Savrseni Covjek

Predmet ovog razmatranja je savršeni covjek sa stanovišta Islama. Biti savršen covjek znaci biti uzorno ljudsko bice, bice koje je superiornije u odnosu na druge i dostojanstvenije ili neko drugo slicno tumacenje koje neko moze dati
Kao što sve drugo moze biti savršeno ili nesavršeno tako i ljudsko bice moze biti savršeno ili nesavršeno, zdravo ili, pak, bolesno. Zdravo bice, takodjer, moze biti zdravo i savršeno ili zdravo i nesavršeno.

Za nas muslimane, neophodno je poznavati savršeno ili uzorno ljudsko bice sa stanovišta Islama, jer takvo ljudsko bice djeluje kao model i uzor, ukoliko se zelimo ugledati na njega, mi mozemo dostici savršenstvo u uslovima islamskog ucenja. Prema tome mi treba da znamo šta je savršen covjek, kako on izgleda duhovno i intelektualno i koje su njegove posebnosti, kako bismo mogli izgradjivati sebe licno, naše društvo i druge licnosti, sve na osnovu tog modela. Ukoliko ne znamo šta je savršeno ljudsko bice u Islamu, mi sigurno ne mozemo postati savršen musliman ili cak relativno savršeno ljudsko bice.

Sa stanovišta Islama postoje dva nacina spoznaje savršene licnosti. Prvi nacin je da vidimo kako su, prvenstveno, Kur´an, a zatim i hadis odredili savršenog covjeka, cak i ako se podrazumljeva da to bude savršeno vjeran i dobar musliman. Savršen musliman je osoba koja je dostigla savršenstvo u Islamu. Savršen vjernik je onaj koji je dostigao savršenstvo u svojoj vjeri. Neophodno je razmotriti kako su Kur´an i hadis rijecima predstavili takvu osobu i sa kakvim je kvalitetima prikazuju. Kao i obicno, imamo da navedemo niz stvari iz oba ova izvora.

Drugi nacin je da se razmotre stvarne licnosti koje se izgraduju na modelu Kur´ana i Islama, ne neko nestvarno i idealisticko bice, nego stvarna i objektivna licnost koja postoji u razlicitim stepenima savršenosti, na najvišem ili mozda neznatno nizem stepenu.

Sam Bozlji Poslanik s.a.v.a. je primjer savršenog covjeka u Islamu. Imam `Ali a.s. je drugi primjer savršenog covjeka. Poznavati `Allja a.s. znaci poznavati savršenog covjeka, a to znaci poznavati ga potpuno, a ne samo njegovo ime, porijeklo, lozu i ocevidnu osobenost. Mi mozemo znati da je `Ali a.s. sin Ebu Taliba i unuk Abdul Muttaliba, da je njegova majka Fatima, kcerka Essed bin Abdul Uzza, te da je njegova zena Fatima Ez Zehra, da on je otac Hasana a.s. i Husejna a.s., mozemo znati kada je rodjen i kada je umro i u kojim se borbama borio itd. Ali sve ovo je znanje o njegovoj vidljivoj osobnosti, a ne o njemu kao o savršenom covjeku. Prepoznavanje `Allja znaci, prlje svega poznavanje njegovog karaktera, više nego poznavanje njegove osobe.

Kad se upoznamo sa citavom njegovom licnošcu, mi cemo ga upoznati kao savršenog covjeka Islama. Ukoliko ga uzmemo kao model i prihvatimo istinski, a ne samo kao našeg vodju i Imama, ako ga slijedimo i ugledamo se na njega, mi cemo tada biti ši´a-sljedbenik ovog savršenog covjeka. Biti ši´a, znaci biti onaj covjek koji prati `Allja a.s., ne samo rijecima i osjecajima, nego i prakticnim postupcima, a ne rasudjivanjem u filozofskim i akademskim pitanjima.

Ova dva nacina prepoznavanja savršenog covjeka nisu samo teoretski korisni, nego, takodjer, mi moramo koristiti ovo znanje da bismo slljedili puteve koje nam Islam pokazuje kako bismo postali istinski muslimani i pomagali da društvo bude, uistinu, islamsko. Na ovaj nacin je prikazan metod i objašnjen ishod.

Medjutim, sada se pokrece pitanje vezano za pojam "savršen". Neke stvari mogu izgledati ocite, ali izricite stvari je, ponekad, teze objasniti nego pak razjasniti teška predmetna pitanja.

U arapskom jeziku postoje, dvije rijeci koje znace '"šavršen" i "potpun". One su bliske jedna drugoj, ali nisu potpuno iste u semantickom smislu. Obje ove rijeci imaju antonime "nepotpun". Razlika izmedju ove dvije rijeci je sljedeca.
Rljec "potpun" odnosi se na nešto što je izradjeno skladno sa nekim planom, kao kuca ili dzamlja, i ako je neki dio te kuce ili dzamlje nezavršen, ona je nepotpuna ili oštecena. Ali nešto moze biti "potpuno", a da ipak postoji viši stepen savršenosti ili mnogo stepeni vecih od ovoga, i to se naziva "savršenstvo. "Potpun" je horizontalno napredovanje do maksimalnog razvoja, a "savršen" je vertikalni uspon do maksimalnog moguceg stepena.

Kada govorimo o "savršenoj mudrosti ili znanju", to se odnosi na viši stepen vec postojece mudrosti ili znanja. Covjek moze biti potpun u horizontalnom smislu, a da ne bude savršen u vertikalnom smislu. Postoje ljudi koji su polupotpuni ili cak i manje od toga. Ali kada se savršenstvo dostigne, postoje još viši stepeni savršenstva, sve dok se u potpunosti ne postigne savršeno stanje.

Termin "savršenosti" nije postojao u islamskoj literaturi sve do sedmog vljeka po hidzri. Sada se cesto koristi u Evropi, ali je bio prvo upotrebljavan od strane poznatog gnostika, mistika Muhjuddin Arebi Andalusi Ta´ija koji je otac islamskog gnosticizma, i mnogi islamski gnostici, ukljucujuci ove sa iranskog i perzijskog govornog podrucja, pa cak i Mevlana, su bili njegovi ucenici. Mevlana uz svu svoju velicinu, je mali u poredjenju sa Muhjuddinom u misticizmu. On je arapskog porijekla i potomak je Hatam Ta´ija iz Andaluzlje, to jest, današnje Španlje. On je putovao po islamskim zemljama i umro je u Damasku, gdje je i sahranjen. Njegov ucenik Sadreddin Konjevi vrednovan je kao drugi misticar po rangu, odmah poslije svog ucitelja. Muhjuddinovi i Sadreddinovi komentari dali su slozen oblik islamskom misticizmu. Mevlana je Sadreddinov savremenik i njegov sljedbenik preko kojeg je on usvojio Muhjuddinove ideje.

Ovaj covjek se koristio terminom "savršen covjek" sa stanovišta gnosticizma, ali mi imamo namjeru razmatrati ga sa stanovišta Kur´ana. Imamo ljudska bica koja su fizicki zdrava ili manjkava. Ali vi ne smatrate sljepilo, gluhocu, paralizu ili patuljast rast nedostacima u pogledu karaktera, osobenosti (identiteta) ili covjecnosti. Na primjer, Sokrat, cuveni grcki filozof, koji je ponekad vrjednovan kao poslanik, bio je veoma ruzan covjek, ali ova ruznoca se nlje smatrala nedostatkom. Ebu El `Ala Mu`erri i Taha Husejn, iz našeg vremena, bili su slljepi. Da li je ova sljepoca nedostatak osobnosti? Ovo onda znaci da osoba ima fizicku i duhovnu komponentu, koje imaju razlicite svrhe. Greška je pretpostaviti da duh zavisi od tljela. Moze li duh biti bolestan dok je tijelo zdravo, ili pak ne moze? Ovo je samo po sebi pitanje. Oni, koji poricu istinitost duha i koji vjeruju da su duhovne osobitosti pod direktnim uticajem nervnog sistema, ne vjeruju u postojanje duha i za njih sve zavisi od tijela. U skladu s ovim, kada je duh bolestan, onda je to zbog toga što je tijelo bolesno, a mentalna bolest je, ustvari, ista kao fizicka bolest.

Srecom, danas je dokazano da tijelo moze biti savršeno zdravo što se tice sastava krvi, nerava, vitamina itd, a ipak covjek moze biti mentalno bolestan od onoga što oni nazivaju "kompleksom". Prema tome, nacin lijecenja mentalne bolesti mozda nece uopce biti medicina ili lijekovi. Mozemo li mi naci lijek za nekoga ko pati od oholosti, a to je neka vrsta mentalnog poremecaja? Mozemo li mi promljeniti oholost, napuhanost neke osobe i uciniti je skromnom, ili okrutnost neke osobe preobraziti u ljubaznost pomocu pilule ili injekcije? Upravo je uskogrudost (sebicnost) to što dovodi do nastanka ovakvih bolesti i uzrokuje da takva osoba, na primjer, ne moze da se smiri dok se ne osveti.

Kakvo je osjecanje osvete? Kakva je ova zelja koja pokrece neku osobu da ne voli uzivanje u sreci, koje je prisutno kod drugih ljudi, i koja tezi da se liši toga? Takav covjek ne razmišlja o tome da ima takvu srecu za sebe. Zavist zdrave osobe uvljek daje prednost svom vlastitom cilju, i to nlje greška. Ali zeljeti zlo i poraz drugim ljudima jeste bolest. Vi nalazite da su takvi ljudi, u svojim zeljama, sasvim spremni da povrljede sami sebe, pa cak i da djelimicno naškode osobi kojoj zavide.

U vezi sa ovim pominje se jedna prica iz davnina. U vrljeme halifa neki bogati covjek je kupio roba prema kojem se ophodio ljubazno, dajuci mu najbolju hranu odjecu, i novac, baš kao svom vlastitom djetetu, pa cak i velikodušnije. Rob je primljetio da se njegov gospodar uvijek osjecao nelagodno. Djelovao je kao da je odlucio da ga oslobodi i da ga obezbljedi sa nekom svotom kapitala. Jedne noci, dok su sjedili zajedno, gospodar je rekao: "Da li znaš zašto sam se ophodio prema tebi tako dobro?" Rob je upitao za razlog. Gospodar je rekao: "Imam jedan zahtjev, ukoliko ga budeš ispunio, ti bi mogao uzivati u svemu što sam ti dao i što cu ti dati. Ali ako ga odblješ, ja cu biti nezadovoljan sa tobom." Rob je rekao: "Ja cu poslušati sve što traziš. Ti si moj dobrocinitelj koji mi obezbjeduje sredstva za zivot."
Gospodar je rekao: "Ti moraš dati svoju rijec da ceš to i uraditi, jer ja se bojim da ceš mozda odbiti da to uradiš." Rob je odgovorio: "Ja obecavam da cu uraditi ono što zeliš." Gospodar je rekao: "Naredujem ti da mi odrubiš glavu na odredjenom mjestu i u odredjeno vrljeme." Rob je uzviknuo: "Sta? Kako mogu to uciniti?" Gospodar je rekao: "Ja imam tvoje obecanje. Ti moraš to uciniti."
Jedne noci, tacno u ponoc, on je probudio roba i dao mu oštar noz i vrecu punu novaca i popeo se na susjedov krov i naredio robu da mu odrubi glavu, upravo na susjedovom krovu, a zatim da ide gdje god zeli. Rob je upitao za razlog takvog cina. On je odgovorio: "Ja mrzim ovog covjeka i više volim smrt nego da vidim njegovo lice. Mi smo rivali, ali on je otišao ispred mene i nadmašio me u svemu, i ja gorim od mrznje. Ja zelim da on bude bacen u tamnicu zbog ovog namještenog ubistva i ova zamisao predstavlja olakšanje za mene. Svako zna da je on moj suparnik, pa ce tako biti osudjen na smrt zbog ovog cina." Rob je rekao: "Izgleda da si ti lud covjek i zasluzuješ ovu smrt." Tako je on covjeku odrubio glavu i otišao.
Suparnik njegovog gospodara je nakon toga uhapšen i stavljen u tamnicu, ali niko nije vjerovao da bi on mogao ubiti svog suparnika, na svom vlastitom krovu. To je postala zagonetna stvar. Ovaj dogadjaj se pretvorio u misteriju. Najzad, rob je osjetio griznju savjesti, otišao je vlastima i priznao istinu. Kada su vlasti ovo saznale, one su oslobodile, kako roba tako i susjeda. Cinjenica je da zavist predstavlja bolest.
U Kur´anu stoji:
 

