U ime Boga Mudrog i Znanog UVODNIK

Jedan od ključnih pokazatelja časti i dostojanstva jednog naroda, njegove historije i prošlosti leži u njegovom doprinosu civilizaciji, širenju mudrosti i znanja kao i slavi te poznanstvu njegovih istinskih učenjaka i mudraca.

Upoznavanje, spoznaja i poštivanje svojih učenjaka i velikana predstavlja jedan od bitnih stubova opstanka i uspona jednog naroda. Upoznavanje mladih generacija u svakom dobu biva dostatnim razlogom upoznavanja vlastitog ispravnog puta kao i najboljeg metoda duhovnog napretka i pronalaska pravih uzora.

Veliki mudrac Sadrul-mute 'allehin, poznatiji kao Mulla Sadra, spada među najslavnije iranske mislioce, i to uz činjenicu da još uvijek nije poznat kako bi trebao biti, Zato još uvijek ostaje prostora i potrebe da se u još većoj mjeri skine veo tajni sa ovog velikana.

Budući da su Mulla Sadraova djela, osim poslanice Tri načela (Se asl - perz.), napisana na arapskom jeziku, razumijevanje njegovih namjera, iskazanih filozofskim jezikom, poprilično je teško, te razumijevanje njegovih djela, poput Al-Asfara i drugih filozofskih djela, iziskuje duže izučavanje - i čak je bez učitelj a-vodiča dublje poimanje njegovih djela neizvodljivo. Upravo je zbog navedenih razloga priređena ova rasprava manjeg obima, na jednostavnijem i prijemčivijem perzijskom jeziku, da bi se običan svijet, bez nužnog poznavanja filozofskih finesa, barem donekle mogao upoznati sa ovim mudracem i nekim njegovim važnijim dostignućima.

Knjiga je tako ukomponovana daje lahko prevodiva na druge jezike i daje shvatljiva te upotrebljiva i među drugim narodima i kulturama.

PREDGOVOR

Na osnovu islamskih predaja i historijskih činjenica, nikada čovječanstvo nije bilo bez Božijih Poslanika koji bi zajedno sa vjerom, u svakom vremenu, donosili i program življenja narodima. Jedna od bitnih stavki poslaničke poduke jeste bilo podučavanje mišljenju o svijetu i odnosu čovjeka sa tim svijetom i njegovim čudnim pojavama. Poslanici su, također, davali ljudima okvirnu misaonu poduku, kao i poduku o moralu i društvenim zakonima.

Filozofija, bolje rečeno mudrost, predstavlja rezultat poslaničkih naučavanja. I ona je u minulim vijekovima razvijana i prenošena kroz generacije perzijskog naroda, pod nadzorom drevnih duhovnih perzijskih učitelja zvanih Mag, kao što se razvijala i širila na drugim prostorima na Istoku i Bliskom istoku. I danas je takva drevna filozofija poznata kao istočnjačka mudrost.

Na temelju pobjeda Kureša i drugih perzijskih kraljeva, 5. stoljeća p.n.e., ova filozofija se proširila preko Sirije i Turske do Jonije i Atine, da bi na osnovu vlastite naobrazbe koju su Tales i Pitagora stekli, a koji su prethodno putovali u Iran, oni ta svoja znanja prenijeli prema tadašnjim zapadnim zemljama. Kasnije će se sa pojavom Aristotela, koji je osnovao poznatu peripatetičku školu, učenje ove škole u narednim vijekovima prenijeti u Rim, Egipat, Siriju i druge krajeve svijeta, da bi tek u drugom stoljeću po hidžri (osmom stoljeću po gregorijanskom kalendaru) došlo do ruku muslimanskih učenjaka.

Upoznavanjem muslimana sa istočnjačkom i grčkom filozofijom, koje je uglavnom išlo s prevođenjem knjiga na arapski jezik, filozofija doživljava nagli uspon i procvat. Neće proći ni jedan vijek, a već će se na naučnoj sceni pojaviti veliki islamski umovi, porijeklom iz Irana, kao što su Farabi i Ibn Sina. U narednim stoljećima ovaj filozofski napredak bez presedana se nastavlja kada se na sceni pojavljuje Išraki, veliki učenjak tzv. išraki filozofije,Suhravardi (1153.-1191.), a potom se pojavljuje i drugi čuveni, ovaj put peripatetički filozof, Nasrudin Tusi (1201.-1273.).

Razlog ovakvog izuzetnog napretka filozofije prvenstveno se može zahvaliti specifičnosti islamske kulture koja je njegovala mudrost i prosvijećenost, a to se sve odigravalo u sjeni naučavanja Islama, Kur'ana i poslaničkih predaja, koje su muslimanima podarile naročit i profinjen (filozofski) sistem promišljanja - izvješten kroz problematiku kao što je spoznaja Uzvišenog Boga. I upravo je to bilo razlogom da su muslimani i prije prevođenja filozofskih djela na njihove jezike počeli sa postavljanjem raznih filozofskih problema, te su krenuli sa uspostavom teozofskih škola (keldm), gdje su tretirali i raspravljali razna filozofska pitanja i probleme.

Specifičnost kur'anskih i hadiskih poruka uslovila je da kasnije, u vrijeme stupanja na scenu velikih gnostičkih mudraca - sufija (arifa), na jednoj strani, i Mulla Sadraa i njegovih učitelja, na drugoj strani, biva razlogom nastanka dviju važnih škola koje je historija misli i filozofije zabilježila: prva je bila škola tesawufa, a druga škola transcenđentne filozofije {al-hikmetul-mute'dlijje), koju je uspostavio Mulla Sadra.

Prema tumačenju nekih historičara, filozofija koja je u neka drevna vremena iz Irana prenesena na Zapad, ponovo se putem prevođenja od strane muslimana vratila u Iran, gdje je doživjela novi uspon i procvat.

Od drugog do sedmog stoljeća događa se jedan historijsko-politički, vjerski pokret nazvan ezoterijskim (bdtinijskim) pokretom u raznim islamskim zemljama. On je u osnovi imao šiijsku aqTdu, a u naučnom pogledu počivao je na filozofiji i teozofiji {hikmet). Filozofija, a ponekada i 'irfdn i istočnjačka teozofija {hikmetul~išrdqi) korišteni su za političko-kulturno sučeljavanje sa bagdadskim halifama.

Primjer njihovog rada predstavlja filozofska enciklopedija -koja predstavlja Poslanice Ihwdnus-safa, a također i šiijski orijen-

Mulla Sadtiova transcendentna filozofija

tisani segment filozofije koji je, prirodno, ovu nadopunjavao i davao joj cjelovitost.

Ovaj naučno politički proces u desetom stoljeću nalazi svoje ozbiljenje u muslimanskoj, od Bagdada neovisnoj, Španiji - gdje nalazi utočište, i gdje je mogao u potpunoj slobodi napredovati i razvijati se. Na taj način u Španiji se pojavljuju veliki filozofi i gnostici, formiraju se Škole filozofije, Urfana, enciklopedijske knjige, velika biblioteka, naučne i vjerske škole.

Dio ovoga naučnog i filozofskog blaga, nakon Što su kršćani pobijedili u Španiji, dolazi u ruke Evropljanima - to jest stiže do papskih dvora i nekih evropskih škola - gdje se prevodi na latinski jezik, što biva razlogom uspostave velikog naučnog pokreta i raznih naučnih disciplina poput prava, filozofije, logike, matematike, fizike, hernije, astronomije, medicine, književnosti, muzike, arhitekture i umjetnosti. Sve ovo bilo je generatorom nastupajuće renesanse.

Vratimo se filozofskom toku u Iranu. Filozofija u Iranu nalazi sigurno utočište, za razliku od svih drugih zemalja islamskog svijeta, pa čak i nekih dijelova Irana gdje su tradicionalisti proganjali filozofiju. Gazali je najpoznatiji primjer učenjaka koji je čak uspostavio školu mišljenja zasnovanu na antifilozofiji. No ubrzo je odgovoreno na njegove napade; odgovorila je kako bdtinska ulema, koja je bila predmetom najžešćeg Gazalijevog napada, a odgovorili su i filozofi - naročito oni šiijske provinijencije. To zato što su ovi bili uvjereni da filozofija i promišljanje predstavljaju dijete Kur'ana i hadisa te da u njoj nema ništa u koliziji sa Islamom -jer u svojoj osnovi ona ni na kakav način nije suprotstavljena ideološkim principima Islama niti kur'anskim ajetima.

Upravo je ovo bio razlog daje svaki poznati iranski grad poput Horasana, Reja, Isfahana, Širaza, bio svojevrsni centar i osovina napretka i oživljavanja filozofskih učenja. Dva stoljeća prije Mulla Sadraa Siraz je bio centar okupljanja važnih filozofskih imena, da bi za njegova života Isfahan postao epicentrom filozofskih naučavanja, a kasnije će se, nakon njega, ti centri naučavanja preseliti u Teheran (Rej), Qom, i Mašhad (Tus).

POGLAVLJE 1

Ličnost i djelo Mulla Sadraa

Širaz je jedan od historijskih gradova Irana smješten u pokrajini Pars, i u njemu se nalaze ostaci prijestolja Džamšida (Perspo-lis), koje je srušeno od strane Aleksandra Makedonskog. U vrijeme Mulla Sadraa sufije su vladale Iranom, a njihov običaj je bio da pokrajini Fars daju neovisnost. Poznato je daje u vrijeme Mulla Sadraa šahov brat vladao pokrajinom, a da je otac Mulla Sadraa bio njegov ministar u vladi. Otac Mulla Sadraa, pod imenom Hadže Ibrahim Qawami, bijaše uspješan političar i naučnik i usto još dobar vjernik. Unatoč posjedovanju imetka, moći i položaja, on nije dugo imao djeteta, ali na osnovu puno upućenih dova i molitvi i velike skrušenosti pred svojim Gospodarom, Uzvišeni mu poda-ruje sina Muhammed Sadrudina (1571. g.) - kojeg će kasnije nazvati Sadra, a usljed kasnih naučnih postignuća, pridodat će mu i nadimak Mulla - te će tako postati poznat kao Mulla Sadra.

I tako Sadrudin Muhammed (Mulla Sadra), sin jedinac ministra velike pokrajine Farsa, zadobija uslove da živi u najvećoj komociji. Shodno običajima onog doba, sinovi velikana bi u vlastitim palačama podsredstvom specijalno obučenih učitelja, u kućnoj atmosferi, štipali naobrazbu. Bivši učenikom izuzetne inteligencije, predan, ozbiljan, pun energije, radoznao, dječak Mulla Sadra je, zahvaljujući svim tim odlikama, za kratko vrijeme savladao sva temeljna znanja perzijske i arapske književnosti, kao i umjetnost kaligraflje. Osim toga je shodno običajima onog vremena savladao

jahanje konja, vještinu lova i ratničke vještine. K tome još podučio se matematici, tadašnjim znanjima astronomije i donekle medicinom. Izučavao je i druge nauke poput fiqha, islamskog prava, logike i filozofije - i sve je to postigao a da još nije stigao do punoljetstva. Od svih rečenih znanja i nauka u kojima je podučavan, on je najveću naklonost osjetio prema filozofiji, a naročito prema gnozi (Hrfanu).

Polučena znanja iz mladosti kreirala su u njemu ljubav prema 'iranskoj književnosti, a naročito prema stihovima sricanim na perzijskom jeziku od velikih 'arifa poput Attara, Mevvlane i Araqija, a, također, je bio opčinjen Ibn Arebijevim djelom.

Dio svoje obuke posigurno je prošao u Širazu, ali značajan segment podučavanja s velikom vjerovatnoćom je prošao u prijestolnici tadašnjeg vremena Qazwinu. To je bilo zato što je po smrti tadašnjeg šaha njegov brat upravitelj pokrajine Fars, po sili zakona postao novim šahom, te je preselio u prijestolnicu Qazwin (1577. g.), čime je bilo logično da sa sobom povede i svog ministra (Mulla §adraovog oca), a ovaj svoga sina Mulla §adraa.

U skladu sa ovim pojašnjenjem Mulla $adra je u Šestoj godini preselio u Qazwin gdje je dobio priliku da uči pred mnogo učitelja i da se obuči u raznim naučnim disciplinama, da pređe osnovni i srednji nivo obrazovanja, što mu je omogućilo da brže od ostalih pređe na najviši nivo obrazovanja.

Mulla §adra u Qazwinu uči pred dvojicom velikih znalaca, še-jhom Beha'udinom 'Amelijem i Mir Damadom - koji nisu samo dominirali u svom vremenu, oni su i naredna četiri stoljeća ostali bez premca po svome naučnom ugledu i dignitetu. Mulla $adra postaje njihov student i za kratko vrijeme, zahvaljujući svom naučnom geniju, on nadrasta sve druge studente,

Šejh Beha'udin ne samo da je bio dobar u islamskim znanostima (naročito u fiqhu, hadisu, tefsiru, kelamu i 'irfanu), on je bio, također, vrlo stručan u astronomiji, teorijskoj matematici, tehnici i građevini, medicini i nekim drugim znanjima u kojima je imao status i nivo učitelja. Stiče se utisak da na osnovu svog sufi-

imao status i nivo učitelja. Stiče se utisak da na osnovu svog sufi-jskog uvjerenja on svjesno nije podučavao iz oblasti filozofije i teologije ikelama).

Mir Damad predstavlja drugog velikog genija. On je imao informacije o svim aktuelnim znanjima svoga vremena, a sam je predavao fiqh, hadis i osobito filozofiju. Na filozofskom planu posebno se bavio dvama ograncima: perip at etičkom i ilumina-cionističkom {išrdqi) filozofijom, u kojima je bio nenadmašan i sebe je smatrao pandanom Ibn Sinau i Farabiju, jer je bio upoznat sa svim filozofskim postignućima, kako onim starim, tako i onim novim. Mulla $adra se najviše okoristio upravo znanjima filozofije i 'irfana svog učitelja Mir Damada, tako daje uvijek njega isticao kao svog učitelja (muršida) i stvarnog vodiča.

Sa prijenosom safawidske prijestonice iz Qazwina u Isfahan 1598. g., šejh Beha'udin i Mir Damad, također, zajedno sa svojim učenicima odlaze u novu prijestolnicu, gdje nastavljaju sa svojim procesom podučavanja. Mulla §adra, koji je tada imao 26 ili 27 g. osjetio je da više nije potrebit daljnjeg školovanja, jer je i sam uspostavio nove reference u filozofiji, pa čak i svoju novu čuvenu školu. Nažalost, Mulla §adraov život u Isfahanu obavijen je tamom i nepoznanicama tako da nije poznato do koje godine je on ostao u Isfahanu i kuda je odatle otišao. Izgleda daje on prije 1602. g. odselio te se vratio u svoj rodni Siraz u kojem je zatekao imovinu i nekretnine svoga oca. A budući da je mnogo toga od imovine poklonio siromasima i vakufu, još i danas dijelovi njegova imetka čine sastavni dio pojedinih zadužbina u Širazu i pokrajini Fars.

