EVROPSKA POLITIKA PREMA ISLAMU I ISLAM U EVROPI

Islam se sve više koristi kao objašnjenje za društvene, kulturne, ekonomske i političke konflikte. To se objašnjenje primjenjuje na odnose između Evrope i njenih muslimanskih susjeda, potom na odnose između Sjevera i Juga, te također na podjele unutar mnogih muslimanskih država. Kad su posrijedi primjeri za ovo, možemo se prisjetiti kako je Willy Claes, bivši generalni sekretar NATO pakta, pokušao odrediti NATO-paktu novu ulogu opisujući ono što je on nazvao islamskim fundamentalizmom, rekavši da je to veća prijetnja Evropi negoli komunizam. Prije tri godine, u jednom Članku koji se pojavio u časopisu "Foreign Affairs", Samuel Huntington, profesor na Harvardu, predviđa neminovnim "sukob civilizacija" između zapadnog svijeta i njegovog muslimanskog susjedstva.

Rastući jaz između Sjevera i Juga, između "onih koji imaju i onih koji nemaju", nastoji dati težinu ovom argumentu. Islam bi mogao poslužiti kao faktor koji okuplja vapaje nezadovoljnih, kao faktor koji u sebi sabire ogorčenost Trećeg svijeta upravljenu protiv onog što se smatra za-padn'om dominacijom nad ekonomskim i političkim poretkom nakon hladnog rata. Kako pokret nesvrstanosti postaje manje važan, islam se sve više pomalja kao najjača politička snaga u Trećem svijetu. Možda će radikalni islamski pokreti biti povezani sa drugim radikalnim grupacija-

ma, možda će oni međusobno saradivati usvajajući moto "neprijatelj moga neprijatelja je moj prijatelj". Prema tome, sa stanovišta zapadnog gledanja na stvari, sigurnosna politika i dnevni red političkih stvari Trećeg svijeta i islama po-maljat će se zajedno u uzlaznom pravcu.

U mnogim dijelovima svijeta muslimani se danas osjećaju da su od svijeta Zapada opkoljeni i satjerani u škripac. Smatraju da su žrtve vojne agresije u Iraku, Libiji, Libanu i Iranu. Muslimani susreću izraelske vojnike na okupiranim teritorijama (Palestina) i u Libanu. Muslimani su strana koja gubi u ratovima kojima se daju vjerski motivi, kao što su ratovi u Bosni, Azerbejdžanu, Tadžikistanu i Čečeniji. Muslimani su od hinduističkog sektaštva satjerani u škripac u Kašmiru. K tome, u Sjedinjenim Američkim Državama i Evropi muslimani se osjećaju diskreditiranim, na iskušenju su i na njih se sumnja usljed njihovih religijskih vjerovanja. Muslimanske su sumnje potvrđene kad su prve optužbe, koje su se ticale motiva za podmetanje bombe u Oklahoma Citvju 1995. godine, manje ili više automatski bile usmjerene na muslimane i islam.

Mnogi međunarodni sukobi i domaći antagonizmi u muslimanskom svijetu pridonose političkoj nestabilnosti. Pogoršanje u političkoj i ekonomskoj situaciji daju islamskim pokretima sve šire političko područje. Mogli bismo kazati da su islamski pokreti pobrali plodove tzv. "monopola na neuspjeh" svojih vlada. U mnogim državama islamski pokreti sačinjavaju kredibilnu i djelotvornu, izvornu opoziciju režimima na vlasti, budući da je svaka politička opozicija zabranjena i, štaviše, u mnogim slučajevima, fizički eliminirana u islamskim zemljama. Čak i u dijelovima muslimanskog svijeta koga karakterizira brz ekonomski i društveni razvoj, islam će se pokazati privlačnim za sve one koji su izgubili svoj položaj i koji žude za nečim što se sma-

tra čvrstim okvirom oslonca. Kao posljedica svega ovoga, ukoliko se politički sistemi u muslimanskom svijetu ne otvore i ne dopuste šire ideološko natjecanje, islamski pokreti će biti jedini nasljednici kad postojeći režimi kolabiraju.

