O SAZNANJU IMAMA - IMAMOLOGIJA

Imam

Imam ili vodja je naziv koji se daje osobi koja upravlja zajednicom u toku posebnog društvenog pokreta, ili politicke idiologije, ili naucnog ili religijskog nacina mišljenja. Prirodno, obzirom na odnos prema ljudima koje predvodi, on mora usaglasiti svoje djelovanje sa njihovim mogucnostima, podjednako u vaznim i sporednim stvarima.
Kao što je jasno iz prijethodnih poglavlja, svijeta religija islama uzima u obzir i daje uputstva vezana za sve aspekte covjekovog zivota. Ona istrazuje ljudski zivot sa duhovne tacke gledišta i upucuje covjeka saglasno njemu, i ukljucuje se u ravni formalnog i materijalnog postojanja, sa stanovišta zivota pojedinca. Istovremeno, ukljucuje se u ravan društvenog zivota i njegovih pravila (što ce reci, nivoa upravljanja).
Tako imamat i religijsko vodjstvo u islamu mogu biti proucavani iz tri razlicite perspektive: iz perspektive islamskog upravljanja, islamskih ucenja i regulative, i vodjstva i poduka u duhovnom zivotu. Šhizam vjeruje da, obzirom da je islamsko društvo u direktnoj zavisnosti od usmjeravanja u svakom od ova tri aspekta, osoba koja ima ulogu pruzanja tih poduka i vodja je zajednice, u ovim oblastima od znacaja za vjeru, mora biti postavljena od strane Boga i poslanika (S.A.). Prirodno, sam poslanik (S.A.) je, takodje, postavljen na osnovu Bozanske zapovijesti.