Njegov život u Sirazu i novo preseljenje iz njega predstavljaju drugu etapu njegova života o kojem ćemo u sljedećem odjeljku nešto više saznati.

MULLA SADRAOV ŽIVOT

Od profesorske katedre do potpune izolacije

Velika je vjerovatnoća da se Mulla Sadra 1602. g. vratio u svoj grad Širaz. Jedan od mogućih razloga vraćanja u Širaz je i to što mu je u ovom gradu ostalo mnogo očeve imovine koja je tražila upravljanje.

On je bio obdareni učenjak sa riznicama znanja, naročito onog iz filozofije, u čijoj oblasti je inovirao ideje i mišljenje. U Sirazu on počinje sa predavanjem kojom prilikom oko sebe okuplja mnoštvo studenata, ali njegovi oponenti, koji su se nalazili u redovima filozofa i teozofa, bili su upravo oni koji su striktno slijedili dogme prijašnjih filozofa te su svoj status smatrali ugroženim naspram novih mišljenja, ili su to činili zbog odbrane vlastitih stavova i mišljenja, ili čak iz zlobe i zavidnosti - oni se prema Mulla $adrau odnose netolerantno i nipodaštavački te njegova nova naučavanja izvrgavaju smijehu i podrugivanju. Čovjek nježnog duha kao što je bio Mulla Sadra nije mogao sve to podnijeti, a pogotovo njegov iman, vjerovanje i takvaluk nisu mu dozvoljavali da svojim protivnicima i oponentima uzvrati na isti način. Zbog ovoga on prinudno odlazi iz Širaza i naseljava se u Qomu koji još uvijek nije bio važan centar znanja i filozofije. Qom je bio sveto mjesto gdje je sahranjena Ma'suma, kćerka sedmog šiijskog imama Musa Kazima, kao što su u tom gradu bili pokopani i drugi veliki alimi i pobožni ljudi. U najkraćem, to je grad sa dugom historijom - tvrdi se da grad egzistira više od 15 stoljeća te daje njegovo predislamsko ime bilo Quriana.

Mulla Sadra, nažalost, nije uspio ostati u samom Qomu zbog vrućine i loše vode, a moguće i zbog društvenih okolnosti koje su bile slične onima u Sirazu - on napokon odlazi u selo po imenu Kahak u blizini Qoma, gdje se još uvijek nalazi muzej-kuća sa njegovim ostacima, u kojoj je on nekada boravio.

Depresija i duhovna slomljenost uslovili su njegovo privremeno napuštanje istraživanja i bavljenja naučnom problematikom. I kao što je sam u svojoj velikoj knjizi Al-Asfar u uvodniku istakao, početni period u Kahaku posvetio je samo ibadetu, postu i asketizmu - što mu je nužno načinilo priliku da prođe kroz neke stupnjeve duhovnog i 'irfanskog uzdizanja i to većom brzinom nego što bi to bilo uobičajeno. On tu dostiže najveće stupnjeve duhovnosti i posvećenosti.

U ovom periodu - koji se računa sa aspekta duhovnosti zlatnim periodom njegovog života - usprkos ojađenosti, usamljenosti i izolovanosti, on uspijeva doživjeti duhovna otkrovenja i viđenja neviđenog te tako i svoju filozofsku misao zaokružiti. Ova izolacija i izbjegavanje pisanja i podučavanja nastavlja se sve dok za vrijeme jednog prosvjetljenja nije dobio zapovijed iz svijeta skrovitog i neviđenog {gajba) da se vrati u društvo te da ponovo započne s predavanjima, podučavanjima i štampanjem svojih knjiga.

Vrijeme njegove samoće i izolacije trajalo je oko 5 godina kada je otprilike 1607. g. prekinuo šutnju i izolaciju i dao se u pisanje nekoliko knjiga poput velike enciklopedije i filozofije po imenu Al-Asfdr , kada ispisuje prvi svezak enciklopedije posvećen raspravi o bitku (wudžuđ).

On sve do 1632. g. ostaje u Qomu, gdje pokreće predavanja filozofije i podučava mnoštvo svojih učenika, a istovremeno se bavi pisanjem novih knjiga i rasprava koje se tiču filozofskih odgovora na određene filozofske probleme. Kod njega izrastaju dva poznata njegova učenika, prvi po imenu Fejjad Lahidži i Fejd Kašani, da bi potom obojica postali njegovi zetovi i nastavili sa njegovom školom i njegovim učenjem. Kratak uvid u sadržaj njegovih knjiga dat ćemo u poglavlju o njegovim djelima.

1632. g. Mulla Sadra se vraća u Širaz. Neki smatraju da se ponovo vratio u Širaz na poziv aktuelnog guvernera pokrajine Fars, Allahwerdihana. To je bilo zato stoje otac guvernerov Imam Qali-han izgradio novu školu i pripremio je za filozofska izučavanja, te budući daje iz prošlosti imao poštovanja prema Mulla Sadrau, on gaje pozvao i povjerio mu upravljanje školom. Tako Mulla Sadra ponovo u Širazu kreće sa predavanjima filozofije, tefsira i hadisa, čime je uspio podučiti i odgojiti novi broj učenika. Tamo predaje iz knjige Tri načela koju je, izgleda, napisao u to vrijeme u Širazu, i koja je bila razlogom općeg napada na nj od strane svih tamošnjih učenjaka, kako filozofa, teozofa, fakiha i prirodnjaka. Izgleda da se i ovog puta, kao i prvi puta u Širazu, našao pod velikiom pritiskom, klevetanjem i ogovaranjem od uleme toga grada - ali ovog puta on je odlučio da ustraje i čvrsto je stajao naspram svih njihovih napada, te je tako uspio da svoju Školu posadi na Čvrste temelje i daje održi.

Jedan od znamenitih događaja iz života Mulla Sadraa predstavlja i njegov odlazak u Mekku zarad obavljanja svetih dužnosti umre i hadždža. Biografi su napisali daje on obavio sedam putovanja (povesti računa o svetosti broja 7), te daje, izgleda, sva ta putovanja na hadždž načinio pješke. Pogledajmo samo koliko i danas, unatoč postojanju aviona i drugih modernih sredstava prevoza put na hadždž predstavlja tegobu - a koliko je tek bilo tegobno u ono vrijeme prije 400 g. putovati na konju ili devi preko suhih pustinjskih krajolika arabijskog poluostrva. Stoga je kod Mulla Sadraa i putovanje na hadždž imalo funkciju svojevrsnog is-posništva. Na ovim putovanjima u karavanama nemali broj hadžija bi usljed žeđi, gladi i izmorenosti ostavljao živote. Kolika je tek onda trebala volja, snaga i odlučnost nekome da onih nekoliko hiljada kilometara mučnog putovanja pređe pješke. To može samo neko naoružan jakom voljom, imanom i takvalukom.

Mulla Sadra je s ciljem jačanja svoje ličnosti, vježbanja i is-posništva planirao ovakva putovanja te se tako, nakon sedmog putovanja pješke na hadždž u gradu Basri, u Iraku, razbolio, gdje je preselio sa Ovoga svijeta.

Najvjerovatnija godina smrti Mulla Sadraa je 1640., ali mi mislimo da bi to prije mogla biti 1635. g., kada je njegov unuk po imenu Muhammed 'lim Hadi - koji je, također, bio jedna od zvijezda mudrosti njegova vremena, i koji je bio sin 'Allame Fejda Kašanija, koji je u svojim spisima spomenuo godinu smrti kao i iznenadni prekid i ostavljanje nedovršenih nekih od Mulla Sadržao vih djela poput Tefsira Kur'ana i tumačenja Usule Kafija, što se, prema njegovom kazivanju, zbilo 1634. g.

Iako je Mulla Sadra umro u Basri, njegovo tijelo su prema šiijskoj tradiciji prenijeli u Nedžef- sveto mjesto gdje počiva Ali, prvi šiijski Imam, amidžić i zet Poslanikov (s) - i pokopali ga na lijevoj strani harema Imama Alija.
MULLA SADRAOVI UČITELJI, DJECA I UČENICI

A. Njegovi učitelji

Mulla Sadra je u svim naukama svoga vremena dostigao stepen učitelja, iako prema drugim naukama nije gajio ni izbliza veliku pažnju kao prema filozofiji. Upravo, kao što smo kazali, on je -zahvaljujući statusu i imetku svoga oca, kao i svojoj duhovnoj posvećenosti - od rane mladosti dobio na raspolaganje najbolje učitelje i najbolji odgoj.

U Qazwinu on dobij a priliku da uči kod dvojice velikana toga vremena, šejh Behaudina i Mir Damada. U isto vrijeme sa prijenosom prijestonice iz Qazwina u Isfahan 1596. g. on sa dvojicom velikih učitelja odlazi u Isfahan gdje nastavlja svoje usavršavanje na najvećem stupnju školovanja iz filozofije. Tu kreće sa intenzivnim istraživanjem filozofske problematike i zahvaljujući velikom talentu, prosvijećenosti i širokom obrazovanju u racionalnim naukama, logici i 'irfanu on stiže do temelja i osnove posebne naučne discipline koju naziva Hikmetul- mute'allije, što postaje i njegova specifična škola, koja korak po korak ostaje etabilirana u širem smislu.

Najveću korist Mulla Sadra poručuje upravo od ove dvojice spomenutih učitelja, te smatramo bitnim da ih obojicu pobliže prestavimo.

1) Beha'udln 'Ameli

Iako šejh Beha'udTn (1543.-1620.), nije bio prvi Mulla Sadraov učitelj, za njega se može kazati da je imao najpotpuniju ulogu u građenju duhovne, moralne i naučne ličnosti Mulla Sadraa. On je bio sin jednog od čuvenih libanskih šejhova Husejn 'Abdul Sameda 'Amelija. Rođen je u gradu Džebel 'Amelu na sjeveru Libana, u gradu uglavnom naseljenom šiijama. Gradom su u to vrijeme vladale osmanlije koji nisu bili naklonjeni prema batinijskoj ulemi i koju su držali pod pritiskom, te je to bio razlog da se on uputio u Iran. Beha'udTnu je bilo 7 godina kada je sa ocem stigao u Iran. Njegov otac ostaje opunomoćenik šejhul- islama grada Herata (današnji Afganistan) i on omogućava svom sinu Beha'udTnu obrazovanje u Iranu. Beha'udln je ubrzano napredovao, da bi uskoro stigao na stupanj jednog od velikih alima.

Bio je vrlo učen u fiqhu, tefsiru, hadisu i književnosti. No imao je, također, znanja iz matematike, tehnike, astronomije i si. O njemu i njegovom životu preneseno je mnogo priča i legendi, koje su bez presedana u hiljadugodišnjoj historiji Islama. Po tom osnovu njega se može staviti rame uz rame sa antičkim Hermesom i Pitagorom.

2) Mir Damad

Mir Muhammed Bakir Husejni, poznatiji kao Mir Damad, smatra se jednim od najvećih učenjaka svoga vremena, i to u sljedećim oblastima: peripatetičkoj filozofiji, išrdgi filozofiji, gnozi, fiqhu i islamskom pravu - u svim navedenim oblastima on je imao status profesora. Njegov otac je, također, bio jedan od poznatih faqiha, a poticao je iz današnjeg Gorgana, gdje je u islarftskoj školi u Horasanu završio osnovno islamsko obrazovanje, a poslije su ga iz počasti prema libanskom šejhu Ali Karakiju, poznatom kao drugom istraživaču i savjetniku safavidskom šahu,

nazvali Damadom - te mu taj nadimak i ostade. Neki datum njegova rođenja smještaju u 1562. g., premda za to nema čvrstih i pouzdanih dokumenata. On je rođen u Horasanu i mladost je proveo u Mašhadu (prijestonici Horasana). No zbog svog genijalnog talenta on je ubrzo dosegao visoke stupnje obrazovanja - da bi kasnije radi još potpunijeg obrazovanja preselio u Qazwin - gdje brzo postaje slavan i dostiže profesorski status.

Kada je mladi Mulla Sadra sa svojim ocem preselio u Qazwin, imao je sreću da upravo kod Mir Damada prođe nastavu najvišeg stupnja obrazovanja iz filozofije, hadisa i drugih poznatih znanosti tog doba.

Mir Damad, po prijenosu Safavidske prijestonice iz Qazwina u Isfahan, također 1596. g. kao predavač prelazi u visoku školu u Isfahanu, gdje Mulla Sadra dobija priliku da upotpuni svoje visoko obrazovanje kod ovog velikog alima. On poslije toga nikada ne prekida svoju vezu sa ovim velikim profesorom. 1631. g. na svom putovanju za Irak Mir Damad se razbolijeva i tamo umire.

Kada je Mulla Sadra u pitanju, spominje se još jedno važno profesorsko ime, a to je profesor Mir Fendereski. Njegovo pravo ime je Mir Abul-Kasim Astrabadi - a dobio je ime Fendereski po tome što je neko vrijeme živio zajedno sa Mir Damadom u Isfahanu i što je značajan dio svog života proveo u Indiji među jogašima i zoroastrijancima od kojih je naučio određene discipline. Ne postoje pouzdani tragovi niti dokumenti o njegovoj profesorskoj vezi sa Mulla Sadraom - usprkos njegovoj slavi. Škola koju je ovaj uspostavio i čiju tradiciju su nastavili njegovi učenici, poput Mulla Redžeb Ali Tabrizija, u potpunosti se razlikovala u svojim postavkama od škole Mulla Sadraa.

B. Mulla Sadr&ova djeca i učenici

Vrijeme njegove ženidbe nije najjasnije, ali se sa velikom vjerovatnoćom može smjestiti u njegovu 40-tu godinu, te se smatra daje njegovo prvo dijete rođeno 1609. g.. Imao je petero djece, tri kćeri i dva sina, i to po ovom redosljedu:

1. Umi Kulsum (rođena 1609. g.)

2. Mirza Ibrahim (rođen 1611. g.)

3. Zubejda (rođena 1614. g.)

4. Nizamudin Ahmed (rođen 1621. g.)

5. Masuma (rođena 1623. g.)

1) Sinovi

Za Mirzu Ibrahima se kaže daje rođen u Sirazu. Bio je jedan od znamenitih učenjaka svoga vremena, posebno iz oblasti filozofije, fiqha, teozofije i tefsira; a krasila su ga i druga znanja poput matematike i si.

