O POSLANICKOJ SPOZNAJI

Ka cilju - opšta poduka

Zrno zita, koje je stavljeno u zemlju, pod odgovarajucim uslovima pocinje da raste i stupa na razvojnu stazu na kojoj svakog trena poprima novi oblik ili stanje. Slijedeci odredjeni red i slijed, utire ovaj put dok ne postane odrasla biljka sa klasjem zita; ukoliko zrno ponovo padne na zemlju, prijethodni ciklus pocinje iz pocetka dok ne postigne konacni cilj. Slicno, ukoliko se radi o semenu vocke stavljenom u nedra zemlje, ono zapocinje sa svojim preobrazajem, lomeci svoju opnu, iz koje se pojavljuje izdanak. Ono slijedi pravilan i izdvojen put promjena dok ne postane sasvim oformljena biljka, zelena i puna voca. Ili, ukoliko se radi o semenu zivotinje, ono pocinje da se razvija u jajetu ili u materici majke, slijedeci liniju razvoja svojstvenu za tu zivotinju, dok ne postane savršena jedinka te zivotinjske vrste.
Odredjena staza i redovan razvoj uocavaju se kod svih vrsta zivih bica na ovom svijetu i odredjeni su unutrašnjom prirodom vrste. Zelena stabljika zita, koja se pojavila iz zrna, nikada nece roditi zob, niti ce od nje nastati ovca, jarac ili slon, a zivotinja koju je oplodio muzjak njene vrste nece nikada radjati klasje zita ili drvo. Cak i ukoliko se pojavi odredjeno nesavršenstvo u organima ili prirodnim funkcijama novorodjenog, jagnje se rodi bez oka, ili se stabljika zita razvije bez klasja, ne sumnjamo da je do takve pojave došlo usljed nekog zla, pošasti ili neprirodnih uzroka. Stalni redosljed i regularnost u razvoju i radjanju stvari, i podloznost svake vrste bica posebnom redu i zakonu u svom radjanju i razvoju, jeste neospoma cinjenica.
Na osnovu ove ocigledne postavke mogu se izvijesti dva zakljucka:
1. Medju razlicitim stupnjevima kroz koje svaka ziva vrsta prodje, od pocetka do okoncanja svoga postojanja, postoji neprekidnost i medjusobna vezanost, kao da svaku vrstu na odredjenom stupnju njenog razvitka neko gura od pozadi i privlaci nešto isprijed nje. 2. Usljed gore pomenutog kontinuiteta i medjuzavisnosti, posljednji stupanj u razvoju svake vrste je od svog razvojnog pocetka cilj i meta "egzistencijalne paznje" te vrste. Na primjer, "paznja" oraha ciji se zeleni izdanak pojavljuje iz zemlje od tog trenutka je usmjerena na odraslo drvo oraha. I sperma se u jajetu, ili materici majke, od trenutka svog stvaranja krece ka stanju savršene zivotinje.
Casni Kur'an koji poducava da stvaranje i ocuvanje stvari pripadaju iskljucivo Bogu, smatra da ovo kretanje i privlacenje, koje svaka vrsta u stvoriteljstvu posjeduje pri utiranju staze razvoja, poticu od Bozanskog usmjeravanja. Kao što On kaze:

"Gospodar naš je Onaj Koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako da se time koristi, nadahnuo."
(Kur'an 20:50) [203]

I takodje:

"Koji sve stvara i cini skladnim, i koji sve s mjerom odredjuje i nadahnjuje"
(Kur'an 87:2-3).

A On se na rezultate ovih izreka poziva ovim rjecima:

"Svako se okrece prema svojoj Kibli."
(Kur'an 2:148) [204]

I Takodje:

"Mi nismo stvorili nebesa i Zemlju i ono što je izmedju njih da bismo se igrali,
Mi smo ih stvorili sa ciljem, ali vecina ovih ne zna."
(Kur'an 44:38-39) [205]