Imamat i nasljedjivanje

Covjek svojom od Boga datom prirodom shvata da bez sumnje ni jedno organizovano društvo, kao što je drzava, ili grad, selo ili pleme, pa cak ni domacinstvo koje sacinjava nekoliko ljudskih bica, ne moze nastaviti da postoji bez vodje ili vladara koji pokrece tocak društva i cija volja upravlja voljom svakog pojedinca i podstice clanove društva da obavljaju svoje društvene obaveze. Bez takvog vladara i upravljaca nad društvom, bilo da je veliko ili malo, dolazi do dezintegracije u vrlo kratkom periodu, a nastaju haos i konfuzija. Zato ce vladar ili starešina u društvu, bilo da je ono veliko ili malo, ukoliko je zainteresovan za sopstveni polozaj i kontinuirano postojanje svoje zajednice, postaviti sebi zamjenika ukoliko privremeno, ili trajno odsustvuje. On nikada nece napustiti domen svoga upravljanja i biti nemaran u vezi njegovog postojanja, ili uništenja.
Starešina porodice koji se oprašta od doma i domacinstva radi odlaska na put od nekoliko dana, ili mjeseci, postavice nekoga od clanova porodice, ili nekog drugog, kao svog zamjenika, i njemu ce predati poslove domacinstva u ruke. Upravnik neke institucije, ili direktor škole, ili vlasnik trgovine, cak ako odsustvuje i na nekoliko casova, odabira nekoga da ga zamijeni.
Na isti nacin, islam je religija koja je, saglasno sadrzaju svijete Knjige i suneta, utemeljena na osnovama prvobitnih odlika stvari. To je religija usmjerena na društveni zivot, kako je sagledavaju bliski i posmatraci sa distance. Posebna paznja koju su Bog i poslanik (S.A.) poklonili društvenom karakteru ove religije ne moze nikada biti osporena ili zanemarena. To je jedno od neuporedivih oblicja islama. Casni poslanik (S.A.) nikada nije bio nemaran u vezi problema stvaranja društvenih grupa gde god je islamski utjecaj prodro. Kad god su grad ili selo pali u muslimanske ruke on bi, u najkracem mogucem periodu, postavljao namjesnika ili upravitelja u cije ruke bi povjeravao muslimanske poslove [241]. U toku svakog vojnog pohoda, zapovjedenog u ime dzihada, on je postavljao više od jednog zapovjednika i vodje, po redu sukcesije. U ratu za Mu'tae on je naimenovao cak cetiri zapovjednika, tako da ukoliko prvi bude ubijen, drugi bude prihvacen kao vodja, a njegovo zapovjedništvo primljeno, i ukoliko bi drugi bio ubijen, onda bi se to odnosilo na treceg, itd [242].
Poslanik (S.A.) je, takodje, pokazao veliki interes u vezi problema zamjene i nikada nije propustio da postavi zamjenika kada je to bilo neophodno. Kad god je napuštao Medinu, postavljao je sebi zamjenika [243]. Cak i kada se iseljavao iz Meke u Medinu, bez pouzdane prijetpostavke o onome na šta ce to izaci, on je postavio Alija - neka je mir sa njim! - kao svog zamjenika, kako bi on umjesto njega vodio njegove poslove u toku nekoliko dana [244]. Na isti nacin, nakon njegove smrti Ali (A.S.) je bio njegov nasljednik u poslovima vezanim za njegova zaduzenja i licne stvari [245]. Šhiti tvrde da upravo iz tog razloga nije shvatljivo da bi poslanik (S.A.) preselio, a da prije toga ne bi postavio nekoga kao svog nasljednika, da ne bi odabrao vodju i starešinu da upravlja poslovima muslimana i okrece tockove islamskog društva.
Urodjena ljudska priroda ne sumnja u vaznost i vrijednost cinjenice da stvaranje društva zavisi od niza odredbi obicajnog prava i obicaja koji su u praksi prihvaceni od vecine grupa toga društva, i da postojanje i nastavak tog društva zavise od pravedne vlade koja je saglasna da ova pravila primjenjuje u cijelosti. Ko god posjeduje razum ne zanemaruje, niti zaboravlja ovu istinu. Istovremeno, covjek ne moze sumnjati ni u opseg ni u detaljnost islamskog šerijata, kao ni u vaznost ni znacaj za koje je poslanik (S.A.) smatrao da on posjeduje, te je ucinio mnogo zrtava radi njegovog ocuvanja i primjene. Takodje, niko ne moze raspravljati o duhovnom geniju, savršenstvu intelekta, oštroumnosti ili moci poslanikovog (S.A.) shvatanja (pored cinjenice da je to potvrdjeno kroz objave i poslanstvo).
Saglasno potvrdjenim hadisima, podjednako u šhitskim i sunitskim zbirkama (u poglavlju o iskušenjima, pobunama i drugom) prenijetim od poslanika, poslanik (S.A.) je predskazao iskušenja i pubune koje ce snaci islamsko društvo nakon njegove smrti, i oblike izopacenja koji ce prodrijeti u tijelo islama, i pojavu kasnijih svjetovnih vladara koji ce zrtvovati ovu cistu religiju za svoje neciste, beskrupulozne ciljeve. Kako bi bilo moguce da poslanik (S.A.) nije zanemario da govori o detaljima dogadjaja i procesa iz godina, ili cak hiljada godina nakon njega, a da je zaboravio uslov koji bi morao biti ispunjen što je prije moguce nakon njegove smrti? Ili da bi bio nehajan i smatrao nevaznom duznost koja je, na jednoj strani, jednostavna i ocigledna, a na drugoj, u tolikoj mjeri znacajna? Kako bi bilo moguce da se bavi najprirodnijim i najopštijim djelanjima, kao što su konzumiranje hrane, vode, san i davanje stotine zapovijesti vezano za njih, a istovremeno da ostane potpuno ravnodušan u vezi ovog znacajnog problema, i ne postavi nikoga na svoje sopstveno mjesto?
Cak i ako prihvatimo pretpostavku (koju šhizam ne prihvata) da je postavljanje vladara nad islamskim društvom dato u šerijatu samim muslimanima, ipak bi bilo neophodno da poslanik (S.A.) pruzi objašnjenje vezano za ovo pitanje. On bi zajednici morao pruziti neophodne upute kako bi oni bili svjesni problema od koga zavisi postojanje i rast islamske zajednice i opstanak religijskih simbola i neophodnih i pouzdanih propisa. Ipak, nema traga takvom poslanikovom (S.A.) objašnjenju, ili religijskoj poduci. Ukoliko bi postojala takva stvar, oni koji su nasljedili poslanika (S.A.) i drzali uzde vlasti u svojim rukama, to ne bi osporili. Zaista, prvi kalifa je prijeneo vlast na drugoga putem legata. Drugi kalifa je izabrao treceg preko šestoclanog vijeca, ciji je on bio clan, i pravila cijeg postupanja je ustanovio on sam. Muavija je primorao imama Hasana (A.S.) na sklapanje mira i na taj nacin je preuzeo kalifat. Nakon toga, kalifat je pretvoren u nasljednu monarhiju. Postepeno su mnogi obicaji, poistovjeceni sa ranim godinama islamske vlasti (kao što su svijeti rat, zapovjedanje onoga što je dopušteno, a zabrana onoga što je nedopustivo i zabranjeno, davanje okvira ljudskom djelanju) oslabili, ili cak nestali iz politickog zivota zajednice, poništavajuci napore poslanika islama (S.A.) u ovom domenu.
Šhizam je proucavao i istrazivao prvobitnu prirodu covjeka i neprestanu tradiciju mudrosti koja je opstala medju ljudima. On je prodro u osnovnu namjeru islama, da probudi urodjenu ljudsku prirodu, i ispitivao je takve stvari kao što su metodi koje je poslanik (S.A.) primjenjivao usmjeravajuci zajednicu; nevolje koje su doticale islam i muslimane, i koje su dovele do podijela i razjedinjenja; kao i kratak vijek muslimanskih vlada u toku ranih vijekova, koje su bile obelezene nehajem i nedostatkom strogih religijskih principa. Na osnovu ovakvih proucavanja, šhizam je došao do zakljucka da postoji dovoljno tradicionalnih spisa koje je ostavio poslanik (S.A.) i koji ukazuju na postupak odredjivanja imama i poslanikovog (S.A.) nasljednika. Ovaj zakljucak podrzavaju kur'anski ajeti i hadisi koje šhiti smatraju autenticnim, kao što je hadis o Gadiru, o Safineu, Sakalajnu, Haku, Manzilahu, Da'vat-i aširah-i akrabin i drugi [246]. Ali naravno, ove hadise, vecina kojih je, takodje, prihvacena u sunizmu, šhiti i suniti nisu shvatili na isti nacin. U suprotnom, pitanje nasljedjivanja se ne bi uopšte pojavilo. Dok se ovi hadisi pojavljuju kao jasan putokaz poslanikove (S.A.) namjere u pitanju nasljedivanja, oni su od strane sunita tumaceni na vrlo razlicit nacin, ostavljajuci ovo pitanje otvorenim i nerazriješenim.
Da bi dokazali kalifat Ali ibn Abi Taliba, oni su pribegavali kur'an-skim ajetima, ukljucujuci i ove:

"Vaši zaštitnici su samo Allah i poslanik Njegov i vjernici koji ponizno molitvu obavljaju i zekat daju."
(Kur'an 5:55)

Šhitski i sunitski komentatori su saglasni da je ovaj ajet objavljen u vezi Ali ibn Abi Taliba (A.S.), a postoji mnogo šhitskih i sunitskih hadisa koji podrzavaju ovo gledište. Abu Dar Dzifari je rekao:
"Jednog dana smo klanjali podnevni namaz sa poslanikom (S.A.). Siromah je upitao za pomoc, ali mu niko mje ništu pruzio. (Covjek je podigao ruke ka nebu, govoreci: 'Boze, svjedok si da mi u poslanikovoj dzamiji niko nije ništa udelio)'.Ali ibn Abi Talib je bio u polozaju klecanju u namazu. On je ukazao prstom ka siromahu, koji je uzeo njegov prsten i otišao.
Poslanik (S.A.), koji je primjetio ovu scjenu, podigao je glavu ka nebesima i rekao:
"Boze! Moj brat Musa Ti je rekao:

"A moj brat Harun je recitiji od mene, pa pošalji sa mnom i njega kao mog pomocnika da potvrdjuje rijeci moje."
(Kur'an 28:34)

"O Boze, ja sam, takodje, tvoj poslanik; raširi grudi moje i ucini moju duznost lahkom, a Alija nacini mojim pomocnikom i vezirom."
Abu Dar kaze:
"Poslanikove rijeci još nisu bile završene, a ajet naveden gore je bio objavljen." [247]
Drugi ajet koji šhiti smatraju dokazom o Alijevom kalifatu je sledjeci:

"Danas su nevjernici izgubili svaku nadu da cete vi otpasti od svoje vjere, zato se ne bojte njih, vec se bojte Mene. Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat svoju prema vamu upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera."
(Kur'an 5:3)

Ocigledno, znacenje ovog ajeta je da su se prije ovoga dana nevjernici nadali da ce doci dan kada ce islam izumrijeti, ali im je Bog, donošenjem odredjenog dogadjaja porušio zauvijek nadu da ce islam biti uništen. Upravo taj dogadjaj je bio razlog jacanja i usavršavanja islama i nuzno ne bi mogao biti beznacajna prilika, jer je tada proglašeno jedno religijsko pravilo. Prije, to je bila stvar takvog znacaja da je nastavak islama zavisio od nje.
Cini se da se ovaj ajet odnosi na drugi koji se nalazi pri kraju sure:

"O, poslanice, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga - ako ne uciniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu - a Allah ce te od ljudi štititi."
(Kur'an 5:67)