Kazano političkim terminima, međutim, islam nije kohezivna ideologija na koju se samo čeka da bude implementirana. Umjesto toga, islam se može okarakterizirati kao nešto Što sadrži nekoliko različitih viđenja kako bi se trebalo urediti društvo da bi se na bolji način udovoljilo potrebama njegovih građana, te nekoliko različitih viđenja koji bi oblik politika trebala poprimiti. Kao i nacionalizmu, islamskoj ideologiji također nedostaje kohezivni politički dnevni red koji nudi konkretna rješenja za specifične probleme. Umjesto toga, islamska politička ideologija jeste često pitanje neodređenih ukazivanja na islamsko pravo. U sadašnjem dobu malo je danas islamskih pokreta koji se javljaju a koji bi bili u stanju interpretirati islamske principe na način da se mognu primijeniti u današnjem društvu, te koji bi udovoljili međunarodnim normama u pogledu ljudskih prava, pitanja manjina i tretmana žena.

Politički islam nije u cijelosti statičan, premda slijepo nastoji vratiti sat unazad u vrijeme Poslanika. Politički pogledi muslimanskih pokreta i pristupi političkom djelovanju pokrivaju širok spektar, počinjući od demokratskih reformatora do radikalnih aktivista, koji zagovaraju nasilje, te reakcionara koji nemaju konkretnu viziju društva. Kao politički fenomen, i poprimajući novo iskustvo, islam će također razviti veliku svijest o političkim teškoćama i punije razumijevanje zapadnih političkih sistema i institucija, političkih teorija i fundamentalnih demokratskih vrijednosti.

Danas, kad islamske tendencije zadobijaju na snazi, zapadni svijet ima dvije političke alternative za djelovanje. Jedna se alternativa sastoji u vršenju utjecaja i ohrabrivanju

muslimanskih država da slijede put političkog pluralizma i da stupe u dijalog sa "umjerenim" islamskim pokretima. Druga je alternativa da se pokuša imati na djelu "politika sputavanja". Ova bi se potonja alternativa - tj. pokušati zaustaviti islamske pokrete podržavanjem režima koji će suzbijati te pokrete - pokazala nesumnjivo mnogo težom negoli je borba protiv komunizma.

Sprečavanje ideologije koja je utemeljena na neuspješnom ekonomskom sistemu jeste jedna stvar, a demonizira-nje jedne kulture i vjere i borba protiv te vjere, koja postoji evo već petnaest stoljeća, jeste sasvim druga stvar. Štaviše, režimi koje bi Zapadni svijet morao pomoći u ovom se slučaju ne mogu smatrati prirodnim saveznicima. To su političari kao što je Saddam Hussein u Iraku, Hafez al-Assad u Siriji i Muammar Qadhafi u Libiji, koji su najodlučniji protivnici islamskih pokreta. Ove su države zaglibljene u ozbiljne i duboko ukorijenjene političke, društvene i ekonomske probleme koji se ne mogu riješiti represijom. Ako bi Zapad ohrabrivao postojeće režime da se suprotstave fundamentalističkim tendencijama na osnovu gesla da je bilo koji fundamentalizam štetan po naše zapadne interese, onda bi tu postojao rizik da zanemarimo i da ne budemo dovoljno osjetljivi za one tendencije i trendove koji su izvorno demokratski i koji bi, prema tome, bili u korist naših dugoročnih interesa. Politika ovakve naravi bi također dovela do potpuno opravdanih optužbi za hipokrizijsko držanje i pristup demokratskim idealima.

Kako smo već spomenuli, činjenica da je islam bio isključen iz političkog procesa doprinijela je polarizaciji i ra-dikalizaciji. Jedan aspekt naše politike trebao bi, dakle, biti taj da se ohrabre sadašnji režimi da islamske pokrete i grupacije koji ne inkliniraju nasilju uključe u ovaj proces. Ovaj bi postupak "društveno demokratizirao" ove pokrete, da