Covjek ne moze mozda fizicki promljeniti oblik u smislu ove metamorfoze, ali se moze mentalno ili duhovno transformisati u zivotinju kakva se po zlobi i pakosti ne moze naci u svijetu. Kur´an govori o onima "koji su u gorim greškama" [1] i koji su nizi od cetvoronozaca. Kako se to moze dogoditi? Covjekova licnost zavisi od njegovih etickih i duhovnih kvaliteta, bez kojih bi on bio zivotinja. Prema tome, iskvaren covjek moze biti spušten na nivo preobrazenog bica. Neki mogu misliti da je ovo izmišljotina, ali ovo je stvarno i istinito.

Neki covjek je rekao: "Mi smo išli na hodocašce u Mekku zajedno sa Imamom Sedzdzadom [2] i kada smo pogledali dolje na pustinju `Arefat, ona je bila puna hodocasnika. Bilo ih je jako mnogo te godine. Imam je rekao: "Ima mnogo svijeta, ali malo je hodocasnika." Covjek rece: "Ja ne znam kako mi je Imam dao sposobnost zapazanja ali kada me upitao da ponovo pogledam dolje, ja sam vidio pustinju punu zivotinja, poput zoološkog vrta, medju kojima se kretalo nekoliko ljudskih bica. [3]
Imam mu je rekao kako stvari izgledaju onima koji imaju sposobnost jasnog vidjenja i koji se zanimaju za unutarnje poimanje stvari.

Ovo je sasvim ocito, ali naš takozvani osavremenjeni um ne prihvata ovo, to je naša krivica. U vrijeme u kojem mi zivimo postojali su i postoje pojedinci koji su raspoznavali stvarni karakter drugih koji, poput zivotinja, ne znaju ni za šta drugo sem jela, spavanja i seksualnog odnosa. Oni su izgubili ljudska svojstva i pretvorili se u zivotinje. Mi citamo u Kur´anu:
 

Prema tome, ljudsko bice sa kompleksom jeste nepotpuno, manjkavo, a onaj covjek koji obozava materlju, nesavršen je i preobrazen. Savršenstvo u svakoj vrsti zivog bica razlicito je od savršenstva u nekoj drugoj vrsti. Savršeno ljudsko bice je razlicito od savršenog meleka, a svaki od njih ima zasebne stepene savšenstva. Oni koji su nam kazali da postoje meleki kazu da su oni stvoreni od ciste inteligenclje i misli, u njima je zemaljski aspekt, pozuda, ljutnja itd, odsutan, dok su zivotinje potpuno zemaljske, i nedostaje im ono što Kur´an izrazava terminom Bozanski duh.

Medjutim, covjek je mješavina ova dva aspekta, kako melekskog tako i zemaljskog, visokog i niskog. Ovo je opisano u jednoj pripovljesti, u knjizi "Usulu-l-Kafi", a pjesnik Mevlana pretocio je ovo u pjesmu clji je prevod sljedeci:

Pripovijest govori da je Bog Uzvišeni stvorio tri razlicite grupe stvorenja:

Prva grupa su meleki koji su cisti intelekt, znanje i velikodušnost, i poznaju samo duboku odanost. Njima nedostaje svaki element pohlepe i strasti. Oni su sušta svjetlost i zivuci su uz Boziju ljubav.

Drugoj grupi u potpunosti nedostaje znanje, i oni se goje poput zivotinja na paši. Oni ne vide ništa sem štale i krme i neupuceni su kako u ruznocu tako i u cast.

Treca grupa su ljudska bica koja su pola meleki a pola magarci, magarac je pola naklonjen pojmu niskog, a druga polovina je naklonjena pojmu uzvišenog.

Covjek mora vidjeti koja polovina pobjeduje tog dana, a koja osvaja drugi dan.

Kur´an kaze:
 

Dijete raste i ima zdrave sve organe i udove, i oni se razvljaju harmonicno. Ali ako dijete raste poput lika u crtanom filmu, tada se neki njegovi dljelovi razvljaju prekomjerno, a drugi uopce ne rastu ili rastu malo, tada ono ne moze dostici savršenstvo. Medjutim, harmonican i svestran razvoj moze dati za ishod savršeno ljudsko bice.

Kur´an kaze:
 

Vi ste posmatrali plimu i oseku u moru koja nastaje usljed privlacne sile Mjeseca. Covjekov duh, takodjer, kao i duh društva pokazuje slicnu plimu. Ljudska bica podlijezu takvoj oseci i plimi, i ovo privlacenje ponekad ide u jednom pravcu dotle da se sve druge vrljednosti zaboravljaju. Na ovaj nacin, ljudi su poput nesavršenih bica, kod kojih se manifestuje napredak u jednom, a nedostatak tog napretka u drugim pogledima. Društvu takodjer moze nedostajati harmonicnost i skladnost u njegovom razvoju. Istina je, ono u cjelosti ne zastranjuje ali je veoma cesto iskvareno na jedan ili na drugi nacin.

Jedna od ljudskih vrijednosti koju je Islam potvrdio jeste ibadet, obracanje Bogu. Naravno, u Islamu svaki cin izvršen u ime Boga jeste ibadet. Kada covjek ima posao i trgovinu da bi izdrzavao sebe, te da bi sluzio društvu i to je ibadet. Ali ibadet u svom posebnom smislu, je licno obracanje Bogu u molitvi, velicanju Boga u nocnom bdijenju itd., a sve su ovo dijelovi vjere i ne mogu se izbjeci. Ponekad vidite pojedince ili društvo utonulo samo u jedan aspekt poboznosti, kako obavljaju naredjene sastavne dljelove molitve, abdeste se, te ako u tome pretjeruju onda time nanose štetu društvu.

Ponekad ovakav nacin poboznosti postaje pomodarstvo u pojedinim islamskim zemljama, i kada to jedanput udje u praksu, teško je odrzati umjerenost. Takva osoba ne moze reci sebi da ju je Bog stvorio kao ljudsko bice, a ne kao meleka, pa pošto je ljudsko bice, ona treba harmonicno razvijati svaki vid svoje licnosti.

Jedanput je neko javio Poslaniku s.a.v.a. da je izvjestan broj njegovih sljedbenika pretjerao u ibadetu. Poslanik s.a.v.a. je osjetio nelagodu, došao do dzamije i povikao glasno:
"O Ljudi, šta se dogodilo nekim grupama koje su se pojavile medju mojim ljudima. Cak ni ja, kao vaš Poslanik s.a.v.a., ne iskazujem poboznost na taj nacin i ne bdijem cljelu noc. Ja se odmaram dio noci i brinem se o svojoj porodici. Ja ne postim svaki dan. Oni koji slijede njih, udaljavaju se od moje prakse."

Prema tome, kada je Poslanik s.a.v.a. primljetio da ce jedna islamska vrljednost eliminisati druge islamske vrljednosti, on se tome zestoko uprotivio.

Amr ibn `Ass je imao dva sina koji su se zvali Abdullah i Muhammed. Prvi je bio plemenit, savjetovao je svog oca da slijedi `Alljev a.s. put, dok je drugi, poput svog oca, volio ovaj svijet i društveni polozaj, uporno je trazio od njega da slljedi Mu`aviju. Abdullah je bio, uglavnom, sklon poboznosti. Jednog dana, Poslanik s.a.v.a. ga je susreo na putu i rekao:
"Cujem da provodiš cijelu noc u molitvi i cijeli dan u postu."
On je odgovorio potvrdno. Poslanik je rekao:
"Ja nisam takav i ne slazem se sa tvojim nacinom izrazavanja poboznosti."

Ponekad se društvo okrene prema klasicnom asketizmu. Asketizam je nepobitna cinjenica i vrijednost koja mora postojati u naprednom svijetu. Kada se sve u svijetu zasniva iskljucivo na asketizmu i nicemu drugom nešto nije u redu sa takvim društvom. Druga vrijednost je sluzenje ljudima, i ona je izrazito naglašena od strane Islama. Poslanika s.a.v.a. i Kur´ana.
U Kur´anu stoji:
 

Danas neki od naših intelektualaca zamišljaju da su pronašli uzvišeno nacelo koje se naziva humanost covjecnost i covjekoljubivost. Sluziti ljudima je lijepo i mi trebamo sluziti ljudima. ali ako ih snabdjevamo samo hranom i odjecom, mi bismo se ponijeli prema njima kao prema zivotinjama, narocito ako budemo pretpostavljali da za njih ne postoje nikakve više vrijednosti. Ako se usluga ogranici na ovo, kakva bi bila razlika izmedju Ebu Zerra i Mu´avije. Ovo je još jedan nacin ulaska u krajnost, slicno primjeru procjenjivanja pojma slobode.

Sloboda spada medju najviše ljudske vrijednosti koje su stavljene iznad zivotinjskog aspekta, prisutnog kod covjeka, one su iznad materijalnih vrljednosti. Vi mozete vidjeti da su oni koji imaju covjecnost voljni da podnose glad i neimaštinu u teškim uslovima, pod uvjetom da nisu porobljeni od strane nekog drugog ljudskog bica i da mogu zivjeti slobodno. U knjizi "Ogledalo ucenika" ispricana je prica o Aviceni (Abu `Ali Sina) koji je bio na polozaju ministra izvjesno vrijeme. Jednog dana prolazio je ulicom i uz veliku paradu i sjaj primijetio je smetljara kako uklanja truhlo pruce iz jame. Avicena je cuo smetljara kako tiho u sebi govori dvoajet koji je znacio da on odaje poštovanje svom ja zato što smatra da je ovaj svijet ugodan. Avicena se nasmijao covjeku koji je radio najnizi posao a bio tako zadovoljan. On je povukao uzdu svog konja, pozvao covjeka k sebi, i sarkasticno primljetio: "Koji si nacin izabrao da ukazeš cast svome ja." Prepoznavši Avicenu po njegovom izgledu, covjek rece: "Ja sam izabrao ovaj posao zato da ne bih bio rob drugome, tako kao što si ti! Uzivati u slobodi jednog smetljara, daleko je bolje nego tvoj polozaj, imovina i zavisnost." Prica se da se Avicena zacrvenio u licu od stida i da nije imao odgovora.