On je napisao knjigu Urwatul-Wuska vezanu za tefsir Kur'ana;

također je napisao komentar na knjigu Rewde Fiqhije od čuvenog Libanca Šehida kao i nekoliko drugih knjiga iz oblasti filozofije.

Njegov drugi sin Ahmed došao je na svijet u Kašanu, a 1664. ;. u Sirazu je preselio na ahiret. On je, također, bio filozof,

književnik i pjesnik, i njemu se pripisuje nekoliko napisanih knjiga.

2) Kćerke

Najstarija njegova kćerka Umi Kultum koja, također, bijaše značajan učenjak i pjesnik, a isto tako je bila poznata po svom ibadetu i isposništvu. Udala se za Mulla 'Abdur Rezzaq Lahidžija, ;uvenog Mulla Sadraovog učenika.

Druga kćerka Mulla Sadraa bijaše pod imenom Zubejda i bila je udana za drugog Mulla Sadraovog poznatog učenika Fejda

Kašanija. Ona je donijela na svijet sina Burumandija koji je, također, postao poznati učenjak, književnik i pjesnik.

Treća kći Mulla Sadraa, Ma'suma, rođena je u Sirazu, i ona je bila poznata po učenosti, ali i kao pjesnikinja i književnica. Ova Mulla Sadraova kći udala se za sljedećeg Mulla Sadraovog učenika

Qawamudin Muhammed Nejrizija, također glasovitog MullaSadraovog učenika.

C) Učenici

Sve vrijeme svog podučavanja {5-10 godina) predmeta poput filozofije, tefsira i hadisa - što bijaše pred kraj njegovog života u Širazu {1045.-1050. g.), kao i više od dvadeset godina profesorskog podučavanja u Qomu {otprilike od 1020.-1040. g.) i možda nekoliko godina prije toga u Sirazu i Isfahanu - no historija nije zabilježila neke njegove učenike iz tog perioda.

Posigurno iz njegovih učenika izrasli su veliki filozofi i učenjaci, ali je iznenađujuće da vjerovatno stoga što su živjeli u bliskom vremenu sa njim, njihova imena nisu ostala tako poznata. Ili ako su bili u svoje vrijeme poznati, ta slava nije doprla do naših dana.

Deset je poznatih Mulla Sadraovih učenika ostalo zabilježeno, a najpoznatija dvojica su: Fejjad Lahidži i Fejd Kašani

1) Fejd Kašani

Njegovo izvorno ime je bilo Muhammed ibn Murteda, ali je ostao poznatiji kao Fejd. Postao je najviše poznat po svojoj učenosti iz oblasti fiqha, hadisa, ahlaka i 'irfana. Njegov otac je bio jedan od velikih alima grada Kašana. Fejd u dvadesetoj godini svoga života dolazi u Tsfahan, tadašnju prijestolnicu Irana, da bi potom odselio u Siraz gdje je bio podučen znanjima onog vremena - da bi na koncu otišao u Qom gdje je Mulla Sadra upravo održavao nastavu visokog nivoa. Upoznavanjem sa Mulla Sa-draom, on oko deset godina nakon toga (sve dok se Mulla Sadra nije vratio u Siraz) uči kod Mulla Sadraa, kada ženi njegovu kćerku i postaje mu zet. Potom, zajedno sa Mulla Sadraom odlazi u Siraz i dvije godine ostaje tamo {pošto je bio u četrdesetim godinama). Postavši poznatim u raznim naukama odlučio je da se vrati

u svoj rodni Kasan gdje i sam pokreće školu u raznim naučnim disciplinama.

U toku svog života, osim što uspijeva odgojiti mnoštvo učenika, on biva uspješan u pisanju niza knjiga iz oblasti hadisa, ahlaka, fiqha i 'irfana. Njegov naročiti stil u predmetu ahlaka je plijenio pažnju te su ga prozvali drugim Gazalijem - iako je on, po pitanju dubine znanja 'irfana, nadmašio Ebu Hamid Gazalija Tu-sija.

On je bio i pjesnik te je napisao divan pjesama na farsiju - koje

su prožete 'irfanskim i emotivnim nabojem te je tako sebe uvrstio u plejadu značajnih pjesničkih imena.

Safawidski šah {iz safavvidske dinastije) na kraju svog života poziva ga sebi u Isfahan za glavnog imama džume namaza, ali on ne prihvata taj poziv, već ostaje u svom gradu. No kada ga je sljedeći safawidski šah (šah Abaz II) također pozvao u Isfahan, on se odazva i dođe u Isfahan, najvjerovatnije 1052. g. Fejd je napisao preko 100 knjiga.

Najslavnije njegove knjige predstavljaju: Mefdtih u fiqhu, Al~ Wdfi u hadisu, Al-Safi, i također Al-Safi i Al-Asfia iz oblasti tefsira Kur'ana, Usul-me'arifu filozofiji i 'irfanu i Al-Muhadždžul-bejda u ahlaku - sve ove knjige napisane su na arapskom jeziku i svaka predstavlja značajan izvor znanja.

Imao je šestero djece, a njegov sin Muhammed 'lim Hadi postao je poznati naučnik i spisatelj. Fejd Kašani umire 1681. g.

(kažu daje preselio u 84. godini), a tako je i napisano na njegovom nadgrobnom nišanu.

2) Fejjad Lahidži

Njegovo pravo ime je 'Abdur Reza, a sin je Ali Lahidžija, postao je poznat po nadimku Fejjad. Mlad postaje poznat po svojoj učenosti u oblasti filozofije i teozofije, a također je bio jedan od velikih pjesnika svoga vremena.

Dio svog života provodi u Mašhadu (pokrajina Horasan) gdje je završio osnovno obrazovanje, da bi 1621. g. (ili nešto iza toga) otišao u Qom gdje se, također, upoznaje sa Mulla Sadraom i gdje postaje jedan od njegovih poznatih učenika i privrženika. A prije nego se Mulla Sadra definitivno vratio u Širaz, on postaje drugi Mulla Sadraov zet (vjerovatno 1625- g.).

Za razliku od svog prijatelja Fejda Kašanija, on ne odlazi sa

Mulla Sadraom u Siraz. Sasvim je moguće da gaje Mulla Sadra opunomoćio za svog namjesnika na visokoj školi u Qomu te je od njega zatražio da nastavi produžetak rada ove institucije.

On nastavlja sa svojim profesorskim pozivom iz predmeta filozofije, ali se sticao dojam daje u svom usmjerenju otišao više u okvir teološkog (keldni) naučavanja Hadže Nasrudin Tusija (čuvenog pisca Tedžridul keldma). I on je ispoljavao nadarenost za stihove i književnost te je bio jedan od poznatih pjesnika svoga vremena. U sklopu svog pjesničkog opusa on posjeduje divan od 12.000 bejtova, a pored toga iza njega su ostale brojne kaside i rubaije.

On je bio jedna od poznatih ličnosti i omiljenih učenjaka samog šaha. Osim toga, bio je cijenjen i u narodu po svojoj jer se družio s ljudima, volio ih, a zauzvrat, i narod je njega poštivao i bio mu odan. U zbilji, on je bio bogobojazni isposnik i asketa bez dunjalučkih sklonosti. Njegovi savremenici su ga vidjeli i doživjeli kao pobožnog i skrušenog čovjeka.2 Lahidži je napisao mnoštvo djela iz oblasti filozofije i teologije od kojih su najpoznatija:

Savdrikul-ilham (komentar o Tedžrid Keldmu - predstavlja djelo o kelamu napisano jednostavnim jezikom), Gohar Murdd (jednostavnim rječnikom napisano teološko djelo, komentar na Suhravvardijev AI-Nur), napisao je fusnote na Šarhul-išarat, potom airugu raspravu, divan i dosta drugih djela.

Imao je najmanje tri sina od kojih je svaki postao uglednim znalcem u svom vremenu. Njegov sin Mulla Hasan Lahidži postaje njegovim nasljednikom na njegovoj profesorskoj katedri u Qomu. Smatra se daje živio 70 godina te daje umro 1662. g.. Umro je u Qomu gdje je i pokopan.

3) Mulla Husejn Tankabani

U pitanju je još jedan od čuvenih Mulla Sadraovih učenika. Svoje prezime dobija po gradiću Tankabaniju u pokrajini Mazan-daran kod Kaspijskog mora na sjeveru Irana. Ovaj gradić je dao mnoge čuvene učenjake i filozofe. U njegovom životu postoji mnogo maglovitih detalja, ali ono što je sigurno jeste njegova uloga i sposobnost u upravljanju škole Mulla Sadraa, gdje je bio uposlen kao predavač filozofije i 'irfana. Umro je, ili postao šehi-dom, zbog tuge. Naime, on je za vrijeme svog putovanja na hadždž i zijareta Kabe obgrlio Kabu i ljubio njene zidove, a običan svijet je mislio da on na ovaj način čini prijestup, te su ga zbog ovoga žestoko istukli. On zbog ojađenosti i tuge u vezi s tim događajem umire (pretpostavlja se da se njegova smrt dogodila 1695. g.) u Meki.od njega je ostalo nekoliko napisanih knjiga iz filozofije.

4. Hakim Mulla Muhammed Agadžani

On se, također, u citatima spominje kao jedan od uglednijih učenika Mulla Sadraa. 0 njegovom životu je ostalo malo podataka. Tek se toliko zna daje postao poznat sa svojim komentarom knjige Al-Qabasdt od Mir Dkmada. (1661. g.).

MULLA SADRAOVA DJELA

Mulla Sadra je bio vrijedan i plodan pisac. Iako tokom cijelog vremena samoizolacije i askeze uopće nije pisao, on nakon toga započinje sa intenzivnim predavanjima i podučavanjem studenata koji su, okupivši se iz cijelog Irana, pohađali njegove časove filozofije. Međutim, u sve to vrijeme, bilo daje putovao ili ostajao kod kuće, on je koristio svaku priliku da piše knjige i kratke poslanice (risale). Kao rezultat tog njegovog intelektualnog pregnuća osvanula je zbirka filozofskih djela ispisana u raznim oblicima i sa raznolikim namjenama.

Neka od njegovih djela napisana su u vidu skripti, kao priručni materijal za studente ili kao uvodnici ili dopuna za komplikovanije filozofsko-gnostičke teme na fonu naučavanja njegove vlastite škole transcendentne teozofije. Neke druge njegove knjige, također, opisuju i demonstriraju njegove vlastite teorije, a dio njih se, pak, bavi moralom i etikom.

Značajan dio svojih knjiga on je posvetio tumačenju samog Kur'ana, i premda mu smrt nije dopustila da priredi kompletan filozofsko-'irfanski tefsir Kur'ana, i ono što je uspio napisati predstavlja nešto jedinstveno među svim sličnim tumačenjima.

Mulla $adra je bio i muhadis (ekspert u oblasti hadisa i predaja prenesenih od Poslanika s.a.v.a i njegovih časnih predaka), te i iz ove oblasti ima napisana vrijedna djela. Između ostalih, on je započeo pisanje komentara na poznatu zbirku hadisa Al-Kafi,

napisanu od Kulejni Razija. On samo stiže napisati komentar o pitanju poglavlja Usula, ali ga bolest sprečava da je dovrši. On je,

također, napisao dvije knjige iz logike, Tankihul-Mantig i Risalah fil tasawur ve tasdig.

Njegova dobro poznata djela, koja su objavljena do sada, uključuju sljedeća:

1) Tmnscendentna filozofija kroz četiri duhovna putovanja (Al-Mkmetul-mute'alijje fil asfar el-erbe'a)

Ova knjiga počinje pitanjem bitka i njegova štastva {mahijet) i nastavlja pitanjem kretanja, vremena, percepcija, supstance i akci-denta. Dio ove knjige posvećenje dokazivanju Božije egzistencije (wudžild) i Njegovih atributa, da bi se na koncu pozabavila diskusijom o čovječijoj duši i pitanjem smrti i proživljenja. Novina koju je Mulla §adra ekskluzivno upotrijebio u pisanju ove interesantne, bitne i jako važne knjige je klasifikacija tema knjige u četiri faze gnostičko-duhovnog, spiritualnog i mističnog putovanja, pri čemu svaka faza predstavlja jedno putovanje. Stoga, kako god je gnostičko putovanje u prvoj fazi usmjereno od sebe prema Bogu, u drugoj i trećoj fazi to putovanje se odvija od Boga prema Bogu (od Njegove esencije - gata prema Njegovim atributima); i u četvrtoj fazi putovanje teče od Boga prema čovjeku. Ova knjiga počinje egzistentima, a nastavlja svijetom onostranosti, napose Bogom, i upućenim Božijim robovima. Originalna knjiga je sastavljena iz četiri sveska, a inače je objavljena nekoliko puta u 9 manjih svezaka.3

Ova knjiga, ustvari, predstavlja filozofsku enciklopediju i zbirku važnih diskusija u islamskoj filozofiji, obogaćenu idejama drevnih filozofa, od Pitagore do samih Mulla §adraovifc savremenika, i ona sadrži Mulla $adraove odgovore protkane no-

Posljcdnje i najkompletnije izdanje knjige sa kritičkim komentarima i korekcijama objavljeno je od strane Mulla Sadii fondacije u Teheranu.

vim i snažnim argumentima. Sve ovo preporučilo je ovu knjigu osebujnih kvaliteta za proučavanje u Školama visokih nivoa koje se bave filozofskom i naučnom edukacijom u poznatim vjerskim centrima.

Pisanje knjige je išlo postepeno, počelo je 1605. g., a knjiga je dovršena u toku narednih 25 godina, dakle 1630. g.

2) Komentar časnog Kur'ana (Al-Tefsir)

U toku svog života Mulla $adr£i je u neko vrijeme, u određenim specifičnim okolnostima, komentarisao neke kur'anske sure. U posljednjoj dekadi svog života on je počeo s pisanjem tefsira svete knjige Kur'ana, da bi kompilovao sve komentare svih sura u jednu kompletnu knjigu, ali mu smrt nije dopustila da ovo dovrši. Imena kur'anskih sura kojima je dao tumačenje idu hronološkim redom kako slijedi;

Al-Hadid, Ajetul-kursi, As-Seclžda, Al-Zilzal, Al-Nur, Ja-$in, Al-Tdriq, Al-A 'la, Al-Vaqi 'a, Al-Fatiha, AI-Dzum 'a i Al-Beqara.

