|
Bismilahir
Rahmanir Rahim
Reci:
"Netrazim za ovo nikakvu drugu nagradu od vas,
osim paznje rodbinske..."
Sura 42:23
Knjiga,
ciji prijevod imate prijed sobom, objavljena je radi
upoznavanja citalaca sa opštim temama u vezi sa šhitskom
religijom. U stvari, ova knjiga je rezultat
istrazivanja istorijskih dokumenata o islamu, koji
sadrze podatke i analiziraju šhitsku religiju. Ona
ima svoju posebnost. Zasnovana je na istorijskim
podacima i doHumentima sunita i šhita. Ovo
proucavanje ne zahtjeva da istrazivaci ovu knjigu
uzimaju za jedino dijelo koje je objavljeno u ovoj
sferi i ne zabranjuje im da tragaju za novim
istorijskim dokazima i doHumentima, niti nalaze da se
zadovolje ovim postojecim saznanjima. Objavljivanje
ovakvih knjiga je tek pocetak rada i puta na
proucavanju islamskih istorijskih tema. U našoj
epohi, koju klevetaju i proklinju neprijatelji i
neupuceni protivnici u svojim knjigama i casopisima,
pokušavajuci da sve više objave i utroše praznih
rjeci i uzaludnih prica, šta je duznost istinskih
sljedbenika i nasljednika hazrati Alija (A.S.)? Bez
sumnje, klevetanje i proklinjanje je ispod casti ove
grupe, ciji ucitelj ne voli da njeni pripadnici
prljaju svoja usta. I njihov imam Sadik (A.S.),
takodje, trazi od njih da svojim djelima i ponašanjem
budu primjer, da svijet vidi kakvi su ljudi oni koji
su vaspitani u školi Ahl-i Bejti. Po jednom predanju,
imam Sadik (A.S.) kaze: "Ako jedan od vas bude
cestit, ispunjava amanet i ljepo se ophodi sa ljudima,
i ako se za njega kaze da je šhit Dzaferi, mi cemo
biti srecni i zadovoljni. Tada ce se govoriti da je
ovakvo vaspitanje rezultat odgoja Dzafera, a ako bude
suprotno, ruzno i sramotno postupanje, bice pripisano
nama ..."
ovdje se postavlja pitanje kakva je, u prisustvu
ovakvih humanih i mirotvorskih ucenja, naša
odgovornost prema ljudima koji stvaraju razdor, i
prema slicnim ljudima? I, kako se mi moramo ponašati
prema njima?
Nema sumnje da je izlivanje otrova i neobjektivnost od
strane ovakvih ljudi u prošlosti, i sada, uzrokovalo
da šhiti u javnom mnenju sunita budu ljudi lišeni
logike, i da ih cak neuki ljudi smatraju nevjernicima,
ili otpadnicima, sa ciljem da se ove dvije zajednice,
šhitska i sunitska, sve više udalje. I da na kraju,
kolonizatori i njihove sluge mogu da koriste situaciju
i da još više razbuktavaju plamen razlika i da
uvijek samo oni vladaju. Da, u pogledu ovog ne postoje
bilo kakve sumnje. Ali, šta treba uciniti? Po našem
mišljenju, umjesto rjeciprociteta, potrebno je
uciniti suštinski korak. Mi, nasuprot ovoj situaciji,
mozemo da objavljujemo istinu, i da na razlicitim
jezicima na svijetskom nivou, i sa potpuno naucnih,
istrazivackih i istorijskih pozicija predstavimo šhite
onakvim kakvi jesu, a ne onakvim kakvim ih obicni
ljudi vide, da prakticno dokazujemo iskrivljene
stavove neobjektivnih ljudi. Ne moze se stvarati
razdor izmedju muslimana koji vjeruju u nacjelo
jedinstva.
U principu, kada covjek vjeruje u ispravnost i
istinitost svoje logike i ucenja, zašto je potrebno
da kleveta? I zašto mora da se sluzi niskim i
djetinjastim radnjama koje su ispod casti jednog savršenog
muslimana, i da daje povoda neprijatelju? Ako govornik
ili pisac nemaju manjkavosti u naucnom pristupu,
tezice ka logickom saznanju. Pravilna spoznaja je u
tome da, posle oslanjanja na relevantna dijela
protivnicke strane, raspravljamo i sudimo na sasvim
naucnim i istrazivackim osnovama o relevantnim
pitanjima.
U suštini, moze se rjeci da je, posle reformatorskih
pokreta za ujedinjenje sejida Dzumal-e-Dine Asa
Abadija, neumornog i hrabrog šhita, i šejha
Mohammada Abodia, dalekovidan al-Azhar pokret
priblizavanja izmedju islamskih religija jedan od
najblistavijih i najvrijednijih reformatorskih i
ujedinjujucih pokreta savremene islamske istorije,
koji je mogao da uz odobravanje visoko poštovanih šhitskih
mardza i dalekovidih licnosti sunita, i takticnosti
njegovih visoko uvazenih osnivaca, osvoji srce
predrasuda epohe neznanja, stekne uspjeh i bude
prekretnica u istoriji odnosa muslimana i islamskih
zajednica. Srecom, svijet islama polako shvata ovu
istinu i daje potvrdu ideji šhitskih mardza o
priblizavanju islamskih religija. Šejh Mahmoud Šaltut,
veliki šejh al-Azhra, je svojom istorijskom fetvom
(vjerskom presudom), zasnovanom na šhitskoj religiji,
i u skladu sa njom istakao ovu istinu i o potpunom
vjerskom jedinstvu šhita i sunita obavijestio cio
svijet.
Naravno, po našem mišljenju, priblizavanje znaci
upoznavanje i pravilnu potvrdu šhitskih principa i
stvarnog mišljenja sunita, a ne naklonost ka drugoj
religiji. Drugim rjecima, priblizavanje, ocuvanje i
islamsko bratstvo ne znace da cemo mi odustati od svog
mišljenja. Ne, nikada. Ovo je jedna rasprostranjena
sofisticka zabluda. Priblizavanje znaci da mi ocuvamo
naše principijelno mišljenje i da nastojimo na
njegovom logicnom i ispravnom širenju, bez izazivanja
osjecanja i negativnih reakcija u njegovom toku. Ako
mi razmišljamo principijelno i logicno, nikad necemo
dati povod drugima, ali, istinu kakva jeste moramo
rjeci.
Veliki alim, rahmetli šejh Abdol-Hasan-e-Amini je,
takodje, u svom poznatom djelu dosljedno podrzao
islamsko jedinstvo i jasno napisao da naucna i
verbalna rasprava nikada ne moze i ne smije da stvori
prijetnju islamskom jedinstvu.
U uvodu petog toma Al-Gadira nalazimo: "Mišljenja
i stanovišta o religijama su slobodna i nikada ne
prijekidaju lanac islamskog jedinstva o kome u Kur'anu
piše: "Svi vjernici su braca" i ako njihova
naucna i usmjena rasprava dostigne, u pogledu
karakteristika, do nivoa predaka, ona ne smije da
remeti jedinstvo.
Mi na prostorima zemalja islamskog svijeta, bez obzira
na razlike koje imamo u pogledu sporednih principa,
imamo jednu cjelovitu zajednicu, a ona se zasniva na
vjerovanju u Boga i Bozijeg poslanika (S.A.). U nama
je jedan duh i jedan sentiment, i to je duh islama i
pojam cistote. Mi svi zivimo pod barjakom istine i vršimo
svoju duznost pod vodjstvom Kur'ana i poslanstva uzvišenog
poslanika (S.A.). Naša poruka je: "Allahu je
prava vjera - islam" naša poruka je, takodje, i:
"Nema drugog boga osim jedinog Allaha i Muhammed
je Boziji Poslanik.
Mi pripadamo hezbu Allaha i zaštitnici smo Njegovi.
Hazreti rahmetli imam Homeini, obracajuci se muftiji
grada Rašta i dzematu Gilana na dan 23. 10. 1360.
kaze:
"Jedinstvo je ono što se prijeporucuje u
Kur'anu.
Imami (A.S.) su pozivali muslimane na to, i u
principu, poziv u islam je poziv na jedinstvo. U tom
smislu, svi se okupljaju oko imena islama. Ali, kao što
znate, nisu dozvolili da se ovo jedinstvo ostvari.
Narocito su se u posljednjim vijekovima raspirivale
razlike, jer su njihovi eksperti razumjeli da, ako se
velika islamska zajednica zblizi medju sobom, onda
nijedna sila nece moci da joj se suprotstavi i da
vlada nad njom. Njihov jedini put je bio taj da radi
ostvarivanja svojih vitalnih ciljeva stvaraju razdor
izmedju svih grupa."
Takodje, on je u poruci povodom hadza na dan 15. 06.