Posebne poduke

Ocigledno, ljudska vrsta nije izuzetak od ovog opšteg pravila. Isto usmjerenje koje vlada nad svim zivim bicima, upravlja, takodje, covjekom. Na isti nacin na koji svaka vrsta preko svojih odredjenih odlika slijedi sopstvenu stazu savršenstva i vodjena je ka njoj, tako i covjek, uz pomoc poduka mora biti usmjeravan ka onome što je njegovo stvarno savršenstvo.
lako covjek ima mnogo elemenata zajednickih sa drugim vrstama zivotinja i sa biljkama, posebna karakteristika koja ga izdvaja jeste razum [206]. Uz pomoc svog razuma i razboritosti covjek je u stanju da misli i da od svega izvuce korist za sebe, da leti u beskonacni kosmos, ili da pliva u dubinama mora, ili da pod svoju komandu stavi sve vrste stvorenih stvari, bez obzira da li se radi o mineralima, biljkama ili zivotinjama na površini zemlje, i da stekne korist od clanova svoje sopstvene vrste do najvecih mogucih razmjera.
Zahvaljujuci svojoj primordinalnoj prirodi, covjek ostvarenje svoje srece i savršenstva vidi u postizanju potpune slobode. Ipak, on nuzno mora zrtvovati nešto od svoje slobode jer je stvoren kao društveno bice i ima bezbroj zahtjeva koje nikada ne moze zadovoljiti sam, i takodje, zato što je u uzajamnoj saradnji i socijalnim vezama sa drugim clanovima svoje vrste, koji i sami posjeduju instinkt samozivosti i ljubavi za slobodom koje i on ima. Radi koristi koju ima od drugih, on za uzvrat mora njima biti od koristi. Ekvivalent onoga što on crpi iz napora drugih on mora dati iz svog sopstvenog rada. Ili, ukratko, on iz nuznosti mora prihvatiti društvo zasnovano na uzajamnoj saradnji.
Ovaj aspekt je jasan u slucaju novorodencadi i djece. U pocetku, kada pozele nešto, ne koriste se drugim sredstvima do pritiskom i placem, i odbijaju da prihvate bilo kakvu prinudu ili disciplinu. Ali postepeno, kao rezultat umnog razvoja, oni uvidjaju da se u zivotu rješavanje problema ne moze postici samo na osnovu pobune i pritiska, zato se polako priblizavaju stanju društvenog bica. Konacno, dostizu doba kada postaju društvene individue sa razvijenim umnim mocima i kada su spremni da poštuju društvene zakonitosti svoje sredine.
Kada covjek prihvati nuznost uzajamne saradnje medju clanovima zajednice on, takodje, priznaje neophodnost zakona koji vladaju zajednicom, razjašnjavajuci obaveze svakog pojedinca i odredjujuci kaznu svakom prijekršiocu. On prihvata zakone na osnovu cije primjene svaki pojedinac u društvu moze ostvariti stvarnu srecu i zadovoljstvo adekvatno društvenoj vrijednosti svojih napora. Ova pravila su isti univerzalni i primjenjivi zakoni za kojima covjek od prvog dana svog postojanja do danas neprestano traga, i koji ga oduvijek privlace kao najprimamljivije medju svim njegovim zeljama. Ukoliko postizanje tako neceg ne bi bilo moguce, i ne bi bilo zapisano u knjizi ljudske sudbine, tada to ne bi bila covjekova neprestana zudnja [207].
Uzvišeni Bog se poziva na tu stvarnost ljudskog bitisanja rjecima:

"Mi im dajemo sve što im je potrebno za zivot na ovom svijetu i Mi jedne nad drugima uzdizemo po nekoliko stepeni da bi jedni druge sluzili'.
(Kur'an 43:32) [208]

U vezi ljudske sebicnosti i zelje da monopolizuje stvari sebi, On kaze:

"Covjek je, uistinu, stvoren malodušan:
kada ga nevolja snadje - brizan je,
a kada mu je dobro - nepristupacan je."
(Kur'an 70:19-21) [209]

Um i zakon

Ukoliko detaljno istrazimo problem, otkricemo da covjek neprestano traga za onim zakonima koji mu donose srecu na svijetu, i da ljudi kao pojedinci, ili grupno, priznaju u skladu sa svojom od Boga datom prirodom nuznost zakona koji im obezbjedjuju srecu bez diskriminacije ili izuzetaka, zakona koji ljudima utvrdjuju opšta pravila savršenstva. Ocigledno, kroz, razlicite istorijske periode do danas još uvijek se nije pojavio takav zakon, stvoren u covjekovom umu. Ukoliko bi zakoni postojanja teret stvaranja takvog ljudskog zakona stavili na "pleca" ljudskog uma, tada bi u toku dugog perioda istorije takvi zakoni i nastali. U tom slucaju, svaka osoba koja ima moc rasudjivanja razumjela bi takav ljudski zakon detaljno, na isti nacin na koji svi shvataju nuznost postojanja takvih zakona u društvu.
Drugim rijecima, ukoliko bi, po prirodi stvari, stvaranje savršenog obicajnog prava, koje bi moralo obezbjediti srecu ljudskom društvu bila obaveza ljudskog uma, i ukoliko bi covjek bio usmjeren ka tom savršenom zakonu u procesu stvaranja i radjanja samog svijeta, tada bi takve zakone svako ljudsko bice pojmilo svojim umom na isti nacin na koji covjek zna šta je korisno, a šta štetno po njega u odredjenom toku svakodnevnog zivota. Bilo kako, još uvijek nema znakova prisustva takvih zakona. Zakoni koji su nastali sami po sebi, ili ih je doneo odredjeni vladar, ili pojedinac, ili narod, i koji su postali vladajuci u odredjenim društvima, od strane pojedinih ljudi se smatraju izvjesnim, a od drugih sumnjivim. Pojedinci poznaju ove zakone, dok su drugi neuki u pogledu njih. Nikada se nije desilo da svi ljudi, koji su u osnovi isti po tome što im je um podario Bog, imaju zajednicku svjest o detaljima zakona koji mogu doneti srecu u svijet ljudi.