Suglasno sa svjetovnim teznjama i teznjama prisutnim kod zivotinja, nema svrhe ostavljati najbolju hranu, lišavati se svojih sluga i sve te pompe i sjaja, te postati smetljar, a zatim oduševljeno govoriti o slobodi. Je li sloboda nešto opipljivo? Ne, ali za budnu svijest, ona je tako vrljedna da covjek više voli bavljenje smetljarskim poslom nego robovanje. Ova vrijednost je nekada zaboravljana u nekim društvima, ali kada se probudi u njima, oni zahtijevaju da sloboda bude jedina vrljednost i zaboravljaju na druge vrijednosti poput pravde, mudrosti itd. Drugi mogu smatrati ljubav jedinim kvalitetom, a zaboravljati intelekt, kao što rade mistici, dok neki idu u drugu krajnost tvrdeci da je ljubav fantazija, a intelekt jedini vrijedan kvalitet.

Ljubav, intelekt, pravda, sloboda, usluga i ibadet sve su to vrljednosti. Ko je savršeno ljudsko bice? Covjek, koji je apsolutno pobozan, ili onaj koji je asketa, ili slobodan covjek po rodjenju, ili koji je zaljubljen, ili onaj koji je inteligentan? Nljedan od ovih nlje savršen covjek. Medjutim ako se sve ove vrijednosti razviju na skladan nacin u jednom covjeku mozda ce on tada biti savršen covjek.

Imam `Ali a.s. je bio savršen covjek. U Nehdzul Belagi vi ste se vecinom sretali, sa njegovom rjecitošcu, a citajuci ovu knjigu vi sticete razlicitu sliku o njemu. Ponekad, dok citate govore, vi zamišljate da je tu Avicena, da drzi predavanja, drugi put, vi posmatrate Mevlanu ili Muhjuddina kako vam govori. Zatim, vi osjecate epiku Firdusija ili slobodnog covjeka, ili asketu ili poboznika koji se povlaci u razmišljanje prije predavanja. Svi ljudski aspekti pokazuju se u `Alljevim rijecima, a zatim vi razaznajete kako je on velik, a kako smo mi mali.

U prošlosti, unazad pedeset godina, naše društvo je, u vjerskom pogledu, bilo naklonjeno asketizmu. Da´ije su se cesto ogranicavali na one dijelove Nehdzul Belage koji su se odnosili na pitanja uzdrzanosti od izazova ovog svijeta, nazivajuci ovaj svijet prolaznim mjestom, a buduci svijet vjecnim, savjetujuci ljude da se pripreme za zivot poslije ovoga.

Govore druge vrste su zanemarili jer društvo nije moglo da ih primi, pošto se okrenulo samo jednoj vrsti vrijednosti. Tokom perioda od stotinu godina, niko nlje citao propis Imama `Allja a.s. sacinjen za Malik Ešter koji je pun društvenih i politickih izricitih naloga. Tu `Ali a.s. govori o jednoj Poslanikovoj s.a.v.a. izreci da "nikada ljudi ne mogu dostici stepen savršenstva i da se ne mogu osloboditi od mahana sve dok ne dostignu poziclju u kojoj slabi stoji protiv jakog i trazi svoje pravo bez zamuckivanja." Prije pedeset godina, društvo nlje moglo ovo razumjeti, jer je bilo društvo koje je uvazavalo jednu jedinu vrijednost, dok su `Alljeve a.s. rljeci sadrzavale sve ljudske vrljednosti kao što je prikazano u njegovoj biograflji i njegovoj licnosti.

Ja ne namjeravam hvaliti naše sadašnje društvo, ali srecom neke valjane vrijednosti pojavile su se u tom društvu. Medjutim, ja se bojim da one opet mogu ponovo postati jednodimenzionalne i uništiti ostale vrijednosti. Ako zelimo da imamo `Allja a.s. kao svoj uzor i kao primjer savršeno dobro uravnotezenog covjeka, ovo se ne bi smjelo dogoditi. On je covjek u kojem su se sve ljudske vrijednosti skladno razvijale. Nocu i tokom direktnog obracanja Bogu, nijedan mistik ne moze se mjeriti s njim u njegovoj Bozanskoj ekstazi i njegovom uzletu prema Njemu. On je toliko dubok u svojoj odanosti da ništa ne moze odvratiti njegovu paznju, ova Bozanska ljubav, cini se, da ga je odvela u jedan drugi svijet. Ovo je zbog njegovog nocnog ibadeta.

Danju, on postaje drugaciji covjek. Za razliku od mnogih asketa, on u veselom raspolozenju sjedi sa svojim prijateljima, cak se i šali. Amr `Ass ga je kritikovao i okarakterisao ga kao neodgovarajucu licnost za halifat, pošto je on bio tako veseo, kao da halifa mora uvijek izgledati mrk tako da plaši ljude. U bici, takodjer, on je bio veseo i nasmijan, dok je u mihrabu bio ociju punih suza.

Kur´an kaze:
 

`Ali a.s. je takav covjek, to svojstvo mu je i priznato, na taj nacin ga dozivljavamo preko hiljadu godina. Sastavljac Nehdzul Belage Sejjid Razi kaze: "Zacudujuca stvar ove knjige je da, dok je citate, vidite `Allja a.s. u toliko mnogo razlicitih svjetova, u svijetu poboznosti, filozoflje, misticizma, vojnih poslova, suda i pravde, fikhske znanosti i tako dalje. On nikada nije odsutan ni iz jednog domena ljudskog djelovanja."

Safijuddin Helli, pjesnik iz šestog vijeka hidzre, kaze o `Allju a.s. da je on skup razlicitih kvaliteta, on je vladar i mudrac, ucen i hrabar, siromašan i darezljiv, plemenit i odlucan, odani vjernik i covjek od akcije. On je heroj u svim ljudskim sferama, nešto što mi ne mozemo biti, ali mi bar mozemo odrzati izvjestan stepen ravnoteze medju svim vrijednostima koje postoje kod pravog muslimana, u razlicitim zivotnim situacijama.

* - Piroda covjeka

Mi znamo da postoje razlicita stanovišta o covjekovoj prirodi, od kojih dva stoje suprotno jedan drugom: stav duhovnjaka (spiritualista) i stav materljalista.

Prema duhovnjacima (spiritualistima), covjek je stvarnost sastavljena od tijela i duha. Duh je vjecan i ne nestaje u trenutku smrti, a mi znamo da vjera i islamski tekstovi potvrdjuju ovaj stav.

Prema materljalistima, covjek sadrzi samo ovu napravu od tijela koja se uništava smrcu, i njeno rašclanjivanje na elemente, znaci rastakanje covjekove licnosti.

Usprkos velikim razlikama u mišljenju, postoji nešto u cemu su obje grupe slazu, a to je da postoje neki nematerljalni elementi, koji se mogu nazvati intelektualni i koji daju covjeku njegovu vrijednost i osobenost. Ukoliko se covjek liši ovih elemenata, on ce doci na nivo zivotinja. Pjesnik Sa`di je izrazio ovu ideju u sljedecoj pjesmi:

    "Covjekovo tijelo je oplemenjeno njegovom dušom,
    a ovaj fini prekrivac (vanjski izgled) nije znak covjecnosti
    ako bi covjek bio poznat po svojim ocima
    nosu, ustima i ušima
    kakva bi razlika bila izmedju slike na zidu i covjecnosti?

Postoji izreka: "Kako je lahko postati ucenik, a kako je teško biti ljudsko bice." Potrebno je toliko mnogo kvaliteta od kojih zavisi covjekova licnost i valjanost.

Postoje dvije vrste devijacija koje se javljaju kod pojedinca ili u društvu:

1. - Anti-vrljednosti koje stoje prema vrijednostima, kao tiranja prema pravdi, ugnjetavanje prema slobodi, ateizam i nedostatak discipline prema poboznosti i obozavanju, a glupost i zatupljenost prema mudrosti i inteligenclji. Vecina devijacija ne pripada ovoj grupi jer ove anti-vrijednosti cesto bivaju porazene

2. - Druga grupa devijacija javlja se u obliku kancerogenog rasta jedne vrijednosti koja uništava sve druge vrijednosti. Na primjer, uzdrzavanje od ovozemaljskih uzitaka je vrijednost i kriterij humanosti, ali pojedinac ili društvo mogu se okrenuti asketizmu u tolikoj mjeri da ignorišu svaku drugu vrljednost. Moze se reci da se ljudske vrijednosti mogu podvesti pod jedan pojam, kao što su izrazili naši gnostici, mistici i moderni teolozi, a to je osjecaj bola, nešto što nedostaje zivotinjama.

Bol je izvor neugodnosti, ali istovremeno bol daje svjesnost i budnost da se iznadje uzrok. Na ovaj nacin bol je blagoslov cak i ako uzrokuje izvjestan gubitak. Mevlana Rumi izrazava ovu ideju u pjesmi:

    "Znak i jacanje, sadrzani u bolesti,
    obezbjedjuju budnost u to vrijeme.

    Zatim odlucite da slijedite pravu stazu
    i obecate da cete, u buduce, biti poslušni

Prema tome, izvjesno je da bolest ima tu prednost da vam daruje stanje privatnosti i njege. Onda znate, vi koji trazite uzroke, da onaj koji osjeca bol, posjeduje vecu svjesnost, jer što je veca svjesnost u boli, lice je blijedje.

Ne osjecati bol je poput nedostataka osjecaja i razumijevanja. To je ravno neznanju. Šta je bolje, biti glup i neznalica i ne osjecati bol, ili biti svjestan i budan i osjecati bol?

Ponekad se kaze da je bolje biti mršavi Sokrat, nego debela svinja. Biti obrazovan i mudar, lišen konfora bolje je nego biti glupak koji uziva potpuni konfor.

Naša knjizevnost je puna tvrdnji kako pamet lišava vlasnika udobnosti i lagodnosti.

Pjesnik kaze:

    "Moja pamet i mudrost su moji neprijatelji,
    ja zelim da moje oci i uši nisu otvorene."

Jedan drugi pjesnik kaze:

    "Nemoj biti mudar i zaliti glupaka,
    budi glupak da bi te mudri zalio."

Ovakav stav je, naravno, pogrešan. Onaj koji dostize nivo humanosti i shvata vrijednost osjecajnosti i bola, nikada ne kaze da su njegova pamet i mudrost njegovi neprijatelji. On bi prije trebao ponavljati Poslanikove rljeci:
"Istinski prijatelj nekog pojedinca jeste njegova pamet, a njegov stvarni neprijatelj je njegovo neznanje."

Onaj koji smatra da je njegova pamet njegov neprijatelj, nikada ne osjeca uznemirenost izazvanu neznanjem, naprotiv, on ne bi napravio ovakvu primjedbu. Kod fizicke bolesti, takodjer, mora biti prisutna bol, inace se bolest ne bi mogla dijagnosticirati, te shodno tome lijeciti. Bolest koja je iznenadna i bolest bez boli je najopasnlja bolest.