1360. godine (nakon hidzre) rekao:
"Plan razdora medju islamskim religijama je
jedan od zlocina koji je ucinjen od strane velikih
sila. One koriste razdor medju muslimanima. One su
zvanicnici koji ne poznaju Boga. Medju njima su i
ispovednici krunisanih glava, koji su gori od kraljeva
i koji svakodnevno pruzaju svoj doprinos u tom smjeru
i daju svoje izjave u svakoj situaciji, a sve u nadi
da sruše osnove jedinstva medju muslimanima, oni
predstavljaju nove i nove planove za stvaranje
razdora.
Profesor alim Tabatabai o ovome piše
"... sloga ili islamsko priblizavanje, nema
sumnje u njegovu prijednost u logicnom i racionalnom
smislu. Naravno, razjedinjavajuci faktori su, koliko
god su mogli, odvojili jedan od drugoga ova dva velika
islamska tabora, ali se uvijek mora imati na umu
istina da su razlike izmedju ova dva tabora u
sporednim principima i da medju njima nema razlike u
principima vjere i da su cak saglasni u pogledu
znacajnih sporednih principa kao što su namaz, post,
hadz, dzihad, itd., i da svi vjeruju u Kur'an i Kabu.
Jedan od rezultata naucne aktivnosti je sacinjavanje
zbirke komentara Kur'ana u dvadeset tomova, što je na
pocetku, kada je objavljeno pet tomova, uzrokovalo
pojavu jednog pokreta u svijetu islama. Ova zbirka ne
obuhvata samo literarne komentare i jednostavna objašnjenja
znacenja ajeta. Alim Tabatabai je u ovom velikom
djelu, povodom razlicitih rasprava, koje su neophodne
islamskoj zajednici, pod slobodno izabranim naslovima
raspravljao i trazio pomoc od kuranskih ajeta.
Na ovom mjestu je neophodno navesti i neke rijecenice
rahmetli mucenika Motaharija:
"cio Tafsir Al-Mizan (Odmjereni komentar) nije
napisan mišlju. Mislim da mnogo toga potice iz
nevidljivih inspiracija. Suocio sam se sa manjim
problemima u islamskim i vjerskim pitanjima u pogledu
kojih nisam našao kljuc za rješavanje. U Tafsir al-Mizanu
rahmetli profesor Tabatabai je, pored poduka u
komentarisanju Kur'ana, raspravljao o društvenim
pitanjima sa kojima naše društvo mora da se upozna i
za cije rješavanje mora da koristi autenticni
islamski doHument. Ova knjiga je postala izvor za
istrazivanje o vjerskim pitanjima, kulturi u društvu,
ekonomiji, politici, istoriji i drugim aspektima
ljudskog djelovanja, islamskim govornicima i piscima.
Oni za rješavanje tih pitanja koriste alimove upute.
To znaci da je Tafsir Al-Mizan bio kljuc za rješavanje
svih kulturnih, vjerskih i društvenih pitanja, koji
je napredovao na putu usavršavanja.
U tom je smislu ova knjiga jedan iskren pokušaj i mi
objavljivanjem ovakvog dijela ne samo što
predstavljamo šhitsku zajednicu svijetu sunita, nego
i zednom savremenom svijetu, da bi objektivni ljudi
sudili o nama, kao i oni koji se sluze besmislicama.
Jasno je da je sam ovaj rad korak ka poznavanju i
upoznavanju šhita, kao i da pokazuje istinu na osnovu
neospornih dokumenata koji u vecini pripadaju braci
sunitima.
Pojedini
od tih sunitskih izvora, upotrebljenih u ovoj knjizi,
su:
Istorija Tabarija, Muhammad ibn-Dzariri Tabari,
Istorija kalifata, Siuti,
Istorija Jakubija, Jakubi,
Karakteristike Nisajia, Nisai,
Zapaljive munje (Al-Savzeg-Al-Muhtarage): Ibne Hadzar,
Halabitsko ponašanje, Halabi, Ibne-Hišamsko ponašanje,
Ibne Hišam,
Izvorni Buhari (Sahih Buhari), Muhamad Ismail Buhari,
Biseri proze, Siuti,
Karakteristike Ibne Davuda Sulejmana, Ibne Abi-Davud,
Karakteristike Ibne Madzada, Muhammad-Ibne Madzad
Gazvini,
Komentar Nehdzu-l Belaga, Ibne Abi'l Hadid,
Nacije i pcela, Šahrestani,
Polozaj Hanbala, Ahmad Hanbal, Mugatel al-Talibin, Abu
Faradz Isfahani,
Muravedz-Al-Mazheb, Masudi,
Tabagati Kubra (Visoki stupanj), Ibne Saad,
Al-Kamil-Fi-Al Tarih, Ibne Asir,
Vafijat -Al-Ajan, Ibne Helkam.
Izvorno
dijelo je nastalo na persijskom, i prvobitno je
prevedeno na engleski, što se neminovno odrazava na
sadrzaj.
Radi ostvarenja dobre saradnje, otklanjanja
neosnovanog pesimizma i neutralisanja propagande
neobjektivnih ljudi, vrata raspravi i naucnom
istrazivanju moraju uvijek biti otvorena. U ovoj sferi
se mora ulagati trud da bi se uskratila prilika onim
osobama koje zele da objavljivanjem nekorektnih izjava
udare na islamsko jedinstvo.
Va-salamun alejHum va-rahmatullah-i-va-barakatuh
U
ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
PREDGOVOR
Proucavanje šhizma
Bez
obzira na ogroman broj podataka i brojnih cinjenicnih
detalja, prikupljenih u toku prošlog vijeka na polju
orijentalizma i uporedne religije od strane
zapadnjacke nauke, još uvijek postoje mnoge praznine
u saznanjima o razlicitim religijama svijeta, cak i u
nivou istorijskih cinjenica. Štaviše, do nedavno je
vecina proucavanja, sprovedenih u ovim oblastima,
patila od nedostatka metafizickog pristupa i
simpatetickog posmatranja. Neki od najuocljivijih
propusta u zapadnjackom proucavanju religije istoka, i
posebno islama, javili su se u slucaju šhizma. Do
sada je šhizmu pridavano malo vaznosti, a kada je
raspravljano o njemu davan mu je sporedni i periferni
znacaj religijsko-politicke "sekte",
heterodoksije, ili jeresi. Otuda je njegov znacaj,
podjednako u prošlosti i u sadašnjosti, umanjivan
mnogo više nego što bi objektivno i korektno
proucavanje opravdalo.
Ovaj rad napisan je u nadi da djelimicno nadoknadi
pomanjkanje pristupacnog i pouzdanog dijela na temu šhizma,
pisanog na engleskom jeziku. Ovo je prvo dijelo iz
serije knjiga osmišljenih da podrucju engleskog
govornog jezika prezentiraju tacne informacije o šhizmu
preko prijevoda dijela autenticnih šhitskih eksperata
i pojedinih tradicionalnih izvora koji, uporedo sa
Kur'anom, cine temelje šhitskog islama. Namjera
serije je da šhizam predstavi kao aktuelnu stvarnost,
kakva je bila i jeste, podjednako sa svog naucnog i sa
istorijskog aspekta. Tako mozemo otkriti cak novu
dimenziju islamske tradicije i bogatstvo islamskog
otkrovenja, u njegovom istorijskom izdanju, uciniti
dostupnim saznanju.
Ovakav zadatak je, u svakom slucaju, posebno teško
sprovesti u pogledu evropskog jezika i za prijetezno
nemuslimansku citalacku publiku, obzirom na cinjenicu
da objašnjavanje šhizma i razloga njegovog nastanka
uzrokuje trenutno otvaranje rasprave sa sunitskim
islamom. Problemi koji na taj nacin nastaju, jedan za
drugim, ukoliko se prikazu bez dovoljno oprijeznosti i
bez obracanja paznje na citalacku publiku kojoj se
obracamo, mogu samo štetiti simpateticnom
razumjevanju samog islama. U tradicionalnoj islamskoj
atmosferi, gde su vjera i otkrovenje prirodno vrlo
jaki, sunitsko-šhitska polemika koja se vodi vec više
od trinaest vijekova, i koja je postala pogotovo naglašena
od vrijemena otomansko-safavidskog sukoba, iz peroda
desetog / šesnaestog vijeka, nije nikada rezultirala
u odbacivanje islama sa bilo koje strane. Na isti
nacin, gorke srednjovijekovne teološke rasprave medju
razlicitim hrišcanskim crkvama i školama nisu nikada
uzrokovale da neko napusti hrišcanstvo kao takvo, jer
je doba objelezavala vjera. Ali, kada je hrišcanstvo
moralo biti predstavljeno muslimanima, zapocinjuci sa
potpunim objašnjenjima o onome što (neka je
dozvoljeno da kazemo) razdvaja katolicke i pravoslavne
crkve, i o svemu što su teolozi jedne grupe napisali
protiv druge, utjecaj na muslimansko shvatanje same
hrišcanske religije mogao je biti samo negativan. U
stvari, musliman bi se mogao zapitati kako je bilo ko
mogao ostati hrišcaninom, ili kako je crkva opstala
uprkos svim tim podjelama i kontroverznostima. lako su
podjele u okviru islama daleko malobrojnije od onih u
hrišcanstvu, mogao bi se ocekivati isti ucinak kada
se zapadni citalac suoci sa šhitsko-sunitskom
polemikom. Ove suprotnosti bi mogao sagledati citalac
sa strane, i bez vjere u sam islam, koji je obuhvatio
svu ovu raspravu od njenog pocetka i koji ju je
opskrbio svojim tradicionalnim kontekstom, kao i sa
podrškom i zaštitom sljedbenika sa obe strane.