Ovaj ajet ukazuje da je Bog nalozio misiju velikog znacaja i interesa za poslanika (S.A.), koja bi ukoliko ne bila izvršena, dovela u opasnost osnove islama i poslanstva. Ali, stvar je bila tako ozbiljna da se poslanik (S.A.) plašio protivnika i pobune, pa je odlozio njenu objavu, ocekujuci pogodnije okolnosti, dok od Boga nije došla definitivna i urgentna naredba da izvrši Njegovu zapovijest bez odlaganja i straha od bilo koga. Ovo nije bila samo posebna religijska naredba u uobicajenom smislu, jer objava jedne, ili nekolicine religijskih naredbi nije toliko znacajna, da bi, ako jedna od njih ne bi bila objavljena, to bio uzrok uništenja islama. Takodje, poslanik islama (S.A.) se nije bojao bilo koga pri objavi naredbi i pravila religije.
Ove indikacije i dokazi daju tezinu šhitskim hadisima koji tvrde da su ovi ajeti objavljeni na Gadir Humu i da se odnose na duhovnu investuru (vilajet) Ali ibn Abi Taliba (A.S.). Štaviše, mnogo šhitskih i sunitskih komentatora je potvrdilo ovo gledište. Abu Said Kudari kaze:
"Poslanik (S.A.) je na Gadir Humu pozvao ljude da se okupe oko Alija (A.S.), uzeo njegovu ruku i podigao je tako visoko da je u poslanikovom pazuhu mogla biti primecena bijela bilega. Tada je ovaj ajet objavljen: "Sada sam vam vjeru vašu usavršio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera." Zatim je poslanik (S.A.) rekao: 'Allahu akbar! Bog je Veliki da je usavršio vjeru i da je Bozija nagrada upotpunjena, Njegovo zadovoljstvo je postignuto, a Alijev vilajet ostvaren.' Zatim je dodao: 'Onome kome sam ja zaštitnik i staratelj, tome je i Ali zaštitnik i staratelj. O, Boze! Budi prijatelj Alijevim prijateljima, a neprijatelj njegovim neprijateljima. Pomozi onome ko mu pomaze, a napusti onoga ko njega napusti" [248]
U rezimeu mozemo reci da su neprijatelji islama, koji su cinili sve što je moguce da bi ga uništili, kada su izgubili nadu da ce postici taj cilj, ostali samo još sa jednom nadom. Mislili su da ce, obzirom da je poslanik (S.A.) zaštitnik islama, nakon njegove smrti islam ostati bez zaštitnika i vodje, i tako konacno nestati. Ali su u Gadir Humu njihove nade uništene, a poslanik (S.A.) je ljudima predstavio Alija (A.S.) kao lidera i zaštitnika islama. Nakon Alija (A.S.), ova teška i neophodna duznost vodjenja i zaštite, bila je stavljena na teret njegove porodice [249].
Pojedini hadisi koji se odnose na Gadir Hum, Alijevu (A.S.) investuru i znacaj poslanikove porodice, navedeni su ovdje:
Hadis o Gadir Humu:
Vracajuci se sa oproštajnog hodocašca, poslanik islama (S.A.) se zaustavio kod Gadir Huma, okupio muslimane, i nakon odrzane besede, izabrao Alija (A.S.) kao vodju i zaštitnika muslimana.
Bara je rekao: "Bio sam u poslanikovoj (S.A.) pratnji za vrijeme oproštajnog hodocašca. Kada smo stigli do Gadir Huma on je naredio da to mjesto bude ocišceno. Zatim je uzeo Alijevu (A.S.) ruku i stavio ga sa svoje desne strane. Onda je rekao: 'Jesam li ja vodja koga slušate?' Oni su odgovorili: 'Mi slušamo tvoje naredbe.' Potom je on rekao: 'Kome god sam ja gospodar (mevla i lider koji se sluša), Ali ce biti njegov gospodar. O, Boze! Budi prijatelj sa Alijevim prijateljima, a neprijatelj Alijevim neprijateljima.'
Tada je Omer ibn al-Hatab rekao Aliji:
'Budi zadovoljan svojim polozajem, jer od sada si ti moj gospodar i gospodar svih vemika" [250]
Hadis Safine:
Ibn Abas kaze: "Poslanik je rekao: 'Moja porodica je kao Nuhova barka: ko god se ukrca na nju, bice spašen, a ko god se okrene od nje, bice potopljen" [251]
Hadis Sakalejn:
Zajd ibn Arkam se sjecao da je poslanik (S.A.) rekao:
"Mislim da me Bog poziva k Sebi, i ja moram postupiti po pozivu. Ali, dvije divne i vrijedne stvari ostavljam medju vama: Boziju Knjigu i moju porodicu. To dvoje se nece nikada razdvojiti, sve dok se ne susretnu sa mnom u Kewseru" [252].
Hadis Sakalejn je jedan od najutemeljenijih hadisa, i prenijet je preko mnogih lanaca prijenošenja u razlicitim oblicima. Šhiti i suniti se slazu u pogledu njegove autenticnosti.
Nekoliko se vaznih cinjenica moze zakljuciti na osnovu ovog i njemu slicnih hadisa:
1. Na isti nacin na koji ce casni Kur'an opstati do Sudnjeg dana, odrzace se i poslanikovo (S.A.) potomstvo. Nema vremenskog perioda u kome nece postojati licnost koju šhiti nazivaju imamom, stvarnim vodjom i zaštitnikom covjecanstva.
2. Poslanik (S.A.) je sa ova dva velika amaneta obezbjedio zado-voljenje svih intelektualnih i religijskih potreba maslimana. On je muslimanima predstavio svoju porodicu kao mjerodavne u znanju, i njihove rjeci i dijela proglasio vrijednim i izvornim.
3. Niko ne smije razdvojiti casni Kur'an od poslanikove (S.A.) porodice. Ni jedan musliman nema pravo da odbaci "ucenja" clanova poslanikove (S.A.) porodice i izuzme sebe ispod njihovih neposrednih poduka i starateljstva.
4. Ukoliko ljudi budu poslušni clanovima poslanikove (S.A.) porodice i slijede njihove rijeci, nece nikada zastraniti.
5. Odgovori na intelektualne i religiozne potrebe ljudi mogu bili nadjeni medju clanovima poslanikove (S.A.) porodice. Drugim rijecima, clanovi poslanikove (S.A.) porodice lišeni su zablude i grijeha. Oni su nepogriješivi. Na osnovu toga, moze se zakljuciti da se pod "clanovima poslanikove (S.A.) porodice" i "potomstvom" ne podrazumjevaju svi poslanikovi (S.A.) srodnici i potomci. Prije, mislilo se na odredjene pojedince koji su usavršili religijska ucenja i koji su zašticeni od zabluda i grijeha, tako da su dorasli poducavanju i vodjenju ljudi. Za šhizam, ove pojedince cine Ali ibn Abi Talib (A.S.) i njegovih jedanaest potomaka koji su birani za imamat jedan nakon drugoga. Ovakvo tumacenje je, takodje, potvrdjeno u šhitskim predanjima. Na primjer, Ibn Abas je rekao:
"Pitao sam poslanika: 'Ko su Vaši potomci, prema kojima je ljubav obavezna (za muslimane)?' On je odgovorio: 'Ali, Fatima, Hasan i Husein" [253].
Dzabir je prenio da je poslanik (S.A.) rekao:
"Bog je djecu svih poslanika stavio na njihova ledja, ali je moju djecu stavio na Alijeva" [254].
Hadis-i-hak:
Um Salmah prenosi: "cula sam da je Boziji poslanik rekao: 'Ali je uz istinu (haqq) i Kur'an, a istina i Kur'an su, takodje, uz Alija, i bice nerazdvojni dok se ne susretnemo u Kewseru" [255] (15)
Hadis-manzile:
Sad ibn Vakas je rekao: "Boziji poslanik je rekao Aliju: 'Zar nisi zadovoljan da mi budeš ono što je Harun bio za Musu, sem što nakon mene nece biti drugog poslanika?" [256]
Hadis-i da'vat-i ašire:
Poslanik (S.A.) je pozvao svoju rodbinu na rucak, i nakon što je obed okoncan, on im je rekao: "Ne znam nikoga koje svom narodu donio bolje stvari od onih koje sam ja donio vama. Bog mi je zapovidio da vas pozovem da krenete ka Njemu. Ko je onaj medju vama ko ce mi pomoci na tom putu i biti moj brat i nasljednik (vasi) i zamjenik (kalifa)?" Svi su bili bez odgovora, ali je Ali, koji je bio najmladji medju njima, uskliknuo: 'Ja cu biti tvoj izaslanik i pomocnik'. Tada ga je poslanik zagrlio i rekao: "On je moj brat, nasljednik i zamjenik. Morate ga poštovati". Tada je grupa ustala da ode, a uz smijeh je govoreno Abu Talibu: "Muhamed ti je nalozio da slušaš svoga sina" [257].
Hudajfe je rekao:
"Boziji poslanik je rekao: 'Ukoliko Alija nacinite mojim zamjenikom i nasljednikom - što ne mislim da cete uraditi - u njemu cete naci dragocenog vodica koji ce vas upucivati na pravi put!" [258]
Ibn Mardajah je rekao da je cuo kako poslanik kaze: "Ko god zeli da mu zivot i smrt budu kao moji, i da udje u dzenet, morao bi nakon mene voleti Alija i slijediti moju porodicu, jer su to moji potomci i nacinjeni su od moje 'gline'. Moje znanje i razumjevanje darovani su njima. Zato, teško onima kojim opovrgavaju njihovu ispravnost. Moje posredovanje (na Sudnjem danu) nikada nece obuhvatiti njih" [259]

