Posljednjeg, Vidljivog i Nevidljivog, Milostivog, Srditog, održavajući u nadnaravnom tajanstvu prividnu suprotnost i suprotstavljenost vlastitih Imena i Atributa i, na taj način, održavajući vlastitu apsolutizirajuću cjelinu kojoj pristupa nema ni egzistencijalna niti sapijencijalna provincijalizacija ma s koje strane beskraja svekozmičke obodnice božanskih Imena i Atributa ona mogla nastupati.

Prema tome, bezuvjetna blagost i samilosnost koju Duh Božiji očituje iz središta vlastite nadnaravi prema svakom obziru vlastite imenične i atribucijske, načelne a potom i očitujuće enuncijacije, predstavlja pasliku, izvorište i paradigmu za ono što zovemo tolerancijom snagom koje jedino može svaki egzistent, svako božansko stvorenje, a osobito ono sa razumnom naravi, krunsko božansko stvorenje na koje je božanska mudrost i volja upravila i usredotočila svoje krunske bivstvodavne uplive i učinke, živjeti cjelovitu egzistenciju koja u sebi sukusira univerzalnost božanskih Imena i Atributa, univerzalnost koju u njemu obdržava i uzdržava snagom načela coin-cidmt'ui oppojttorain iskra Duha Božijeg ušatorena ondje.

Tolerancija kao metafizička i ontološka blagost božanskog Povrh bitka predstavlja metakozmičko-kozmopovijesni nalog za uspostavom cjeline. Cjeline čiju substancijalnu raskošnost simbolizira univerzalno lice Ademova potomka na Zemlji, lice koje je jedina egzistencijalna Primateljka svakog oblika i odnosa , svakog Imena i Atributa, svake perspektive i obzira bezobličnog i sveobličnog.

Tako je otkriven Bog u islamu kroz primarna vrela islamskog vjerovanja i primordijalnog islamskog pređama, a tako je on i pojmljen snagom razuđenog muslimanskog genija kroz interpretativno pregnuće unutar svakog kulturalnog plana, unutar muslimanske metafizike, ontologije, kozmologije, angelologije, antropologije i eshatologije, unutar kojih temeljnih disciplina počiva atribut  muslimanskog individualnog i komunitarnog spoznavanja i bivanja. U toj činjenici leži i temeljna svijest o muslimanskom geniju, o muslimanskom obziru ljudskoga duha, ademovske prirode u nama ili Adema zemljanina, svijest o muslimanski profiliranoj razumnoj ilovači koja metafizičkom nuždom i kozmički naglašenom težnjom božanske tolerancije spram viševrsnosti i različitosti uvjetovanoga bitka čini da muslimanski genij biva metafizički uvjetovan i "osuđen" na univerzalnu ekumeničnost i bezrezervnu tolerantnost spram drugog i drugačijeg, gotovo do mjere samoponištenja.

Ukoliko bismo samo za tren svratili pozornost na najraskošnije stranice povijesti muslimanskog duha i njegovo interpretativno utjelovljenje unutar globalne muslimanske učenosti, tad bismo bez teškoće pronašli pregršt najbjelodanijih pokazatelja o tome do koje mjere urođena tolerantnost  i ekumeničnost  muslimanskog genija može sezati, prelijevati se kroz različita i raznovrsna kozmička kraljevstva Riječi Božije, iz jednog svetopovijesnog razdoblja u drugo, iz jednog svetopovijesnog toposa unutar jedne religijske tradicije ili obzira ibrahimovskog trostrukog predanja u jedan sasvim drugi svetogeografski topos unutar druge religijske tradicije ili drugog od tri obzira primordijalnog ibrahimovskog predanja; iz jedne svetojezične odore Riječi Božije u sasvim drugu odoru koja odjekuje i razliježe svoje duhovne jeke unutar drugačije kulturne i civilizacijske tradicije.