Uprkos ovoj teškoci, šhizam, u svakom slucaju, nuzno
mora biti proucavan iz svog sopstvenog ugla, kao i u
okviru osnovnog modela islama. Ovakav zadatak je
neophodan prije svega zato što šhizam postoji u
jednoj vaznoj istorijskoj stvarnosti u okviru islama,
i otuda mora biti proucavan kao jedna objektivna
religiozna cinjenica. Drugo, upravo napadi protiv
islama i njegovog jedinstva, cinjeni od strane
pojedinih zapadnih autora (koji ukazuju na šhitsko-sunitsku
podjelu i cesto propuštaju da se sjete slicnih
podjela u okviru bilo koje druge svijetske religije)
zahtjevaju detaljno i istovremeno autenticno
proucavanje šhizma u okviru cjelokupnog konteksta
islama. Ukoliko takav zahtjev ne bi postojao, tada ne
bi bilo neophodno prezentirati svijetu izvan islama
sve polemicke argumente koji razdvajaju sunizam i šhizam.
Ovo je pogotovo tacno ako se ima u vidu vrijeme kada
mnogi medju sunitskim i šhitskim ulema pokušavaju da
na svaki moguci nacin izbjegnu konfrontiranje medju
sobom radi ocuvanja jedinstva islama u sekularizovanom
svijetu koji prijeti islamu podjednako spolja i
iznutra.
Stav ove grupe ulema podsjeca, naravno, na eHumenizam
medju religijama, i takodje, u datoj vjeri, što se
danas na zapadu vrlo cesto raspravlja. Najcešce,
ljudi u ovim eHumenskim pokretima tragaju za
zajednickim imeniocem koji, u odredjenim slucajevima,
zrtvuje Bozanski utvrdjene kvalitativne razlike za
ljubav cisto ljudskog i cesto kvantitativnog
egalitarizma. U takvim slucajevima, takozvane "eHumenske"
snage u pitanju nisu više od skrivenih oblika
sekularizma i humanizma, koji su zahvatili zapad u
vrijeme renesanse i koji su na svoj sopstveni nacin
stvorili religiozne podjele unutar hrišcanstva. Ova
vrsta eHumenizma, ciji skriveni motiv je mnogo više
svjetovni nego religiozni, ide ruku pod ruku sa vrstom
milosrdja koje je spremno da se odrekne Bozije ljubavi
za ljubav susjeda i koje u stvari insistira na ljubavi
prema susjedu uprkos potpunom nedostatku Bozije i uzvišene
ljubavi. Mentalitet koji zastupa ovu vrstu "milosrdja"
dopušta još jedan primjer gubitka transcedentalne
dimenzije i svodjenja svih stvari na cisto svjetovne.
Postoji još jedna manifestacija sekularnog karaktera
modernizma, koja je u ovom slucaju prodrla u vrhovnu
hrišcansku vrijednost milosrdja i do mjere u kojoj je
bila uspješna, lišava ovu vrlinu svakog duhovnog
znacenja.
Sa stanovišta ove vrste eHumenskog mentaliteta,
pozitivno izrazavanje o vjerskim razlikama, ili o
razlicitim ortodoksnim školama u okviru jedne
religije, je slicno zavodjenju covjeka i njegove nade
za spasenjem i mirom. Sekularni i humanisticki
eHumenizam ove vrste ne uspjeva da sagleda da pravi
mir ili spasenje leze u jedinstvu kroz Bozanski
zapovjedene razlike, a ne u njegovom odbacivanju, i da
su raznolikosti religija i, takodje, ortodoksnih škola
u okviru svake religije znaci Bozanske samilosti, koja
tezi da prenese Bozansku poruku ljudima koji posjeduju
razlicite duhovne i psihološke kvalitete. Pravi
eHumenizam bi bio duboko traganje za jedinstvom koje
blista kroz ove vrlo spoljašnje razlike. I u okviru
svake religije, pravi eHumenizam bi uvazavao druge
ortodoksne škole i ipak bi ostao vjeran svakom
aspektu tradicionalnih temelja škole koja je u
pitanju. Bilo bi manje štetno suprotstavljati se
drugim religijama, kao što su cinili mnogi vjerski
strucnjaci u toku istorije, nego biti spreman na uništenje
osnovnih aspekata svoje sopstvene religije radi
postizanja zajednickog imenitelja sa drugom grupom
ljudi od kojih se zahtjeva da pretrpe iste gubitke.
Blago receno, savez religija ne moze garantovati
vjerski mir, više nego što je Liga naroda
garantovala politicki mir.
Razlicite religije su bile neophodne u dugoj istoriji
ljudskog društva, jer su postojala razlicita "covjecanstva",
ili ljudske zajednice na zemlji. Postojali su
razliciti recipijenti Bozanske poruke, postojalo je više
od jednog eha Bozanske rjeci. Bog je rekao
"Ja" svakom od ovih "covjecanstava",
ili zajednica, otuda i mnoštvo religija.[1] Takodje, u okviru svake religije, pogotovu u okviru onih
koje su namjenjene mnogobrojnim etnickim grupama,
razlicite ortodoksne interprijetacije tradicije i
Bozanske poruke bile su neophodne da bi garantovale
integraciju razlicitih psiholoških i etnickih grupa u
jedinstvenu duhovnu perspektivu. Teško je zamisliti
kako bi ljudi sa Dalekog istoka postali budisti bez
mahajanske škole, ili pojedini od istocnih naroda
muslimani bez šhizma. Postojanje takvih razlika u
religijskoj tradiciji ne protivurjeci njenom unutrašnjem
jedinstvu i transcedentalnosti. Prije, to je bio nacin
postizanja duhovnog jedinstva u svijetu raznolikih
kulturnih i etickih osnova.
Naravno, kako se egzotericna vjerska perspektiva
oslanja na spoljne forme, to u svakoj religiji naginje
ka cinjenju svoje sopstvene interprijetacije jedinom
interprijetacijom. Zato posebna škola u bilo kojoj
religiji bira jedan aspekat vjere i prijanja uz taj
aspekt tako silno da zaboravlja, ili cak osporava sve
ostale aspekte. Samo na esotericnom nivou religijskog
iskustva moze biti razumjevanja nasljedjenog
ogranicenja vezanosti samo za jedan aspekt sveukupne
istine. Samo na esotericnom nivou svaka religiozna
tvrdnja moze biti postavljena ispravno, tako da ne uništi
uzvišeno jednstvo, koje je iznad, i koje je još
uvijek nastanjeno u spoljnim oblicima i
oprijedeljenjima na posebne religije ili religiozne škole.
Šhizam bi u islamu morao biti proucavan u ovom
svijetlu: kao potvrda posebnih dimenzija islama, koje
su glavne, i ustvari, prihvacene od strane šhita da
bi islam bio to što jeste. To nije pokret koji je na
bilo koji nacin uništio jedinstvo islama, vec pokret
koji je doprineo bogatstvu istorijskog razvoja i širenju
kur'anske poruke. I uprkos svojoj iskljucivosti, on u
svojim oblicima sadrzi jedinstvo koje objedinjuje sve
aspekte islama. Poput sunizma, sufizma i drugog što
je originalno iransko, šhizam je sadrzan kao klica još
u casnom Kur'anu i u najranijim manifestacijama
otkrovenja, i pripada ukupnosti islamske
pravovjernosti. [2]
Štaviše, tezeci ka poniranju u duh pravog eHumenizma
u gornjem smislu, što danas zagovaraju i sunitski i
šhitski religiozni strucnjaci, šhizam i sunizam ne
smiju prestati da budu ono što jesu i što su uvijek
bili. Zato šhizam mora biti predstavljen u svojoj
potpunosti, cak i u onim aspektima koji su suprotni
sunitskim interprijetacijama izvjesnih dogadjaja iz
islamske istorije, koji su u svakom slucaju otvoreni
za razlicite interprijetacije. Sunizam i šhizam
moraju, prije svega, ostati vjerni sebi i svojim
tradicionalnim temeljima, prije nego što se upuste u
rasprave u ime islama, ili još uopštenije govoreci,
religioznih vrijednosti kao takvih. Ali, ako moraju
zrtvovati svoj integritet radi zajednickog imenitelja,
koji ce iz nuznosti pasti nize od potpunosti svakoga
od njih, oni ce uspeti iskljucivo u rušenju
tradicionalnih temelja koji su ocuvali obe škole i
garantovali njihovu vitalnost kroz vijekove. Samo
sufizam, ili gnosticizam (irfan), moze dostici
jedinstvo koje obuhvata ova dva fakta islama i cak
prijemošcuje njihove spoljašnje razlike. Samo
islamski esoterizam moze sagledati legitimnost i
znacenje i jednog i drugog i stvarno znacenje
interprijetacije koju je svaki nacinio od islama i
islamske istorije.