Šta je ljudska bol? Ona ne podrazumijeva samo fizicke bolove. To je bol koja se smatra svetom od strane naših mistika i predstavlja posebnost, ona je prisutna samo kod ljudskih bica i zbog tog razloga ljudsko bice je bolje od meleka, jer melek je oslobodjen boli. Ljudska bol je napor trazenja Boga. Covjek je stvarnost nastala Bozanskim dahom u jedan drugi svljet i nije potpuno istorodan sa stvarima ovog svljeta. On ima osjecaj da je stranac, ima osjecaj otudjenosti od svih drugih stvorenja ovdje jer se oni svi mijenjaju, svi ugibaju i nestaju, pa nisu vrijedni da se covjek za njih veze svojom privrzenošcu. Medjutim, covjek ima neprestanu tjeskobu a to je ono što ga vuce prema poboznosti i obozavanju Boga, obracanju Njemu i priblizavanju Njemu kao svom prvotnom pocetku.

Postoje mnoge parabole u našem misticizmu o povratku covjeka u njegov prvotni pocetak. Pjesnici govore o papagaju donesenom u kafezu iz Indlje koji uvijek cezne da slomi kafez i da ponovo odleti kuci. Mevlana prica o trsci koja je odrezana iz svoje lijehe i vi cujete jecanje frule koja tuguje zbog rastanka i cezne za ponovnim ujedinjenjem. Ponekad se poredi covjek sa slonom koga moramo stalno tuci po glavi, kako ne bi imao prilike da misli o svjoj otadzbini Indiji.

Vecina od ovih parabola namjerava reci da ljudsko bice zudi za povratkom u sljedeci svijet, osjeca bol zbog rastanka i cezne za Bozanskim ponovnim ujedinjenjem. Imam `Ali, u razgovoru sa Kumejl ibn Zljadom, izjavljuje da ne postoji niko kome on moze otkriti tajnu svog srca. Medjutim, on kaze da ima nekoliko pojedinaca na svijetu koji su dostigli tacku savršene sigurnosti i izvjesnosti u znanju i osjecaju da nema prostora koji bi ih dijelio od duha izvjesnosti. Ta stvar, tj. zivotnost, koju ljudi koji se prepuštaju zadovoljstvima i materljalisti teško postizu, je dosadna i slaba za njih, i ono što je izvor straha za materijaliste i one koji se prepuštaju zadovoljstvima, tj. blizina s Bogom, za one koji su spoznali ima znacenje druzenja. Oni se druze sa ljudima, ali njihov duh se vinuo tako visoko i dok su ovdje, oni su istovremeno u buducem svijetu, prolazeci kroz misticne i pobozne boli i obracanja Bogu, kakva je imao `Ali.

Ova ljubav prema Bogu cini poboznog covjeka potpuno nesvjesnim o onome što se dogadja oko njega i on ne osjeca nikakav bol cak i ako izvucete strijelu iz njegovog tijela. Ova bol razdvajanja od Boga, i ceznje za Bozanskom blizinom ne završava se sve dok on ne postigne svoj cilj, a to je spajanje s Bogom. Kur´an kaze da se srce utješi samo jednom stvari, a to je sjecanjem na Boga.

Mevlana navodi parabolu o covjeku koji je bio u stalnom saobracanju sa Bogom i nije prestajao spominjati Bozlje ime. Šejtan mu je jedanput došao i iskušavao ga govoreci kako bi trebalo da prestane sa svojim pozivanjima Boga. Jednog dana, šejtan je ponovo došao covjeku i rekao mu: "Uz sva tvoja ponavljanja Bozljeg imena i uz tvoje budjenje u svitanje dana, radi namaza i uz tvoju ceznju, da li si ikada cuo da ti on kaze: "Evo me, ovdje sam..." Da si otišao na bilo koja druga vrata i toliko molio, ti bi, najzad, dobio neki odziv." Ova primjedba se covjeku ucinila logicnim, tako da je on prestao da se moli. Usnu, jedan nevidljiv glas ga je pitao zašto je napustio svoje obracanje Bogu. On je odgovorio, da usprkos sve njegove ceznje i boli od ljubavi prema Bogu, on nikada nije primio odgovor. Glas je rekao: "Ja sam upucen od strane Boga da ti dam odgovor. Bol zbog ljubavi koju je on unio u tvoje srce je taj odgovor."

Imam `Ali, u svojoj dovi Kumejl, kaze:
"O Boze, oprosti mi onaj grijeh koji je uzrok da moje molitve tebi budu ogranicene i da bol usljed toga bude uklonjena."

Prema tome, dova je cilj za sebe i nije uvijek sredstvo primanja povoljnog odgovora.

Druga grupa mislilaca tvrdi da je kriterlj covjecnosti zapravo osjecaj boli prema Bozijim stvorenjima i kao što pjesnik Sa`di, kaze:
    "Nlje siromaštvo to što me natjeralo da poblijedim.
    Ja sam blijed jer zalim siromašne."

Ako glad i bolovi drugih postanu tezi od podnošenja vlastite gladi i boli, to je vrijednost koja je osnova licnosti i izvor ostalih ljudskih vrijednosti. Ona ukljucuje osjecaj odgovornosti prema drugim ljudskim bicima i njihovim potrebama i patnjama.

Mi vidimo njegov savršen primjer u Imamu `Aliju, narocito tokorm posljednjeg ramazana u njegovom zivotu. Za njega, taj mjesec je imao novo ushicenje, a za njegove ukucane bio je to mjesec pun uzbudjenja, jer je ponašanje Imama `Alija bilo sasvim razlicito u odnosu na ponašanje u mjesecima posta iz prethodnih godina.

`Ali a.s. govori o sljedecem ajetu iz Kur`ana:
 

U Bici na Uhudu, `Ali je imao samo dvadeset pet godina, tek se ozenio Fatimom i imao je Hasana kao svog potomka. Mlada porodica obicno ocekuje postepeni napredak u zivotu, dok je jedina `Alljeva zelja bila da postane mucenik na Bozijem putu. Poslanik je tada upitao `Allja: "Koliko ceš mnogo moralne cvrstine pokazati u muceništvu?" `Ali je odgovorio: "Molim te ne govori o moralnoj cvrstini, pitaj me radlje koliko cu biti zahvalan."

Zbog Poslanikovih izreka i znakova koje je `Ali prepoznao i objasnio, `Alijeva porodica i prljatelji su se zabrinuli. U tom posljednjem mjesecu posta, on je išao kao gost u razlicita mjesta da iftari, ali je jeo veoma malo. Njegova djeca su ga pitala zašto se on tako mnogo suzdrzava od hrane. On je odgovorio da zeli da se sastane gladnog stomaka sa Allahom. Zatim, oni su shvatili da `Ali išcekuje da se nešto ubrzo desi. Ponekad bi on pogledao nebo i rekao: "Ono što mi je moj dragi Poslanik s.a.v.a. rekao, istina je i sasvim je blizu." U noci prije devetnaestog dana ramazana, djeca su bila sa njim izvjesno vrljeme. Tada se Imam Hasan vratio svojoj kuci.

Ali je imao odredjeno mjesto za klanjanje, gdje se povlacio radi obracanja Allahu dz.š., nakon završenih privatnih i javnih poslova. Sunce još nije bilo izašlo kada je Imam Hasan otišao tamo da vidi svoga oca. `Ali je gajio posebnu ljubav prema Fatiminoj djeci. On je rekao svom sinu: "Dok sam sjedio tamo prošle noci, pao sam u san i usnio sam Poslanika s.a.v.a. kome sam rekao: "Ja sam toliko mnogo propatio od tvojih ljudi." On je rekao: "Prokuni ih!" Ja sam ih prokleo i zamolio Boga da me razdvoji od njih i da im pošalje nesposobnog covjeka."

Tako je cudno vidjeti ljude koji se ne slazu s `Alijem u slijedjenju njegovog puta, i uzrokuju mu mnoge patnje. Takvi su bili Aišini sljedbenici koji su prekršili svoju zakletvu na vjernost i Mu`avija sa svojom lukavošcu i domišljatošcu, znajuci dobro šta ce najviše povrijediti `Allja, kao i oni pobunjenici Haridzlje koji su srcano i ocito napustili `Allja. Kada neko cuje o svim ovim tragicnim dogadjajima, on se cudi `Alljevoj duševnoj snazi, i shvati zašto je u snu on govorio Poslaniku s.a.v.a. o svojim patnjama.

Gakanje pataka se cuje ispred kuce a `Ali predosjeca da ce uskoro glas jadikovke i zalopojke nadjacati gakanje pataka. Njegova porodica je izašla da ga zaustavi kako ne bi išao u dzamiju toga dana i da mu predlozi da pošalje nekoga drugoga da umjesto njega predvodi zajednicku namaz. Najprlje je pomenuo ime Dza´dat bin Hubejra, svog necaka, koji bi ga mogao zamljeniti, ali je promijenio svoje mišljenje i rekao je da ce on licno ici da predvodi molitvu. Zamolili su ga da uzme nekoga kao pratnju, ali on odbija. Kada su ga istog dana polozili sa strašnom ranom, on je rekao:
"Kunem se Bogom da je udar macem u moje celo bio isti kao kad se onaj koji ljubi spoji sa svojim voljenim bicem, ili kao kad osoba koja trazi u tamnoj noci izvor pored kojeg bi mogla postaviti svoj šator biva presretna što gaje našla."

U svakom slucaju, dok je išao u dzamiju, bio je veoma uzbudjen i pokušavao je da otkrije razlog svog uzbudjenja. On je osjecao da ce se dogoditi veliki dogadjaj. Nakon što je proucio poziv vjernicima na molitvu, on se oprostio sa zorom toga dana i rekao: "O zoro, da li je bilo dana u mom zivotu kada si došla i zatekla me usnulog?" Od tog trenutka njegove oci ce biti zatvorene zauvijek. Pošto je sišao sa postolja na kojem je stajao, rekao je: "Otvori put vjerniku koji se bori." Ovdje ga vidimo kao savršenog covjeka koji se u svim svojim borbama, koje su prave epopeje, uvijek sjecao Boga, i nicega se nije bojao na svom putu ka Njemu. Kao što su ranije kazali uceni ljudi: "Covjek je sam svoja kapija kroz koju ulazi u duhovni svijet." Prema tome, postoje elementi u covjekovom bicu koji nisu u skladu sa svijetom materije. To nlje samo ono što su stari psiholozi vjerovali, nego i savremeni psiholozi, takodjer, to potvduju.

Boziji Poslanik kaze: "Onaj ko spozna sebe, spozna i Boga" a Kur´an, u usporebi sa ostalim stvorenjima, posvecuje posebnu paznju covjeku.
Kur´an kaze:
 

Drugo, ono što je kriterij covjecnosti kod covjeka i što mu daje licnost, nije isklesano od strane prirode ili bilo koga drugog, nego od strane samog covjeka. Imam `Ali ibn Musa Rezza , osmi Imam, kaze: "Ono što je tamo se prepoznaje kroz ono što je ovdje." Kao što je ranije spomenuto, sve ljudske vrijednosti mogu se rezimirati u jednu jedinu vrijednost, a to je posjedovanje osjecaja boli iznad raznih ljudskih bolova, ili boli svakog ljudskog bica. Bol je to što je covjek stranac na ovom svijetu i što je odvojen od svoje suštine u drugi svijet. On cezne da se vrati svojoj vlastitoj kuci i Bogu, iz zemaljskog svijeta u Dzennet iz kojeg je izvucen. Ipak, njegov dolazak na ovaj svijet nije pogrešan i uzaludan, nego je uradjen sa svrhom.