upotrijebim izraz koji je skovao Olivier Roy, ohrabrio bi ih da se kreću brže u pravcu umjerene i pragmatične politike koja ima za svoj cilj bavljenje sadašnjim problemima. Kao posljedica ovoga, trebali bismo nastojati očuvati dijalog sa "umjerenim" islamskim pokretima. Argumenti protiv ovakvog pristupa, koji se obično navode - kako na Zapadu tako i u muslimanskom svijetu - jesu da će fundamentalisti iskoristiti ovu priliku da "kidnapiraju demokratiju", primjenjujući motto: "Jedan čovjek, jedan glas, jedan termin!" I doista, parlamentarni izbori u Alžiru u decembru 1991. godine pokazali su da liberaliziranje političkog sistema uključuje rizik da se pojave snažne sile, ali čije je vjerovanje u demokratiju posvema sumnjivo. Usprkos ovoj cjelokupnoj retorici o potrebi za pluralizmom, političkom reformom i demokratskim sistemima, kombiniranje islama i demokrati-je čini se da je izvor velike zabrinutosti kako medu zapadnim vladama, tako i medu despotima i autoritarnim režimima muslimanskog svijeta.

Zasad, međutim, islamski fundamentalizam prijeti više porodičnim dinastijama i jednopartijskim državama negoli liberalnim demokratijama. Za posljedicu imamo to da su sadašnje alternative islamskoj vladavini najčešće konzervativne monarhije, vojni režimi ili formalne demokratije, koje su zapravo jednopartijski sistemi. Da je Zapadu bilo sasvim jasno, odmah na startu, da prihvati rezultate demokratskih izbora, bez obzira ko bio na vrhu, u tom bi slučaju bilo lakše prihvatiti čvrstu poziciju spram situacije kad demokratski izabrane islamske vlade zloupotrijebe svoju vlast! To bi značilo da se kritika ne bi mogla odbaciti kao izraz antiislamizma. Pitanje da li je islam kompatibilan sa demo kratijom mogao se testirati u Alžiru. Ogroman broj ljudi u muslimanskom svijetu smatra da su, umjesto toga, alžirski izbori do neke mjere postali test zapadnog držanja spram

islama i demokratije. Reakcija zapadnog svijeta na vojni udar mogla bi se opisati kao pasivna - ili je ona možda bila čak izraz prešutnog odobravanja.

Dijalog će biti Čak i važniji budući da izgledi marginaliziranja vjerskih pokreta na kratku stazu, Što je posljedica ekonomskih i društvenih reformi iz kojih su veliku korist izvukle široke grupe u društvu, nisu naročito dobri. Ipak, jedan od ciljeva politike prema islamu mora biti da se doprinese reformama u ekonomskom i društvenom području, te se stoga evropska pomoć mora iskoristiti da se promovira i vrši pritisak u korist ekonomskih i društvenih reformi. Države kao što su: Egipat, Tunis, Maroko i Turska, koje su bliske Evropi, igrat će ključnu ulogu u ustanovljavanju stabilnih odnosa između Evrope i muslimanskog svijeta. Posljedično tome, mora se dati visoki prioritet potpori društvenom i ekonomskom razvitku u ovim zemljama. Međutim, verbalna pomoć i politički dijalog ne mogu imati niŠto više doli marginalnu važnost. Vid ekonomskog razvitka, koji se traži da bi se marginalizirale fundamentalističke grupacije, podrazumijeva, sa svoje strane, da evropska tržišta budu otvorena. Naglasak mora, dakle, biti na "trgovini a ne pomoći", i ovo vrijedi posebno za mediteransku politiku Evropske zajednice. Politika ovakve naravi također bi bila bitna ukoliko bi omogućila da se kontroliraju pritisci proizvedeni useljavanjem.

Vjerske i kulturne podjele između islama i kršćanstva mogu se zapaziti od Dalekog istoka do Mediterana, centralne Azije, Kavkaza i Balkana. Ova su područja potencijalne nemirne mrlje, ali treba - istovremeno - napomenuti da najozbiljniji raskoli postoje između islama i pravoslavnih crkava, te da često postoji veza između lokalnih nacionaliza-ma i pravoslavnog kršćanstva. Nadalje, antagonizam izme-du Zapada i muslimanskog svijeta teži biti na funkcional-

nim prije negoli na geografskim pravcima. Ovi se problemi, međutim, mogu akumulirati i postati konsolidirani do te mjere da Huntingtonova slika sukoba civilizacija zadobija kredibilitet. A to, zauzvrat, mogu iskoristiti ekstremisti na obje strane. To je razlogom da je specifične, konkretne probleme teže riješiti, budući da oni poprimaju ideološku krinku koja ih napuhuje izvan svih njihovih proporcija i zakri-va mogućnost postizanja rješenja pregovaranjem.