Tajanstvena mudrost i spoznaja zvana otkrovenje

Tako, u svijetlu prethodne rasprave, postaje jasno da zakone koji donose srecu ljudskom društvu ne moze stvoriti um. Kako je, prema stavu o opštem upucivanju, koji vlada u stvoriteljstvu, postojanje svijesti o ovim zakonima medju ljudima nuzno, mora postojati drugacija moc shvatanja medju ljudskim društvom, koja omogucava covjeku da shvati istinske obaveze u zivotu i koja ove zakone cini svima dostupnim. Ova spoznaja i moc opazanja, koja je razlicita od razuma i poimanja, naziva se poslanickom spoznajom, ili spoznajom otkrovenja. Naravno, prisustvo takve moci medju ljudima ne znaci da se ona mora pojaviti kod svakog pojedinca, identicno cinjenici da iako je moc radjanja data svim ljudskim bicima, svjesnost o bracnoj sreci i pripremljenost za ovu srecu je moguca samo onima koji su dostigli doba zrelosti. Na isti nacin na koji je spoznaja otkrovenja tajanstvena i nepoznata onima koji je nemaju razumjevanje, uzivanja pri polnom opštenju jeste zagonetno i nepoznato osjecanje onima koji nisu dostigli doba zrelosti.
Uzvišeni Bog se u Svojoj rijeci osvrce na otkrovenje Njegovog Bozanskog zakona (šerijata) i nesposobnost ljudskog uma da to razumje, u ajetima:

"Mi objavljujemo tebi, kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovesnicima posle njega, a objavljivali smo i Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu i unucima, i Isau, i Ejjubu i Junusu, i Harunu, i Sulejmanu, a Davudu smo dali Zebur - i poslanicima o kojima smo ti prije kazivali i poslanicima o kojima ti nismo kazivali, - a Allah je sigurno sa Musaom razgovarao, - o poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi posle poslanika ne bi nikakva opravdanja prijed Allahom imali. - A Allah je silan i mudar."
(Kur'an 4:163-165) [210]

Poslanici - Poslanicka nepogrješivost

Pojava poslanika potvrduje koncepciju otkrovenja, gore istaknutu. Boziji poslanici su bili ljudi koji su propagirali misiju otkrovenja i poslanstvo, i doneli neosporne dokaze o svojoj misiji. Oni su medju ljudima propagirali elemente Bozije religije (koja je isti Bozanski zakon koji garantuje srecu) i ucinili ih dostupnim ljudima. Kako je u svim dobima broj ljudi obdaren poslanickom moci i otkrovenjem bio ogranicen na nekolicinu pojedinaca, Uzvišeni Bog je upotpunio i usavršio poducavanje ostalog dijela ljudskog roda stavljajuci misiju širenja religije na pleca Svojih poslanika. Zato Boziji poslanik mora posjedovati odliku nepogrešivosti ('ismah). Primajuci otkrovenje od Boga, koje štiti i cini ga dostupnim ljudima, on mora biti lišen zablude. On ne smije ciniti grijeh (ma'siyah). Prijem objave, njeno ocuvanje i njeno širenje jesu tri nacela ontoloških poduka; a zabluda je u samom postojanju besmislena. Štaviše, grijeh i suprotstavljanje zahtjevima religiozne misije i njenog širenja ne mogu poteci od poslanika, jer bi to bio poziv suprotan izvornoj religijskoj misiji. Oni bi, na taj nacin, uništili ljudsko povjerenje, njihovo pouzdanje u istinu i valjanost misije. Konacno, oni bi uništili svrhu same religijske misije.
Svevišnji Bog se u Svojoj rjeci osvrce na poslanicku bezgrešnost, govoreci:

"Njih smo odabrali i na pravi put im ukazali"
(Kur'an 6:87) [211].

I takodje:

"On tajne zna i On tajne Svoje ne otkriva nikome, osim onome koga On za poslanika odabere; zato On i isprijed njega i iza njega postavlja one koji ce ga cuvati, da bi pokazao da su poslanice Gospodara svoga dostavili."
(Kur'an 72:26-28) [212]

Poslanici i objavljena religija

Ono što su Boziji poslanici primili putem objave, i kao Boziju poslanicu, i što su prijeneli ljudima, to je bila religija (din) [213], drugim rjecima, nacin zivota i ljudske obaveze koje covjeku garantuju istinsku srecu.
Otkrovena religija se u principu sastoji od dva dijela: doktrine i nacina ili metoda. Doktrinirani dio otkrovene religije se sastoji od niza fundamentalnih principa i gledišta u vezi sa pravom prirodom stvari, na kojima covjek mora zasnovati temelje svoga zivota. Sadrzi tri univerzalna nacela: jednoboštva (tewhida), poslanstva (nubuwwat) i eshatologije (ma'ad). Ukoliko postoji bilo kakva konfuzija ili nesklad u nekom od ova tri principa, religija ne moze zadobiti ni jednog pristalicu.
Prakticni dio otkrovene religije se sastoji od niza moralnih i prakticnih naredbi koje obuhvataju duznosti koje covjek ima u odnosu na Boga i ljudsko društvo. To je razlog što su sporedne duznosti, nalozene covjeku kroz razlicite Bozanske zakone, dvovrsne: moralne (akhlaq) i dijelatne (a'mal). Moralne i dijelatne obaveze, vezane za Boga, jesu od dvije vrste, kao što su: prvo, kvalitet vjere, odanosti i naklonjenosti Bogu, zadovoljstvo i pokornost; i drugo, dnevni namazi, post i zrtvovanje (koji se nazivaju cinjenjima ibadeta i simbolizuju pokornost covjeka i njegovo sluzenje Bozanskom prijestolu). Moralnost i djelanje, vezani za ljudsko društvo, su, takodje, dvovrsni, kao što su: prvo, svojstvo ljubavi prema drugom covjeku, zelja dobroga drugim ljudima, pravednost i velikodušnost; drugo, obaveza stupanja u društvene odnose, odnose trgovine i razmene, etc... (koji se nazivaju transakcijama).
Druga okolnost koja mora biti razmatrana jeste ta da, obzirom da je ljudska vrsta upucena na postepeno postizanje savršenstva, i da ljudsko društvo postaje potpunije protokom vremena, pojava paralelnog razvoja mora biti uocena, takodje, u otkrovenim zakonima [214]. Casni Kur'an potvrdjuje postepeni razvoj, koji je i um, takodje, otkrio. Na osnovu njegovih ajeta se moze zakljuciti da je svaki Bozanski zakon (šerijat) u stvarnosti potpuniji od ranijeg šerijata; na primjer, u ajetu se kaze:

"A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njima bdi"
(Kur'an 5:48). [215]

Naravno, kao što naucno saznanje potvrdjuje, a Kur'an navodi, zivot ljudskog društva na ovom svijetu nije vjecan i razvoj covjeka nije beskonacan. Kao rezultat, osnovni principi koji se odnose na obavezu covjeka sa stanovišta doktrine i prakse moraju se, nuzno, zaustaviti na odredjenom nivou. Zato ce, poslanstvo i šerijat, takodje, jednog dana stici do kraja, kada ce u savršenstvu doktrine i razvoju prakticnih odredaba dostici konacni nivo svoga razvoja. Zato casni Kur'an, u cilju razjašnjavanja da je islam (Muhamedova religija) posljednja i najpotpunija medju otkrovenim religijama, sebe predstavlja kao svijetu knjigu koja ne moze biti mijenjana (naskh), naziva poslanika "posljednjim poslanikom" (khatam al-anbiya) i islamsku religiju posmatra kao onu koja sadrzi sve religijske duznosti. Kao što On kaze:

"A on je zaista knjiga zašticena, laz joj je strana, bilo s koje strane."
(Kur'an 41:41-42) [216]

I takodje:

"Muhamed nije roditelj nijednom od vaših ljudi, nego je Allahov poslanik i posljednji vjerovesnik - a Allah sve dobro zna."
(Kur'an 33:40) [217]

I takodje:

"Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve".
(Kur'an 16:89) [218]

Poslanici i dokaz otkrovenja i poslanstva

Mnogi savremeni naucnici koji su istrazivali problem otkrovenja i poslanstva, pokušavali su da objasne otkrovenje, poslanstvo i pitanja vezana za njih primjenom nacela socijalne psihologije. Oni kazu da su Bozji poslanici bili ljudi cistoga srca i jake volje, koji su imali veliku ljubav prema covjecanstvu. Da bi omogucili ljudskom društvu da napreduje duhovno i materijalno, i radi reformisanja dekadentnih društava, oni su donijeli zakone i pravila i pozvali ljude da ih prihvate. Kako ljudi toga doba nisu prihvatili logiku ljudskog uma, da bi ih ucinili poslušnim u odnosu na svoja ucenja, poslanici su, prema tim savremenim naucnicima, tvrdili da oni i njihove misli poticu iz transcedentnog svijeta. Svaki poslanik je svoju sopstvenu cistu dušu nazivao casnim duhom; ucenja za koja je on tvrdio da poticu iz transcedentnog svijeta bila su nazvana "otkrovenjem i poslanstvom"; obaveze koje su proisticale iz ucenja nazivane su "otkroveni šerijat"; a pisani tekst ovih ucenja i obaveza nazivan je "svijetom knjigom".
Svako ko sagledava dubokomislenost i nepristrasnost otkrivenih knjiga, i posebno casnog Kur'ana, kao i zivot poslanika, nece sumnjati da su ova gledišta neispravna. Boziji poslanici nisu bili politicki ljudi. Prije, oni su bili "Boziji ljudi", puni istine i cistote. Ono što su primali, prenosili su bez dodataka ili umanjenja. Ponašali su se u skladu sa onim što su objavili. Ono što su oni tvrdili da posjeduju bila je tajanstvena spoznaja, podarena od strane nevidljivog svijeta. Na taj nacin, oni su od Samog Boga spoznavali šta je dobrobit za covjeka na ovom i na sljedecem svijetu, i širili su takvo znanje medju ljudima.
Prilicno je jasno da su za potvrdu poslanicke misije potrebni dokaz i dokazivanje. Sama cinjenica da je šerijat koji donosi poslanik saglasan umu nije dovoljna za potvrdu poslanicke misije. Covjek koji tvrdi da je poslanik, u dodatku tvrdnje o istinitosti šerijata, tvrdi da je preko otkrovenja i poslanstva povezan sa transcedentnim svijetom, i na osnovu toga tvrdi da ga je Bog odabrao za misiju širenja vjere. Ova tvrdnja sama po sebi zahtjeva dokaz. Zato su (kako nas casni Kur'an obaveštava) obicni ljudi, sa svojim jednostavnim mentalitetom, uvijek trazili cudesa od Bozijih poslanika da bi istinitost njihove misije bila potvrdena.
Znacenje ove jednostavne i ispravne logike je u tome da otkrovenje, koje poslanik tvrdi da je primio, ne moze biti otkriveno kod drugih, koji su ljudi isto kao i on. Nuzno, postoji nevidljiva moc koju Bog na cudesan nacin daruje Svojim poslanicima, preko koje oni primaju Njegovu rijec i misiju radi prenošenja ove rijeci ljudima. Ukoliko je to istina, tada bi poslanik morao traziti od Boga drugu vrstu cudesa, kako bi ljudi vjerovali u istinitost njegove poslanicke misije.
Tako je jasno da je zahtjev za cudesima od poslanika u skladu sa ispravnom logikom i da je obaveza Bozijih poslanika da obezbjede cudesa na pocetku svoje misije, ili na zahtjev ljudi, da bi dokazali svoje poslanstvo. Casni Kur'an je potvrdio ovu logiku, povezujuci cudesa poslanika za pocetak njihove misije ili nakon što su ih njihovi sljedbenici trazili.
Naravno, mnogi savremeni istrazivaci i naucnici su osporili cudesa, ali njihova uvjerenja se ne zasnivaju na bilo kakvim zadovoljavajucim razlozima. Nema razloga da se vjeruje da su uzroci koji su do sada otkriveni u pogledu pojedinih dogadjaja stalni i nepromjenljivi, ili da se ni jedan dogadaj nije desio iz razloga razlicitog od onog na osnovu koga se uobicajeno dešava. Cudesa koja su vezana za Bozije poslanike nisu nemoguca ili suprotna umu (kao što je, na primjer, tvrdnja da je broj tri paran). Prije, oni su "kršenje onoga što je uobicajeno" (kharq-i adat) [219], pojava koja je, slucajno, primjecena u manjem stepenu medju ljudima koji slijede praksu asketizma.