Zato, bez zelje za svodjenjem šhizma na najmanji
zajednicki imenitelj sa sunizmom, ili da bude
apologetska, ova knjiga predstavlja šhizam kao
religijsku realnost i znacajan aspekat islamske
tradicije. Takvo predstavljanje ce omoguciti blize
upoznavanje islama u njegovoj multidimenzionalnoj
stvarnosti, ali istovremeno ce zadati izvjesne teškoce
polemicke prirode, koje mogu biti razriješene samo na
nivou koji prevazilazi sve rasprave. Kao što je vec
napomenuto, dok predstavljanje šhizma u njegovoj
sveukupnosti, pa i ukljucujuci polemicki aspekat, nije
ništa novo za svijet sunizma, pogotovo od
intenziviranja sunitsko-šhitske rasprave u otomanskom
i safavidskom periodu, zasigurno ce imati suprotan
efekat na nemuslimanskog citaoca, ako gore pomenuti
principi budu zaboravljeni.
Da bi se islam razumjeo u potpunosti, mora se uvijek
imati na umu da je on, kao i druge religije, od
pocetka u sebi sadrzavao mogucnost razlicitih vrsta
tumacenja:
1. da su šhizam i sunizam, iako suprotstavljeni jedno
drugome u posebnim vaznim aspektima svijete istorije,
jedinstveni u prhvatanju Kur'ana kao Bozije rjeci, i u
osnovnim principima vjere,
2. da se sam šhizam oslanja na posebnu dimenziju
islama i na jedan vid poslanikove (S.A.) prirode, koji
se kasnije nastavlja preko generacija imama i
poslanikove (S.A.) porodice, do iskljucenja, i konacno
u suprotnosti sa drugim aspektom koji je obuhvacen
sunizmom,
3. i konacno, da sunitsko-šhitska polemika moze biti
ostavljena po strani i da mjesto svake od ovih škola
moze biti objašnjeno samo na nivou esoterizma, koji
prevazilazi njihove razlike i cak ih u sebi
ujedinjuje.
Osnovni
elementi šhizma
Mada
u islamu nije bilo politickih ni socijalnih pokreta
koji su odvojeni od religije, koja sa islamskog
stanovišta nuzno obuhvata sve stvari, šhizam nije
nastao samo kroz pitanje politicke sukcesije poslanika
islama - neka je mir i blagoslov sa njim! - kako
isticu mnogi zapadni radovi (mada je ovo pitanje bilo,
svakako, od velikog znacaja). Problem politicke
sukcesije moze biti oznacen kao element na osnovu koga
su se šhiti izdvojili u zasebnu grupu, a politicki
pritisci u kasnijim periodima, pogotovo mucenicka smrt
imama Huseina - neka su mir i blagoslov sa njim! -
samo su naglasili ovu šhitsku sklonost da sebe
posmatraju kao izdvojenu zajednicu u okviru islamskog
svijeta. Ovaj osnovni uzrok postajanja šhizma, bilo
kako, lezi u cinjenici da je ova mogucnost postojala u
okviru samog islamskog otkrovenja i da je morala biti
ostvarena. Koliko je bilo esotericnih i egzotericnih
interprijetacija od samog pocetka, iz kojih su se
razvile škole (madhhab) šerijata i sufizma u
sunitskom svijetu, postojala je, takodje, i jedna
interprijetacija islama koja je kombinovala ove
elemente u jedinstvenu cjelinu. Ova mogucnost je
ostvarena u šhizmu, za koga je imam osoba u kojoj su
ujedinjena ova dva vida tradicionalnog autoriteta i
kod koga je religiozni zivot objelezen osjecanjem
tragedije i muceništva. Mogli bismo rjeci, morala je
postojati mogucnost esoterizma, više u njegovom
aspektu ljubavi nego u cistom irfanu - koji bi se
prijelio u egzotericku sferu i prodreo cak u teološku
dimenziju vjere, prije nego što bi ostao vjeran
njegovom cisto unutrašnjem aspektu. Takva mogucnost
je bio šhizam. Otuda, pitanje koje se pojavilo nije
toliko ko bi trebalo da bude sukcesor casnog poslanika
(S.A.), vec kakva bi uloga i kvalifikacije te osobe
morale biti.
Posebna karakteristika šhizma je imamat i pitanje
imamata je nerazdvojivo od pitanja vilajeta, ili
esotericke funkcije razjašnjavanja unutrašnjih tajni
casnog Kur'ana i šerijata [3]. Prema šhitskom gledištu, nasljednik poslanika (S.A.)
islama mora biti neko ko ne samo da upravlja pravedno
nad zajednicom, vec neko ko je, takodje, sposoban da
tumaci Bozanski zakon i njegovo esotericko znacenje.
Otuda on mora biti bez zabluda i grijehova (ma'sum) i
mora biti izabran "odozgo" na osnovu
Bozanske zapovijesti preko poslanika (S.A.). Sveukupni
duh šhizma okrece se oko osnovnog znacenja vilajeta,
koji je blisko povezan sa znacenjem svijetosti (wilayah)
u sufizmu. Istovremcno, vilajet sadrzi izvjesne
implikacije na nivou šerijata, kao što je imam, ili
onaj koji upravlja funkcijom vilajeta je, takodje,
tumac religije vjerskoj zajednici i njen vodja i
legitimni vladar.
Moze se vrlo uverljivo tvrditi da Alijev (A.S.)
zahtjev za privrzenošcu (bay"ah) cele islamske
zajednice u trenutku kada je on postao kalif, kazuje
da je on prihvatio metod izbora kalifa na osnovu glasa
vecine, koji je primjenjen u slucaju izbora trojice
"pravedno vodjenih kalifa" (khulafa rashidun)
prije njega, i da je usljed toga prihvatio prijethodne
kalife kao vladare i upravljace nad islamskom
zajednicom. Što je, takodje, sigurno sa šhitske
tacke gledišta, jeste da on nije prihvatio njihovu
ulogu imama u šhitskom smislu posjedovanja moci i
uloge davanja esotericnih tumacenja skrivenih tajni
casnog Kur'ana i šerijata, što je uoceno na osnovu
njegovog insistiranja od samog pocetka da je on
potomak i nasljednik (wasi) poslanika (S.A.) i
poslanikov (S.A.) legitimni nasljednik u šhitskom
smislu nasljedivanja. Sunitsko-šhitski spor u vezi
nasljednika casnog poslanika (S.A.) mogao bi biti rešen
ukoliko bi se priznalo da je u jednom slucaju pitanje
primjene Bozanskog zakona, a u drugom otkrivanje i
interprijetacija njegovih skrivenih znacenja. Upravo
Alijev (A.S.) zivot i njegovo dijelo ukazuju da je on
prihvatio prijethodne kalife shvacene u sunitskom
znacenju kalifa (vladar i izvršilac šerijata), ali
da je funkciju vilajeta, posle poslanika (S.A.),
ogranicio na sebe. Zato je savršeno moguce prihvatiti
ga kao kalifu u sunitskom, i kao imama u šhitskom
smislu, svakog u svojoj sopstvenoj perspektivi.
Pet principa vjere (usul al-din), kako utvrdjuje šhizam,
obuhvataju: tewhid, ili vjeru u Bozansko
jedinstvo, nubuwwah ili poslanstvo, ma'ad
ili prozivljenje, imamah ili imamat, vjeru u
imame kao poslanikove (S.A.) nasljednike i 'adl
ili Bozansku pravdu.