U bibliografiji Mulla $adraovih knjiga svaki od gore spomenutih radova se pojavljuje kao zaseban rad, iako smo ih mi ovdje citirali sve pod jednim naslovom Tefsir Kur'ana. On je također napisao dvije knjige o Kur'anu: Al-Gajb i Asrarul-ajat, koje se smatraju uvodom u tefsir Kur'ana i predstavljaju njegove filozofske nazore u odnosu na rečenu problematiku.

3) Tumačenje upute (Sarhul-hidajet)

Ovo djelo predstavlja komentar knjige Hiddjet koja je napisana na osnovu načela peripatetičke filozofije i koja se ranije koristila za davanje preliminarnih znanja studentima za časove filozofije. Međutim, ona se danas rijetko koristi.

4) Početak i kraj (Al-Mabda' wel-ma rdd)

Također se nazivala i kao Al-hikmetul-mute'dlijje - ova knjiga može biti smatrana zbirkom druge polovice Al-Asfdra. Bila je prvotno napisana izvan svih diskusija koje je Mulla $adra smatrao plodonosnim i korisnim. On je ovu knjigu nazvao Početkom i krajem zbog njegovog srčanog vjerovanja da filozofija označava znanje iskonskog Početka i zbiljskog Povratka. Ova knjiga uglavnom se tiče stvari vezanih za vjeru i zbivanja Onog svijeta (esha-tologiju), i ona predstavlja jednu od važnijih Mulla §adraovih knjiga.

5) Božanska očitovanja (Al-Mezahir)

Ova knjiga je slična knjizi Al-Mabda' wel-ma'dd, samo je kraća od nje. Ustvari, ona predstavlja džepnu knjigu kojom se čitalac zbližava sa Mulla §adraovom filozofijom.

6) Privremena stvorenost svijeta (Hudus al-'alem)

Pitanje porijekla svijeta je vrlo komplikovano i delikatno za mnoge filozofe. U ovoj knjizi, osim što se navode citati i teorije drevnih filozofa prije i poslije Sokrata kao i nekih muslimanskih filozofa, Mulla §adra je dokazao svoju čvrstu teoriju kroz tezu o supstancionalnom kretanju (harekatul-džewheri).

7) Eliksirgnostika (Iksirul-'Arifin)

Kao što i samo ime sugeriše, ova knjiga predstavlja gnostičko i edukativno štivo.

8) Knjiga o protivljenju (Al-Hašr)

Centralna tema ove knjige je kvalitet egzistenata na Sudnjem danu. Ovdje Mulla §adra iznosi teoriju o oživljavanju životinja i drugih bića i stvari na Sudnjem danu.

9) Knjiga o duhovnom prodiranju (Al-MešdHr)

Ovo je kratka ali istaknuta i bogata knjiga o egzistenciji i s njom vezanim subjektima. Profesor Henry Corbin je preveo ovu knjigu na francuski te je napisao uvodnik za nju. Ova knjiga je nedavno prevedena i na engleski.

10) Srčana nadahnuća (Al-Wariddtul-qalbije)

Mulla §adra je u ovoj knjizi prezentovao kratka ali važna pojašnjenja o nekim filozofskim problemima. Bit će daje ovdje bio nadahnut Božanskom inspiracijom i iluminacijom kojima je bio obasjavan u svom životu.

11) Knjiga o buđenju uspavanih (fqd#en-nd'imin)

Ovo j e j edna teorij ska i praktična ' irfanska knj iga zasnovana na monoteističkim temeljima. Ona prezentuje neke smjernice i instrukcije za buđenje onih uspavanih.

12) Svete teme (Al-MesdHlul-quddusijje)

Ova knjižica se bavi uglavnom pitanjima egzistencije sa stanovišta uma i epistemologijom. Ovdje Mulla $adra kombinuje empistemologiju i ontologiju.

13) ''Aršijje

Također se naziva Al-Hikmeui- 'aršijje, a predstavlja još jednu referentnu knjigu o Mulla §adraovoj filozofiji. Poput ranije

spomenute knjige Al-Mezdhir, u ovoj knjizi Mulla $adra pokušava pojasniti i demonstrirati Početak i Kraj koncizno i precizno. Ova knjiga je prevedena od strane James Winstona Mauricea na engleski. I on je, također, napisao informativni uvodnik za ovu knjigu.

14) Božanska svjedočanstva (Al-Šavdhidur-rubuhlje)

Ova filozofska knjiga je uglavnom napisana u iluminacionis-tičkom stilu, i ona predstavlja Mulla §adraove ideje iz njegova ranog filozofskog perioda promišljanja.

15) Tumačenje Ibn Sindovog šifda (Sarh-i šifd)

Mulla §adra je napisao ovu knjigu kao komentar na neka pitanja diskutovana u odjeljku o teologiji i Ibn Sinaovom Al-Šifa'u. Šarh-i šifd je, također, objavljen u formi rječnika koji je imao za cilj da jasno izrazi Mulla §adraove ideje po ovom pitanju.

16) Fusnote za Sarh-i Hikmetul-isrdq

Ovo djelo predstavlja koristan i vrijedan komentar ili zbirku fusnota Suhrawardijevog Hikmetul-išrdqa i Qutbudin Širazijev komentar na nj.

17) Jedinstvo intelekta i inteligibilnog (Itihadul-idqil ve meidqiH)

Ovo pre dstavlja monografsku poslanicu u vezi s komplikova-nom filozofskom teorijom, Jedinstvo intelekta i inteligibilnog, koju niko nije mogao dokazati i racionalizirati prije Mulla $adraa.

18) Odgovori na neka pitanja (Adžvibat al-Mesd'il)

Ova knjiga sastoji se od najmanje tri rasprave u kojima Mulla $adra odgovara na filozofska pitanja postavljena od strane filozofa

- njegovih savremenika.

19) Označavanje štastva preko egzistencije (Ittisaful-mahijjet

Ova rasprava je monografskog karaktera i bavi se problemom egzistencije i njene veze sa štastvom (mdhijjetom).

20) O individualizaciji (Al-TaŠahhus)

U ovoj knjizi Mulla $adra je pojasnio problem individue i također je pojasnio njenu relaciju sa egzistencijom i nosiocem njene egzistencije, što predstavlja jedan od najfundamentalnijih principa koje je on uspostavio.

21) Prodiranje svjetlosti egzistencije (Sarajan nure wudlvd)

Ova rasprava bavi se sa kvalitetom spuštanja, difuzije i prodiranja egzistencije od Istinskog Izvora egzistencije prema drugim bićima (mahijjetima).

22) LimmVjja ihtisasul-min&tqa

Svezak posvećen logici koji se fokusira na uzroke specifičnih formi sfere - kosmosa.

23) Stvaranje djela (Halqul-a'mal)

Ovo djelo predstavlja pojašnjenje ljudskog određenja (sudbine) i slobodne volje.

muna ^aara-zivot i ajeio

24) Al-Qada wel~qadar

Ova risala bavi se problematikom Božanskog predodređenja i sudbine.

25) Zddul-musdfir

U ovoj knjizi (koja je vjerovatno ista kao Zddus-sdlik) Mulla Jadnije pokušao potvrditi činjeničnim Sudnji dan i Ahiret na filozofski način.

26) Savdhid al-rububijje

Ova rasprava nema veze sa knjigom Šavahid al-rububijje i ijene značajke sačinjavaju teorije i naročiti stavovi Mulla §adraa )utem kojih je on izrazio svoja stanovita filozofska gledišta.

27) Temperament (Al-Mizddž)

Knjiga govori o haqiqatima i zbiljama čovječijeg tempera-lenta i njegove korelacije između tijela i duše.

28) Nejasni ajeti Kur'ana (MuteŠdbihatul-Kur'dn)

Ova rasprava posvećena je kur'anskim ajetima čije značenje je lejasno i komplikovano. Ona predstavlja dio druge knjige laslovljene kao Mefdtihul-gajb,

29) Isdldt dfe'al-i wudzud

Knjiga govori o egzistenciji i njenoj primarnosti i prvenstvu

Isalat) naspram štastva (mdhijjeta).

30) Oprotivljenju (Al-Hašrijje)

Knjiga se bavi pojašnjenjem pitanja smrti i položajem ljudi na Sudnjem danu, kao i pitanjem džennetskih nagrada i džehennem-skih kazni.

31) Al-Alfdzul-mufrede

Predstavlja mali riječnik za pojašnjenje kur'anskih izraza.

32) Pobijanje Iblisovih prigovora (Rad šebahat Iblis)

Ističe sedam šejtanskih prigovora i obmana i daje odgovor na

njih.

33) Tri načela (Se ad)

Ovo je jedina knjiga koju je Mulla $adra napisao na perzijskom jeziku i bavi se trima temeljnim etičkim načelima, naročito pitanjima etičkih i odgojnih pravila koja bi trebala krasiti učenjake i filozofe. Posvećena je njegovim savremenicima.

34) Razbijanje kipova barbarizma (Kasrul-esnam al-dždhili-

Bavi se pitanjem razbijanja kipova za vrijeme barbarizma i džahilijjeta. No njegova namjera ovdje je bila osuda i poniženje zabludjelih i poročnih sofista.

35) Al-tanqih

Predstavlja knjigu koja se koncizno bavi formalnim logičkim pravilima. Ovo je knjiga pogodna za instruktivne svrhe.

36) Al-Tasawur we'l tasdiq

Bavi se filozofskim i logičkim istraživanjem kao i pitanjima umskih predodžbi i sudova.

37) Zbirka poema (Dbvdn Š'er)

Mulla §adra je napisao mnoštvo naučnih i 'irfanskih stihova i poema na perzijskom jeziku koje su sve sabrane u ovu knjigu.

38) Kolekcija Mulla §adraovih naučno-literarnih bilješki

U toku svoje mladosti Mulla $adra je studirao mnoštvo filozofskih i gnostičkih knjiga. Blagodareći svojoj poetskoj prefmjenosti, on je našao puta mnogim pjesničkim knjigama napisanim od strane različitih pjesnika koje je shvatao na osebujan način. Otuda su proizilašle kratke bilješke izražene kroz njegove vlastite stihove, kao i izjave i citati filozofa i 'arifa - tako su naučni napisi i njegove zabilješke ostali još od njegove mladosti i sve one čine vrijednu kolekciju. Može se kazati da ova zbirka zbližava čitaoca sa suptilnom prirodom i istraživačkim duhom Mulla $adraa.

Ove zabilješke su sabrane u dvije različite zbirke i vjerovatno je manja zbirka sabrana od materijala sa jednog njegovog putovanja.

39) Pisma i korespodencije

Osim nekoliko pisama razmijenjenih između Mulla §adraa i njegovog učitelja Mir Damada ništa drugo od korespodencije nije pronađeno. Ova pisma su prezentovana u početku trećeg svezka o Mulla §adraovom životu, karakteru i školovanju, koja je bila napisana na perzijskom jeziku. I ova knjiga je prevedena na engleski.

Ukoliko razmotrimo gornjih 39 djela, zajedno sa njegovih drugih 12 djela koja se tiču samo njihova komentara, o čemu smo nešto kazali u djelu broj 2 {Tefsir) kao i u njegovom Mefdtihul-gajb i Asrdrul-ajdt - gdje smo citirali više od 50 knjiga (tačno 53

do sada). I neke druge knjige i djela se prepisuju njemu, međutim mi nećemo navoditi naslove tih djela zbog toga što su o istima obavljene obuhvatne rasprave o drugim knjigama, ili je opovrgnuto da njihov sadržaj pripada Mulla §adra"u,

Jedan od problema koji je doveo do puno rasprave u vezi s Mulla §adršiovim knjigama jeste mjesto i vrijeme njihova pisanja. Većina knjiga nema naznačen datum, i da bi neko saznao nešto o tome, on se mora obratiti drugim dokumentima i zabilješkama. Naprimjer, datumi nekih njegovih knjiga su navedeni kao u djelima Al-Mabda vel Ma'ad, Al-Hašr, kao i u tefsiru nekih kur'an-skih sura.

Naprimjer, Al-Mabda' wel-Ma'dd je napisana 1609. g., tefsir ajetul-Kursi 1613. g; Kasrul-Asndm 1617. g.; Iksir al- 'Arifin 1621. g.; rasprava Al-Hašr 1622. g.; rasprava Ittihad al-A'kil ve'l me'agul oko 1627. g. i Mefdtih al-gajb 1619. g. Datumi ostalih njegovih knjiga mogu se samo približno ustanoviti.

Da bismo saznali o mjestu i datumu njihova pisanja, morali bismo obratiti pažnju daje Mulla $adra putovao iz Qoma u Širaz oko 1630. g., a daje prije toga, 1605. g., došao iz Širaza u selo Ka-hak kod Qoma. Prema tome, knjige koje je on napisao prije 1640. g. su najvjerovatnije morale biti napisane u Qomu ili nekom mjestu u njegovoj blizini, ukoliko ih on nije napisao u nekom od svojih dugih putovanja.

ANALIZE, KRITIKE I STUDIJE O MULLA SADRAU

Knjige

Mulla Sadraov karakter posjeduje raznolike dimenzije, i on je pun raznolikih događanja. Za razliku od drugih filozofa, on nije živio normalnim životom. On nije bio samo filozof, mislilac i utemeljitelj filozofske škole mišljenja, te posebnih znanja klasičnih nauka svoga vremena, uključujući matematiku, astronomiju, medicinu, islamske znanosti (tefsir i hadis); on je, također, bio uspješni učitelj i predavač filozofije i istaknuti pisac nekoliko filozofskih knjiga.

S drugog aspekta promatranja, on je bio pobožni isposnik i asketa koji je ispoljavao neke nadnaravne moći, tako da je prema vlastitoj implicitnoj tvrdnji, on mogao svojom dušom izaći iz svoga tjela i letjeti sa njom kamo god je želio i promatrati nadnaravne stvari.

Nema sumnje da titula pukog filozofa nije dostatna za Mulla §adraovu veličinu, i ako bismo ga čak nazvali titulama kao što su 'arif ili znalac teorijske gnoze, to ne bi bilo dovoljno da ukaže na njegov prefinjeni status.

Mulla Sadra je bio poput poligona, držeći na svakom pojedinačnom planu naučne discipline svoga vremena. On je bio peripatetički filozof, ekspert iz iluminacionističke (išragi) filozofije, izvanredni učenjak islamske teologije, lider teorijske gnoze ('irfana),izvanredni tumač Kur'ana, jedinstveni ekspert u hadisu, stručnjak perzijske i arapske literature i poznavalac matematike svoga vra-mena. No on je, također, bio posjednik znanja drevne medicine, astronomije, prirodnih nauka, čak i onih njihovih disciplina koje su slovile kao tajne - što naravno ne bi trebalo greškom pomiješati sa magijom i gatanjem.