Moramo stoga držati razdvojenim pitanje islama i konkretnih problema - i te probleme moramo "deislamizirati". Posljedično tome, probleme koji postoje ne treba predstavljati kao kulturno konfrontiranje sa islamom. Bilateralne razlike u odnosu na islamske zemlje ne smiju se opisivati islamskim terminima, ukoliko, naravno, ne postoji izravan dokaz da je islam prouzrokovao dati problem. Umjesto toga, kritika relevantne pojave kao takve mora se prezentirati u preciznim terminima, naprimjer, kritika kršenja ljudskih prava ili podrška međunarodnim terorističkim aktivnostima, što su stvari koje mi svi osuđujemo bez obzira na vjersko ili kulturno zalede počinilaca. Ako se fundamentali-stički islam predstavi kao izvor sveg zla, to će onda ojačati takve pokrete, jer marginalizirane i nezadovoljne grupacije steći će utisak da mora da su fundamentalisti na pravom kolosijeku čim mogu do te mjere zastrašiti i uzdrmati zapadni svijet. Ukoliko islamske grupacije dođu na vlast, Evropska zajednica mora pristati na minimum uvjeta koji se moraju ispuniti ako se hoće održati bilateralni odnosi. Ovi uvjeti moraju biti vezani za ljudska prava i norme ponašanja u odnosima između zemalja. To mora biti prvi vodeći princip, a ne domaće na islamu zasnovano zakonodavstvo koje bi režimi ovakve naravi mogli uvesti.

Islam je središnji faktor u nekoliko eksplozivnih nacionalnih i etničkih sukoba - u Bosni, na Zapadnoj obali i

Gazi, Kipru, Kašmiru, Nagorno-Karabahu i južnom Sudanu. Način na koji zapadni svijet reagira i intervenira u ovakvim sukobima odrazit će se na naše odnose u širem smislu. Saradnja sa muslimanskim zemljama u operacijama očuvanja mira unutar i izvan muslimanskog svijeta može biti jedan.element u izgradnji politike povjerenja.

Usprkos kontinuiranom širenju susreta i rastućoj međuzavisnosti, postoji također i rastuće podozrenje i nerazumijevanje između muslimanskog svijeta i Evrope. Brojati neprijateljske i prijeteće scenarije, proizvedene na obje strane, postat će sve vise važan aspekt evropsko-islamske politike. Posljedično tome, mora postojati veće usredsređenje na mjere izgradnje povjerenja u području kulture negoli je postojalo u prošlosti. To je bio jedan od ciljeva konferencije pod naslovom "Odnosi između evropske i islamske kulture i položaj muslimana u Evropi", koja je održana u Štokhol-mu juna 1995. godine, na inicijativu švedskog ministra vanjskih poslova. Ova će konferencija imati i svoj nastavak u Jordanu u junu 1996. godine. Ovakve konferencije ne bi smjele biti tek usamljeni događaji, već bi iza njih trebali uslijedi drugi skupovi te da im se da širi sadržaj.

Politika imigracije i politika integracije postajat će sve više važne sastavnice u evropskoj politici prema islamu. Samo depolitizirani i liberalni islam može biti integriran u Evropu, a integracija ovakve naravi moguća je samo ako ide naporedo sa ekonomskom i društvenom integracijom. Ukoliko to bude uspješno, islamske vjerske zajednice mogu postati mostovi između Evrope i svojih zemalja porijekla.