U pogledu tri osnovna principa: jednoboštva,
poslanstva i ozivljavanja, sunizam i šhizam su
saglasni. Samo u dva druga postoje razlicitosti. U
pogledu pitanja imamata, insistiranje na esoterickoj
funkciji imama je ono što šhitsku perspektivu odvaja
od sunitske. U pitanju pravednosti, to je naglašavanje
ove osobine unutrašnjeg svojstva Bozanske prirode
koje je specificno šhizmu. Mozemo rjeci da u
egzotericnom odredjenju sunitske teologije, posebno
one sadrzane u ašarizmu, postoji naglasak u vezi
Bozije volje, a um ('aql) je u izvjesnom smislu
podredjen ovoj volji i "voluntarizmu", koji
karakteriše ovaj vid teologije [4]. U šhizmu je, u svakom slucaju, svojstvo pravednosti
posmatrano kao prirodjeno Bozanskoj prirodi. Bog ne
moze da postupa na nepravedan nacin, jer je u Njegovoj
prirodi da bude pravedan. Ukoliko bi On bio
nepravedan, to bi narušilo Njegovu sopstvenu prirodu,
što je nemoguce. Razum moze da odredi ispravnost ili
nekorektnost jednog cinjenja i ovaj sud nije u
potpunosti suspendovan u korist cistog voluntarizma na
strani Boga. Odatle, u šhitskoj teologiji je veci
naglasak dat razumu ('aql), a u sunitskoj teologiji
(kalam) volji (iradah), bar prema preovladjujucoj ašaritskoj
školi. Tajna veceg afiniteta šhitske teologije ka
"intelektualnim naukama" (al-ulum al-aqliyah)
lezi djelimicno u ovom nacinu sagledavanja Bozanske
pravednosti [5].
Šhizam se, takodje, razlikuje od sunizma po shvatanju
nacina na koji je izvorna poruka kur'anskog otkrovenja
stigla do islamske zajednice, i otuda i u pojedinim
aspektima svijete istorije islama. Razlika u gledištu
se javlja odmah nakon poslanikove (S.A.) smrti. Neko
bi mogao rjeci da je poslanikova (S.A.) licnost
sadrzala dvije dimenzije, koje su se kasnije
kristalizovale u sunizam i šhizam. Svaka od te dvije
škole morala se kasnije osvrtati unazad na zivot i
licnost poslanika (S.A.) iskljucivo sa svog sopstvenog
stanovišta, tako ostavljajuci po strani, ili
zaboravljajuci ili pogriješno prikazujuci drugu
dimenziju, iskljucenu iz svoje sopstvene perspektive.
U šhizmu, "suv" (u al-hemijskom smislu) i
"strog" aspekt poslanikove (S.A.) licnosti,
koji je odslikan u njegovim nasljednicima u sunitskom
svijetu, bio je izjednacen sa svjetovnošcu, dok je
njegova "topla" i "milosrdna"
dimenzija isticana kao njegova kompletna licnost i suština
prirode imama, za koje se smatralo da su njegov
kontinuitet
[6].
Za veliku vecinu u islamskoj zajednici, koja je
podrzavala izvorni kalifat, poslanikovi (S.A.)
sljedbenici (sahabah) predstavljaju poslanikovo
nasljedje i kanal preko koga je njegova poruka
prenijeta sljedjecim generacijama. U okviru rane
zajednice pratioci su zauzimali privilegovane polozaje
i medju njima su se cetvorica prvih kalifa isticali
kao izdvojena grupa. Preko pratilaca su izreke (hadith)
i nacin poslanikovog (S.A.) zivljenja (sunnah)
prenijeti drugoj generaciji muslimana. Šhizam je, u
svakom slucaju, koncentrišuci se na pitanje vilajeta
i insistirajuci na esoterickom sadrzaju poslanicke
(S.A.) misije, vidio u Aliju (A.S.) i poslanikovoj
(S.A.) porodici (ahl-i-bayt), u svom šhitskom
znacenju, iskljucivi kanal preko koga je originalna
poruka islama prenijeta, mada je, sasvim paradoksalno,
vecina poslanikovih (S.A.) potomaka pripadala sunizmu
i nastavlja tako do danas. Otuda, mada je vecina
zapisanih hadisa u šhizmu i sunizmu slicna, lanac
prijenošenja u mnogim slucajevima nije isti.
Takodje, buduci da imami u šhizmu cine nastavak
duhovne vlasti poslanika (S.A.) - mada, svakako ne i
funkciju izdavanja zakona - njihove izreke i dijela
predstavljaju dopunu poslanickih (S.A.) hadisa i
suneta. Sa cisto religiozne i duhovne tacke gledišta,
za imame se u šhizmu moze rjeci da su nastavak
poslanikove (S.A.) licnosti kroz sljedjece vijekove.
Takve zbirke izreka imama kao što su Alijev (A. S.)
Nahj al-Balaghah i Usul al-Kafi, koji sadrzi izreke
svih imama, za šhite su nastavak zbirki hadisa
vezanih za izreke samog poslanika (S.A.). U mnogim šhitskim
zbirkama hadisa, poslanikove (S.A.) i izreke imama su
spojene. Bericet (barakah) [7] Kur'ana, prenijet svijetu preko poslanika (S.A.), stigao je
u sunitsku zajednicu preko sljedbenika (najistaknutiji
medju njima su bili Abu Bakr, 'Umar, Osman, 'Ali (A.S.),
i nekolicina drugih kao što su Anas i Salman) i za
vrijeme sljedjecih generacija preko ulema i sufista,
svakog u svom sopstvenom svijetu. Bericet je, u svakom
slucaju, stigao do šhitske zajednice pogotovu preko
Alija (A.S.) i poslanikove (S.A.) porodice - u svom
posebnom šhitskom znacenju, kao što je gore
iznijeto, a ne u znacenju bilo kog Alida.
Velika ljubav za Alija (A.S.) i njegovo potomstvo
preko Fatime (A.S.) je ta koja kompenzira izostanak
paznje, ili cak zapostavljanje drugih sljedbenika šhizma.
Moze se rjeci da je Alijeva (A.S.) i svijetlost
ostalih imama bila tako jaka da je šhite ucinila
slijepim za prisustvo drugih sljedbenika, od kojih su
mnogi bili casni ljudi i imali, takodje, izuzetne
ljudske kvalitete. Ukoliko to ne bi bilo iz prevjelike
ljubavi prema Aliju (A.S.), šhitski stav u odnosu na
sljedbenike bi bio teško shvatljiv i bio bi
neuravnotezen, što je neminovno ukoliko se posmatra
sa spoljašnje strane i bez uzimanja u obzir jacine
odanosti poslanikovoj (S.A.) porodici. izvjesno je da
bi brzo širenje islama, što je jedan od najocitijih
sporednih argumenata u vezi Bozanskog porijekla
religije, bilo neshvatljivo bez sljedbenika i kalifa,
kao najistaknutijim medju njima. Sama ova cinjenica
pokazuje kako je šhitsko gledište, vezano za
sljedbenike i cio rani sunizam, cuvano u kontekstu
vjerske porodice (islamske porodice u cjelini) cije
postojanje je prihvaceno kao gotova cinjenica. Ukoliko
se islam ne bi šhrio preko sunitskih kalifa i vodja,
mnoge od šhitskih tvrdnji bi ostale bez znacenja.
Sunizam i upravo njegov uspjeh u svijetu zato moraju
biti shvaceni kao obavezna osnova za razumjevanje šhizma,
cija su manjinska uloga i smisao za muceništvo i
esotericke osobine mogli biti ostvareni jedino uz
postojanje ustrojstva koje je prijethodno stvoreno od
strane sunitske vecine i posebno od strane ranih
sljedbenika i njihovog okruzenja. Sama ova cinjenica
ukazuje na prisniju nit koja povezuje sunizam i šhizam
sa njihovom zajednickom kur'anskom osnovom, uprkos
spoljnim polemikama.
Bericet (barakah) prisutan podjednako u sunizmu i šhizmu,
ima zajednicko porijeklo i kvalitet, posebno ako
uzmemo u obzir sufizam koji postoji u oba segmenta
islamske zajednice. Bericet je u svemu što potice od
Kur'ana i poslanika (S.A.), i cesto se poziva na njega
kao na "muhamedanski bericet" (al-barakat al-muhammadiyah).
Šhizam i opšte esotericko ucenje islama, koji su
uobicajeno poistovjeceni sa najvaznijim ucenjima
sufizma, imaju vrlo slozen unutrašnji odnos [8]. Šhizam ne smije biti prosto izjednacen sa islamskim
esoterizmom kao takvim. U sunitskom svijetu, islamski
esoterizam se iskazuje skoro iskljucivo kao sufizam,
dok u šhitskom svijetu, u dodatku sufizmu slicnom
onom iz sunitskog svijeta, postoji jedan esotericni
elemenat zasnovan na ljubavi (mahabbah) koji daje ton
kompletnom ustrojstvu religije. Zasniva se na ljubavi
(ili na onome što se u jeziku hinduizma naziva bhakta)
prije nego na cistom saznanju ili ma'rifah, koji je po
definiciji uvijek ogranicen na mali broj. Postoje,
naravno, i oni koji bi jednostavno i potpuno
originalni šhizam izjednacili sa esoterizmom [9]. U okviru same šhitske tradicije, pristalice "šhitske
spoznaje" ('irfan-i shi'i), kao što je sejid
Hajdar Amuli, govore o ekvivalentnosti šhizma i
sufizma. U suštini, u svom kapitalnom djelu, Jami' al-asrar
(Sazet prijegled Bozanskih tajni), Amulijeva glavna
namjera je da pokaze da su stvarni sufizam i šhizam
isto [10]. Ali, ako posmatramo šhizam u cjelini, onda, takodje, uz
esotericni element postoji i egzotericna strana, zakon
koji upravlja ljudskom zajednicom. Ali (A.S.) je
upravljao ljudskom zajednicom, a šesti imam, Dzafer
al-Sadik je osnovao šhitsku pravnu školu
dvanaestorice imama. Ipak, kao što je gore pomenuto,
esoterizam, posebno u obliku ljubavi, uvijek je
zauzimao ono što bi se moglo nazvati privilegovanim
polozajem u šhizmu, tako da cak i šhitska teologija
i vjera sadrze formulacije koje su istinito receno više
misticne, nego strogo teološke.