Potvrda prijethodnog

Veliki dio šhitskog obrazlozenja, vezanog za nasljedjivanje poslanika (S.A.), pociva na vjerovanju da je u toku zadnjih dana svoje bolesti, poslanik (S.A.) u prisustvu nekolicine svojih pratilaca, zatrazio hartiju i mastilo [260], kako bi se moglo napisati nešto, što ce, ukoliko bude uvazeno od strane muslimana, sprjeciti da zastrane. Pojedini od prisutnih su poslanika (S.A.) smatrali suviše bolesnim da bi bio u stanju da diktira bilo šta, i rekli su: "Bozija Knjiga nam je dovoljna". U vezi ovoga se stvorila velika buka da je casni poslanik (S.A.) zatrazio od prisutnih da odu, jer u prisustvu poslanika (S.A.) ne smije biti galame i buke.
Uzimajuci u obzir ono što je gore receno u vezi hadisa, vezano za nasljedjivanje, i dogadjaje koji su usljedili nakon poslanikove smrti, pogotovo cinjenicu da Ali (A.S.) nije pitan kod izbora poslanikovog nasljednika, šhiti zakljucuju da je casni poslanik (S.A.) zelio da u pero kaze svoje konacne stavove o osobi koja ce ga naslijediti, ali da nije bio u stanju da tako ucini.
Izgleda da su rijeci pojedinih prisutnih izrecene da bi nacinile pometnju i sprijecile da njegova zadnja odluka bude jasno izrecena. Izgleda da njihovo ometanje govora casnog poslanika (S.A.) nije ono što se cini na prvi pogled, briga da bi poslanik (S.A.) mogao izgovoriti neprimjerene rjeci zbog zestini njegovih bolova. Jer, prije svega, za sve vrijeme bolesti se nije culo da je casni poslanik (S.A.) izrekao jednu besmislenu ili neprikladnu rijec, niti je takva stvar prenijeta u vezi njega. Štaviše, saglasno islamskim nacelima, Bog štiti poslanika (S.A.) od izricanja nesuvislih ili besmislenih rijeci, i poslanik (S.A.) je nepogriješiv.
Drugo, ukoliko bi rijeci nekih od onih koji su bili prisutni tom prilikom kod poslanika (S.A.) bile ozbiljne, ne bi bilo mjesta sljedecoj rijecenici: "Bozija Knjiga nam je dovoljna." Da bi dokazali da bi poslanik mogao izreci neprikladne rijeci pod neuobicajenim okolnostima, razlog njegove ozbiljne bolesti mogao bi biti iskorišcen prije nego tvrdnja da uz Kur'an nema potrebe za poslanikovim (S.A.) rijecima. Jer, ni od jednog muslimana se ne moze sakriti da upravo tekst svijete Knjige podrazumjeva poslušnost casnom poslaniku (S.A.), kao obaveznu, a da znacenje njegovih rijeci bude kao rijec Bozija. Saglasno tekstu casnog Kur'ana, muslimani moraju poštovati zapovijesti obojice, Boga i poslanika (S.A.).
Trece, jedan dogadjaj vezan za bolest desio se u toku zadnjih dana zivota prvog kalife, koji je svojom posljednjom voljom i testamentom izabrao drugoga kalifu, kao svog nasljednika. Kada je Osman, prema kalifovoj volji pisao testament, kalifa se onesvijestio. Ipak, drugi kalifa nije ponovio rjeci koje su izgovorene u slucaju poslanika (S.A.), saglasno hadisu o "Hartiji i peru" [261]. Ova cinjenica je potvrdjena u hadisu prenijetom od strane Ibn Abasa [262]. I zabelezeno je da je drugi kalif rekao: "Ali zasluzuje kalifat, ali Kurejšije ne bi bile u stanju da podnose njegov kalifat, jer ako bi on postao kalif, on bi primoravao ljude da prihvataju cistu istinu i sljede ispravnu stazu. Pod njegovim kalifatom njima ne bi bilo omoguceno da krše granice istine i pokušavali bi da se upuste u rat sa njim." [263]
Ocigledno, saglasno religijskim nacelima, onoga ko odstupa od istine drugi mora primoravati na pracenje istine; ne smije se napustiti istina za ljubav onoga koji ju je napustio. Kada je prvi kalifa bio obaviješten [264] da pojedina plemena odbijaju da plate zekat, zapovjedio je rat i rekao: "Ukoliko mi ne budu placali porez koji su placali poslaniku (SA.), boricu se protiv njih." Ocigledno, time je prvenstveno mislio da istina i pravednost moraju biti obnovljene po svaku cijenu. Zasigurno je problem zakonitog kalifata bio znacajniji od poreza, i šhiti vjeruju da isto nacelo koje je prvi kalifa primjenio vezano za ovaj problem, mora biti primjenjen od strane cele rane zajednice na problem nasljedjivanja casnog poslanika (S.A.).