Broj Bozijih poslanika

Na osnovu predanja je poznato da se u prošlosti pojavilo mnogo poslanika, i casni Kur'an potvrdjuje njihovo rnnoštvo. Neki od njih se pominju po imenu, a neki po odlikama, ali njihov tacan broj nije dat. Na osnovu konacno potvrdjenih predanja, takodje, nije bilo moguce odrediti njihov broj, sem u poznatoj izrjeci, koju je Abu Dar Dzifari prenio od casnog poslanika, prema kojoj je njihov broj utvrdjen na 124 000. p>

Poslanici - donosioci Bozijeg zakona

Na osnovu onoga što je moguce zakljuciti na osnovu Kur'ana, moze se zakljuciti da svi Boziji poslanici nisu donosili šerijat. Njih petorica, Nuh, Ibrahim, Musa, Isa i poslanik Muhamed, jesu (ulu l'azm) oni koji su doneli šerijat. Drugi poslanici slijede šerijat prethodno navedenih poslanika. Bog je u Kur'anu rekao:

"On vam propisuje u vjeri ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ihrahimu i Musau i Isau".
(Kur'an 42:13) [220]

I On je, takodje, rekao:

"Mi smo od vjerovesnika zavet uzeli, i od tebe, i od Nuha, i od Ibrahunu, i od Musaa, i od Isaa, sina Merjemina smo cvrst zavet uzeli."
(Kur'an 33:7) [221](19)