Rasizam, netolerancija i grubi nacionalizam u sadašnjem vremenu jačaju, diljem Evrope kao reakcija na nivo useljavanja koji je beznačajan u usporedbi sa onim s kojim ćemo se vjerovatno susresti u budućnosti. Ovi su problemi već toliko ozbiljni da se mogu riješiti samo zajedničkim

evropskim naporima i konzistentnom evropskom useljeničkom i izbjegličkom politikom. Postoji nekoliko pitanja sa kojima se moramo suočiti. Do koje mjere bi trebale evropske zemlje biti otvorene za neevropsku emigraciju, uključujući i prihvaćanje izbjeglica? Koje vjerske, kulturne i jezičke elemente u identitetu useljenika treba unapređivati, koje, opet, tolerirati, a kojima se, napokon, suprotstavljati? Multikulturalizam je postao prestižni pojam, ali multikulturalizam ima širok spektar značenja, polazeći od pitanja da li treba tolerirati genitalno sakaćenje djevojaka, ili da li dozvoliti nošenje vela u školama, pa do pitanja o časovima maternjeg jezika i multikulturalnih programa u školi.

Jedan bitni preduvjet za uspješnu integraciju jeste unapređenje vlastitog znanja o raznolikosti islama i različitoj naravi muslimanske imigracije. "Crvena opasnost" sada je nestala, a požuruju nas da povjerujemo da je zamijenjena sa zelenom muslimanskom opasnošću. Postoji bjelodano rizik da se ova predstava o islamu iskoristi za jačanje osjećanja o evropskom jedinstvu - za jačanje nečega što je sada na izmaku u svim zapadnoevropskim zemljama nakon godina euforije tokom kasnih 1980-tih. Imajući u vidu činjenicu da već postoji više od petnaest miliona useljenika sa muslimanskim bekgraundom u zemljama Evropske unije - Što je brojka koja premaša broj stanovnika skandinavskih zemalja Članica Evropske Unije - te imajući u vidu da se useljavanje iz muslimanskog svijeta nastavlja, moramo se Što prije uhvatiti u koštac sa ovim negativnim scenarijem - scenarijem koji se često opisuje terminima i slikama jednoobraznih, fanatičnih muslimanskih masa koje se pripremaju da se poput oluje obruše na utvrde zapadnog sistema blagostanja, pod zelenim zastavama islama, sa jataganima u jednoj i sa Kur'anom u drugoj ruci!

Muslimani u Evropi nisu fukara iz Trećeg svijeta koja je bez budućnosti. Muslimani u Evropi sastoje se od svih klasa u društvu i sa različitim stepenima religioznosti. Većina ne samo da ima labaviji odnos spram religioznosti nego su, ustvari, zainteresirani za ovosvjetovna uživanja više od mnogih evropskih puritanaca. Samo manjina muslimana organizirani su članovi vjerskih ili političkih zajednica. Posljedično tome, Evropa se danas ne susreće sa prijetnjom fundamentalističke pete kolone medu muslimanskim useljenicima. Umjesto toga, unutrašnji islamski rascjepi jasno se reflektiraju u dijaspori. Muslimani u Evropi ne samo da su podijeljeni po svojim različitim jezicima, kulturama i boji kože, već su također podijeljeni po različitim islamskim ograncima i sektama koje su, k svemu tome, često u žestokom međusobnom nadmetanju za islamske duše. Šta-više, moramo uzeti u obzir i politički antagonizam, napri-mjer između kurdskih i turskih useljenika. Možda je najveći problem sa kojim se danas suočavaju muslimanski useljenici u Evropu taj što njihova različitost ima za posljedicu nepostojanje zajedničkog glasnogovornika ili organizacije predstavnice koja bi mogla predstavljati muslimanske stvari.

Politika koja sebi stavi u zadatak da omogući integriranje muslimanskih useljeničkih grupacija mora uzeti u obzir sljedeće stvari:

- Već postoje velike muslimanske zajednice u većini zapadnoevropskih država. Ove zajednice ne samo da će se širiti već će također zahtijevati veći politički utjecaj sa povećanjem broja muslimana koji postaju naturalizirani građani, te kad dobiju pravo glasa u svojim novim domovina-

ma.