U dodatku svog zakona i esotericnog aspekta sadrzanog
u sufizmu i spoznaji, šhizam je od pocetka sadrzao
vrstu Bozanske mudrosti, nasljedjenu od poslanika
(S.A.) i imama, koja je postala osnovom hikmeta (hikmah)
ili mudrosti, koja se kasnije široko razvila u
muslimanskom svijetu i inkorporisala u njegove
odgovarajuce strukturne elemente grcko-aleksandrijskog,
indijskog i persijskog intelektualnog nasljedja. Cesto
je receno da je islamska filozofija nastala kao
rezultat prijevoda grckih tekstova i da je nakon
nekoliko vijekova izumrla u muslimanskom svijetu i našla
novo utocište na latinskom zapadu. Ovo djelimicno
tacno tvrdjenje izostavlja ostale osnovne aspekte
price, kao što je glavna uloga Kur'ana, kao izvora
saznanja i istine za muslimane, fundamentalna ulogu
duhovne hermenautike (ta'wil) praktikovane slicno od
strane sufista i šhita, kroz koju je svo znanje
postalo vezano za dublje nivoe znacenja svijete
Knjige, i za više od hiljadu godna tradicionalne
islamske filozofije i teozofije, koje se nastavljaju
do naših dana u šhitskoj Persiji i susjednim
oblastima [11].
Kada mislimo na šhizam, moramo se setiti da, u
dodatku zakonu i strogo esoterickim ucenjima, šhizam
posjeduje "teozofiju", ili hikmet, što je
omogucilo široki razvoj kasnije islamske filozofije i
intelektualnih nauka od zacetka, omogucavajuci mu da
ima ulogu u intelektualnom zivotu islama koja daleko
premašuje njegovu numjericku dimenziju.
Poštovanje uskladjeno sa intelektom, kao lestvama ka
tewhidu, elementu koji je svojstven cjelokupnom islamu
i koji je posebno naglašen u šhizmu, pomoglo je
stvaranju tradicionalnog obrazovnog sistema u kome je
rigorozno upraznjavanje logike išlo uporedo sa
vjerskim i, takodje, esotericnim naukama.
Tradicionalni nastavni programi i šhitskih
univerziteta (medrasahs) ukljucuju do danas tecajeve
pocev od logike i matematike do metafizike i sufizma.
Hijerarhija znanja je od same logike nacinila lestve
da bi dostiglo nadracionalno. Logicko dokazivanje,
posebno burhan, ili dokazivanje u njegovom tehnickom
smislu, koje je imalo utjecaja na islamsku logiku i
koje se razlikuje po svojoj primjeni u zapadnjackoj
logici, smatra se odrazom samog Bozanskog uma, i uz
pomoc njegove izvjesnosti, šhitski metafizicari i
teolozi su nastojali da sa rigoroznošcu dokazu vecinu
religioznih metafizickih ucenja. Mnoge primjere ovog
metoda vidimo u prijedmetnoj knjizi, koja je sama
rezultat takvog tradicionalnog obrazovanja u
medresama. Za zapadnog citaoca, koji je navikao na
potpun razlaz izmedju misticizma i logike, i za koga
je uobicajena izvjesnost logike upotrebljena, ili
prije zloupotrebljena, kao sredstvo za uništavanje
svih drugih izvjesnosti, podjednako religijskih i
metafizickih, to moze predstavljati izvjesnu teškocu.
Ali sam metod ima svoj korijen u fundamentalnom
aspektu islama - u kome argumenti vjere nisu bazirani
prvenstveno na cudotvornom, vec na intelektualno
dokazanom [12] - aspektu koji je jako naglašavan u šhizmu i odrazava se
podjednako u sadrzaju i oblicima njegovih
tradicionalnih ispoljavanja.
Trenutno stanje proucavanja šhizma
Istorijski
faktori, kao što je cinjenica da zapad nikada nije
imao direktan politicki kontakt sa šhitskim islamom
kakav je imao sa sunitskim islamom, uzrokovali su da
zapadni svijet bude manje svjestan šhizma, nego
sunizma, sve do danas. A ni sunitski islam, takodje,
nije uvijek bio pravilno shvatan, ni simpateticki
tumacen od strane svih zapadnih naucnika. Zapad je došao
u direktni dodir sa islamom u Spaniji, na Siciliji, i
u Palestini u srednjem vijeku, i na Balkanu, u toku
otomanskog perioda. Ovi kontakti su se dogadjali sa
sunitskim islamom, sa izuzetkom ogranicenih kontakata
sa ismailizmom za vrijeme krstaša. Za vrijeme
kolonijalnog perioda Indija je bila jedina velika
oblast u kojoj je neposredno poznavanje šhizma bilo
neophodno u svakodnevnom kontaktu sa muslimanima. Iz
tog razloga, nekoliko dijela na engleskom o šhizmu
dvanaest imama uglavnom je povezano sa indijskim
potkontinentom [13]. Kao rezultat nepoznavanja, mnogi zapadnjacki
orijentalisti su iznijeli najfantasticnije optuzbe
protiv šhizma, kao što je ona da su njegove stavove
sacinili Jevreji prijerušeni u muslimane. Jedan od
uzroka ovoj vrsti napada, koja se, takodje, moze
uociti i u slucaju sufizma, jeste da ovaj tip
orijentalista nije zelio da u islamu vidi bilo kakvu
metafizicku ili eshatološku doktrinu sa
intelektualnim sadrzajem, koji bi ga ucinio necim višim
od cuvene "pojednostavljene religije
pustinje". Takvi autori su zato morali da odbace
kao lazne sve metafizicke i duhovne doktrine,
zasnovane u okviru šhitskog, ili sufijskog ucenja.
Jedno ili dva dijela, napisana u toku ovog perioda,
koja su se doticala šhizma, bila su sastavljena od
strane misionara koji su bili narocilo poznati po
svojoj mrznji prema islamu [14].
Samo je u toku posljednje generacije vrlo ogranicen
broj zapadnih naucnika tezio da obavi ozbiljnija
proucavanja šhizma. Glavni medju njima je L. Mesinjon
koji je nekoliko ozbiljnih studija pocasnio šhizmu
ranih Arapa, i H. Korbin, koji je svoj zivot pocasnio
proucavanju šhizma u cjelosti, i njegovom kasnijem
intelektualnom razvoju, pogotovo onom sa sjedištem u
Persiji, i koji je zapadni svijet po prvi put upoznao
sa pojedinim metafizickim i teozofskim bogatstvima
ovog još uvijek relativno nepoznatog aspekta islama [15].
Ipak, uprkos naporima ovih i još nekolicine drugih
naucnika, veliki dio šhizma je do današnjeg dana
ostao zatvorena knjiga, i do sada se nije pojavilo ni
jedno uvodno dijelo na engleskom, da predstavi šhizam
u cjelini onome ko upravo zapocinje proucavanje
problema.
Ovo
dijelo
Da
bi prevazišao ovaj nedostatak profesor Kenet Morgan,
sa Kolgejt univerziteta, koji je slijedio uzvišeni
cilj predstavljanja orijentalnih religija zapadu sa
gledišta autenticnih predstavnika ovih religija,
obratio mi se 1962. godine sa prijedlogom da nadgledam
seriju od tri toma koja se bave šhizmom i koja su
napisana sa šhitskog stanovišta. Svjestan tezine
takvog poduhvata, prihvatio sam ga sagledavši znacaj
koji bi izvedba ovog projekta mogla imati za buducnost
islamskih studija i cak za buducnost uporedne religije
u cjelini. Ovo dijelo je prvo u tom nizu. Druga dva
toma ce biti posvjecen šhitskom gledanju na Kur'an,
koje je, takodje, napisao alim [16] Tabatabai, i antologija izreka šhitskih imama.
U ljeto 1963. godine, kada je profesor Morgan bio u
Teheranu, posjetili smo alima sejida Muhameda Hoseina
Tabatabaia u Darakahu, malom planinskom selu u blizini
Teherana, gde je casni šhitski ekspert provodio
ljeto, daleko od vreline Koma, gdje uobicajeno boravi.
Sastanak je bio objelezen prisustvom skromnog covjeka
koji je svoj cio zivot pocasnio proucavanju vjere, i u
kome su spojeni skromnost i snaga intelektualnog
analiziranja.