Sve gore rečeno ukazuje na to da je domen njegovog znanja bio izuzetno širok, no Mulla Sadra je imao i dvije druge naučničke odlike koje su se rijetko mogle naći kod drugih naučnika: Prva se tiče dubine njegovog znanja: on se nikada nije zadovoljavao trenutnim znanjem, radije bi uranjao u filozofske probleme što je moguće bilo dublje i onda otkrivao sve ono što je bilo moguće saznati. Ovo bi bio samo jedan pogled na njegove karakteristike i odlike putem kojih je on uspio posijati sjeme velike filozofske revolucije. Njegova druga naučnička karakteristika tiče se odlike njegova znanja kojim je stigao na sami filozofski vrh. On je uvijek nastojao koristiti istraživanje kao krila putem kojih će prevaliti prepreke i uobičajene filozofske probleme, i sa kojima će propitati i istražiti različite najteže filozofske probleme slijedeći opći i domišljati pristup. Zato ga možemo smatrati kreativnim filozofom koji je uveo brojne do tada neviđene teorije u oblasti filozofije. Njegove inovacije na ovom planu postaju svjetski poznate.

Poput Suhravardija (iranskog iluminacioniste, filozofa iz 12. stoljeća) i Plotina, Mulla Sadra je vjerovao da ukoliko neko nije kadar odvojiti svoju dušu od svog tijela i izvršiti nadnaravne i natprirodne čine - da takav nije istinski mudrac i filozof. Oba njegova velika učitelja, šejh Behauddin i Mir Damad, posjedovali su veliku duhovnu snagu. Mulla Sadra je studirao kod ove dvojice mudraca i ostao s njima u društvu neko vrijeme - ipak on je vjerovao da mu je njegovo povlačenje u osamu, ibadet, lišavanje, izbjegavanje ljudi (što se dogodilo od njegove 30. do 35. godine u selu Kahak kod Qoma) pomoglo da otvori novi prozor pred svojim očima i ostvari nove poglede prema Istini i skrivenom svijetu.

On je o ovome pisao u uvodu svog Al-Asfara. Njegova samo-izolacija, koja je bila praćena određenim duhovnim pregnućem,pomogla mu je u jačanju snage duha, tako daje on poput Platona mogao proniknuti bit filozofije kroz intuiciju, a ne samo kroz puko intelektualno rezonovanje.

Takve asketske vježbe učinile su to da ovaj osjećajni i nježni mladić osigura sebi postojanost u izdržljivosti, strpljivost u odlučnosti - što mu je omogućilo da se othrve sa atacima i napadima zavidnih i zluradih učenjaka njegova vremena. On je, izgradivši od sebe ličnost jaku poput planine, nastavio slijediti svoju svetu misiju sve do kraja života.

Povlačenje u Kahak bila je bitna prekretnica u Mulla Sadraovom životu. To je ubrzalo njegov duhovni i akademski rast do najvišeg stupnja, i to je, također, ojačalo njegovu odlučnost i volju da nastavi hod trasiranim životnim putem. Historija njegove mladosti razotkriva da je on od samog početka svoje edukacije bio zainteresovan za intenzivno prikupljanje znanja kao što je bio revno-san u pročišćenju i treniranju svoje duše. Poput drugih putnika, on je izabrao svoj put unaprijed, a njegovo povlačenje i duhovna is-posnička praksa i trening u selu Kahak ojačali su njegovu odlučnost i ustrajnost na tom zacrtanom životnom pravcu.

Mulla §adra je znalac bez presedana, kako u filozofskim znanjima, tako i u karakteru i duhovnosti, u odnosu na zapadne filozofe. Profesor Henry Corbin vjeruje da kada bismo objedinili Jacoba Bohemea i Emanuela Svvedenborga zajedno, pa im potom dodali Thomasa Aquinasa, dobili bismo tada Mulla Sadraa.

Međutim, Corbin ustrajava na stajalištu da ova glorifikacija još uvijek nije dovoljna da izrazi Mulla Sadraovu veličinu. Historija njegova života i njegovih djela poručuje da se on može samo jed-načiti s velikim historijskim likovima poput Pitagore ili, barem, Platona. Temeljito studiranje njegove filozofije razotkriva da ona korijene svoga promišljanja pruža do dvojice navedenih filozofa, tako da gaje Henry Corbin, a i neki drugi, nazvao neopitagorejcem ili neoplatonskim filozofom. Apstrahuje li se njegova izuzetno učena ličnost, moramo priznati da je on bio tipičan primjer istinskog ljudskog bića - posjednik osebujnog karaktera, prefinjenih manira, čiste duše, znanja svih nauka tadašnjeg vremena, osobito filozofije - i sve je to bilo ukomponovano u jednu ličnost u najljepšem skladu. Staviše, u dodatku svojoj izuzetnoj školi mišljenja, on je uspostavio centar koji će i godinama nakon njega odgajati istaknute učenjake i znalce.

Mulla Sadraove lične osobenosti mogu biti studirane s različitih aspekata i stanovišta:

1. Njegova psihologija, etički principi iza kojih je stajao, pobožni istrenirani duh i oslobođenost od ovosvjetskih interesa;

2. Ogromno znanje iz svih naučnih oblasti svoga vremena, osobito filozofije i 'irfana;

3. Njegovo očuvanje postojane ličnosti naspram svih vrsta neprijateljstava, zavidnosti i zluradosti iskazanih od strane istaknutih ljudi;

4. Njegov način razotkrivanja i publikovanja filozofske nauke, promovisanja i unapređenja posrnule filozofije u Iranu i etabiliranja i jačanja statusa filozofije unutar Islama.

5. Mnoštvo njegovih radova i djela te njihova visoka naučna i kvalitativna vrijednost;

6. Njegova akademska hrabrost i inovativnost i odbrana svojih ideja;

7. Njegova vjerska usredsređenost i koncentrisanost;

8. Njegova kreativnost, moć prihvaćanja ideja drugih i velika snaga rezonovanja intuicije i iluminacije.

MULLA SADRAOVA ŠKOLA MIŠLJENJA TRANSCENDENTNE TEOZOFIJE

1. Pozadina

Prije nego se osvrnemo na Mulla Sadraovu školu mišljenja, bitno je baciti pogled na stanje i pozadinu islamske filozofije u tadašnjem Iranu i drugih škola filozofije širom svijeta. Danas je dokazana činjenica za učenjake, za razliku od onoga što se vjerovalo ranije, da filozofija primarno ne potječe iz stare Grčke. Prije će biti daje njen sami početak vezan za Iran, a daje tek kasnije došlo do njenog širenja u Malu Aziju, Mediteran, Grčku, Joniju, Siriju i Liban.

Škola filozofije koja je postojala prije Aristotela zvala se iluministička filozofija koja se ponekad nazivala pitagorejskom, platonskom ili čak gnostičkom i orfeističkom filozofijom.

Iz nekih razloga, Aristotel se nije složio s temeljima ovih škola, a kao rezultat toga on je uspostavio peripatetičku filozofiju. Nakon Aristotela, mada je njegova škola filozofije bila zaboravljenja, ona ipak nije bila do kraja uništena. Knjige koje su napisane od strane filozofa koje su slijedili ove škole i njihove studente - takvi kao što su Plotin i njegovi učenici - kružile su od ruke do ruke u akademskim centrima Srednjeg istoka, sve dok ih nisu neki muslimani, nagovoreni od strane abasijskih službenika (u 7. stoljeću), prevelina arapski jezik. Iranski filozof Farabi (870-950. godine)4 Farabijev otac potječe iz Irana i služio je kao serdar (vojni komandir) pod abasijskom upravom u Turkmenistanu. On je iz Horoasana otišao u Farab, gdjeje njegov sin, kasnije nazvan Farabi, rođen.

bio je prvi koji je uspostavio filozofski sistem od gomile prijevoda knjiga na teme iluminacionističke i peripatetičke filozofije i nekih drugih filozofskih oblasti. Zato je on ponio nadimak drugi učitelj, jer je i sam napisao mnoštvo knjiga i komentara na razne filozofske probleme svoga vremena.

Nakon Farabija, pojavljuju se drugi folozofi, međutim, nijedan od njih nije dorastao Ibn Sinau (980-1037.g. ). Ibn Sina je bio čovjek genijalnog duha, što mu je pomoglo u kreiranju Škole filozofije na temelju Aristotelovih ograničenih principa još u njegovoj ranoj mladosti. Ova nova škola bila je superiornija u odnosu na onu Aristotelovu (inauguriranu kroz njegova prevedena djela) zbog svog dubljeg pristupa, monoteističke usmjerenosti, kao i pluraliteta stvari i problema koje su diskutovani u njoj. Sve to se odvijalo u svjetlu Ibn Sinaovog nastojanja da promoviše Aristotelovu filozofiju do njenog zenita.5 Svi problemi peripatetičke filozofije prije nego su te knjige prevedene na arapski nisu prelazile cifru od dvjesto, međutim, nakon stupanja na scenu islamskih filozofa, njihov broj je porastao na 700. Kasnije su ustanovljavani komplikovani filozofski problemi koji nikada ranije nisu diskutovani u antičkoj filozofiji.

U početku svog studiranja Ibn Sina nije obraćao pažnju na iluminacionističku filozofiju.

U tom periodu politička atmosfera u velikom islamskom carstvu je bila turbulentna. Dolaskom na vlast, abasijski vlastodržci surovo se obračunavaju sa batinijatna, proganjaju ih i ubijaju njihove vođe. Sve to iako je ideologija ovog pokreta bila ukorijenjena u Kur'anu i hadisima časnog Poslanika, prenesena od strane njegovih čestitih potomaka. Sljedbenici ovog pokreta, iako su djelatno bili vezani za sufizam, idejno su bili bliski peripatetičkim i ilumi-nacionističkim gledištima te su po svjetonazoru ličili na Pitagoru i Hermesa. Nastojali da publikuju svoje poglede kroz filozofsko i logičko rezonovanje. Pripadnici ove skupine mogu se smatrati Čuvarima filozofije u različitim kritičnim periodima među muslimanima. Primjer njihovih propagandnih radova uključuje brojne rasprave zvane Resd'il ihvanus-safa - koje, ustvari, predstavljaju jednostavne i sažete zbirke pitanja i problema vezanih za filozofiju i druge nauke. Naslov djela bio je samo formalno pokriće za vladu i njene cenzore.

Vlada koja je podržavala svoga namjesnika u Iranu i Iraku (dinastija seldžučkih Turaka, sa ministrom Hadže Nizamul-Mulkom) oštro se usprotivila ovim očiglednim filozofskim i gnostičkim mišljenima. Režim je tako uspostavio brojne škole u kojima su održavani seminari - u Horasanu i Bagdadu iste su nazvane Ni-zamijja - i one su uglavnom upošljavale one učenjake i teologe koji su bili antiezoterijski nastrojeni.

Najpoznatiji među takvim teolozima bio je Ebu Hamid Gazali (1059-1111. g.), rođen u Horasanu (Nišapur), koji je bio uključen u edukaciju misionara i propagandista protiv bdtinija u poznatoj Ni-zamijja školi. Kasnije je on došao u Bagdad i tu je utemeljio školu mišljenja koja je bila u oštroj suprotnosti i kontrastu naspram batinijskog ezoterizma.

Prvotno je on napisao knjigu Zbornik principa peripatetičke filozofije da bi kasnije, u drugoj knjizi, uključio vlastite nove kon-troverzne stavove. Ova knjiga i druge knjige brzo bi se širile u sve krajeve gdje su vladale seldžučke vlasti (od današnjeg Afganistana do Mediterana). Ovakvo nastojanje rezultiralo je izopćenjem filozofije iz većine tadašnjih društvenih i školskih sistema. Međutim, usprkos općoj antifilozofskoj plimi, anti-režimski filozofi nastavili su podučavanje, pisanje i publikovanje filozofije i gnoze, te su zvanično organizovali i seminare na kojima bi podučavali peripa-tetičku i iluminacionističku filozofiju, kao i druge teme iz misticizma i literature napisane u duhu istih. Drugi poznati teolog koji je nastavio Gazalijev rad još revnosnije, na bazi filozofskih argumenata, bio je Fahrudin Raži (1149-1209. g.). On je napisao tada komentar na čuveno Ibn Sinaovo djelo Al-Išarat, koji je, ustvari, . zračio odbijanjem Ibn Sinaovih ideja unutar Išarata.

Međutim, u tom stoljeću na pozornici se pojavljuju dva značajna filozofska autoriteta, svijetleće zvijezde na filozofskom nebu Irana. Prvi je bio Suhravardi, Šihab al-Din Jahja (1153- 1191. g.). On je oživio iransku išrdgi filozofiju i napisao knjigu na temu ilu-minacionizma, te je tako postao poznat kao "Šejhul išraq". Neki su dokazivali daje on bio član bavtinijskog pokreta te je zato ubijen od strane Salahudin Ejjubijeve vlade iz političkih razloga (ali

očigledno je to bilo zbog toga što je prethodno bio ekskomuniciran od strane šerijatskih pravnika iz Sirije koji su bili protiv bdtinija), Međutim, njegova škola filozofije i danas nastavlja živjeti.

Sljedeći veliki filozof koji je stupio na scenu, kratko nakon Fahrudin Razija i Suhravardija, bio je Hadže Nasrudin Tusi. On je snažno branio filozofiju naspram ataka od strane ortodoksne uleme, te se može smatrati filozofskim reformistom i preporoditeljem nakon napada koji su izveli Gazali i Fahrudin Raži. On je, također, i utemeljitelj najkomplikovanije forme teološke nauke ikada uspostavljene do sada. Bio je, također, znalac u svim nau-kama svoga vremena do nivoa perfekcije te su njegovi radovi iz astronomije i matematike svjetski poznati.

Andalužanin Ibn Rušd (Španski islamski filozof: 1126-1196. g.) bio je nova naučna figura i postao je poznat na Zapadu i među kršćanima po svojim prijevodima islamske literature sa arapskog jezika na španski i na latinski jezik u vrijeme skolasticizma. Jedna od njegovih najpoznatijih knjiga bila je pobijanje Gazalijeve knjige Tahdfatul falasifa. On bira naslov svoje knjige Tahdfatet-tahdfut -ciljajući na kontraverznost Gazalijeve knjige.