Bez obzira kakvo uzvišeno stanje i savršenstvo covjek postize, on još uvijek osjeca da nije dostigao krajnje stanje uzvišenosti i savršenstva. On nešto zeli i kada to obezbijedi, on ne osjeca više vezanost za to. Neko je rekao: "Obilazio sam strani muzej kada sam vidio statuu veoma lijepe zene kako lezi na krevetu i zgodnog mladog covjeka kako stoji na krevetu sa jednom nogom na podu, a lice mu je bilo okrenuto od zene, kao da je u polozaja kada ce poceti bjezati od nje." On nije mogao razumjeti šta je skluptor mislio izraziti ovom scenom. On je nekoga pitao šta je to znacilo i receno mu je: "Ova scena pokazuje Platonovu misao da se muškarac okrece sa velikom ljubavlju i zarom prema necemu, ali pošto to dostigne, ta ljubav izumire i sagori. To je pocetak dosade, gubljenja naklonosti i bjezanja."

Ostali koji su dublje razmišljali o ovom pitanju kazu da je covjek bice koje moze biti u ljubavi sa onim što je ograniceno i sklono kvarenju. On cezne za apsolutnim savršenstvom i ne voli ništa. To znaci cezne za Bozijom ljubavi. Cak i oni koji poricu Boga ili ga cak vrijedjaju, nisu svjesni da u dubini svoje prirode oni vole Boga, ali su izgubili svoj put i voljenog. Muhjuddin Arebi kaze da nijedno ljudsko bice nikada nije voljelo nikoga drugog osim Boga. Poslanici nisu došli da uce bica Bozijem imenu i obozavanju Boga, jer je to nerazdvojivo od ljudske prirode. Oni su došli da pokazu razliku izmedju pravog i pogrešnog puta i da kazu ljudima da su oni stvarno zaljubljeni u apsolutno savršenstvo. Ako mislite da su novac ili polozaj u društvu savršenost, vi nemate pravo. Poslanici su došli da uklone lazne koprene i omoguce ljudima da pronadju svoje voljeno bice putem ljubavi, u molitvama kakve smo vidjeli kod `Alija.
Kur´an kaze:
 

Druge škole mišljenja naglašavaju ljudsku bol za Bozijim stvorenjima, a ne za Bogom. Govoreci o covjekovom napretku prema savršenstvu, gnostici kazu da covjek krece na cetiri putovanja:
    1 - Covjekovo putovanje prema Bogu
    2 - Njegovo putovanje sa Bogom u Bogu, u znacenju poznavanja Njega
    3 - Njegovo putovanje sa Bogom prema Bozljim stvorenjima
    4 - Njegovo putovanje sa Bogom medju stvorenjima za njihov spas

Ništa ne moze biti bolje receno od navedenih tvrdnji. Sve dok je covjek razdvojen od Boga, sve je pogrešno. Ali nakon obracanja Bogu, spoznajom Njega i priblizavanjem Njemu, i osjecanjem Njega sa sobom, on se vraca njegovim stvorenjima u društvu s Bogom, on pomaze i spašava ih, i dovodi ih blize Bogu.

Ako kazemo da covjek putuje od ljudi prema Bogu, on ne postize ništa. A ako kazemo da se krece prema ljudskim bicima, a da se ne krece prema Bogu, on ce biti poput današnjih materljalistickih škola, nesposobnih da bilo šta ucine jer je to apsolutno pogrešno. Jedino oni koji su najprije sebe oslobodili od robovanja prirodi i drugim ljudskim bicima mogu osloboditi ostale. To znaci slobodu od sopstvenih tjelesnih zelja na prvom mjestu, a zatim, od dominacije vanjske prirode i ostalih ljudskih bica na drugom mjestu.

Da li je covjek, sa stanovišta Islama, neko ko osjeca bol drugih ili osjeca bol za Bogom, a zatim osjeca bol Njegovih stvorenja?
Kur´an kaze:
 

Dva naredna ajeta se odnose na ista pitanja:
 

Imam `Ali a.s. takodjer pokazuje isto osjecanje kao što je navedeno u Nehdzul Belagi [4] On prima izvještaj iz Basre da je Osman ibn Hunejf ucestvovao u gozbi. Nlje bilo pijenja, kockanja i razvrata, medjutim, `Ali prekorava upravnika zbog prisustvovanja aristokratskoj gozbi na kojoj nijedna siromašna osoba nije bila prisutna. `Ali pocinje da opisuje svoju vlastitu bol, govoreci kako je on mogao dobiti svu udobnost i zadovoljstvo za sebe da je zelio, ali on ne bi dozvolio da mu zivot prodje u ispunjavanju strasti. On misli o svima onima, u razlicitim zemljama, koji su siromašni i koji su u velikoj nestašici. Ovo je ono što se podrazumljeva pod pojmom "osjecaj boli" za druge. On kaze:
"Treba li da budem zadovoljan sa titulom halife i zapovjednika nad vjernicima a da ne dijelim nevolje vjernika?"

Avicena poredi ovu bol sa pojavom svraba koji je bolan ali ugodan kada neko ogrebe samoga sebe. To nlje gorko osjecanje. U zalosti za Imamom Husejnom suze se liju, jer covjek osjeca bol, a ipak covjek voli to da cini i da ucestvuje na takvim ceremonljama. Tamo covjek osjeca da duh nije sam, nego je to duh svih tijela. Takav duh podstice covjeka da nosi zakrpane cipele usprkos svih raspolozivih sredstava, a sve da bi se ujedinio sa duhom poput `Alijevog.

Pjesnik iskazuje zalost nad onim koji je velik, jer, pošto je velik, on osjeca bol svakog covjeka i njegov zadatak postaje presudan. `Ali vidi zenu koja nosi mješinu za vodu i misli da ona mora biti usamljena jer je prisiljena da obavlja takav zadatak. On joj se priblizi i uctivo joj ponudi pomoc. Ona prihvata ponudu i po dolasku kuci, on je pita da li ona ima nekoga da joj pomogne. Ona kaze da je njen muz ubljen u sluzbi `Ali ibn Ebi Taliba i ona nema nikoga da se brine o njoj. Pošto je ovo cuo citavo `Alljevo bice je utonulo u zalosti, on nije mogao spavati cljelu noc. Sljedece jutro, on i njegovi sljedbenici, donijeli su namirnica njenoj djeci, a ponekad bi im on skuhao nešto mesa, hranio bi ih i milovao, govoreci: "Oprostite `Allju što vas je zanemario." Zatim, bi potpalio pec i došao blizu peci kako bi osjetio vrelinu vatre i rekao sebi: "`Ali, osjeti ovu vrelinu kako ne bi zaboravio vrelinu Dzehennema zbog zanemarivanja sirocadi, siromašnih i ostalih." Ovo je primjer savršenog islamskog imama.

Kao što sam ranije rekao, kada se pocnu cijeniti iskljucivo pojedine vrijednosti, tada one, u krajnjem slucaju, poništavaju druge vrijednosti, kao što sklonost prema obozavanju dostigne taj stepen da se zaborave sve druge vrijednosti. Sada osjecam da još jedan talas iskljucivosti tek što se nije razvio, a to je okrenutost prema socijalnim pitanjima Islama i zanemarivanje duznosti prema Bogu. Ako bi trebalo da skrenemo sa staze umjerenosti u Islamu, kakva bi razlika bila izmedju zaboravljanja društva okretanjem prema obozavanju i obrnuto?

Kur´an kaze:
 

Ovo je socljalna karakteristika islamskog društva, koja je bila zanemarivana stoljecima. Kur´an nastavlja da govori, u suri 48 ajet 29 o narodu koji ima visoku društvenu svijest, koji uvijek moli Boga za više i kvalitetnije društvo i zeli Bozije zadovoljstvo. Ovo je visoki stepen njihovog obozavanja.
Na drugom mjestu Kur´an kaze:
 

U razlicitim hadisima se navodi opis ashaba Imama Hudzdzeta, dvanastog Imama: "Cijelu noc oni ibadete, a danju se lavovski bore." Postoji jedan drugi hadis koji govori o Poslanikovim sljedbenicima, u kojoj se kaze: "Poslanik je jednog dana, po svom obicaju, otišao da posjeti sljedbenike Safa. Bilo je to izmedju zore i izlaska sunca. On je vidio mladog covjeka kako tetura, ociju upalih u duplje, vrlo blijedog izgleda. Poslanik ga je upitao: "Kako si poceo svoje jutro?" On je odgovorio: "Ja sam ga zapoceo sa sigurnošcu." u znacenju "Ono što ste nam pricali i ono što smo culi, ja sam to spoznao pronicljivošcu." Poslanik je rekao: "Postoji znak za sve. Sta je znak tvoje sigurnosti?" On je odgovorio: "To što me danju drzi zednim, a nocu besanim." u znacenju da mu njegova sigurnost ne dozvoljava da prekine svoj post ili da spava. Poslanik je rekao: "To nije dovoljno. Ja zelim više znakova." On je odgovorio: "Sada kada sam u ovom svijetu, ja imam viziju drugog svijeta i cujem glasove onih koji su kako u Dzennetu tako i u Dzehennemu. Dopustite mi da imenujem one, od tvojih sljedbenika, koji su u Dzennetu i one koji su u Dzehennemu." (Mevlana je opjevao ovo u pjesmi). Tada je Poslanik je upitao: "Šta je tvoja zelja?" On je odgovorio: "Muceništvo na Allahovom putu." Prema tome, covjek s ovakvim zeljama je pravi musliman, i on u tom duhu provodi svoje dane i noci. Upravo njegov osjecaj za Boga je uslovio nastanak njegovog osjecaja boli za sve drugo.
Kur´an kaze:
 

On nije razmišljao o tome zašto je mala vojska za Islam pobjednicka. Da li je bila u pitanju nadmocnost Arapa u oruzju nad oruzjem Perzijanaca i Rimljana? Ne, jer su dvije civilizirane zemlje, u tom historljskom razdoblju, bile dobro opremljene, dok je oruzje Arapa bilo beznacajno. Da li je to bilo zbog toga što je arapska rasa bila jaca? Ponovno ne, jer vidjeli smo šta je Shapour, perzijski kralj, uradio Arapima, i kako je zeljeznim lancima okovao njihova ramena. Snaga vjere bila je ta koja je porazila perzijsku i rimsku vojsku, a snaga se crpi iz recenice ezana "Pozurite na najbolje djelo." Kada covjek bdije nocu radi obracanja Bogu, on dobiva moralnu snagu. Namaz znaci obnavljanje vjere, a ponavljanje recenice u molitvi "Bog je najveci" cini da sve drugo izgleda malo i beznacajno. Takav covjek, vidjevši na stotine hiljada vojnika ispred sebe, kaze sam sebi: "Bog je veci od svega, sve snage pripadaju njemu, i mi treba da se pouzdamo u Njega." Upravo je namaz to što mu daje snagu. Kada traba da se ide u dzihad, duznost je svakog pojedinca da ide, a njegov ostanak na namazu u dzamiji biva zabranjen. Uslov da bi namaz bio prihvacen kod Boga, jest da se krene u borbu, dok je uslov da bi borba bila prihvacena kod Njega, jeste da se izvrši namaz. Namaz bez borbe je bezvrljedan i nevazeci.