Muhamedovo (S.A.) poslanstvo

Posljednji Boziji poslanik je hazreti Muhamed (S.A.) [222] - neka su mir i blagoslov sa njim! - koji ima knjigu i šerijat i kome su muslimani poklonili svoju vjeru. Poslanik (S.A.) je rodjen pedeset i tri godine prije pocetka hidzra kalendara [223] u Meki, u Hidzazu, u porodici Bani Hišama, u plemenu Kurejšija, koje je bilo najuvazenije medju arapskim plemenima.
Ime njegovog oca je bilo Abdullah, a ime njegove majke, Amina. On je izgubio oba roditelja u ranom djetinjstvu i bio je povjeren na cuvanje djedu po ocu, Abd al-Mutalibu, koji je uskoro, takodje, preselio. Nakon toga je brigu o njemu preuzeo poslanikov stric, Abu Talib, koji je bio njegov zaštitnik, i koji ga je primio u svoju sopstvcnu kucu. Poslanik je rastao u kuci svoga strica i cak je prije dostizanja zrelosti uobicajavao da prati svoga strica na njegovim putovanjima sa karavanima.
Poslanik nije primio nikvo obrazovanje, pa zato nije umio da cita i piše. Ipak, nakon dostizanja doba zrelosti postao je poznat po svojoj mudrosti, uljudnosti i pouzdanosti. Zahvaljujuci njegovoj oštroumnosti i pouzdanosti, jedna od zena iz plemena Kurejšija, poznata po svom bogatstvu, odredila ga je za cuvara svoje imovine i povjerila mu je vodjenje njenih trgovackih poslova.
Poslanik (S.A.) je jednom putovao u Damask sa njenom robom i kao rezultat sposobnosti koju je iskazao, uspjeo je da postigne izuzetnu dobit. Kratko nakon toga ona je zatrazila da postane njegova supruga i poslanik je prihvatio njenu ponudu. Nakon sklapanja braka, do koga je došlo kada je poslaniku bilo dvadeset pet godina, poslanik je zapoceo zivot kao upravnik imanja svoje supruge, do cetrdesete godine, stekavši u medjuvremenu ugled zbog svoje razboritosti i pouzdanosti. On je, u svakom slucaju, odbio da se klanja idolima, što je bila rasprostranjena religijska praksa Arapa u Hidzazu. Povremeno, on bi se osamljivao iz religijskih razloga (khalwah). Tom prilikom je cinio namaz i tajno opštio sa Bogom. Kada mu je bilo cetrdeset godina, u pecini Hira, u planinama Tihamaha, oblasti u blizini Meke, gdje se povukao iz religijskih razloga, bio je od Boga odabran za poslanika i dodijeljena mu je misija širenja nove religije. U tom momentu mu je otkrivena prva sura iz Kur'ana, sura Ugrušak (Surah-i 'alaqi). On se tog istoga dana vratio kuci i na putu je sreo svog rodjaka, Ali ibn Abi Taliba, koji je, nakon što je saslušao o onome što se dogodilo, objavio svoje prihvatanje vjere. Nakon što je poslanik ušao u kucu i obavijestio suprugu o otkrovenju, ona je, takode, prihvatila islam.
Kada je poslanik po prvi put pozvao ljude da prihvate islam, suocio se sa neprijatnom i mucnom reakcijom. Od tada je iz nuznosti bio primoran da svoju poslanicu širi tajno za izvjesno vrijeme, dok mu Bog nije ponovo nalozio da svoje bliske rodjake opet pozove da prihvate njegovu poslanicu. Ali, i ovaj je poziv, takodje, bio jalov, niko se nije obazirao na njega, sem Alija ibn Abi Taliba, koji je u svakom slucaju vec prihvatio vjeru. (Ali, u skladu sa dokumentima prenijetim od poslanikove porodice i postojecim pjesmama koje je sastavio Abu Talib, šhiti vjeruju da je Abu Talib, takodje, prihvatio islam. U svakom slucaju, obzirom da je on bio jedini poslanikov zaštitnik, on je od ljudi krio svoju vjeru, kako bi ocuvao spoljašnji utjecaj koji je imao medju Kurejšijama).
Nakon ovog perioda, u skladu sa Bozanskom podukom, poslanik je zapocio da otvoreno širi svoju misiju. Sa pocetkom otvorenog širenja, ljudi iz Meke su reagovali vrlo oštro. Oni su za poslanika (S.A.) i one koji su prihvatili islam donosili veliku potištenost i mucenje. Surovo postupanje Kurejšija je dostiglo takav stepen da je grupa muslimana napustila svoje kuce i imanja i iselila se u Abisiniju. Poslanik i njegov stric, Abu Talib, zajedno sa srodnicima iz Bani Hišama, našli su utocište u trajanju od tri godine u "planinskom klancu Abu Taliba", utvrdjenju u jednoj od dolina Meke. Niko nije imao bilo kakav kontakt ni trgovacke veze sa njima, a oni se nisu usudjivali da napuste mjesto svog skloništa.