Nakon Tusija javljaju se i drugi muslimanski filozofi (uglavnom u Iranu), međutim nijedan od njih nije uspio dosegnuti Mulla §adraov status. Neki od Tusijevih studenata (poput Qutbuddin Širazija) utemeljio je veliki centar za publikovanje peripatetičke i iluminacionističke škole filozofije, teologije i gnoze. Ovaj centar je nazvan "Širazi škola". Radio je više godina i proizveo je nekoliko poznatih filozofa i teologa.

Premda je Mulla §adra napustio Siraz u djetinjstvu, on je trajno ponio duboke utiske iz ove škole, kako ćemo to vidjeti kasnije. Njegova mišljenja su, zapravo, bila odraz sinteze svih filozofskih teorija koje je naučio u Sirazu i ona su odraz plodova rada svih filozofa koji su bili uključeni u istraživanje i studiranje u toj školi.

Istovremeno sa razvojem filozofije u Iranu i islamskom svijetu dvije druge glavne škole mišljenja bile su u fazi procvata: prva je bila škola misticizma ('irtana), koja je bila utemeljena na kur'an-skom svjetonazoru i poslaničkim predajama. Kasnije se ona izmiješala sa išraqi filozofijom starog Irana i plotinskom filozofijom, 'irfanom, pjesništvom, asketskom praksom i praktičnim etičkim načelima. Sve je to rezultiralo nastajanjem moćne i neovisne škole protiv peripatetičke filozofije. Ona je razvila nekoliko naučnih i teorijskih pravaca nakon Muhjiddin ibn Arebija. Neke od istaknutih ličnosti ove škole ostaju privržene čitanju Diogena, Pitagore, Ksenofana i Plotina. Druga škola je bila škola islamske teologije, koja je startovala sa potomcima Božijeg Polsnika s.a.v.a. i njegovim nasljednikom Imamom Alijem a.s. i sačinjavala je zbirku tumačenja ovih dvaju lidera koja predstavlja njihove odgovore na pitanja ljudi. Najznačajniji protagonist ove škole bio je Hasan Basri. U njegovo vrijeme jedan od njegovih studenata zvani Vasil odvojio se od njega i osnovao školu pod imenom i'iizal ili mu'tezile. Kasnije će jedan od Vasilovih studenata uspostaviti drugu školu mišljenja usmjerenu protiv mu'tezila, koja je nazvana aš'aritska škola.

U nadolazećim godinama sljedbenici mu'tezila uveliko su se okoristili djelima grčkih filozofa koja su bila prevedena na arapski jezik i puno su naučili iz njihovih ideja. Međutim, to nije potrajalo dugo i oni su se odvojili usljed pritiska različitih režima i dominacije aš'aritske teologije.

Od tada pa nadalje teologija nastavlja svoje bitisanje u dvije grane: kao šiijska teologija (koja je slijedila ideju Poslanikovih potomaka), koja je imala dugu historiju, i aš'aritska teologija koja je imala podršku vladajućih režima.

MULLA SADRAOVA ŠKOLA MIŠLJENJA TRANSCENDENTNE TEOZOFIJE

Izvori Mulla Sadraove škole

Mulla Sadraova filozofija predstavlja nezavisnu školu mišljenja koja posjeduje stanoviti vlastiti sistem. On je uspostavio filozofski sistem koji obuhvata sve filozofske probleme. Tako se može ustvrditi da ova škola, u svjetlu njenih osnovnih principa, može efikasno rješavati čak i one periferne probleme koji bi se mogli pojaviti na filozofskom planu u budućnosti. Postojeći dokumenti snažno ukazuju - za razliku od stare iluminacionističke škole, peripatetičke filozofije i gnoze - na činjenicu da nijedna nezavisna škola filozofije, osim škole transcendentne teozofije (bile one razvijene na Istoku ili na Zapadu), ne posjeduje takvu univerzalnost, svestranost i sposobnost odgovaranja na sve probleme.7 Među filozofima moderne ere, za Hegela se smatra daje uspostavio nezavisnu i sistematičnu školu filozofije. Nažalost, ovaj Hegelov sistem je uključio u sebe mnoštvo kontraverzi koje urušavaju njegov sistem. Zbog toga, on se ne može smatrati savršenom filozofskom strukturom.

Široko je prihvaćena činjenica da neovisnost neke škole ne ukazuje na to da je ona lišena ideja i teorija prijašnjih škola, jer svaki novi filozofski sistem posigurno zahtijeva neke impute iz prethodnih škola da bi bio kadar da ih koristi kao blokove u vlastitoj zgradi. Međutim, sasvim je normalno da taj novi sistem ostavlja postrani sistem i kombinaciju prethodne škole, uspostavljajući novi sistem, transformišući onaj stari u svjetlu novih principa.

Mulla Sadraov kreativni duh, naučni potencijal i perfekcija omogućili su mu da kreira školu koja je postala nezavisna od svih filozofskih, gnostičkih i teoloških škola, a koja je u isto vrijeme uživala snagu svih njih zajedno i sve njihove pozitivne aspekte.

Mulla §adraova filozofija izvanjski je slična peripatetičkoj filozofiji. Odista, neko može ustanoviti da je tijelo njegove filozofije peripatetičko, dok je njegova duša iluminacionistička. U isto vrijeme većina naučnih problema iz oblasti islamske teologije može biti nađena u okrilju filozofske forme Mulla Sadraove filozofije. Mulla Sadraova transcendentna filozofija na jednoj strani sadržava vrijednosti svih škola filozofije, gnoze, teologije - sve njih uvezuje - a na drugoj strani ona nastupa protiv svih njih kao rival.

Druga bitna odlika koju vrijedi spomenuti je Mulla Sadraova snažna logička uvjerenost u Kur'an i hadis. On je inspirisan duhom Kur'ana u rješavanju kompleksnosti raznih problema i uvijek je nastojao proširiti dimenzije filozofskih i teoloških ideja i mišljenja, pribjegavajući hadisu i sunnetu Božijeg Poslanika s.a.v.a. i njegovih potomaka. U isto vrijeme, on se ponekada obraća kur'anskim ajetima kao referenci za svoje dokaze ili s ciljem demonstriranja racionalnosti i mudrosti Svete Knjige.

Za razliku od drugih nebeskih Objava, Kur'an sadržava razne ajete na osnovu kojih se može načiniti istraživanje na pitanjima teologije (kelama), sveukupnog pogleda na svijet i antropologije. Sveta knjiga, od samog početka Islama - kada nije bilo govora o postojanju grčke ili orijentalne filozofije - već je nametala seriju važnih filozofskih pitanja kao što su: pitanje Božijeg znanja, značenje Njegove volje i Njegovih atributa, smisla sudbine i određenja (Qadaa i Qadera), pitanja života i smrti, proživljenja, Sudnjeg dana i svijeta Ahireta. Staviše, Božija Knjiga je dala ključne reference na temelju kojih se može ustanoviti kvalitet stvaranja materijalnog svijeta, rođenja primarne materije, kraja svijeta, uništenje materije, ukratko - kosmologije.

Jasno je da zbirka ovakvih ajeta i njihovih tumačenja, koja su došla od Poslanika Božijeg, Imama Alija i ostalih Muhammedovih potomaka predstavlja sjeme za progres ezoterijske teologije. Kapije znanja i učenja u Kur'anu uvijek su bile otvorene svima, kao što su postale izvor inspiracije za Mulla Sadraa također. Naš veliki filozof, koji je uvijek kritikovao teološke ideje, gledao je kur'anske ajete i njihova tumačenja od strane Muhammeda (s) i njegovih časnih potomaka sa krajnjim respektom. Oslanjao se na njih i bio je u svom radu inspirisan njihovim riječima.8s Naprimjer, Mulla Sadraaje inspirisao jedan kur'anski ajet u formulisanju njegove važne teorije o supstancionalnom kretanju. On je, također, pribjegavao i drugim ajtima u svojim djelima.

Druga stvar koja vrijedi biti istaknuta je Mulla Sadraova snaga intuicije, pogotovo u smislu njegovog komuniciranja sa skrivenim svijetom (gajb) i raskrivanjem njegovih zbilja {haqiqata). Ovu moć su posjedovali svi istaknuti mislioci i mudraci išraqi filozofije. U jednoj od svojih knjiga Mulla Sadra ističe da on prvo percipira istinu bilo kojeg racionalnog filozofskog problema kroz intuiciju, a tek tada ga demonstrira na temelju racionalnih i filozofskih argumentacija.

On tvrdi daje on jedini filozof koji je bio kadar transformisati probleme koji su išraqi filozofi percipirali kroz intuiciju i iluminaciju, te ih prezentovati kao teorije u vidu logičkih i filozofskih argumenata. On to čini tako jasno i precizno da se čak i oni koji ne vjeruju u intuitivnu percepciju moraju pokloniti njegovim idejama. Kao što ćemo kasnije ustanoviti, veliki broj njegovih dobro poznatih teorija i ideja odveć je objavljen ranije od strane išraqi mudraca - međutim, niko to prije njega nije filozofski uokvirio.

Mulla Sadra se efektno okoristio peripatetičkom, išragi, teološkom, pa čak i sufijskom školom mišljenja - i može se reći da veliki dio svoga znanja duguje prvacima ovih škola. Osim prema Kur'anu, Poslaniku, Imamu Aliju, Poslanikovim potomcima, on je gajio duboko povjerenje u Muhjiddin Arebija, Ibn Sinaa, Aristotela, Plotina, Suhrawardija, Tusija, Sadruddina, Kiasuldin-Daštakija, Davanija i predsokratske filozofe, naročito Pitagoru i Empedokulosa. On se, također, slagao sa Gazalijevim stavovima po pitanjima etike i favorizovao je Fahrudin Razijev metod analize teoloških i filozofskih problema - on ovu dvojicu ipak nije smatrao filozofima i odbijao je njihove filozofske ideje iz više aspekata. Međutim, ondje gdje se on slaže sa njihovim stavovima, on se nikada ne usteže pohvaliti ih, i ne usteže se potvrditi svoje prihvatanje njihovih ideja, citirati ih i to na način kao daje on lično izgovorio njihove riječi. Predsokratska historija filozofije također je jedan od izvora Mulla Sadraove filozofije. Filozofe Mulla Sadraovog vremena uglavnom su činili išragi mudraci koji su uglavnom slijedili orijentalne i drevne islamske filozofe.

Generalno govoreći, za razliku od peripatetičke filozofije, Mulla Sadraovi izvori filozofije nisu bili ograničeni i skučeni samo na intelekt, jer on nikada nije ignorisao druge izvore kao što su Objava i nadahnuće. S druge strane, on nije ograničavao sebe samo na inspiraciju i nadahnuće tako da, za razliku od gnostika i sufija, nije smatrao intelekt nemoćnim da spozna zbilje i haqiqate. Sta-više, on je Objavu smatrao najvažnijim i najpouzdanijim izvorom znanja i, kao što smo to istakli ranije, on je pridavao izuzetnu važnost učenju iz Kur'ana i hadisa.

Mulla Sadra jedan je od izvanrednih filozofa koji je gradirao sve ove izvore znanja. On vjeruje daje prva stepenica za dosezanje Istine - intelekt; međutim, on ne smatra intelekt dovoljno moćnim za razrješavanje suptilnih metafizičkih problema. Stoga, filozof ili mudrac ne bi trebao stati na pola puta pri traženju zbilje i lišiti sebe intuicije i okorišćavanja poslaničkom Objavom.

On tvrdi da čovječiji intelekt svjedoči Objavu, a da Objava s druge strane kompletira intelekt. Onaj ko posjeduje vjeru, i zavisi od Objave, taj mora prihvatiti ulogu intelekta u raskrivanju istine; isto tako, onaj koji slijedi mudrost intelekta, mora prihvatiti i svjedočiti Objavu. Intuicija i nadahnuće mogu se demonstrirati kroz argumentaciju i rezonovanje, da bi tako postigle univerzalnost u ličnom iskustvu; upravo na isti način skriveni principi prirode mogu se dokazati pribjegavajući matematičkim zakonitostima.

Međutim, čovjek mora priznati daje moć razuma ograničena, a da snaga intuicije i ljubavi nema granica te da ga ovo dvoje može pomoći u traženju Istine. Širina i osebujnost Mulla Sadraovih pogleda i pluraliteta izvora njegova mišljenja, osigurali su mu toliko slobode i kreativnosti da se razvije u izvanrednog filozofa. Kao rezultat toga kod njega nema ni traga uskogrudnosti niti idejne ograničenosti, za razliku od onoga što se sreće kod drugih filozofa i drugih škola filozofije.

3. Metodologija

Mulla Sadraova filozofska metodologija može biti shvaćena iz onoga što smo već kazali o njegovoj školi mišljenja. U svom Al-Asfaru, kada se bavi bilo kojim problemom, on prvo prezentuje peripatetičku skicu, a potom problem uokviruje principima koji se slažu s peripatetičkom školom. Nakon toga, on uvodi u igru različite, kako stare tako i nove, ideje koje su vezane za taj problem. Slijedeći svoju proceduru, on odbija, modifikuje, potvrđuje ili prihvata, ili čak prezentuje cijeli niz novih i obuhvatnijih argumenata.

Štaviše, kada je nužno, on izvlači dokaze iz sufizma, naročito od Muhjiddin ibn Arebija te od Plotina (kako su to i minuli filozofi činili prije njega, Mulla Sadra ponekada Plotina mijenja za Aristotela jer je sve donedavno Plotinova knjiga Tasu'at bila smatrana Aristotelovim djelom).

Mulla Sadra gaji specifičan pristup Kur'anu u vezi sa svim filozofskim problemima i koristi se ovom Božanskom milošću toliko mnogo da neko može smatrati da mu kur'anski ajeti služe kao alatke i štit u njegovom filozofskom rezonovanju. Međutim, takvo gledanje Čini se potpuno apsurdnim. Kao Što je to spomenuto ranije, Kur'an je uvijek bio njegov ključni izvor inspiracije. Shodno takvoj praksi, on je uspio razotkriti određene zbilje kojima drugi nisu imali pristupa.

Mulla Sadraova najvažnija odlika, koja se rijetko može naći (ako uopće postoji) čak i kod išraqi filozofa, jeste oslanjanje na intuiciju, raskrivanje i percipiranje zbilja svijeta i rješavanje složenih filozofskih problema kroz asketsko iskusttvo, molitvu i uspostavljanjem veze sa svijetom onostranosti i tajnovitosti - za koji on vjeruje da, ustvari, predstavlja realni svijet. Međutim, on se ne zadovoljava ni ovim, on daje lekciju u ovom pogledu i drugima. Njegova metodologija svodi se na zaodijevanje u prikladno ruho zbilja koje su mu otkrivene kroz intuiciju, i koje su bile skrivene pod maskom logičkog rezonovanja i terminologije koja se koristi u peripatetičkoj filozofiji. On lično se obraća ovom svom jedinstvenom metodu u uvodu u Al-Asfar.