U sistemu islamskih vrijednosti namaz se nalazi na vrhu, ali on mora biti takav da uslovi pod kojima se obavlja odgovaraju kriterijima u Kur´anu. Namaz je istinski jedino kada pokaze svoje dejstvo u ustezanju od loših djela. Tek tada namaz vodi do drugih uzvišenih vrijednosti.

Ali a.s. je sunce svih islamskih vrijednosti i osebujna licnost. Jednom prilikom mi ga vidimo kao borca iz epova, kao da je cijelog svog zivota bio vojnik. Zatim, nalazimo ga na drugom mjestu, kao mistika koji ne zna ništa drugo sem zelje da bude zajedno sa Bogom. Kao primjer, mi navodimo dva slucaja iz Nehdzul Belage. Prvi je vojni sukob `Allja sa Muavijom na Siffinu, na obali Eufrata, Muavija je naredio svojim ljudima da blokiraju put prema rijeci, tako da `Alijevi ljudi ne bi mogli pristupiti vodi, pa bi se zbog toga povukli.

Ali je predlozio da se pregovara sa njima kako bi se riješio ovaj problem, kao i da bi se sprijecilo nepotrebno krvoprolice izmedju dvije grupe muslimana. Muavija je razmotrio ovaj prijedlog na svom ratnom vijecu i bilo je odluceno da se ne dozvoli `Alijevim ljudima pristup vodi. `Ali je odrzao govor svojim ljudima, koji je imao više ucinka nego hiljadu doboša, truba i vojnih pjesama. On im je iznio cinjenicu da je Muavija sakupio izvjestan broj pokvarenih ljudi i blokirao pristup `Alijevim ljudima vodi, i još je dodao:
"Oni vam išcu zalogaje borbe. Zato, ill ostanite u sramoti i na polozaju najnizem, ili namocite krvlju sablje svoje i ugasite vodom zed svoju. Smrt je zivjeti u potcinjenosti, dok je zivot umrijeti kao pobjednik. Pazite, Muavija, doista, vodi malu skupinu pobunjenika i drzi ih u tmini o cinjenicama istinskim, s posljedicom da oni podmecu prsa svoja kao mete smrti." [5]

Zatim je izgovorio recenicu koja je izazvala mnogo uzbudjenja medju svima. On ih je pitao o tome šta znace zivot i smrt i rekao: "Da li je zivot samo hodanje, jedenje i spavanje? Da li smrt podrazumijeva cin sahranjivanja covjeka u zemlju? Ne, ono prvo nije zivot, a ovo drugo nije smrt. Zivot je, umrijeti kao pobjednik, a smrt je zivjeti kao osudjen i pobijedjen."

`Alljevi ljudi su brzo napredovali i prisilili su neprijatelja da se povuce. Sada je Muavijina vojska bila lišena vode. Muavija je napisao `Aliju pismo moleci ga za pristup vodi, cemu su se usprotivili `Alijevi sljedbenici. Medjutim, `Ali je bio protiv neviteškog postupka i rekao je da se oni ne smiju boriti protiv neprljatelja stvaranjem poteškoca. Sticanje pobjede na taj nacin ne prilici muškarcima i nedostojno je za njega kao muslimana. Na ovaj nacin, `Ali je pokazao da su muzevnost i velikodušnost osobine uzvišenije od hrabrosti. U svojoj pjesmi Mevlana naziva `Alija Bozijim junakom (lavom) po hrabrosti, ali on kaze da niko ne moze opisati njegovu velikodušnost.

Zatim, mi nalazimo `Alija u drugacijem prizoru i drugacijoj odjeci, kada se oslobodi javnih duznosti i utone u namaz i poboznost, izgovarajuci sljedecu molitvu: "O Boze, ti si veci drug tvojim odabranim ljudima od bilo kojeg prijatelja. Ti si spremniji od bilo koga drugog da pomogneš onima koji vjeruju u tebe. Ti posmatraš najdublje misli i tajne tvojih prijatelja i onih koji te vole, ti potpuno poznaješ njihovu unutrašnjost i znanje, i znaš da njihova srca biju i ceznu za tobom."

Vi bi trebali slušati Kumejlovu dovu koja je, ustvari, `Alijeva dova i u sadrzaju ona se dize u misticke visine. Postoji nešto u njoj iza dva svijeta. To jedino pokazuje odnos iskrenog, poniznog i zaljubljenog sluge prema svetom bicu. Nacin na koji se Imam `Ali i Imam Zejnul Abidin obracaju Bogu na pocetku mjeseca ramazana pokazuje nam kakav treba da je naš prvi korak u priblizavanju Bogu, da bismo, nakon toga, vršili naše ostale duznosti prema sebi i društvu. Trebali bismo se suzdrzavati od jednostranosti.

Imam Sadik [6] je upravo pred smrt sazvao svoje rodjake i prijatelje i izrekao jednu recenicu prije nego što je udahnuo posljednji put. On je rekao:
"Naše posredovanje ne obuhvata one koji namaz uzimaju olahko."

Alijev zivot se moze podijeliti u šest faza, od kojih nas najviše iznenadjuje posljednja od njih. Prvi period je faza od njegovog rodjenja do Poslanikovog poslanstva. Drugi period je od Poslanikovog poslanstva do njegovog preseljenja u Medinu. Treci period, za razliku od druga dva, pocinje od Poslanikovog preseljenja do njegove smrti. Cetvrta faza pocinje od Poslanikove smrti do `Alijevog halifeta, period od dvadeset i pet godina. Peta faza je njegovih cetiri i po godine halifeta! A šesta, ili posljednja faza, je ona koja je trajala samo dva dana, od casa kada je primio udarac macem u glavu do njegove smrti, jer je umro smrcu mucenika.

Posljednja faza je najiznenadjujuca od svih, djeluje upravo zapanjujuce, jer `Ali pokazuje svoje savršenstvo kao ljudsko bice koje ce se suociti sa smrcu. Pošto je zadobio udarac macem, on je izrekao dvije recenice, prvu: "Uhvatite covjeka!" I drugu: "Kunem se Bogom Kabe da sam se spasio putem šehadeta (pogiblje na Bozljem putu)."

Ljekar koji se zvao Asjed bin `Amr doveden je njemu i poslije pregleda ustanovio je da je otrov ušao u `Alijevu krv. On je rekao da ne moze ništa uciniti i preporucio je da Imam nacini svoju oporuku. Kada je Umm Kulsum, Imamova kcerka, vidjela Ibn Muldzema, ona je razgovarala ljutito sa njim i pitala ga zašto je tako postupio prema njenom ocu i izrazila je nadu da ce se `Ali oporaviti. Prokleti covjek je rekao: "Nema nade, ja sam kupio ovaj mac za hiljadu dinara i platio sam još hiljadu da se umoci u otrov. Otrov je tako jak da ne samo da bi ubio tvog oca, vec bi mogao ubiti sve ljude u Kufi ukoliko bi se iskoristio protiv njih."

Oni su donijeli `Aliju mlijeko, a on je rekao ljudima oko sebe da ljubazno postupe sa ubojicom. Zatim se obratio rodbini i prijateljima rekavši: "O potomci Abdul-Muttaliba, nakon moje smrti nemojte izaci medju ljude i govoriti šta mi se dogodilo i ne optuzujte tog i tog covjeka. Ne, moj ubica je samo jedan covjek."

On je zatim rekao svom sinu Imamu Hasanu: "Moj sine, ovaj covjek je zadao tvom ocu jedan udarac macem. Poslije mene vi imate izbora ili da ga oslobodite ili da ga kaznite. Ako se opredijelite za ovo drugo, uradite to samo jednim udarcem maca, bilo da ga ubijete ili ne."

Zatim je upitao da li su covjeka nahranili i da li su sa njim dobro postupali. Ovako je on, dakle, postupao sa svojim neprijateljem i upravu zbog toga Mevlana ga u svojoj pjesmi naziva Bozijim lavom i kaze da niko ne moze opisati stepen njegove velikodušnosti.

Sve ovo pokazuje `Alijevu muzevnost i humanost. Otrov se širi sve više i više, a njegovi sljedbenici ga oplakuju jecajuci, ali pri svemu tome na njegovim usnama se vidi osmijeh kada kaze:
"Kunem se Bogom da ovo što se meni dogodilo nije neprijatno. Ova smrt i šehadet (smrt na Bozijem putu) jeste nešto za cim sam ceznuo cijelog zivota i utoliko bolje što se to dogodilo u vrijeme namaza."

Zatim se `Ali osmjehuje osmijehom koji je poznat medju Arapima. Pustinjski Arapi su imali naviku da borave tamo gdje ima trave i kada tu travu iscrpe, oni su se selili bilo gdje dalje. Po toplom vremenu oni su nocu trazili mjesto gdje mogu naci vodu. On je rekao:
"Ja sam kao zaljubljeni koji je pronašao svoju ljubljenu, ili kao covjek koji trazi vodu po tamnoj noci i koji je prepun radosti zato što je našao vodu."

U posljednjim trenucima svi su bili oko `Alijevog kreveta. Otrov je ucinio svoje i s vremena na vrljeme, `Ali je padao u komu, a kada bi otvorio oci, govorio je prisutnima. Njegove posljednje rijeci bile su zarke i cinile su govor od dvadeset tacaka, upucen prvo njegovim sinovima, Hasanu i Husejnu, a zatim njegovoj drugoj djeci i konacno svim ljudima koji mogu cuti njegove rijeci sve do Sudnjeg dana [7]

Opcenito, svako ko je osnovao filozofsku školu ima teoriju o covjekovom savršenstvu ili o savršenom covjeku. Ono što se naziva etika odnosi se na ono što treba biti, a ne na ono što jeste, i ukoliko covjek moze steci eticke kvalitete, on ce dostici vrh covjecnosti. Stanovišta razlicitih škola, vezana za pojam savršenog covjeka, mogu se rezimirati na sljedeci nacin:

1. - Jedno stanovište je ono koje zauzimaju intelektualci, koji gledaju covjeka kroz njegove mentalne kvalitete, te misle da je njegovo bice njegov um i njegova sposobnost mišljenja. Ovo je stanovište starih filozofa, ukljucujuci i Avicenu, za njih je savršen covjek bio mudrac, a njegovo savršenstvo lezi u njegovoj filozoflji. Pod teoretskom filozofijom, oni su smatrali odgovarajuca opca poimanja citavog postojanja, a to je razlicito od nauke koja znaci poimanje samo dijela postojanja.

Da bismo pokazali razliku izmedju nauke i filozofije, dajemo slijedece objašnjenje koje ce ilustrovati ovo pitanje. Mozda vi zelite saznati nešto o gradu Teheranu. Ovo znanje moze biti opce ili posebno. Urbanist moze nacrtati plan grada da bi pokazao njegove granice i podjele na razne kvartove, parkove, ulice i trgove u kojima vi ne biste mogli smjestiti svoju kucu. Neki drugi covjek moze dati detaljnije informacije o kvartovima, koje glavni inzenjer ne moze. Filozof vam daje plan i sliku cjelokupnog postojanja i pokušava da nadje njegovo porijeklo i uzrok, njegov pocetak i kraj, i njegove faze i opca nacela. Ako pitate ovog covjeka nešto o biljci, zivotinji, kamenu, zvijezdi ili suncu, on nece moci da odgovori na vaše pitanje. Za filozofa slika svijeta kao cjeline je znacajna, cak i ako detalji mogu biti nejasni ili cak nepoznati.