Idolopoklonci iz Meke, iako su u pocetku smišljali sve vrste pritisaka i mucenja, kao što su bicevanje i batinanje, vrijedjanje, ismijavanje i klevetanje poslanika (S.A.), povremeno su, takodje, pokazivali ljubaznost i uljudnost prema njemu ne bi li ga odvratili od njegove misije. Obecavali su mu velike sume novca ili poglavarstvo i upravu plemenom. Njihova obecanja i prijetnje uzrokovali su samo ucvršcenje poslanikove volje i odlucnosti u nastavljanju misije. Jednom, kada su došli poslaniku obecavajuci mu novac i moc, poslanik im je, koristeci metaforu, rekao da ako bi mu na dlan desne ruke stavili sunce, a mjesec na dlan njegove lijeve ruke, on se ne bi odrekao poslušnosti jednom Bogu ili odbio da nastavi svoju misiju.
Negde u desetoj godini svoje misije, kada je poslanik (S.A.) napustio "planinski tesnac Abu Taliba", preselio je njegov stric, Abu Talib, koji je bio, takodje, njegov jedini zaštitnik, a preselila je i njegova odana supruga. Od tada nije postojala bilo kakva zaštita njegovog zivota, niti bilo kakvo sklonište. Konacno, idolopoklonici iz Meke su smislili tajni plan da ga ubiju. Nocu su opkolili njegovu kucu sa svih strana sa namjerom da upadnu u nju krajem noci i masakriraju ga dok se nalazio u postelji. Ali, Uzvišeni Bog ga je obavijestio o planu i nalozio mu je da ode u Jasrib. Poslanik je na svoje mjesto u krevetu postavio Alija (S.A.) i napustio kucu pod Bozijom zaštitom, prolazeci izmedju svojih neprijatelja. Utocište je našao u pecini u blizini Meke. Nakon tri dana, pošto su njegovi neprijatelji sve pretrazili i izgubivši nadu da ce ga uhvatiti, vratili se u Meku, on je napustio pecinu i krenuo za Jasrib.
Ljudi iz Jasriba, cije su vodje vec prihvatile poruku poslanika (S.A.) i izrazile mu svoju odanost, prihvatili su ga široko raširenih ruku i stavili su mu na raspolaganje svoje zivote i imovinu. Poslanik je u Jasribu po prvi put osnovao malu islamsku zajetlnicu i sklopio sporazum o nenapadanju sa jevrejskim plemenima u, i izvan grada, kao i sa mocnim arapskim plemenima te oblasti. On je preuzeo zadatak širenja islamske poruke usljed cega je Jasrib postao poznat kao "Madinat al-rasul" (grad poslanika).
Islam je zapoceo da se razvija i širi iz dana u dan. Muslimani, koji su od strane Kurejšija u Meki bili uhvaceni u zamku nepravdi i nejednakosti, postepeno su napuštali svoje kuce i imovinu i iseljavali se u Medinu, okupljajuci se oko poslanika (S.A.) kao leptiri oko svijece. Ova grupa je postala poznata kao "iseljenici" (muhadziri), kao što su oni koji su poslaniku (S.A.) pruzili pomoc u Jasribu, nazvani "pomocnici" (ansar).
Islam se brzi širio, ali su istovremeno idolopoklonici iz plemena Kurejšija, kao i jevrejska plemena iz Hidzaza, bili neobuzdani u svom uznemiravanju muslimana. Uz pomoc "hipokrita" (munafik) iz Medine, koji su zivjeli usred muslimanske zajednice i nisu bili poznati po zauzimanju bilo kakve znacajne funkcije, stvarali su iz dana u dan nove nevolje za muslimane, dok konacno stvar nije stigla do rata. Mnogo bitaka se odigralo izmedju muslimana i arapskih politeista i Jevreja, u vecini kojih su pobjedili muslimani. Ukupno je bilo više od osamdeset velikih i malih bitaka. U svim velikim sukobima, kao što su bili bitka kod Bedra, Uhuda, Hendaka, Hajbera, Hunejna, etc., poslanik (S.A.) je bio licno prisutan na bojnom polju. Takodje, u svim velikim i mnogim malim bitkama, pobjeda je postignuta posebno zahvaljujuci Alijevim (A.S.) naporima. On je bio jedina osoba koja se nikada nije udaljavala od poprišta sukoba. U svim ratovima koji su vodjeni nakon prijeseljenja iz Meke u Medinu manje od dvijestotine muslimana je ubijeno, kao i manje od hiljadu nevjernika.
Kao rezultat poslanikove (S.A.) aktivnosti i nesebicnih napora mudzahira i ansara u toku ovog desetogodišnjeg perioda, islam se proširio na cijelo Arabijsko poluostrvo. Takodje, carevima drugih zemalja, kao što je Persija, Vizantija i Abisinija, bila su napisana pisma u kojima su pozivani da prihvate islam. Poslanik (S.A.) je u ovom periodu zivjeo u siromaštvu i bio je ponosan na to [224]. On nikada nije ni trenutak svog zivota proveo uzalud. Prije, njegovo vrijeme je bilo podeljeno na tri dijela: jedan koji je provodio za Boga, cineci ibadet i misleci na Njega; drugi, koji je trošio na sebe i svoju porodicu i zadovoljavanje domacih potreba, i dio koji je posvecivao ljudima. U toku ovog dijela svoga vrijemena on je bio zauzet u poducavanju islamu i njegovim ucenjima, udovaljavajuci potrebama islamske zajednice i odstranjujuci postojece zlo, ucvršcavajuci unutrašnje i spoljašnje veze, i slicno.
Nakon deset godina boravka u Medini, poslanik (S.A.) se razbolio i preselio je nakon nekoliko dana bolovanja. Na osnovu postojeceg predanja, zadnje rjeci na njegovim usnama bila je poduka u vezi robova i zena.