- Muslimane nije tako lahko integrirati, i oni neće baš dobrovoljno pristati da budu integrirani kao prethodne use-

ljeničke grupacije. Islamski identitet obuhvaća običaje i tradiciju koji odstupaju od onih koji se smatraju normalnim u društvima u kojima mnogi muslimani danas žive. Bit će istaknuti posebni zahtjevi za posebnim pravima i za specijalnim statusom uz prava koja uživa domaće stanovništvo. U mnogim slučajevima ne samo da će ovim zahtjevima biti teško već će biti i nemoguće udovoljiti, i to će voditi do tenzija.

- Neželjene i nedemokratske političke tendencije, koje postoje u zemljama iz kojih potječu useljenici, mogu biti prenesene i u evropske zemlje u koje su se useljenici doselili. Vlade muslimanskih država, s jedne, i različite sekte i organizacije, s druge strane, mogle bi pokušati koristiti useljenike za svoje vlastite ciljeve.

U svjetlu ovih faktora, koji je najbolji način da se integriraju muslimanski useljenici? Premda su jevreji i kršćani prihvaćeni kao "narodi Svete knjige", islam je uvijek bio, u historijskim terminima rečeno, dominantna, vladajuća religija. U Evropi, međutim, muslimani moraju naučiti živjeti kao manjina i prihvatiti fundamentalne stupove modernih evropskih društava, to će reći, moraju prihvatiti pluralizam i sekularni društveni sistem koga karakterizira tolerancija spram naroda koji su različitih političkih ili religijskih pogleda.

Cilj mora biti integracija koja je, što je brže moguće, ona integracija koja uzima u obzir i respektira one koji hoće i koji nastoje, respektirajući naše evropske vrijednosti, sačuvati svoj vlastiti kulturni i vjerski identitet. Posvećivanje brige posebnim religijskim crtama ne smije se, med'j-tim, proširiti na to da se đake liši aspekata njihova obrazovanja koji ne odgovara njihovim roditeljima. Upravo kao što se potpuno obrazovanje u svojoj vlastitoj religiji mora shvatiti kao privatna stvar, useljenici isto tako moraju pre-

uzeti odgovornost za učenje jezika zemlje porijekla - što je nešto što sada sprečava integraciju. Muslimani moraju sami postati aktivni u radu sa mladim ljudima, tako da onom naraštaju koji je odrastao u Evropi daju svoje vlastito kulturno zalede, istovremeno ih integrirajući društveno u njihovu novu sredinu. Muslimanske zajednice u Evropi moraju saradivati jedne s drugima i moraju izbjeći vođenje otvorene borbe oko svojih teoloških rasprava na evropskom teritoriju. Bude li tako, pojavit će se "domaće" (evropsko) muslimansko vodstvo, koje će na taj način omogućiti eliminiranje etikete prišivene islamu kao stranoj i opasnoj vjeri. Ovo domaće vodstvo neće se sastojati samo od muslimana rođenih u Evropi, već možda, također, i od domaćih konvertita u islam.

Većina muslimana smatra da se trebaju pokoravati zakonima i propisima u svojim novim zemljama boravišta, ali je ova dobra volja potkopana u mnogim dijelovima usljed vanjskih poziva upućenih od organizacija koje beskompromisno preferiraju "čisti" islam. To ima za posljedicu da mi ne smijemo tolerirati ustanovljavanje paralelnih političkih institucija, onakvih kakve sada postoje u Britaniji, gdje postoji odvojen muslimanski parlament. To je u vezi sa pretjerano širokim tumačenjem pojma multikulturalizma ili možda, kao u Švedskoj, zavodljivog općeg duha dobre volje, milovidnosti i svjetla, ili naprosto mlitavosti.

Nadalje, mi ne smijemo isuviše blago postupati sa vjerskim i političkim fanaticima koji koriste svoj egzil u Evropi za subverzivne aktivnosti uperene protiv svojih zemalja iz kojih potječu ili su te subverzivne aktivnosti pokrenute zbog internih sporova. Ni pod kojim uvjetima tolerancija se ne smije proširiti na toleriranje totalitarističkih pogleda ili ideja. Dok trebamo pokazivati simpatiju za islam kao religiju i osigurati da preduvjeti za vršenje te vjere budu što je moguće