Imamat i njegova uloga u tumacenju Bozanskih ucenja

U raspravi o poslanstvu je receno da je, saglasno nepromjenjivom i nuznom zakonu o opštem poducavanju, svaka stvorena vrsta usmjeravana stazom postanka i stvaranja ka savršenstvu i sreci njene sopstvene vrste. Ljudski rod nije izuzetak od opšteg pravila. Covjek mora biti vodjen baš "nagonom" za traganjem za istinom i kroz ucenje o njegovom zivotu u društvu, na taj nacin da njegovo blagostanje na ovom i na drugom svijetu bude obezbijedjeno. Drugim rijecima, da bi dostigao ljudsku srecu i savršenstvo, covjek mora prihvatiti niz ucenja i prakticnih obaveza i svoj zivot zasnovati na njima.
Štaviše, vec je receno da put razumievanja ovog kompletnog programa za zivot, nazvanog religija, nije preko uma, vec kroz objavu i poslanstvo, koje se iskazuje kod odredjenih cistih bica iz ljudskog roda, nazvanih poslanicima. Poslanici su ti koji od Boga, putem objave, primaju saznanje o covjekovim duznostima i obavezama kao ljudskog bica i koji s njima upoznaju ljude, kako bi njihovim ispunjavanjem ljudi ostvarili srecu.
Ocigledno je da na isti nacin na koji ovo dokazivanje potvrdjuje nuznost znanja pri upucivanju covjeka ka sticanju srece i savršenstva, ono, takodje, potvrdjuje nuznost postojanja pojedinaca koji cuvaju netaknutim cjelokupnost tog saznanja i koji poucavaju ljude kada je neophodno.
Osoba koja ima duznost da ocuva i zaštiti Bozansku poruku, nakon što je objavljena, i koja je od Boga odabrana za ovu duznost, naziva se imamom, na isti nacin na koji se osoba koja nosi poslanicki duh i ima duznost primanja Bozanskih naredbi i Bozijih zakona, naziva poslanikom. Moguce je da imamat [265] i poslanstvo (nubuwwat) budu ili objedinjeni u jednoj licnosti, ili budu razdvojeni.
Dokaz prijethodno pruzen radi potvrdjivanja poslanicke nepogriješivosti dokazuje, takodje, nepogriješhiost imama, jer Bog mora svoju istinsku religiju ocuvati netaknutom i u takvom stanju da moze biti širena medju ljudima u svim dobima. A to nije moguce bez nepogriješivosti, Bozanske zaštite od zablude.

Razlika izmedju poslanika i imama

Prethodno tvrdjenje o prijemu Bozanskih naredbi i zakona od strane poslanika, samo dokazuje osnov poslanstva, naime, prijem Bozanskih zapovijesti. Tvrdnja ne dokazuje stalnost i nastavljanje poslanstva, iako upravo cinjenica da su ocuvane ove poslanicke zapovijesti prirodno radja ideju o stalnosti i produzenju. Zato nije neophodno da poslanik (nabi) bude uvijek prisutan medju ljudima, ali je postojanje imama, koji je zaštitnik Bozije religije, nasuprot tome, neprekidna nuznost ljudskog društva. Ljudsko društvo nikada ne moze biti bez licnosti koju šhizam naziva imamom, bez obzira da li je, ili nije, poznat i prihvacen. Bog, Najuzvišeniji, rekao je u Svojoj Knjizi:

"Pa ako ovi u to ne vjeruju, Mi smo time zaduzili ljude koji ce u to vjerovati." (Kur'an 6:89) [266]

Kao što je gore pomenuto, funkcije poslanstva i imamata mogu biti objedinjene u jednoj licnosti, kada je jedan covjek postavljen i na funkciju imama i poslanika, ili podjednako za prijem Bozanskih naredbi i njihovo ocuvanje i tumacenje. Ponekad mogu biti razdvojene kao u vrijemenima kada nema zivog poslanika, ali kada postoji istinski imam koji zivi medju ljudima. Ocigledno je da je ogranicen broj Bozijih poslanika i da poslanici nisu prisutni u svakom dobu i periodu.
Takodje je od znacaja da se ukaze da su u Bozijoj Knjizi pojedini poslanici predstavljeni kao imami, kao poslanik Ibrahim, u vezi koga je receno:

"A kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovjedi u iskušenje stavio, pa ih on potpuno izvršio, Allah je rekao: 'Ucinicu da ti budeš ljudima u vjeri uzor!' - I neke moje potomke!' - zamoli on. - 'Obecanje Moje nece obuhvatati nevjernike.' - kaza On." (Kur'an 2:124)

I Bog je, takodje, kazao:

"I ucinismo ih vjerovesnicimu da upucuju prema zapovijedl Našoj ..."
(Kur'an 21:73)

Imamat i njegova uloga u esoterickoj dimenziji religije

Na isti nacin na koji je imam zaštitnik i vodja ljudi u njihovim spoljašnjim djelanjima, tako on posjeduje i ulogu unutrašnjeg i esoterickog vodjstva i poducavanja. On je vodja karavana covjecanstva, koje se u duši i esotericki krece ka Bogu. Da bi razjasnili ovu istinu potrebno je osvrnuti se na dva sljedjeca uvodna razjašnjenja. Prije svega i bez sumnje, saglasno islamu i drugim Bozanskim religijama, jedino sredstvo za postizanje stvarne i vjecne srece, ili nesrece, radosti ili jada, jeste preko dobrih ili loših dijela koje covjek spoznaje preko zapovijesti Bozanske religije, kao i preko njegove sopstvene urodjene i od Boga date prirode i razuma. Drugo, putem objave i poslanstva, Bog je uzdizao ili kudio ljudska dijela saglasno jeziku ljudskih bica i društvu u kome zive. Onima koji cine dobro, slušaju zapovijesti i prihvataju poduke iz objave, On je obecao srecan vjecni zivot u kome se ispunjavaju sve zelje koje su u saglasnosti sa ljudskim savršenstvom. Nepravednima i onima koji cine zlo, On je dao upozorenje o vjecnom gorkom zivotu u kome ce se suociti sa svakom nesrecom i razocarenjem.
Bez bilo kakve sumnje, Bog, koji je iznad svega što mi mozemo zamisliti, nema, kao što mi imamo, "mišljenje" oblikovano na osnovu posebnog društvenog sadrzaja. Veza gospodara i sluge, vladara i potcinjenog, zapovijesti i zabrane, nagrade i kazne, ne postoji izvan našeg društvenog zivota. Bozansko ustrojstvo je sistem sopstvenog stvoriteljstva, u kome su postojanje i pojava svih stvari vezani iskljucivo za njihovo stvaranje od strane Boga, saglasno stvarnim odnosima i samo njima. Staviše, kao što je pomenuto u casnom Kur'anu [267] i poslanickim hadisima, religija sadrzi istine i istinitosti iznad prosjecnog ljudskog razumijevanja, koje nam je Bog otkrio jezikom koji mozemo razumjeti na nivou našeg poimanja.
Tako se moze zakljuciti da postoji stvarna veza izmedju dobrih i loših dijela i vrste zivota koja covjeka ocekuje u vjecnosti, veza koja opredjeljuje srecu, ili nesrecu buduceg zivota saglasno Bozanskoj volji. Ili, receno jednostavnijim rijecima, svako dijelo, loše ili dobro, u ljudskoj duši ostavlja traga, koji odredjuje karakter njegovog buduceg zivota. Bez obzira da li to razumije, ili ne, covjek je kao dijete koga poducavaju. Iz poduka ucitelja dijete ne cuje ništa do "ucini" ili "ne ucini", i ne razumje znacenje radnji koje obavlja. Ipak, kada odraste, kao rezultat besprijekornih mentalnih i duhovnih navika, stecenih u toku trajanja poduka, on je u stanju da ima srecan društveni zivot. Ukoliko, u odredjenom slucaju, odbije da se pokori podukama ucitelja, nece se suociti sa drugim do sa jadom i nesrecom. Ili, on je kao bolestan covjek koji, kada je pod lekarskim nadzorom, uzima lijekove, hranu i cini odredjene vezbe, kako to nalaze doktor, i nema drugih obaveza sem postupanja po savjetima svoga doktora. Rezultat ovog podvrgavanja njegovim nalazima jeste sklad u njegovom tijelu, što je izvor zdravlja, kao i svakom obliku tjelesne srece i zadovoljstva. Ukratko, mozemo reci da covjek u okviru svog spoljašnjeg ima i unutrašnji, duhovni zivot, koji je vazan za njegova dijela i cinjenja i koji se razvija u zavisnosti od njih, i da su njegova sreca ili nesreca na drugom svijetu u potpunosti zavisne od tog unutrašnjeg zivota.
Casni Kur'an, takodje, potvrdjuje ovo tumacenje [268]. U mnogim ajetima potvrdjuje postojanje drugog zivota i druge duše za cestite i vjerne, zivot viši od ovog zivota i duh koji je više osvijetljen od duha covjeka koga znamo sada i ovdje. On potvrdjuje da covjekova dijela imaju unutrašnji utjecaj na njegovu dušu, koji uvijek ostaje sa njim. U poslanickim izrekama ima, takodje, mnogo osvrtanja na ovu cinjenicu. Na primjer u hadisu o mi'radzu (hadis o nocnom uspinjanju) Bog se obraca poslaniku (S.A.) ovim rjecima:
"Onaj ko zeli da se ponaša tako da Ja budem zadovoljan, mora posjedovati tri odlike: mora iskazati zahvalnost koja nije pomiješana sa neznanjem, sjecanje na koje prah zaborava nece pasti, i ljubav koja nece više voljeti ljubav ljudskih bica od Moje ljubavi. Ako Me on voli, Ja ga volim; otvoricu zenicu njegovog oka pogledom Moje dostojanstvenosti i necu od njega kriti najuzvišenije od Mojih bica. Pouzdacu se u njega u tmini noci i na svijetlu dana dok se razgovor i opštenje sa bicima ne završi. Ucinicu da sluša Moju rijec i rijeci Mojih andjela. Otkricu mu tajnu koju sam sakrio od Mojih bica. Odjenucu ga u odjecu skromnosti dok se bica ne postide prijed njim. On ce ici po zemlji ocišcen od grijehova. Ucinicu da njegovo srce ima spoznaju i oštrovidnost i necu od njega sakriti ništa ni u dzenetu ni u dzehenemu. Ucinicu da sazna sve što ce ljude snaci na Sudnji dan, na putu straha i teškoca." [269]
Abu Abdulah - neka je mir sa njim! - se sjecao da je Boziji poslanik -neka su mir i blagoslov sa njim! - primio Harisa ibn Malika ibn al-Nu-mana i pitao ga: "Kako si ti, o, Harise?" On je odgovorio: "O, Boziji poslanice! Ja zivim kao istinski vjernik." Boziji poslanik mu je rekao: "Svaka stvar ima svoju sopstvenu istinu. Sta je istina tvojih rjeci?" On je rekao: "O, Boziji poslanice! Moja duša se okrenula od svijeta. Noci provodim u stanju budnosti, a dane u zudnji. Cini se kao da sam zagledan u prijesto moga Gospodara i da je racun sveden, i kao da sam zagledan u ljude iz dzenetu, koji jedni druge posjecuju u dzenetu, i kao da cujem vapaj ljudi iz ognja u dzehenemu." Tada je Boziji poslanik rekao: "To je rob cije srce je Bog osvijetlio." [270]
Moramo se, takodje, sjetiti da cesto neko od nas upucuje drugoga u dobra ili loša dijela, bez da sam ispunjava svoje sopstvene rijeci. U slucaju poslanika i imama, cije upucivanje i vodjstvo su kroz Boziju naredbu, nikada ne dolazi do takve situacije. Oni se sami pridrzavaju religije cijeg poducavanja su se latili. Duhovni zivot ka kome upucuju ljude jeste njihov sopstveni duhovni zivot [271], jer Bog nece upucivanje drugih povjeriti nekome, sem ako ga On sam nije uputio. Posebna Bozanska poduka nikada ne moze biti prekršena ni narušena.
Na osnovu ove diskusije mogu biti izvedeni sljedjeci zakljucci:
1. U svakom religijskom društvu poslanici i imami su prvi u savršenstvu i sprovodjenju duhovnog i religijskog zivota koji propovedaju, jer oni moraju i sprovode svoja sopstvena ucenja i ucestvuju u duhovnom zivotu koji propovedaju.
2. Obzirom da su oni prvi medju ljudima, vodje i ucitelji zajednice, oni su najcestitiji i najsavršeniji medju ljudima.
3. Osoba na cijim plecima lezi odgovornost za poducavanje zajednice na osnovu Bozanske zapovjedi, na isti nacin na koji je vodja covjekovog spoljašnjeg zivota i dijela, takodje, je vodja u duhovnom zivotu, i unutrašnja dimenzija ljudskog zivota i religijske prakse zavisi od njegovih poduka [272].