Samo veliki duhovni hijeratici i inicijatici poput Ibn Arabija^, Rumija, Suhraverdija, Ruzbehan Baqli Shirazija, Iqbala i drugih muslimanskih duhovnjaka mogli su snagom svoje duhovno do savršenstva odnjegovane muslimanske intime svoju urođenu tolerantnost pretaknuti u takvu vrstu duhovnog i egzistencijalnog kvaliteta koji im je pomogao da prosegnu kroz višestruke duhovne postelje drugih i drugačijih kulturnih tradicija i religijskih kultura, da iskažu kao muslimanski vjernici i njegovani muslimanski duhovnjaci ne samo dostatnu mjeru tolerantnosti spram drugih oblika duhovnosti i religijskog predanja o Vječnoj Riječi Božijoj, već i dostatnog divljenja i respekta su pokazali, u svom  hodu, spram musaovskog, ibrahimovskog, davudovskog... svetopovijesnog uosobljenja/dostojanstva (hadra,dostojanstvo ili svetopovijesno Ušatorenje) Riječi Božije, otvarajući svakom od njih svoju beskrajno duboku i široku muslimansku intimu i interiorizirajući ondje do egzistencijalne punine svetotekstovnu aromu Musaa, Isaa, Ibrahima, Davuda i Muhammeda svoga bića^..

 Jedan drugi dragocjeni pokazatelj i svjedočanstvo, uzeto iz šiijskog obzira muslimanske interpretativne tradicije, također na jedan bjelodan i nesvakidašnji način posvjedočuje krajnje tolerantnu i ekumeničnim duhom nadahnutu sklonost muslimanske duhovnosti spram drugih oblika duhovnosti koje neposredno izviru iz religijskog genija drugih tradicija i kultura. Tojeonopredanjekojemiruje u korpusu hagiografskih predanja šiijske svijesti o Dvanaestom Imamu i o duhovnom viteštvu, u kojemu se kazuje o neobičnom snu bizantske princeze i jednodobno majke Dvanaestog Imama, princeze Narkes koja "sanja" ili okom svoje duše i srca motri svjetlosni mimber čijom jednom stranom hodi Poslanik islama sa svojim Imamima., a drugom stranom, naporedo s ovima, poslanik Isa sa svojim Apostolima, i jedni i drugi u zanosu i uzajamnom osjećanju blagosti i samilosti zure u tajanstvenu Svjetlost nad svjetlima. Predanje ne posvjedočuje samo susljednost i uzastopnu navezanost i svetopovijesno nepretrgnuće isaovskog i muhammedanskog razdoblja Riječi Božije i nepretrgnuće jedne iste svetopovijesne matice Duha Božijeg, nego posvjedočuje i neporecivost zajedničkog metafizičkog vrutka iz kojeg dolaze i istječu duhovna rodoslovlja jedne i druge svjetlosne povorke autentičnih baštinika Riječi Božije.

Čitaocu će ovdje, zacijelo, zadjenuti za oko naše potcrtavanje pridjeva muslimanski, što ne bi trebalo ni na koji način izazivati u njemu osjećanje bilo kakve predrasudne svijesti i podozrenja spram drugih i drugačijih duhovnosti i religijskih tradicija. Svrhovitost našeg gornjeg potertavanja nipošto ne smjera k tome, nego je naša nakana ovdje da takovrsnom gestom posuvratimo pozornost čitateljevu na metafizičku i egzistencijalnu osebujnost onoga Što zovemo muslimanskim genijem ili muslimanskim duhom unutar pojedinačnog ili komunitarnog Ademova potomka na Zemlji. Muslimanski genij, muslimanski duh ili musliman u najopćenitijem smislu riječi jest onaj čiji duhovni i fizički bitak raste i razvija se po mjerilima Duha Božijeg raskrivajućeg unutar primarnih vrela muslimanske vjere ili unutar one neistrošive duhovne baštine i duhovnog pologa tajanstava što ga je Bog položio u neporočnu i netaknutu intimu Mekanskog Dječaka ili Poslanika islama kao Poslanika-Dovršitelja sveg božanskog objavljenja, koje zasvođuje qur'ansko razdoblje Riječi Božije (Al-Baqara, 132. Alu lmran, 52.).