Kada smo napuštali kucu preko uskih i vijugavih
puteva sela, koje i sada pripada mirnom i
tradicionalnom svijetu, još uvijek neometenom zvucima
i bijesom modernizma, profesor Morgan je prijedlozio
da alim Tabatabai napiše opšte dijelo o šhizmu u
tomovima, i takodje, tom o Kur'anu. Kasnije sam uspjeo
da pribavim saglasnost ovog proslavljenog šhitskog
eksperta da stavi na stranu svoj monumentalni komentar
Kur'ana, al-Mizan, da bi nešto od svog vrijemena
pocasnio ovim tomovima. Proucavajuci godinama sa njim
na polju tradicionalne filozofije i teozofije, znao
sam da je medju tradicionalnim šhitskim ekspertima on
najkvalifikovaniji da napiše takav rad, rad koji bi
bio sasvim autentican sa šhitskog gledišta i
istovremeno zasnovan na intelektualnim osnovama.
Shvatio sam, naravno, ukorijenjenu teškocu pronalaska
osobe koja bi bila poštovani vjerski strucnjak,
cijenjen od strane šhitske zajednice i neokaljan
utjecajem zapadnih nacina mišljenja, a istovremeno
upoznat sa zapadnim casnom i mentalitetom zapadnog
citaoca, da bi bio sposoban da im uputi svoja
tvrdjenja. Na zalost, idealno rješenje nije moglo
biti nadjeno u vezi ovog problema, jer u Persiji, kao
i svuda u muslimanskom svijetu, danas postoje
uobicajeno dvije vrste ljudi povezanih sa vjerskim
pitanjima:
1. tradicionalni strucnjaci, koji su kao po pravilu
potpuno nesvjesni prirode i psihološke i mentalne
strukture modernog covjeka, ili u najboljem slucaju
imaju površno znanje o modernom svijetu i
2. savremeni, takozvani, "intelektualci",
cija privrzenost islamu je cesto samo sentimentalna i
apologetska i koji uobicajeno predstavljaju viziju
islama koja ne bi bila prihvatljiva tradicionalnim
ekspertima ili muslimanskoj zajednici, umetu.
Tek se u posljednjih nekoliko godina pojavilia nova
generacija naucnika, još uvijek izuzetno malobrojna,
koja je ujedno ortodoksna i tradicionalna u suštinskom
znacenju ovih izraza, i ujedno, dobro poznaje
savremeni svijet i jezik koji je neophodan da bi se
doseglo do inteligentnog zapadnog citaoca.
U svakom slucaju, kako je cilj profesora Morgana bio
da pribavi opis šhizma od strane uvazenog
tradicionalnog šhitskog naucnika, ulema, bilo je
neophodno obratiti se najvišoj klasi, ciji je alim
Tabatabai jedan istaknuti predstavnik. Naravno, u tom
slucaju se ne moze ocekivati duboko razumjevanje
zapadne citalacke publike, kojoj je rad namjenjen. Cak
se njegovo znanje sunitskog islama krece u okviru
tradicionalne rasprave izmedju sunizma i šhizma, koja
je do sada prihvatana kao gotova cinjenica od njegove
strane, i od strane mnogih drugih istaknutih ulema sa
obije strane. Postoji više vrsta muslimanskih, i
posebno šhitskih ulema, i pojedini medju njima nisu
najbolje verzirani u teozofiji i irfanu i ogranicavaju
se na egzotericne nauke. Alim Tabatabai predstavlja
centralnu i intelektualno dominirajucu klasu šhitskih
ulema, koja povezuje interes za jurisprudenciju i
kur'anske komentare sa filozofijom, teozofijom i
sufizmom, i koji predstavlja univerzalnije tumacenje
šhitskog gledišta. Medju klasom tradicionalnih
ulema, alim Tabatabai posjeduje ugled strucnjaka
podjednako za šerijat i esotericne nauke, a
istovremeno, on je istaknuti hakim, ili tradicionalni
islamski filozof (ili, tacnije, "teozof").
Tako je zamoljen da obavi ovaj vazan zadatak, uprkos
svim teškocama nerazdvojivim od prezentacije
polemicke strane šhizma svijetu koji ne vjeruje u
islamsko otkrovenje, i za koji snazna ljubav prema
Aliju (A.S.) i njegovoj porodici, koju neguju šhiti,
jednostavno ne postoji. Zato su izvjesna objašnjenja
neophodna, koja ne bi pala na pamet osobi koja piše i
misli iskljucivo u okviru gledišta šhitskog svijeta.
Šest godina saradnje sa alimom Tabatabaijem i mnoga
putovanja u Kom, i cak Mešed, koji on cesto posjecuje
ljeti, pomogli su mi da rad priprjemim postepeno za
prijevod na engleski - zadatak koji zahtjeva prijevod
znacenja iz jednog svijeta drugom, svijetu koji
zapocinje bez opšte osnove u znanju i vjeri, koju
uobicajena publika alima Tabatabaia posjeduje.
Priredjujuci tekst tako da omoguci potpuno i duboko
razumjevanje islamske strukture, tezio sam za potpunim
uzimanjem u obzir razlika, koje postoje izmedju
tradicionalnog i modernog obrazovanja, kao i posebnih
zahtjeva citalacke publike kojoj je rad namjenjen [17]. Ali, stavljajuci na stranu zahtjeve koje su postavljala
ova dva uslova, pokušao sam da ostanem vjeran
originalu koliko god je moguce, kako bih omogucio
nemusiimanskom citaocu da prouci ne samo poruku, vec i
formu i intelektualni stil tradicionalnog muslimanskog
strucnjaka. Zato citalac mora stalno imati na umu da
tvrdnje date u ovoj knjizi nisu upucene od strane
alima Tabatabaia umu koja zapocinje sa sumnjom, vec
onom koji je u izvjesnosti i koji je štaviše
zadubljen u svijet vjere i vjerske odanosti. Dubina
sumnje i nihilizam odredjenih tipova modernih ljudi
bili bi nepojmljivi za njega. Zato njegove tvrdnje
mogu biti povrjemeno teške za razumjevanje, ili
neprihvatljive za neke zapadne citaoce. One su takve
jedino zato što se obraca publici ciji zahtjev za
uzrocnošcu i ciji koncepti nivoa realnosti nisu
identicni onom zapadnog citaoca. Takodje, moze biti
objašnjenja u kojima je mnogo toga uzeto kao dokazana
cinjenica, ili ponavljanja koja se cine kao da
vrijedjaju inteligenciju visprijenog zapadnog citaoca,
kod koga su analiticke mogucnosti uma uobicajeno
razvijenije nego u vecine istocnjaka [18]. U ovim slucajevima, karakteristican nacin njegovog
predstavljanja i jedini njemu poznat svijet, svijet
savremenog islama i njegov tradicionalni aspekt,
moraju biti na umu. Ukoliko argumenti casnog Anselma i
casnog Tomasa u vezi dokaza o postojanju Boga ne
odgovaraju vecini savremenih ljudi, to nije zato što
su moderni ljudi inteligentniji od srednjevijekovnih
teologa, vec zato što su se srednjevijekovni
strucnjaci obracali ljudima razlicitog mentaliteta, sa
razlicitim potrebama u vezi objašnjavanja uzrocnosli.
Na isti nacin alim Tabatabai pruza dokaze upucene
publici koju poznaje, tradicionalnoj muslimanskoj
inteligenciji. Ukoliko ni jedan od njegovih argumenata
ne odgovara zapadnom citaocu, to ne treba uzimati kao
dokaz tvrdnje da su njegovi zakljucci neodgovarajuci.
Da sumiramo, za ovu knjigu se moze rjeci da je prvo opšte
predstavljanje šhizma u savremenom periodu, sacinjeno
od strane istaknutog savremenog šhitskog autoriteta.
lako su namjenjeni za šire podrucje izvan šhizma,
argumenti i metodi predstavljanja su oni iz
tradicionalnog šhizma, koji on reprijezentuje i ciji
je on stub. Alim Tabatabai je pokušao da predstavi
tradicionalno šhitsko stanovište onako kako jeste,
kako se u njega vjerovalo, i kako su ga primjenjivale
generacije šhita. Nastojao je da bude dosljedan šhitskim
stavovima bez obzira na mogucu reakciju spoljašnjeg
svijeta i bez ignorisanja posebnih šhitskih odlika,
koje su kontroverzne. Da bi prevazišle polemicki
nivo, dvije religijske škole bi trebalo ili da svoje
razlike ostave po strani pred zajednickom opasnošcu,
ili bi nivo raprave sa stupnja istorijskih i teoloških
cinjenica i dogmi morao biti uzdignut do cisto
metafizickh tumacenja. Alim Tabatabai nije izabrao ni
jedan od ovih nacina, vec se zadovoljio opisivanjem šhizma
onakvim kakav jeste. On je tezio da bude pravedan u
odnosu na šhitsku perspektivu u svijetlu zvanicne
pozicije koju zauzima u religioznom šhitskom svijetu,
kao strucnjak za obe vrste nauka, egzotericke i
esotericne (zahir i batin). Za pojedince koji dobro
poznaju islamski svijet lako je da raspoznaju spoljne
teškoce sa kojima se suocava jedan takav autoritet u
tumacenju ukupnog sagledavanja stvari i posebno u objašnjavanju
esoterickih doktrina, koje same mogu zahtjevati
istinsku univerzalnost. U ovom djelu ga vidimo kao
tumaca i branitelja šhizma, i u egzotericnom i u
esotericnom vidu, do mjere do koje mu je njegov
polozaj u šhitskom svijetu dozvolio da otvoreno
govori o esotericnim ucenjima. Ali, sve što je
objelodanjeno nosi sa sobom glas autoriteta koji
obezbjedjuje sama tradicija. Iza rjeci alima
Tabatabaia stoje cetrnaest vijekova šhitskog islama i
kontinuitet i prijenošenje casnog i religioznog
znanja, što je bilo omoguceno neprekidnošcu same
islamske tradicije.