Poslanik (S.A.) i Kur'an

Od poslanika (S.A.) je, kao i od drugih vjerovesnika, zatrazeno da pokaze cudeso. Sam poslanik (S.A.) je potvrdio da je sposobnost vjerovesnika da prikazu cudesa jasno utvrdjena u Kur'anu. Mnoga poslanikova cudesa su zabelezena, a prijenos pojedinih od njih je izvjestan i moze biti prihvacen sa pouzdanošcu. Ali, trajno poslanikovo cudeso, koje je još zivo, jeste svijeta knjiga islama, casni Kur'an.
Casni Kur'an je casni tekst koji se sastoji od šest hiljada i nekoliko stotina stihova (ajeta), podeljenih u stotinu cetrnaest velikih i malih poglavlja (sura). Ajeti casnoga Kur'ana su objavljivani postepeno u periodu dvadeset i tri godine poslanstva i poslanikove (S.A.) misije. Pocev od manje od jednog ajeta do cijele i potpune sure, objavljeno je pod raznim okolnostima, podjednako po danu i nocu, na putovanjima i kod kuce, u ratu i miru, u danima nevolja, ili trenucima odmora.
Casni Kur'an u mnogima od svojih ajeta nedvosmislenim rjecima sebe predstavlja kao cudeso. On je Arape toga doba pozvao na nadmetanje u stvaranju stihova ravnih, po ljepoti i istinitosti, onima iz Kur'ana. Arapi su, prema svjedocenju istorije, dostigli najvišh nivo rjecitosti i jezicke prefinjenosti, u i ljepoti jezika i tecnom govoru svrstali na prvo mjesto medju narodima. Casni Kur'an tvrdi da, ukoliko bi on bio shvacen kao ljudski govor, koga je stvorio sam poslanik (S.A.), ili naucen kroz poduke nekog drugog covjeka, tada bi i Arapi bili u stanju da sacine jedan slicni [225], ili deset sura kao što su njegove [226], ili bar jedan od njegovih ajeta [227], koristeci sva sredstva koja su im na raspolaganju za postizanje ovog cilja. Proslavljeni arapski govornici su u odgovoru na ovaj poziv tvrdili da je Kur'an carobnjacki, i da im je zato nemoguce da stvore njemu slican [228].
Ne samo što Kur'an cini izazov pozivajuci ljude da se takmice sa njegovom rjecitošcu i jezickom elegancijom, vec, takodje, na pojedinim mjestima poziva na natjecanje sa aspekta svoga znacenja, izazivajuci tako sve umne sposobnosti covjeka i dzinova [229], jer je Kur'an knjiga koja sadrzi kompletan program za ljudski zivot [230]. Ukoliko stvar proucimo pazljivo, otkricemo da je Bog sacinio ovaj široki i potpuni program, koji obuhvata svaki aspekt bezbrojnih vjerovanja, etickih formi i ljudskih djelanja, i koji uzima u obzir sve njihove detalje i osobenosti, da bude "istina" (haqq), i da bude nazvan religijom istine (din-i haqq). Islam je religija cije naredbe su zasnovane na istini i stvarnoj dobrobiti ljudskog roda, ne za zelje i namjere vecine ljudi, ili hirove jednog, mocnog vladara. U temelje ovog širokog programa ugradena je najpoštovanija rijec Boga, koja je vjerovanje u Njegovo jedinstvo. Sva doktrinirana nacela izvode se na osnovu principa tewhida. Nakon njega, najcijenjenije ljudske eticke i moralne vrline su izvedene iz nacela religioznog ucenja i ugradjene u program. Zatim, bezbrojni principi i detalji ljudskog djelanja, i osobeni i društveni uslovi covjeka su ispitani, i obaveze koje se odnose na njih, koje poticu iz ibadeta jednom Bogu, protumacene su i organizovane. U islamu, veza i kontinuitet izmedju principa (usul) i njihove primjenc (furu) je takva da se svaka posebna primjena, u bilo kom predmetu da je, ukoliko se vrati unazad svom izvoru, vraca principima jednoboštva ili tewhida, a tewhid, ukoliko se analizira, postaje osnovom posebne naredbe i pravila, koji su u pitanju.
Naravno, potpuno razmatranje jedne tako potpune religije, sa takvim jedinstvom i medjusobnim vezama, ili cak formiranje njenog osnovnog sadrzaja, prevazilazi uobicajene sposobnosti najvecih pravnih strucnjaka na svijetu. Ali, ovdje govorimo o covjeku koji je u kratkom vremenskom razmaku bio okruzen hiljadama problema, vezanih za njegov zivot i imovinu, priklješten krvavim sukobima i suocen sa unutrašnjim i spoljašnjim nevoljama, i povrh toga, sam suprotstavljen cjelom svijetu. Dalje, poslanik (S.A.) nikada nije poducavan, niti je ikada naucio da cita i piše [231]. On je dvije trecine svoga zivota, prije nego što je postao poslanik (S.A.), proveo medju neukim ljudima koji nisu znali za civilizaciju. On je svoj zivot proveo u zemlji bez vode i vegetacije, u uzarenoj klimi, medju ljudima koji su zivjeli u najgorim društvenim okolnostima i kojima su upravljale susjedne politicke sile.
Osim iznijetog, casni Kur'an poziva covjeka na drugi nacin [232]. Ova knjiga je objavljena postepeno, u toku dvadeset tri godine, pod potpuno razlicitim uslovima, u periodima teškoca i spokoja, rata i mira, moci ili slabosti, i slicno. Ukoliko ona ne bi dolazila od Boga, vec bila sastavljena i tumacena od strane covjeka, mnoge protivurijecnosti i suprotnosti bi bile uocene u njoj. Njen kraj bi nuzno bio savršeniji od njenog pocetka, što je neophodno u postupnom usavršavanju ljudskog bica. Nasuprot, prvi ajeti iz Meke su istog kvaliteta kao i Medijanski ajeti, i nema razlika izmedju pocetka i kraja Kur'ana. Kur'an je knjiga ciji dijelovi lice jedni na druge i cija snazna moc izrazavanja je kroz cio sadrzaj istog stila i kvaliteta.