Muslimanski genij jest onaj genij kojeg Duh Božiji zasađuje i njeguje unutar jedne duše žive koja u svojoj potonjoj egzistencijalnoj i sapijencijalnoj otriježnjenosti nastoji živjeti i biti posvema profilirana skladno ritmovima božanske Volje, one iste Volje koja trijezno i dobrohotno proviđa i utemeljuje svijet mnoštva, svijet različitosti i svijet poliformnosti ljudskih vrsta, ostalih živih vrsta nerazumne prirode stvorenja, potom poliformnosti religijskih tradicija, kultura i civilizacija. Tako kako božanska Volja utemeljuje svijet različitosti uvjetovanoga bitka, po istoj toj dinamici i snagom istog takvog ritma ta Volja i ta Mudrost traže da izrasta, razvija se i ozbiljuje pojedinačna i komunitarna muslimanska intima svakog Ademova potomka na Zemlji. Takovrsan nalog božanske Mudrosti i Volje ne samo da predstavlja neizbježan i neodoljiv metafizički nalog Duha Božijeg, već izražava vrhunski oblik tolerantnosti, čije korijenje počiva u kraljevstvu Duha Božijeg, a njeno sjemenje i potpuni egzistencijelni rast i razrastanje se usredotočuje u čvorišni prostor Čovjekove muslimanske intime. Stoga je tolerancija nešto što nije tek duhovna tečevina naše moderne jezične, idejne ili ideološke kulture, nego je ona sama zakonitost kozmičkih carstava po Čijem ritmu pulsira poliformnost Očitovanja koje je povjereno čovjeku na čuvanje i njegovanje, čovjeku kao živoj muslimanskoj duši, čovjeku kao čovjeku Božijem, kao halifi, kao savršenom čovjeku, čovjeku kao Pečatu (Hatem) kojim Bog opečaćuje puninu i netaknutost svakog svog stvorenja, povjerava ga tolerantnom savršenstvu muslimanske intime svakog ljudskog primjerka na Zemlji i iščekuje da mu čovjek kao Insan Kamil, kao nesmiljeno tolerantni Duhovni Vitez uščuva svaki primjerak Njegova stvoriteljnog pregnuća i vrati ga njegovu vječnom Načelu.

Ali čovjek je stvoren slabim, očajnim i plahovitim. (Nisa'28, Hud'39. Isra 11). Usljed pretjerane sebičnosti, samoživosti i gordosti on gubi odveć ljudsko osjećanje spram bližnjega, a spram drugoga i drugačijega često biva nesnošljiv, nepravedan i neprijateljski. Gubljenjem svijesti o svom iskonskom svetom Predanju on postaje tvrdokoran, sa sviješću posve pomjerenom iz vlastite vertikale i, na taj način, sa potpunim odsustvom osjećanja autoriteta založenog dostatnom mjerom transcendentnosti i neumitnosti, autoriteta koji se ne razmeće tiranijom nad prirodnim, fizičkim i duhovnim