Za intelektualce, cilj je pronaci opcu sliku, a njegovo dostizanje je znak savršenstva, u kojem je svijet intelekta u skladu sa objektivnim svijetom. Oni su mislili da je ovo bilo moguce putem metoda rezonovanja, logike i razmišljanja. Oni su vjerovali u dva tipa filozofije:

a) teoretska filozoflja ili poimanje svijeta kakav jest
b) prakticna filozoflja, koja znaci kompletnu prevlast covjekovog intelekta nad svim njegovim strastima i duhovnim sposobnostima.

Naše knjige o etici prosudjuju o stvarima na ovoj osnovi i naša etika je sokratovska, zasnovana na intelektu. Da li vaš intelekt dominira vašom strašcu ili obrnuto? Da li vaš intelekt dominira vašom ljutnjom i strahom ili je obrnuto? Prema tome, ako mozete urediti da poimate svijet kroz rezonovanje i omoguciti vašem intelektu da vlada vama samim, tada ste vi savršen covjek. (Ovo je mišljenje intelektualaca.- op.ur.)

2. - Jedna druga škola je škola ljubavi ili gnosticizma. Ljubav podrazumijeva srcanu odanost Bogu. Za razliku od intelektualne škole koja je škola razmišljanja, a ne kretanja i u kojoj su sva kretanja intelektualna, škola ljubavi je sva kretanje, vertikalno prije nego horizontalno, iako u kasnijoj fazi ona zauzima horizontalni smjer. Najprije to je let prema gore, prema Bogu. Oni ne vjeruju u zakljucivanje i razmišljanje kao sredstvo napredovanja, upravo je duh covjekov, ono što se krece naprijed sve dok ne dodje do Boga. Ova škola napada školu intelekta i ovakvo shvatanje predstavlja osnovu jedne od najsuptilnijih rasprava u našoj literaturi, rasprave izmedju ljubavi i intelekta i oni koji su ukljuceni u ovakve rasprave i sami su vecinom gnostici koji su dali prednost ljubavi nad intelektom. Ova škola smatra inetelekt kao mali dio covjekovog postojanja i jedino kao sredstvo dok je covjekova suština u njegovom duhu koji pripada svijetu ljubavi i ne ukljucuje ništa drugo sem okrenutosti prema Bogu. Upravo zbog toga, sljedbenici ove škole, kao što je pjesnik Hafiz, više vole ljubav i opijenost tom ljubavlju nego intelekt. Njihov monoteizam je jedinstvo postojanja, koje uzima oblik apsolutne istine, jednom kada ljudsko bice dostigne taj polozaj. To znaci da savršen covjek postaje nakon svega Bog ili dio Njega. (op.ur. Ovo je stav gnostika.)

3. - Jedna druga škola misli, govori o savršenom covjeku koji nije zavisan ni od ljubavi ni od intelekta, nego je pak zavisan od moci, podrazumljevajuci pod tim silu, jacinu ili nešto slicno. U staroj Grckoj postojala je grupa mislilaca koji su se nazivali sofisti, oni su izricito tvrdili da je moc pravo, a slabost je znacila odsustvo prava. Pravda i nepravda za njih nisu imali znacenja, pošto je moc pravo, te svako ljudsko bice nastoji da doblje moc bez ikakvog uslova ili ogranicenja.

U posljednja dva vijeka, ova ideja je ozivljena od strane njemackog filozofa Nicea. On i njegovi sljedbenici smatraju da su istina, poštenje i dobrota nonsens, besmislica. Ako je jedna osoba slaba, to je njena vlastita greška i ona zasluzuje da bude pobijedjena. Nice vjeruje da su religiju izmislili slabi, a on se sam suprotstavlja religlji. Ovo je suprotno stanovištu koje je zastupao Karl Marks, kako je religlja otkrivena od strane jakih da bi se porobili slabi. Nice misli da su slabi izmislili religlju da bi ogranicili moc jakih, a propovljedanje religlje covjecanstvu postoji da bi se medju ljudima propagirale ideje kao što su plemenitost, ljubaznost, covjecnost i pravda, te da bi ovo zavelo jake dovodeci ih na ideju o potrebi smanjenja njihove moci u cilju humanosti.

On tvrdi da oni, koji kazu kako bi covjek trebalo da se bori protiv sebe, nisu u pravu, nego naprotiv da bi ego trebalo gajiti. Oni koji govore o jednakosti nisu u pravu, uvljek treba da postoje inferiorni da bi radili za superiorne kako bi im omogucili da rastu i da proizvode natcovjeka. On je protiv jednakosti polova jer je muškarac jaci pol, a zena treba da sluzi muškarcu. Prema tome, ova škola smatra da je natcovjek ili savršeni covjek isto što i jak i mocan covjek, a savršenstvo znaci moc.

Ovakve ideje su svjesno ili na drugi nacin postale preovladjujuce medju muslimanima, a ponekad mi neoprezno govorimo o zivotu kao o "prezivljavanju najspusobnljih," dok naprotiv ova fraza znaci da je odbrana prava na istinu dopustiva. Bez neceg kao što je rat nliedan sveštenik, monah ili sveštenstvo uopce ne bi moglo, u miru, da se ukljuci u molitvu u crkvama, hramovima i dzamljama, zbog toga, svi oni treba da budu zahvalni vojniku koji cini tu poboznost mogucom.

Bilo bi lijepo da covjecanstvo dostigne takav stupanj obrazovanja i savršenstva u kojem ne postoji agresija, i u kojcem ne bi bio potreban odbrambcni rat. Takvo društvo je predstavljeno u Islamu, u okviru vladavine Imama Mehdlja, imama koji se ocekuje. Receno je da ce tada i divlje zivotinje biti izmirene i da nece postojati rat i agresija.

Postoji jedna misao koja se pripisuje Imamu Husejnu, mada nlje provjereno ni njeno autorstvo, ni autenticnost. Ova recenica je postala opce prihvacena u posljednjih pedeset godina, a glasi: "Covjek treba da vodi Dzihad radi sopstvenog mišljenja." Ovakva recenica je u saglasnosti sa idejama Zapada, dok Kur´an kaze da se Dzihad mora voditi na putu prava i istine.

Uvjerenje moze biti ispravno ili pogrešno. Jedna druga škola mišljenja kaze da covjek treba imati uvjerenje i ideal za koji on mora uloziti napor bez obzira kakvo je to uvjerenje. Medutim, Kur´an kaze da ovaj napor mora biti ucinjen na putu prava, a ukoliko se uvjerenje pokaze kao pogrešno, mora se preinaciti. Cesto se borimo protiv svog vlastitog uvjerenja da bismo otkrili istinu, a zatim bi trebalo poceti borbu na putu istine. Ideja o "prezivljavanju najsposobnljih" je zasnovana na pretpostavci da je "snaga pravo", jednoj ideji preuzetoj iz Darvinove filozoflje o zivotu zivotinja i primijenjena na zivot ljudi.

Medjutim, mi ne mozemo prihvatiti tezu da su ljudska bica na istom nivou sa zivotinjama na osnovu cinjenice da je rat jedini nacin opstanka. Ako je to tako, onda šta oni mogu kazati o saradnji, jedinstvu, iskrenosti i ljubavi medju ljudskim bicima. Oni mogu reci da su ovi cinovi i osjecanja, takodjer, radi opstanka i oni su nametnuti ljudskim bicima od strane superiornog neprijatelja. Potreba je imati ove elemente da bi se suocio sa jacim neprljateljem. Dokaz ovome je cinjenica da cim se neprljatelj odstrani to jedinstvo se pretvara u razlaz dotadašnjih saveznika a razlike i neslaganja nastaju cak i kada ostanu samo dva pojedinca.

Kao što se škole intelekta i ljubavi nalaze u suprotnosti, tako se i škola moci takodjer suceljava sa onima koji preziru moc i kazu da covjekovo savršenstvo lezi u njegovoj slabosti a ne u njegovoj snazi, jer ako on ima moc on ce pokazati agresiju. Pjesnik Sa`di je napravio istu grešku govoreci:

    Ja sam mrav koji neko moze zgaziti
    Ja nisam osa koja drugima zadaje bol zaokom svojom.
    Kako mogu onda izraziti zahvalnost za ovaj blagoslov
    Ja nemam snage da ranjavam ljude." [8]

Nema razloga da covjek bude mrav ili osa. Covjek treba biti zahvalan da ima snage bez ranjava drugih. Sa`di takodjer govori o asketi koji se potucao po pecini, a kada su ga pitali zašto ne zivi u gradu medju ljudima, on je odgovorio: "ima suviše mnogo elegantnih i lijepih ljudi, a stari covjek se oblaci izobiljem cvijeca."

Sa`di takodjer izrazava suprotno stanovište u jednoj drugoj pjesmi opisujuci razlike izmedju askete i ucenog covjeka i kaze da asketa zeli da spasi svoju vlastitu kozu, dok uceni covjek pokušava da spasi covjeka koji se utapa.

Kur´an govori u suri "Jusuf" koja se ubraja u najljepše Kur´anske price o onom "koji se bori protiv zla i strpljiv je", misleci na Jusufa koji usprkos tome što ima sve mogucnosti za ispunjenje licnih zelja, upravlja sam sobom i cuva svoju cistocu. Njemu prijeti smrt ako ne bude ucestvovao u razvratu, ali on kaze:
 

    Pomozi mi protiv oka i srca,
    Jer što oko vidi, srce zeli
    Ja moram napraviti bodez sa celicnom oštricom
    Kako bih udario oko da oslobodim srce.

Ovaj pjesnik bi trebalo da pogodi svoje uši kako ne bi pozelio ono što cuje! Kakav je to primjer savršenog covjeka koji ne moze sobom upravljati ako se ne oslobodi svojih organa i udova!

Mi imamo mnogo ovakvih slabih i hrdjavih pouka u našoj knjizevnosti, ali je potrebno sjetiti se da su ljudska bica sklona tome da griješe i da idu u krajnost. Kada uporedimo druge škole mišljenja sa izvornim Islamom, mi uvidjamo da je Islam morao doci od Boga.
Sokrat se koncentriše na jedan covjekov aspekt, dok Platon, Avicena, Muhjuddin Arebi i neki strani ucenjaci naglašavaju druge zasebne aspekte. Ali svi su oni zalutali na krivi put. Ako je tako kako se u tom slucaju Poslanik moze pouzdati u svoj ljudski mozak i proizvesti tako suptilnu, naprednu i opseznu školu mišljenja? Svi ovi mislioci su djeca u poredjenju sa njim, on je njihov ucitelj koji govori posljednji i najbolje.

Postoji jedna druga škola misli o savršenom covjeku, a zasniva se na ljubavi i samoostvarenju. Ova škola datira unazad nekoliko hiljada godina i proizvela je uzvišene ideje u starim indijskim knjigama, od kojih su neke prevedene na perzijski, kao što je Upanišade. Veliki ucenjak Tabatabai´ kada je procitao ovu knjigu bio je veoma impresioniran njenim uzvišenim mislima. U ovoj školi samoostvarenje je osnova svih ljudskih dostignuca. Ovo pitanje je izrazeno od strane Sokrata i mnogih poslanika kao i Poslanika Islama. Ova škola se koncentriše samo na jedno pitanje. Gandljeva zbirka eseja i pisama pod nazivom "Ovoje moje vjeravanje" je suptilna knjiga u kojoj se kaze: "Ja sam proucavanjem Upanišade otkrio tri nacela koji su bili moj vodic u zivotu a prvi od njih, postoji samo jedna istina, a to je poznavati svoje sopstveno ja. Ovo je stvar na osnovu koje on kritikuje Zapad i kaze da su oni koji zive na Zapadu shvatili zivot, ali nisu spoznali sebe. Iz toga razloga oni su donijeli nesrecu sebi i svijetu.