Kao što smo gore kazali, on nanovo ukalupljuje i one teorije i ideje drevnih filozofa (čak i prije Sokrata) koje su nastale na temelju intuitivnog aspekta i koje nisu zasluživale valjan tretman u kalupu uobičajene peripatetičke filozofske problematike, te je prezentovao niz filozofskih argumenata i rezonovanja za njih. Mulla Sadra preferira da svoju školu mišljenja radije nazove mudrošću nego filozofijom (otud naziv njegovoj školi: uzvišena, transcendentna mudrost -al-Hikmetul-mute'dlijje; op. prev.). Kao što su čitaoci toga svjesni, on svojoj školi mišljenja daje ime transcendentna mudrost, i to stoga što, primarno, mudrost posjeduje izuzetno dugo historijsko bilježenje, i smatra se daje istovjetna sa riječju nazvanom sophia u prošlosti. Drugo, u drevna vremena mudrost se sastojala od širokog spektra znanja koji je obuhvatio sve vrste prirodnih i matematičkih znanosti i koji je posjedovao svjetonazor širi od onoga koji posjeduju moderni znanstvenici. Treće, mudrost se često hvali u Kur'anu i hadisu, za razliku od riječi filozofije koja tamo ne postoji.

Nije zgoreg ovdje istaći i to da se mudrost može iskoristiti kao most koji premoštava jaz između filozofije i gnoze, koja su dva potpuno različita polja saznavanja. Mudrost je bila Mulla Sadraov tajni ključ za pristupanje i rješavanje filozofskih i gnostičkih problema njegovoga vremena, kao i za upravljanje filozofskim i 'irfanskim školama - i ona mu je omogućavala da načini pomirenje između njih.

Peripatetičari se slažu da je mudrost, ili filozofsko putovanje, ustvari, proces postajanja koji dolazi do svog kraja kroz razvoj i progres materijalne inteligencije, koja na koncu prerasta u intelektualni atribut (ahlak), a potom u intelektualni čin ('amet) - i tako postiže stepen analitičnosti, te kroz spajanje s izvorom znanja (možda baš sa starogrčkim Prometejem) kojeg je Aristotel nazvao aktivnim intelektom. Krajnji rezultat je Čovjekova transformacija u mudraca.

Gnostici i sofisti su, također, vjerovali da dobijanje znanja i postajanje mudracem znači postizanje spoznaje svijeta, prolazak kroz duh i materiju svijeta (kojeg su oni nazvali premoštavanje Nebesa i sjednjenjem s Božanskim djelima), počinjući proces saznavanja čovječijeg sopstva (koje se prenosi na dušu) i prolazeći kroz nematerijalne dubine svijeta, tj. svijet paslika i likova (mipf) i svijet racija (tedžerrud) - ili premoštavajući jedinstva Božijih djela i promatrajući praiskonsku ljepotu i vječnu Istinu - što se uobičajeno tretira kao četveroetapno duhovno putovanje,

1. Putovanje, Čija prva faza je kretanje iz egzistenata i bitaka prema Apsolutnoj Zbilji (Vječnoj Istini);

2. Duga faza je kretanje prema Istini, bivajući praćen od strane te Istine;

3, Treća faza predstavlja ujedinjenje sa Istinom i postizanje sveegzistencijame zbilje;

4. Četvrta faza je povratak prema egzistentima i bićima sa novim svjetonazorom i svježim iskustvom.

Mudrost je konzistentna sa interpretacijama znanja i sa realnim i vanmaterijalnim znanjem svijeta. U skladu s tim, Mulla Sadra je inovirao metod koji se temeljio i na filozofiji i na gnozi, i koji je koristio oboje za razrješavanje problema vezanih za znanje o svijetu. Ovo je pojašnjenje dato s ciljem da bi neko mogao shvatiti odakle potiče naziv Mulla Sadraove škole mišljenja: superiorna mudrost ili transcendentna filozofija. Stoga, nije bilo slučajno da je on svoju temeljnu smjernicu nazvao transcendentnom mudrošću u četverofaznom putovanju. Superiornost njegove škole leži u britkoj metodologiji, kroz koju on uspostavlja primirje između opozicionih škola mišljenja, prije svega peripatetičke i išragi filozofije, i dovodi ih u jedinstvo; ustvari, dovodi ih do transcendentnosti - na taj način je on pokazao svoju superiornost efektnog korištenja onog izraza mute 'alijje - transcendentnost.

4. Elementi transcendentne teozofije

U Mulla §adraovom perfektnom sistemu mišljenja čovjek može naći sve komponente i grane filozofije koje sve zajedno čine jedinstven i koherentan filozofski sistem. Ontologija i problemi vezani za metafiziku imaju najveći udio u ovom pogledu - i slijedeći ih, glavnina njegovih diskusija se svodi na teologiju, psihologiju, eshatologiju, epistemologiju, etiku, estetiku" i logiku.

Ove komponente, premda međusobno izmiješane, ipak su spojene jedne sa drugima prema logičkom poretku, kao stoje to neophodno da bi jedan savršen filozofski sistem uživao veći nivo koherentnosti i različitosti. U ovom sistemu ontološka pitanja se koriste kao osnova za tretiranje i pojašnjavanje drugih pitanja.

Mulla Sadraovi episteomološki pogledi prezentuju se razbacano pod drugim temama. Neko ih može tražiti pod temama kao što su umska egzistencija, psihološki kvaliteti i akcidenti, jedinstvo znalca i znanog, jedinstvo intelekta i inteligibilije - i njihove međusobne sinteze. Na isti način, njegove ideje u vezi s filozofijom, etikom i političkom filozofijom nisu bile tretirane na nekom fokusiranom i posebnom mjestu i formi. Iako on posjeduje dvije neovisne knjige o formalnoj logici, među njegovim filozofskim raspravama možemo naći veći broj logičkih tema čija bi zbirka sadržavala obimnu knjigu o pitanjima filozofije logike.

Mulla §adra je mnogo važnosti pridavao pitanju duše, temeljeći to na islamskoj predaji: Upoznaj sebe da bi upoznao svoga Gospodara! Temom duše on se bavio u skoro svim svojim knjigama. Tako je skoro četvrtinu svog Al-Asfar erbe'a posvetio raspravi o duši, i rasprave o duši završavao na ontološkom putovanju prema Sudnjem danu, Džennetu i Džehennemu. U dodatku ovim pitanjima koja su zbog nekih razloga bila analizirana u drugim raspravama i problemima, život poslije smrti životinjskih bića, njegovog al-Asfara, predstavlja drugi važan segment njegove filozofije koji se pojavljuje pod naslovima kao što su filozofija i eshatologija.

ONTOLOGIJA

FUNDAMENTI I TEMELJNI PRINCIPI MULLA SADRAOVE FILOZOFIJE

Svi filozofski sitemi, ticali se oni manjih ili većih problema, temelje se na nizu načela i stubova. Mulla Sadraova škola nije izuzetak iz ovoga. U poslanici nazvanoj Šawahid on nabraja svoja filozofska djela čija cifra stiže do 170. Ipak, obično se smatra da se najvažniji principi i osnove njegove škole sastoje iz sljedećeg:

1) Načela prvotnosti egzistencije (radije nego štastva -mahijjeta ), načela gradacije egzistencije u beskonačnosti,

2) Načela kretanja u supstancijalnim stvarima, načela nematerijalnosti imaginacije,

3) Načela: jednostavna Istina jeste sva bića (a nije nijedno od njih),

4) Načela tj elesnog porijekla duše,

5) Teorije porijekla svijeta, relacije između znanja i egzistencije.

U nastavku slijedi kratka rasprava o svakom od gore navedenih načela i teorija odvojeno.

1. PoČelnost i prvotnost egzistencije (wudžuda) nad štastvom (mdhijjetom)

Prije pojašnjenja ovog principa, prvo je neophodno definisati neke stručne termine. Prvi termin u islamskoj filozofiji je wudžud i on je ekvivalentan bitku ili egzistenciji na engleskom, ili etre i egzistenciji na francuskom. Wudžud ili egzistencija je mentalni pojam koji je u kontrastu s pojmom nihilizma (ne-egzistencije). Eksterna, vanjska egzistencija je konkretna egzistencija i identična je sa shvaćanjem stvari i individua u izvanjskom svijetu.

Kada neko, pak, upita nešto o zbiljnosti stvari, odgovor koji mu se daje jeste štastvo (kviditet - mdhijjet).

Definicija drveta jednaka je opisu njegova štastva - mahijjeta. Tako svaku vanjsku stvar možemo shvatiti da se sastoji iz dva elementa:

a. Prvog - njegove egzistencije i bitka, pošto mi vidimo da ta stvar postoji, daje prisutna i da egzistira;

b. i drugog - koji predstavlja esenciju te stvari ili njene karakteristike koje odvajaju tu stvar od drugih stvari i koje defmišu tu stvar. To je ono šta se dobije u odgovoru na pitanje: Staje ta stvari Ovakvo šta zove se štastvo, kviditet

Usprkos činjenici da svaka stvar posjeduje esenciju i egzistenciju, mi znamo da se razmatranje vanjske pojavnosti može postići samo putem jedne te stvari i ničim više. Naprimjer, mi možemo samo vidjeti lik drveta ili čovjeka ispred naših očiju, a ne egzistenciju drveta ili egzistenciju čovjeka. To je zato što svaka vanjska stvar, koja predstavlja egzistirajuću stvar, jeste samo jedna stvar a ne dvije. Prema tome, razumijevanje stvari ide kroz štastvo {mdhijjet ) ili kroz njihov bitak (wudžud); samo je jedna od njih glavna, dok je druga u sjeni koju čovjekov intelekt kreira iz one druge. Ovaj jednostavni obrazac je kao odgovor dao Mulla Sadra po pitanju jednog komplikovanog problema koji je stoljećima bio neodgovoren.

1) Znanje egzistencije

Egzistencija (bitak) je jedina stvar koja ne potrebuje dokazivanje i demonstraciju, i koju svako percipira instinktivno, u svojoj biti ili kroz svoje iskustvo. Nema ništa jasnije od egzistencije. Sve se shvaća u svjetlu egzistencije. Instinkti svakog živog bića indiciraju da njegov bitak ili egzistencija dominiraju njime i okolišem koji ga okružuje. Nema posebne definicije za bitak, on jedino može biti shvaćen putem intinuitivnog znanja i nutarnjim ličnim osjećanjem. 'Zbilja' egzistencije ili bitka je ona koja ispunjava svijet; koju mi ponekada percipiramo kao 'pojam egzistencije' (samo u našim umovima). Međutim, mi to ne bismo smjeli pogrešno pomiješati sa zbiljom vanjske egzistencije, jer su njihove karakteristike različite jedne od drugih i ponekad čovjeka dovode u konfuziju.

Premda bitak sam nekada može biti nazvan kao 'stvar', on, zapravo, odražava egzistenciju stvari i čini svaku stvar 'stvari'. Postoji razlog zašto je egzistencija bila tretirana kao 'svjetlost'; budući da svjetlo obasjava sve, ono prosvjetljava i individualizira stvari i čini svaku stvar razgraničenom u odnosu na druge stvari. Bitak sam po sebi je samo jedna stvar; dok štastvo stvari u svijetu može se očitovati u različitim tipovima. Neživa tijela, biljke, životinje i ljudska stvorenja, svi se međusobno razlikuju. Svaki tip stvorenja posjeduje određene distinktivne granice i kalupe koji sadržavaju štastvo i zbilju njihovih bitaka. Ustvari, svaki egzistent ima specifični kalup i obrazac za sebe koji se zove štastvo - mahijjet u filozofskom smislu.

Bitak se može promatrati iz dviju perspektiva: s jedne strane, mi izvlačimo pojam bitka iz prisutnosti objekata oko nas - tj. eg-zistirajućih vanjskih štastava u svijetu - mada se oni razlikuju jedni od drugih i ukazuju da ovi ili oni objekti egzistiraju, tj. da su posjednici bitka.

Ukoliko objekte promatramo običnim pogledom, ne filozofskim, tada ćemo pomisliti daje zbilja tih objekata jednaka štastvu

- mdhijjetu, a ne njihovom bitku (vudžudu). Kao rezultat toga, mi ćemo kazati da smo shvatili bitak na temelju pukog prisustva objekta. Kada bi štastvo bilo identično sa biti objekta, tada bi uslijedio zaključak da bitku nedostaje realitet - te da je on prije mentalni fenomen.

S druge strane, opsežnije promatranje vodi nas do sasvim suprotnog zaključka, a to je da je štastvo mentalni fenomen, i da egzistira samo u našim umovima (konstantno koristeći naš um kao svoju radionicu), te daje isto izvučeno iz egzistencije vanjskog eg-zistenta. Stoga štastvo ne potrebuje bitak u svim vremenima, i ono nije komplementarno s njime. To je poput one čuvene fraze u kojoj se kaže da mdhijjet nije bitak ni nebitak, on je jednostavno štastvo, kviditet, mdhijjet. Drugim riječima, treba obratiti pažnju na stavku da mdhijjet, kao filozofski element, nije uvijek komplementaran sa realnim izvanjskim bitkom i njegovim efektima, budući daje zbilja i istina neke stvari nešto što posjeduje efekte te stvari, a efekti stvari sami po sebi potječu iz bitka ili egzistencije te stvari. Veliki broj mdhijjeta koji se pojavljuju u našem umu, u našem pisanju i govoru, zapravo su kreature nastale iznutra nas samih i njima nedostaju efekti vanjskih egzistenata, te ih na taj način i nismo shvatili u potpunosti.

Mulla Sadra je dokazao da ako mdhijjet nije u stalnoj kompatibilnosti sa bitkom, da on ne može biti smatran primarnim pokazateljem egzistentnosti vanjskih objekata, htijući time ukazati na egzistenciju vanjskog objekta. Međutim, mi doista vidimo da je egzistencija vanjskih objekata samodostatna i nije potrebita druge egzistencije za svoje bitisanje i opstojnost. To je stoga što je egzistencija sama po sebi zbiljska stvar (jđt) objekta i ne predstavlja njegov akcident (periferiju i vanjštinu).

Drugim riječima, bitak egzistira sam po sebi (po svojoj biti), a ne kroz nešto drugo. A štastva potrebuju bitak da bi egzistirala. Ustvari, bitak nije akcident za mdhijjet, prije će biti daje mdhijjet poput umskog kalupa ili konvencionalne odjeće koja zaodjenjuje i uokviruje egzistentni bitak.