sklonostima ljudske osobe, već dotične sklonosti usmjerava ka punini i njihovu sapijencijalnom i egzistencijalnom ozbiljenju unutar eshatološke svrsishodnosti. Pod izgovorom beskompromisne težnje za autonomnošću i neovisnošću čovjek Često prekoračuje granice dopuštenog, ne samo u suodnosnosti ja i Ja već i u suodnosnosti ja i drugo-ja, tuđe ja s kojim gradi povijest suživota ili neprijateljstva. Stoga je bilo neizostavno potrebno čovjeku ponuditi pasliku, paradeigmu ili neistrošivi model koji će individualnu i komunitarnu ljudsku dušu vraćati u ravnotežu svake vrste, jer samo iz takovrsnog egzistencijalnog i sapijencijalnog stanja ona može imati potpuni uvid o tome šta kvalitet tolerancije znači u očima Božijim, a napose u očima Božijeg stvorenja. Uvidjet će da kultura tolerancije predstavlja raison d'etre snagom kojeg se jedino održava tlo pod nogama i tlo pod vlastitim srcem, dušom i umom. Kultura tolerancije, nadasve, jest podržavanje drugog kao Božijeg stvorenja, drugog kao najbolje zamisli Božije o kraljevstvima vidljivih oblika koji oglašavaju najviša, krunska znamenja božanske formalne i fundamenalne slave; ona jednodobno označava to da čovjek tolerancijom drugoga podržava i svoju vlastitu narav, jer moja narav u meni je čovjek Božiji kao glasonoša Duha Božijega za moj svijet i za svijet moga bližnjega bez kojega,kako veli sunijska literatura, čovjek ne bi imao gdje ogledati vlastito lice i u njemu pronaći tragove prisutnosti i ušatorenja Lica Božijeg. Iznutarnji svijet mog bližnjega, nadasve u sebi može sadržavati znakopute tako važne za moju stazu spasenja koja upravo može voditi kroz svijet moga bližnjega. Moj bližnji je onaj u kome zrcali izvorni religijski genij posvema založen vrhunskim darovima Duha Božijega, koji darovima svojim domište može pronaći u bilo kojem Čovjeku Božijem koji je u svom vlastitom religijskom miljeu i u čvorišnom prostoru svoje osobne vjere bezrezervno otvoren za Boga. Predani Bogu  je ogledalo onom drugom koje je također predan Boga, često bi isticao Poslanik islama. Čovjek Božiji je prepoznatljiv i poznat drugom čovjeku Božijem na bilo kojem svetopovijesnom čvorištu, unutar bilo kojeg  razmeđa univerzalne hijerohistorije, na bilo kojem svetogeografskom toposu i na bilo kojem hijerokozmičkom stupnju, i civilizacijska odora i osebujnosti njegove religijske kulture tu ne moraju biti bilo kakva smetnja. No, da bi čovjek povijesnog svakodnevlja bio kadar u sebi odnjegovati najbolje parametre kulture tolerancije i snagom njih živjeti život dosljedan ritmu božanskoga Nauma koji kulturu tolerancije unutar svake perenijalne religijske mudrosti postavlja zaglavnicom i zasvodnicom svake autentične religijske metafizike i eshatologije, on, to jest božanski Naum, nepretrgnuto promiče kroz sudbonosna svetop-ovijesna razdoblja paradeignui (udwa badana), model za nasljedovanje i pasliku kojoj se u/primjerava svaka duša živa u svome sveto/povijesnom vremenu i sveto/geografskom prostoru, uspostavljajući na taj način stvarnu povijesnu komunikaciju sa nadnaravi božanskog Nauma, s jedne strane, i komunikacijsko nepretrgnuće između svoga vremena i vremena one svetopovijesne paradigme koju nasljeduju individualni i komunitarni identiteti i rodoslovlja ademovske civilizacije na Zemlji, s druge strane. Svetopovijesna para-deigma, koju u islamskoj religijskoj tradiciji na potpun i savršen način simbolizira Poslanik islama, mora biti odnjegovan po nalozima stroge božanske pedagogije, mora rasti "pod okom Božijim", a njegova vertikala i horizontala moraju biti profilirane i izvijane najplemenitijim ritmovima božanske Mudrosti i božanske Volje. Svaki glasonoša Riječi Božije, kao svetopovijesna paradigma, postavljen na sudbinskim obratnicama svetopovijesne oikonomije božanskog oglašenja i ljudskog spasenja kao jedan od glasonoša sudbinske odluke, mora biti punina i savršenstvo, odsjaj i odraz najraskošnije naravi božanskih Imena i Atributa da bi bio vječni model i primjer za nepretrgnuto sapijencijalno i egzistencijalno nasljedovanje sa strane odveć ljudskog stvorenja.