bolji, dotle isto tako moramo pokazati čvrstinu spram potči-njavanja našim vlastitim zakonima. Istovremeno, moramo paziti da svaki religijski izraz ne shvatimo kao znak fundamentalizma, ili kao nehtijenje da se useljenici adaptiraju i integriraju u švedsko društvo. Proces islamizacije medu useljenicima je samo onda opasan ako dolazi u sukob sa normama pluralističkog društva i demokratske države. Za mnoge doseljenike iz muslimanskih zemalja religija i osjećanje pobožnosti jesu jedan način kontrareagirajućeg osjećanja izgubljenosti koje iskušavaju. Prema tome, religija može biti nusproizvod raskida sa njihovim vlastitim kulturnim zaleđem, a ne nužno protest protiv novog društva u kojem useljenici žive. Stoga veća religioznost nije isto što i podozrenje i netolerancija spram sekularizirane evropske sredine, nego, umjesto toga, veća religioznost može stvoriti unutarnji mir koji promovira toleranciju i potom integraciju.

Sa pojedincima koji su se posvetili propovijedanju doktrine mržnje upravljene protiv Evrope i protiv kršćanstva i koji zloupotrebljavaju naša pluralistička društva, moramo se baviti odlučno i odbaciti ih. Ali, istovremeno, ne smijemo smatrati radikalne muslimanske grupacije kao izraz jedne preovladujuće kampanje da se napadne zapadni svijet iznutra. Takav plan ne postoji i, štaviše, ne postoji muslimansko rukovodstvo koje bi bilo u stanju stati uz jednu takvu kampanju. Antagonizam i neprijateljstvo između različitih sekti često je jače negoli mržnja prema zapadnom svijetu. Očigledno, samo šest procenata Arapa u Francuskoj redovno posjećuje džamiju, a tek je mali broj medu šezdeset do sedamdeset hiljada muslimana u Švedskoj koji prakticiraju svoju vjeru kao fundamentalisti. Što se tiče velike većine muslimana u Evropi, kulturni aspekt islama i aspekti islama koji podupiru identitet daleko su važniji faktori za muslimane.

Samo se depolitizirani i liberalni islam može integrirati u Evropu, j takva je integracija jedino moguća ukoliko se paralelno odvija sa ekonomskom i društvenom integracijom. S tim u vezi je jedan od preduvjeta za razvoj ovakve vrste kontrolirano useljavanje i zajednička evropska politika useljavanja namijenjena da stvori liberalne i tolerantne islamske zajednice u Evropi. Ako se ovo postigne, oni koji žele postati integrirani moraju osjećati da su dobrodošli i da oni ovdje pripadaju. Razmišljanje: "Gdje to ja pripadam?", jeste jedan od primarnih temelja u kojem se hrane želje fundamentalista da stvore i iskoriste duhovni geto sa porukom: "Vi ne imadete naklonost niti ovdje, niti je ima-dete sa vašom pokvarenom i moralno unazadenom vladom u svojim vlastitim zemljama porijekla - vi se trebate boriti i protiv Evrope i protiv svojih vlada u zemljama porijekla!"

Ako muslimanski emigranti smognu snage osjete se pripadajućim u svojim novim sredinama, onda su bitne sljedeće stvari:

- Islam se treba priznati i smatrati "domaćom" vjerom. Ne postoji ama baš ništa što bitno pokazuje da jedan musliman ne može biti dobar Šveđanin isto onako kao što je dobar Šveđanin i onaj Čovjek koji je član Duhovne braće ili, pak, koji je pripadnik jevrejske vjere. Niti postoji bilo šta bitno što bi govorilo da džamije ne mogu biti prirodne građevine švedskih gradova, bas kao što su i crkve prirodna osobina gradova, Halepa, Damaska, Mosula ili Kaira.

- Obrazovanje u islamskoj vjeri ne samo da bi bilo poboljšano već bi bilo učinjeno obaveznim u našim školama. Demoniziranja se moraju ukloniti sa obje strane. Neznanje onog drugog rada predrasude i mržnju. Posljedično tome, mediji bi trebali ispraviti stereotipno i isuviše uprošćeno gledanje na islam koje se sada emitira.

- Društvo štiti sve one koji se žele integrirati u evropsko društvo, ali takvi su pod prijetnjom i pod pritiskom ne samo lokalnih ekstremista i grupacija koje su neprijateljske prema useljenicima, već su također i pod pritiskom muslimanskih ekstremističkih grupa.