Mulla Sadra donosi nekoliko argumenata za dokaz prioritet-nosti wudžuda (bitka) nad mdhijjetom. S jedne strane, kada ukazuje na akcident ili atribut u nekoj rečenici za neki subjekat, ili kada izriče neki sud - uvijek bi trebalo postojati egzisencijalno jedinstvo između subjekta i predikata tog suda. To je zato što su subjekat i predikat dva različita pojma, i ono što dozvoljava predikaciju ili prosudbu jeste njihovo jedinstvo u egzistenciji (wudžud). Iz ovoga slijedi zaključak daje egzistencija (wudžud) primarna stvar u odnosu na mdhijjet.

Ukoliko bismo sada, pak, mdhijjet smatrali dominantnijim u odnosu na bitak (mi znamo da se mdhijjeti razlikuju jedni od drugih u njihovoj egzistenciji i suštini), predikacija predikata i prosudba po pitanju navedenog subjekata bi tada bila nemoguća. Mi više ne bismo mogli izreći tvrdnju: 'Drvo je zeleno', jer mdhijjet drveta je suštinski različit od mdhijjeta zelenog.

Ukoliko se glagol 'egzistirati' - biti (koji je znak stapanja - interferencije vanjske egzistencije i mahijjeta) ne pojavi između ovog dvoga, onda ovo dvoje nikada neće stupiti u međusobno jedinstvo, i tada nikakva predikacija niti sud neće moći egzistirati u svijetu.

Mulla Sadra smatra da ako bi 'egzistiranje svake stvari', ili njena mdhijjeta, značilo pridodavanje egzistencije toj stvari - tada bi to bilo nelogično, jer je sam bitak reprezentativniji u ukazivanju na svoju egzistentost od drugih stvari u vanjskom svijetu i lakše je doseziv nego druge stvari. Ako npr. uzvjerujemo da se bitak vode očituje na nečem šta je čini mokrom, u tom slučaju bi ta mokrost značila nešto nužnije od same vode, dočim je sama voda bliža mokrosti nego druge stvari. U osnovi, bitak za svoju egzistentnos"t ne zahtijeva nikakav dokaz budući daje on sam nešto suštinsko za egzistentnost kao stoje mokrina vode nešto suštinsko za vodu.

Mulla Sadra egzistentnost mokrosti ilustruje ukazujući na slučaj bijeline, te veli da kada identifikujete komad bijelog papira koji

nije identičan sa bjelinom, već mu se ona dogodila, te kada kažete: "Ovo je bijelo!", bjelina sama po sebi je primamija i zaslužujnija da posjeduje bjelinu nego papir (budući da je ona sama po sebi bjelina).

Promatrajući problem štastva, mdhijjeta i bitka iz drugog ugla, Mulla Sadra ustvrduje: Ponekada mi smatramo nešto mahijjetom bez bitka, tj. ignorišemo njegov bitni aspekt egzistencije (dok se to isto ne javlja u slučaju bitka). Drugim riječima, mdhijjet nije takve prirode da uvijek bude podudaran sa bitisanjem stvari u objektivnom svijetu - stoga je samo bitak glavna i dominantna stvar koja održava stvari u njihovoj opstojnosti i egzistenciji. A naši su umovi oni koji kreiraju mdhijjet izvlačeći ga iz vanjskih egzistenata (bitaka): individualizacije su umno kreirane stvari.

Problem primarnosti i dominantnosti bitka (esdlat wudžud) ima dugu historiju. Poznato je bilo da su ovu dominantnost bitka u prošlosti išrđgi (iluminacionisti) i filozofi drevnog Irana kao i pre-daristotelovski filozofi tretirali kao sirovu i nesuvislu teoriju, te da su oni mdhijjet tretirali primarnijim i dominantnijim, tj. onim koji posjeduje svojstvo vanjskog ozbiljenja. U to vrijeme nije bilo riječi o mdhijjetu osim kao o objektu i stvari i elementu pojavnog svijeta. Značaj isticanja ove stvari u Mulla Sadraovoj filozofiji bilo je izražavanje istog kroz praktične izraze i njegovu demonstraciju posredstvom brojnih filozofskih argumenata svojstvenih samo njemu, a ujedno je to značilo i argumenovani odgovor svim njegovim oponentima.

Filozofsko iskazivanje dominantnosti bitka pokrenulo je revoluciju u filozofiji i osiguralo joj univerzalni status kakav i zaslužuje. K tome još, na fonu ovog načela, Mulla Sadra je uz-mogao popločati teren za razrješavanje još složenijih problema. Peripatetička filozofija, na drugoj strani, je stoljećima ostala čamiti u zapećku, slijedeći svoj krivi put, dajući egistentu (mewdžud) centralno mjesto umjesto egistenciji (wudžud) - te je načinila upravo onu istu grešku koju je načinio Ptolemejov koncept astro-

nomije, koji se bazirao na centričnosti Zemlje umjesto Sunca te tako astronomima polučio mnoštvo problema.

Značajniju ulogu egzistencije u odnosu na egzistenta otkrio je Heidegger14 četiri stoljeća nakon Mulla Sadraa, te je cijelu svoju filozofiju postavio na ovoj osovini, s tim što on nikada nije uspio cijeli svoj filozofski ideal obuhvatiti u punom kapacitetu.

U posljednja dva stoljeća određene škole mišljenja kategorizirane pod pojmom egzistencijalizam postaju poznate u Evropi. Bitno je istaći da u takvim školama riječ egzistencija (osim u Hei-deggerovoj filozofiji) ima sasvim drugačije značenje od wudžuda u islamskoj i Mulla Sadraovoj filozofiji, te je značajno udaljena od njih.

Također je ovdje bitno istaći da su u Evropi radije obraćali pažnju na čovječiju egzistenciju nego na na egzistenciju cijele Kreacije. Takve škole, usprkos njihovim stanovitim razlikama, dijele neke istovjetne odlike. U skladu s stavovima egistencijalista, egzistencija ima primat nad mahijjetom. Međutim, oni pod egzistencijom podrazumijevaju običnu i klasičnu egzistenciju koju ljudi poimaju u svojim umovima. Pored toga, pod pozadinom mdhijjeta oni podrazumijevaju da čovjek, u skladu sa svojom voljom, u svim vremenima u toku svoga života, daje formu svome mdhijjetu, te da sa njegovom smrću i njegov mdhijjet nastupa u posljednjoj svojoj odjeći.

U skladu sa rečenim biva jasno da mdhijjet, kako ga oni zamišljaju, nije istovjetan filozofskom mdhijjetu, prije će biti da oni pod mahijjetom podrazumijevaju čovječiji individualitet i per-sonalitet. Čovječija reakcija na životne dileme i njegovi strahovi, bojazni, tuge i patnje ukazuju na njegovu egzistenciju i oni čine

Neki učenjaci smatraju daje Heidegger jednostavno iščitao prijevod s francuskog Mulla SadraovogAl-Meš'aira (Les penetration metaphisiques), prevedenog od strane Henry Corbina te je vrlo vjerovatno da se on našao pod uticajem Mulla Sadraovih ideja.

Ovdje Heideggerove riječi zvuče do nekog stupnja bliske našim filozofskim stavovima, međutim može se kazati da on nije nakon saznavanja stvarne egzistencije - radije on pribjegava dvojbenoj stvari koja je različita od egzistencije po islamskom filozofskom shvatanju - koje je u poredenju sa nazorima Mulla Sadraove škole izrazito manjkavo i sirovo, i pati od cijelog niza manjkavosti i slabosti.

Mulla Sadra se nije zadovoljio ovakvom počelnošću i domi-nantnošću egzistencije i njenom apstraktošću. On se radije odlučio formulisati neke principe, koristeći nazore išrdgi i islamske filozofije, i dokazujući ih filozofskom terminologijom. Konačno, on je uznastojao egzistenciju pokazati kao spregnuto gradirano jedinstvo, monolitnost, moć i sl.

2) Gradacija bitka (egzistencije)

Nakon pokazivanja dominantnosti egzistencije i apstraktosti mdhijjeta, nameće se problem gradiranja bitka. Međutim, prije započinjanja istraživanja po ovom pitanju, trebali bismo prvo de-finisati uobičajeno značenje pojma bitka. Kako je to ranije spomenuto, bitak se manifestuje u svim mahijjetima, tj. vanjski egzistenti posjeduju svoj vlastiti specifični kalup, formu i karakteristike. Usprkos raznolikostima bitaka (zbog raznolikosti mdhijjeta i kalupa) svi bici su istog tipa, odnosno svi se oni svode na jednu egzistenciju. Drugim riječima, egzistencija je zajednička svima njima.

Međutim, dvije forme istovjetnosti su moguće: istovjetnost se ponekada pojavljuje u formi apsolutne homonimnosti (ista imena 15 Gradacija nije u smislu pojma egzistencije (gradacija ima smisla samo na zbiljskom objektu, ne i na umskom pojmu).

. Naprimjer, ista riječ označava više različitih stvari (npr. kosa u bosanskom jeziku), pa te stvari smisleno uopće nisu međusobno vezane i zajedničko im ime ne označava njihovu identičnost.

Nekada, pak, istovjetnost je prije semantičnog nego glagolskog karaktera. Jasnije kazano, može postojati zajednički realitet među različitim ljudima, kojeg oni mogu dijeliti na raznim stupnjevima snage i slabosti. Dijeljenje egzistencije od strane svih egzistenata i mdhijjeta je ovog tipa, jer se ova podjela istovjetno događa među svim egzistentima. Naravno, egzistencija jedne stvari nije različita od egzistencije druge stvari osim u njenim granicama, kvantitetu i definiciji. Ova vrsta istovjetnosti u islamskoj filozofiji naziva se duhovna i nematerijalna istovjetnost.

Nameće se ovdje pitanje da li je egzistencija svih stvari ista; ako sve one dijele istu egzistenciju, onda bi sve razlike trebale nestati i sve stvari bi trebale postati slične jedne drugima. Mulla Sadra i išrdgi filozofi odgovaraju da se egzistencija uistinu dijeli između svih stvari i bića, ali da se stupnjevi njene slabosti ili snage razlikuju od jednog do drugog egzistenta. I to je upravo ona razlika u stupnjevima egzistencije koja kreira razlike u definicijama, granicama i razgraničenjima objekata i njihovih mdhijjeta - i ona uzdiže multipliciranost u filozofskom smislu (bez uzrokovanja dvojbenosti u njihovom poimanju). Odavde se može zaključiti postojanost smisla gradacije egzistencije.

Historijska pozadina ovog subjekta datira još iz vremena prije Aristotela. Ova stvar je bila potpuno poznata orijentalnim i drevnim iranskim filozofima, međutim, nakon prijevoda Aristotelovih djela od strane muslimanskih prevodilaca, gradacija bitka biva odbačenom ili zanemarenom od strane klasičnih muslimanskih filozofa (jer su ovi na Aristotelovim idejama bazirali svoje filozofske stavove).

Išraqi filozofi i mudraci, naročito filozofi starog Irana, poredili su bitak sa svjetlom i neki od njih su, zbog sličnosti između ovog dvoga, čak preferirali da koriste riječ svjetlo umjesto bitka ili egzistencije. Jer poput bitka svjetlo određuje stvari i ima neograničen broj stupnjeva moći i slabosti.

Nužno je istaći da je razlika između dvije stvari, normalno, drugačija od njihovih zajedničkih atributa. Međutim, kada je svjetlo (simbol bitka) u pitanju, trebali bismo kazati da razlika između dva svjetla i njihova sličnost leže upravo u jednoj stvari, a to je sama svjetlost, tj. osnovnu odliku sva svjetla dijele međusobno, a ne s nečim izvan sebe. Riječju, razlika između njih je ista kao što su i sličnosti između njih iste.

Zamislite dvije sijalice, jedna je od 100 luxa a druga 150 Iuxa. Sigurno je da je zajednička crta njih dviju u tome da one obje emituju svjetlo; ipak, i njihova razlika ne leži ni u čem drugome nego u njihovom svjetlu. Nijedan filozof niti fizičar nikada neće prihvatiti to daje svjetlo sijalice od 150 luxa plus-tame, a daje svjetlo 100 luxa sijalice minus-tams. Ovo stoga što svako zna daje uopćeno svako svjetlo antitama, i nemoguće je za jednu stvar istovremeno biti i svjetlo i ne-svjetlo. Štaviše, besmisleno je pričati o plus ili minus svjetlu.

Tako se razlika između dvaju svjetala svodi na intenzitet svjetla koje oni proizvode; to je poput razlike između dvaju mahi-jjeta, jednog slabijeg i jednog moćnijeg, a oni tu svoju moć ili slabost duguju istom bitku ili egzistenciji (svjetlu iz gornjeg primjera). Kao rezultat rečenog mi možemo izvesti drugu definiciju za mdhijjet, te ustvrditi da mdhijjet predstavlja svojevrsni kapacitet egzistencije neke stvari.

Vraćajući se početku diskusije, trebamo kazati da unatoč tome stoje egzistencija nedjeljivi realitet i što se čak ne da ni definisati, njeni stupnjevi zračenja na objekte mogli bi kreirati nekoliko bitaka, od kojih bi svaki bio različit jedan od drugog, i svi bi posjedovali specifične definicije i odlike kao što su vrijeme i mjesto. Sve njih možemo nazvati imenom: Dasein. Filozofski kazano, bitak uživa pluralnost u isto vrijeme održavajući jedinstvo, i svi egzistenti i mdhijjeti koji reprezentuju pluralnost u svijetu zahvaljujući svom bitku, vraćaju se ponovo jednoj Istini, tj. svom (početnom) bitku.

Tajna je u tome da bitak ne trpi usamljenost. On u svojoj biti želi iskazati svoju ljepotu u svijetu kojeg je sam stvorio. Iranski gnostici upoređuju bitak sa lijepom ženom koja ne može podnositi svoju ljepotu skrivenom, te uvijek nastoji svoju ljepotu pokazati drugome. Naglašava se da iskorak bitka u domen pluralnosti i raznolikosti ne umanjuje niti oštećuje njegovo esencijalno jedinstvo niti monolitnost. On je upravo poput svijetla koje je u svim vremenima ista stvar i ista zbilja, mada se pojavljuje u različitim odorama. Pojava svjetla i njegov izlazak u pluraritet iz jedinstva predstavlja krucijalnu odliku svjetla.

Upoređivati bitak sa svjetlom možda nije nešto prikladno, tim prije što materijaln