Autor
Alim
sejid Muhamed Hosein Tabatabai [19] rodjen je u Tabrizu 1321 (lunarne), ili 1282 (solarne)
godine posle hidzre (1903. godine naše ere) [20] u porodici potomaka casnog poslanika (S.A.), koja je u
toku cetrnaest naraštaja davala istaknute islamske
ucenjake [21]. Svoje prvo obrazovanje stekao je u rodnom gradu,
ovladavajuci elementima arapskog jezika i vjerskih
nauka, i kada je bio oko dvadeset godina uputio se na
slavni šhitski univerzitet u Nedzefu da bi nastavio
više studije. Vecina studenata medrese sljedila je
ogranak "prenijetih nauka" (al-ulum al-naqliyah),
pogotovo nauka vezanih za Bozanski zakon, figh, ili
jurisprudenciju i usul al-fiqh, ili principe
jurisprudencije. Alim Tabatabai je u svakom slucaju
nastojao da ovlada sa obije grane tradicionalnih
nauka, prenijetih i intelektualnih. On je proucavao
Bozanski zakon i principe jurisprudencije sa dvojicom
velikih strucnjaka toga doba, Mirzom Muhamedaom
Hoseinom Nainijem i šejhom Muhamedom Hoseinom
Isfahanijem. On je u ovoj oblasti postao takav
strucnjak da bi, u slucaju da je potpuno ostao pri tim
oblastima, postao jedan od najistaknutijih mudztehida,
ili strucnjaka za Bozanski zakon, i bio bi sposoban da
vrši veliki politicki i društveni utjecaj.
Ali, to nije bila njegova sudbina. Bio je više
privucen intelektualnim naukama i istrajno je izucio
kompletan ciklus tradicionalne matematike sa sejidom
Abul Kasimom Honsarijem, i tradicionalnu i islamsku
filozofiju, ukljucujuci standardne tekstove Šifa od
Ibn Sine, Asfar od Sadr al-Dina širazija i Tamid al-Kavaid
od Ibn Turkaha, sa sejidom Hoseinom Badkuba'iem, koji
je sam bio student dvojice od najpoznatijih strucnjaka
teheranske škole, sejida Abdul Hasana Dzilvaha i Aga
Ali Moderisa Zanuzija [22].
Pored formalnog obrazovanja, ili onog koje
tradicionalni muslimanski izvori nazivaju "stecenim
naukama" (ilm-i husuli) alim Tabatabai je
izucavao i "neposredne nauke" (ilm-i-huduri),
ili gnoseologiju, preko koje se znanje prijetvara u
nadzemaljsku realnost. Imao je srecu da sretne velikog
strucnjaka za islamsku gnoseologiju, Mirzu Ali Kadija,
koji ga je uputio u Bozanske tajne i vodio ga na
njegovom putovanju ka duhovnom savršenstvu. Jednom mi
je Tabatabai rekao da je prije susreta sa Kadijem
proucavao Fusus al-hikam, Ibn Arabija, i mislio da ga
dobro poznaje. A kada je sreo ovog strucnjaka stvarne
duhovne nadmoci, shvatio je da ne zna ništa. Rekao mi
je, takodje, da kad bi Mirza Ali Kadi zapocio da
poducava Fusus, to je bilo kao da su svi zidovi u sobi
progovorili o realnosti gnoseologije i ucestvovali u
njegovom izlaganju. Zahvaljujuci ovom strucnjaku
godine u Nedzefu su za alima Tabatabaia bile ne samo
period intelektualnog obrazovanja, vec i period
asketizma i duhovne prakse, što mu je omogucilo da
dostigne takvo stanje duhovnog ispunjenja koje se
cesto pominje kao razlaz sa mracnjaštvom materijalnih
ogranicenja (tajrid). On je provodio duge periode u
postu i namazu i podvrgavao se dugim intervalima
apsolutne tišine. Danas je uz njega tišina savršene
kontemplacije i koncentracije, cak i onda kada govori.
Alim Tabatabai se vratio u Tabriz 1314 (lunarne)
godine nakon hidzre (1934. g. naše ere) i proveo par
mirnih godina poducavajuci mali broj ucenika, ali je
do tada bio još uvijek nepoznat u vjerskim krugovima
Persije. Razorni dogadjaji Drugog svijetskog rata i
okupacija Persije od strane Rusije doveli su alima
Tabatabaia iz Tabriza u Kom 1324 (solarne) godine
posle hidzre (1945. g. naše ere). Kom je tada bio,
nastavlja da bude i sada, centar vjerskog proucavanja
u Persiji. Na svoj skroman i tih nacin, alim Tabatabai
je zapocio da poducava u tom casnom gradu,
usredsredjujuci se na tumacenje Kur'ana i
tradicionalnu islamsku filozofiju i teozofiju, koja
mnogo godina nije prijedavana u Komu. Njegova magnetna
privlacnost i duhovno prisustvo ubrzo su privukli k
njemu neke od najinteligentnijih i najnaprijednijih
studenata, i on je postepeno ucenje Mulla Sadra još
jednom ucinio temeljem tradicionalnog nastavnog
programa. Još uvijek mi je zivo sjecanje na njegova
javna prijedavanja u jednoj od dzamija medresa u Komu,
gde je prijed njim bilo skoro cetiri stotine
studenata, da bi upili njegovu mudrost.
Angazovanje alima Tabatabaia od njegovog dolaska u Kom
obuhvatalo je, takodje, ceste posjete Teheranu. Posle
Drugog svjetskog rata, kada je marksizam bio u modi
medju pojedinim mladim ljudima u Teheranu, on je bio
jedini vjerski ucenjak koji se suocio sa proucavanjem
filozofske osnove komunizma i pribavio odgovor
dijalektickom materijalizmu sa aspekta tradicionalnog
gledišta. Plod tog napora bilo je jedno od njegovih
kapitalnih dijela, Usul-i falsafah wa rawish-i
ri'alism (Principi filozofije i metod realizma) u kome
je branio realizam u njegovom tradicionalnom i
srednjovijekovnom znacenju, nasuprot svoj
dijalektickoj filozofiji.
On je, takodje, poducavao mnogobrojne studente iz
persijske zajednice modernom obrazovanju.
Od svog dolaska u Kom, alim Tabatabai je bio neumoran
u svojim naporima da mudrost i intelektualnu poruku
islama prenese studentima tri razlicita nivoa: velikom
broju tradicionalnih studenata iz Koma, koji su sada
razbacani po cjeloj Persiji i drugim šhitskim
zemljama, selektivnijoj grupi studenata, koju je
poducavao irfanu i sufizmu u manjim intimnijim
krugovima, koji su se uobicajeno okupljali u njegovoj
kuci, ili na drugom privatnom mjestu, cetvrtkom uvece,
i, takodje, grupi Persijanaca modernog obrazovanja i
povrjemeno onima koji nisu Persijanci, sa kojima se
susretao u Teheranu. U toku zadnjih deset ili dvanaest
godina odrzavali su se redovni sastanci u Teheranu,
kojima je prisustvovala odabrana grupa Persijanaca, a
u jesen sastanci sa Henri Korbinom, na kojima su
raspravljani najdublji i najurgentniji duhovni i
intelektualni problemi, i na kojima sam ja uobicajeno
imao ulogu tumaca i prijevodioca. Tih godina sa alimom
Tabatabaijem nismo proucavali samo klasicne tekstove o
Bozanskoj mudrosti i saznanju, vec kompletan ciklus
onoga što bi se moglo nazvati uporednom
gnoseologijom, kada su casni tekstovi iz svake od
glavnih religija, koji sadrze skrivena i gnoseološka
ucenja, kao što su tao cc-cing, upanišade i Jovanovo
|
IZVORI