- Imigrantima se treba dati prilika da formuliraju i artikuliraju svoje poglede i želje.

- Mi slijedimo razvoj saradnje i vodimo vanjsku politiku koja ima namjeru reducirati pritisak useljavanja i useljavanje učiniti prijemčivijim u humanom i političkom smislu.

Ako se useljenici integriraju na ovakav način, islamska zajednica u Evropi postat će most između Evrope i zemalja iz kojih useljenici potječu. "Euro-muslimani" će tada biti u stanju poslužiti kao primjer, te transferirati demokratske pristupe u politici i prenijeti liberalne ideje i reforme u svoje domaće zemlje. Ovo bi omogućilo plodotvoran trostran odnos koji se treba razviti između islamskih zajednica, njihovih matičnih zemalja i njihovih novih domovina, budući da mnogi ljudi koji žive u dijaspori žele očuvati čvrste kontakte sa svojim porijeklom. S druge strane, ako integracija ne uspije i ako useljenici sa muslimanskim zaleđem osjećaju da su predmet vjerskog tutorstva, da su prisiljeni na geto i da su društveno marginalizirani sa konstantno visokim stopama nezaposlenosti, onda ćemo morati računati na pojavu podzemnih fundamentalističkih kur'anskih škola u našim useljeničkim četvrtima, te na pojavu učitelja koji ohrabruju svoje učenike sa se bore svim sredstvima koja im stoje na raspolaganju protiv onog što drže tlačiteljskim švedskim društvom. Umjesto modernog, tolerantnog "euro-islama" mi ćemo vidjeti pojavu "geto-islama", potpomognutog od strane fundamentalističkih snaga u islamskom svijetu. Radikalne mule diljem Zapadne Evrope sada pokušavaju iskoristiti psihološke, kulturne i materijalne probleme muslimanskih useljenika za svoje

vlastite ciljeve, a političari ekstremisti sa "naše strane", kao što su Jean-Marie Le Pen, Franz Schonhuber i Jorg Haider pusu u jedra lađama ovih muslimanskih fundamentalista, a Što je posljedica polarizacije koju Le Pen, Schonhuber i Haider brane u Francuskoj, Njemačkoj i Austriji.

Ako razvoj stvari krene u ovom pravcu, moramo računati s tim da će također i militantne muslimanske organizacije pokušati nastaviti svoju borbu sa zapadnim svijetom koji oni smatraju utjelovljenjem sveg zla u Evropi. U ovom slučaju, "sveti rat" može postati stvarnost u Zapadnoj Evropi čak i prije negoli mi pretpostavljamo, ne u obliku vojne borbe između zapadnog i islamskog svijeta niti u formi sukoba civilizacija koji Huntington ima na umu, već kao neka vrsta permanentnog gerilskog rata u geto-četvrtima naših većih gradova.

Jedan od ciljeva konferencije "Odnosi između evropske i islamske kulture i položaj muslimana u Evropi", koja je održana u Stokholmu u junu 1995- godine, bio je da se inicira rasprava o tome kako možemo spriječiti, zajedničkim naporima, da ovaj scenario ne postane stvarnost. Malo je stvari koje bi mogle biti važnije na našem zajedničkom dnevnom redu u godinama koje dolaze®

Bilješka:

1. Ovo predavanje Ingmar Karlsson održao je u Centru za proučavanje islamske historije, umjetnosti i kulture - IRCICA - u Istanbulu 9. maja 1996. godine.

Ingmar Karlsson je bio švedski ambasador u Kini (1984.-1986.) te u Njemačkoj (1987. - 1991.) Od februara 1992. godine Ingmar Karlsson je pročelnik odjela "Politika planiranja" pri švedskom Ministarstvu vanjskih poslova. Autor je sedam knjiga o religiji i politici na Srednjem istoku, zatim o palestinskom pitanju, vjerskim manjinama na Srednjem istoku i u Evropi, te odnosima između islama i Evrope.

ovaj tekst je bojavljen u saglasnost sa izdavačkom kućom "Kalem"