Imami i islamske vodje

Na osnovu prethodnih rasprava smo zakljucili da je u islamu, nakon smrti casnog poslanika (S.A.), neprestano postojao imam i da ce nastaviti da postoji u islamskoj zajednici (umetu). Brojni poslanicki hadisi" [273] su prenijeti u šhizmu, vezano za opis imama, njihov broj, cinjenicu da svi poticu od Kurejšija i iz poslanlkove (S.A.) porodice, i cinjenicu da je ocekivani Mehdi medju njima i posljednji od njih [274].
Takodje, postoje nedvosmisleno utvrdjene rijeci poslanika (S.A.) vezane za Alijev (A.S.) imamat i njega kao prvog imama, kao i potpuno potvrdjene izreke poslanika (S.A.) i Alija (A.S.) vezane za drugog imama. Na isti nacin su imami davali konacne potvrde u vezi imamata onih koji treba da nastupe nakon njih.
Saglasno izrekama sadrzanim u izvorima o dvanaestorici šhitskih imama, njih ima dvanaest i njihova svijeta imena su Sljedjeca:
1. Ali ibn Abi Talib,
2. Hasan ibn Ali,
3. Husein ibn Ali,
4. Ali ibn Husein,
5. Muhamed ibn Ali,
6. Dzafer ibn Muhamed,
7. Musa ibn Dzafer,
8. Ali ibn Musa,
9. Muhamed ibn Ali,
10. Ali ibn Muhamed,
11. Hasan ibn Ali,
12. Mehdi