Drugo, onaj koji razumije sebe, razumjet ce i Boga i ostale. Trece, postoji samo jedna snaga, snaga vladanja sobom. Ako covjek moze vladati sobom, njemu je moguce da ovlada svim ostalim stvarima. Gandi takodjer kaze da postoji jedna dobrota a to je da zeliš drugima ono što zeliš za sebe. Indijska filozofija se zasniva na samoostvarenju, kontemplaclji, samoprijegoru i otkrivanju stvarnosti, koja za uzvrat proizvodi ljubav.

U savremenom dobu, tj. u posljednja tri stoljeca, pojavio se izvjestan broj škola misljenja koje imaju socijalnu tendenciju. Jedna škola smatra savršenog covjeka kao besklasnog pojedinca i vjeruje da pripadanje klasi, posebno visokoj klasi, predstavlja znak da je takav pojedinac nesavršen, a savršenstvo znaci jednakost sa drugima. Druga škola, kao egzistencijalizam, naglašava slobodu, društvenu svijest i odgovornosti. Jedna druga škola slaze se sa ovom, ali kaze da biti brz na odgovoru predstavlja uslov za ovaj stav.

Jedna druga škola, opet, vjeruje u uzivanje, škola koja je, donekle, zatvorena za školu moci. Ona kaze da covjek treba dostici maksimalnu prednost iz blagostanja stvaranja kako bi postigao savršenstvo. Oni koji smatraju znanje vrhom savršenstva zele to znanje, kako bi upoznali prirodu i zavladali njome, da bi ona sluzila covjecanstvu. Prema tome, za njih je znanje sredstvo, a ne cilj. Ovi ljudi pripadaju školi maksimalnog uzivanja.

Ovo su bila razlicita stanovišta koja su izrazena o savršenom covjeku, i mi cemo opširno opisati stanovišta Islama u vezi sa ovim, te pokazati relativnu vrljednost intelekta, moci, društvenih odgovornosti i dr. u Islamu. Drugi oblik iskazivanja covjekovog savršenstva jeste nacin na koji se on suocava sa smrcu, jer misao i strah od smrti u covjeku predstavljaju slabu tacku, zadajuci mu mnogo jada, kao i podnošenje mnogih podlosti.

Ako nema straha od smrti, cijeli zivot ce se izmljeniti, preinaciti. Postoji veliki broj ljudi koji se suocavaju sa smrcu hrabro, ponekad je traze veselo i sa osmljehom, ne smrt kao samoubistvo, nego smrt koja sluzi da se dostigne ono što oni osjecaju kao svoju misiju i odgovornost. Samoubistvo znaci izbjegavanje odgovornosti, dok smrt zbog duznosti predstavlja srecu. Ova vrsta smrti je dobrodošla jedino odabranim za koje smrt nije ništa drugo nego promjena stanovanja, ili kao što Imam Husejn a.s. kaze:
Toje prelaz preko mosta da bi se dostiglo mjesto koje je nepojmljivo."
Prica se da je na usnama Imama Husejna a.s., kada su mu odrubili glavu, ostao osmijeh.

Ovakvi ljudi imaju, kako veliku moc privlacenja, tako i odbijanja. Oni imaju vrlo odane prljatelje, ali i zle neprljatelje koji se svjesno suprotstavljaju onome što je pravo. Plemeniti imami Islama bili su savršeni ljudi i predstavljali su model za društvo u kojem su zivjeli.

Prema tome, covjek je jedino bice koje moze razdvojiti sopstveno ja od sebe licno, dok, kamenje, biljke i ostala ziva bica nisu sposobna da otklone od sebe kvalitete koji su im dati pri stvaranju. Ali covjek treba steci svoju covjecnost koja nema nikakve veze sa njegovim biološkim aspektima. Kao što Sa`di o tome kaze:

    "Covjekovo tijelo je oplemenjeno njegovom dušom
    I ovaj fini dio nije znak covjecnosti."

To što je covjek rodjen kao ljudsko bice ne cini ga covjecnim. On ima mogucnost da bude human na isti nacin, kao što ima mogucnost da bude ucen. Ova covjecnost nam ne moze biti pokazana od strane biologa ili ljekara. To je nešto što ne mogu poreci cak i najmaterijalisticklje skole mišljenja, a ipak nema materijalnih mjerila za to.

Mi pocinjemo ovo razmatranje analizom škole intelekta. Shodno starim filozofima, suština covjeka je njegov intelekt. Kao što covjekovo tijelo nije dio njegove licnosti, njegove duhovne i psihološke osobenosti takodjer nisu dio njegove stvarne licnosti. Jedino njegova moc mišljenja jeste mjera te licnosti. Ono što on vidi nije ništa drugo nego orudje i sredstvo za njegovu misao, takve su njegove zelje. Savršen covjek je onaj koji je dostigao savršenstvo u razmišljanju i shvatio svijet postojanja takav kakav je. Shodno njegovoj školi intelekt je sposoban da raspoznaje realnost svijeta i moze poput ogledala istinski odraziti tu realnost u sebi.
Islamski filozofi koji prihvataju ovo stanovište vjeruju da je ovo upravo ono što islamska vjera koja je objavljena u Kur´anu, znaci. Za njih to znaci razumijevanje univerzuma, njegovog porijekla i razvoja, njegovog sistema, smjera njegovog povratka, vjerovanja u Boga i meleke kao nivoa postojanja, vjera u svijet kao stvorenu stvar, vjera u ideju da Bog nije prepustio svijet samom sebi, nego ga vodi preko vjerovjesnika, te vjera u cinjenicu da je sve došlo od Boga i da se vraca njemu, zapravo prozivljenje, Ovi filozofi smatraju da je filozofsko rasudjivanje i opce rasudjivanje, a da je naucno predstavlja djelimicno rasudjivanje.

Škole koje su se suprotstavile intelektualnoj školi su Iluminacionisti ili Platonski filozofi, te gnostici i škola ljubavi, kao i škula tradicije i povijesti. U savremenom dobu i u posljednja cetiri stoljeca škola osjecaja podigla se protiv škole intelekta, i ona tvrdi da je intelekt u sluzbi cula i da moze samo koristiti proizvode ovih cula, poput tvornice koja preradjuje sirovine u izvjesne supstance ili predmete. Ipak, intelektualna škola zadrzava svoj stav naspram raznih napada

Razmotrimo školu intelekta sa stanovišta Islama. Prva tacka je nepobitnost i autenticnost intelektualnog razumijevanja. Mnoge škole poricu ovu nepobitnost u pogledu intelekta. Medjutim, u islamskim izvorima mi nailazimo na izuzetnu podršku intelektu koja se ne moze zapaziti ni u jednoj drugoj religiji. Ako uporedite Islam sa Hriscanstvom vidjet cete da Hrišcanstvo ne daje intelektu pravo da se miješa u pitanja vezana za vjeru, a duznost svakog vjerskog slozbenika je da provjeri svako mišljenje i zakljucak o pitanjima vjere.

Nasuprot tome Islam zastupa misljenje da ništa, sem intelekta, nema prava da se miješa u vjeru. Na primjer kada vas pitaju kako ste došli do toga da vjerujete u prvo nacelo, a koje znaci monoteizam, vaš odgovor mora jedino biti taj da se to dogodilo preko intelekta. Ako se vaš razlog zasniva na imitiranju starijih, ili na tome da slijedite primjer ostalih, takvo uvjerenje nije prihvatljivo, i ono bi trebalo da dodje jedino putem zakljucivanja.

Kur´an stalno govori o razumu. Povijest i tradicija takodjer smatraju da je intelekt od velike vaznosti, i to tako mnogo da je prvo poglavlje ovakvih knjiga posveceno intelektu. Imam Musa ibn Dza´fer a.s. [9] kaze: "Bog je poslao covjeku dva znaka, unutarnji a to je covjekov intelekt i vanjski a to je poslanik odnosno to su oni ljudi koji su poslani da vode ljudska bica [10]

Ovi znaci se medjusobno dopunjavaju i bez njih covjek ne moze dostici srecu. Ponekad se kaze da je san mudrog covjeka vrijedniji od molitve neznalice i susprezanje mudrog covjeka od obavljanja posta, bolje je od obavljanja posta od strane neznalice i stajanje mudrog covjeka je mudrije nego kretanje neznalice
Nijedan poslanik nije odredjen od Boga prije nego što mu je Bog dao visoku inteligenciju. Mi smatramo našeg Poslanika kao Bozansku mudrost a to je u suprotnosti sa hrišcanskim vjerovanjem prema kojem su intelekt i vjera potpuno razdvojeni.

Sa stanovišta filozofa, suština covjeka je njegov intelekt i sve druge stvari, kao cula, pamcenje, mašta, talenti i sposobnosti jesu orudja i sredstva tog intelekta. Islam ne prihvata ovakvo stajalište vec kaze da je intelekt jedna od grana covjekovog postojanja ali ne i cijelo postojanje.

Ideja filozofa, koji izjavljuju da je vjera ogranicena samo na razumijevanje ne odgovara onome što Islam kaze. U Islamu je vjera realnost, ona je viša od pukog razumijevanja. Ona je takodjer naklonost, pokornost, odanost, poniznost i ljubav.

Astrolog poznaje zvijezde, ali on nema ljubavi i naklonosti prema njima. Mineralog ne mora imati obavezno osjecanje privrzenosti za rude i minerale. Covjek moze imati znanje o necemu, a ne mora to voljeti.

U politici veoma cesto covjek zna svog neprljatelja bolje nego sebe. Na primjer, u Izraelu mogu biti pojedinci koji znaju Arape i muslimane bolje nego što Arapi i muslimani poznaju sami sebe. Na isti nacin, u Egiptu ili Arabiji, mogu se nalaziti specijalisti o Izraelu.

Ali, da li ovi strucnjaci imaju naklunust i ljubav prema zemlji koju proucavaju? Veoma cesto ovo znanje je spojeno sa mrznjom [11]

Kur´an daje najbolje primjere onih koji poznaju Boga, Vjerovjesnika i osnovne principe vjere, a ipak su pagani i nevjernici. Zar šejtan ne poznaje Boga, a ipak djeluje protiv Boga? On poznaje Boga bolje od bilo kojeg bica i obozavao Ga je hiljadama godina. Zar nlje bio melek hiljadama godina u društvu drugih meleka? On poznaje, takodjer i poslanike i sasvim je svjestan prozivljenja i onoga što nastupa posllje toga. A ipak Kur´an ga naziva nevjernikom (Kur´an 38:74). Ako bi ono što filozofi kazu o shvatanju bilo istina, šejtan bi tada bio vrhunski vjernik. Ali, on to nije i suprotstavlja se istini koju poznaje tako dobro.

Kur´an kaze:
 

1. - Intelekt je osnova, njegove opazanja su pouzdana, on moze obezbijediti pravo znanje.
2. - In