Nužnost postojanja uvodnih nauka zarad

 ra­zumi­jevanja Nehdžul-belage

U današnjem svijetu da bi se ušlo u područje neke nauke, nužno je da se poznaje niz informacija i uvodnih nauka. Realno gledano, nijedna mudrost ne može se doseći niti dati svoj plod bez ovih uvodnih informacija, naukā i specijalnosti. I pored toga što je na najvišem stupnju retorike i elokvencije, Nehdžul-belaga u sebi obuhvata visoka značenja koja se pro­težu kroz sve aspekte života pojedinca i društva, a ne mogu se razumjeti bez niza uvod­nih nauka i informacija.

Nauke i specijalnosti koje su nužne radi razumijevanja ovog velikog djela jesu sljedeće:

1)           Književnost arapskog jezika

To je književnost koja u sebi sadrži sljedeće grane: semantiku, mor­fologiju, stilistiku i retoriku.

U principu, prevođenje jedne akaidske knjige na drugi jezik veoma je težak posao, posebno u slučaju Nehdžul-belage, koja u arapskom jeziku predstavlja vrhunsko djelo stilistike i retorike. Svi velikani književnosti i pjesnici arapskog jezika izražavali su veoma veliko poštovanje prema ovom djelu. Prema tome, da bismo ra­zumjeli njeno ezoterijsko značenje, nema izlaza osim da se upo­zanju slj. logičko-jezičke discipline .

2)           Logika

Pri iščitavanju Nehdžul-belage često se susrećemo s različ­itim oblicima argumentacije. U slučaju da nismo upoznati s različitim oblicima argumentacije kao što su indukcija, de­dukcija, analogija i drugi temeljni principi u logici, npr. pra­vilo kontradik­cije i suprot­nosti, nismo sposobni plivati ovim uzburkanim morem i izranjati njena značenja i poruke.

3)           Nauka o fikhu

Imam Ali nakon Poslanika s.a.v.a. najistaknutiji je fākih i najo­bavješteniji mufessir u cijelom ljudskom rodu, koji go­vori i sudi samo u okviru Kur'ana i Sunneta. Prema tome, da bismo se upoznali sa zabranama, obavezama i fikhskim stavovima Imama Alija u Nehdžul-belagi, obavezno moramo biti upoznati s naukom fikha i njenom terminologijom. Radi boljeg razumijevanja navest ćemo jedan primjer. Imam Ali izdao je tokom svoje vladavine naredbu džihada protiv munafika i haridžija - jer ih je smatrao opasnijim od nevjernika. Međutim već na drugom mjestu Nehdžul-belage on kaže:

“Ne ubijajte haridžije poslije mene, jer onaj koji je tražio istinu i pritom pogriješio, nije kao onaj koji je tražio neistinu i potom je našao.”

Ovaj govor ukazuje na zabranjenost takvog čina. Onaj koji nije upoznat s naukom fikha može se zapitati: Ako je haram borba sa haridžijama, pa kako je sam Ali vodio rat protiv njih? Drugačije rečeno, ako je njemu bilo dozvoljeno, kako to da Ummetu poslije sebe zabranjuje isto. Odgovor bi, sa stanovišta fikha, bio da, ako u slučaju zabrane ništa drugo ne dođe s njom, onda ona ukazuje na zabranu nekog čina. Međutim, ako bi uz zabranu dolazio neki razlog, zabrana bi se odnosila samo na slučajeve kada postoji i njen razlog.

Tako, ako ne bi postojao razlog za zabranu, samim tim zabrana bi bila dokinuta. Tako i u ovom primjeru, u slučaju da ha­ridžije traže istinu s iskrenom namjerom i pri tome po­griješe, vodivši sebe u propast, zabranjeno je ratovanje s njima, za razliku od onih ha­ridžija koji su s lošom namjerom tražili neistinu i na koje se, shodno tome, ne odnosi zabrana ratovanja.

4)           Nauka o metodologiji fikha (usuli fikh)[1]

Iz istog razloga zbog kojeg je nužno poznavanje fikha radi ra­zumijevanja Nehdžul-belage, postoji potreba i za usuli fik­hom.

5)           Filozofija

Filozofija znači spoznaju stvari koja egzistira i njeno razlučivanje od onoga što ne egzistira. Drugim riječima, filo­zofija predstavlja svjetonazor ustanovljen razuma. Uzimajući ovo u ob­zir, izlaganja Imama Alija o prapočetku, proživljenju i svi­jetu prirode, sa svom svojom širinom, čine ga i potpunim filozofom.

Ø      Imam, vezano sa svoje znanje o Stvoritelju svijeta, kaže: “Ni­sam robovao Gospodaru kojeg nisam vidio.”

Ø      O zbilji svijeta i njegovu kraju on kaže: “I da se sve (nevidljive) koprene uklone, ne bi mi se uvećalo ni zrnce uvjerenja.”

Ø      O objavi i poslanstvu, znanje ovoga Božanskog mudraca na najvećoj je mogućoj razini, kao što i sam Imam kaže: “Ud­isao sam miris objave i gledao sam svjetlost poslan­stva.”

Imam Ali kazao je: Pitajte me prije nego što me izgubite

Iz ovoga se vidi da je Imam Ali sve rasprave filozofije osvje­dočio svim svojim bićem. Upravo zbog ovoga na jednom m­jestu on i kaže:

“Pitajte me prije nego što me izgubite, jer zaista, ja sam bolje obaviješten o putevima nebeskim nego o putevima zemaljskim.”

Ukratko, govori Imama Alija puni su teških filozofskih tema koje treba razmatrati na osnovu islamske filozofije. I bez do­voljnog uvida u filozofske znanosti nije moguće njihovo razumijevanje.

Dva filozofska primjera

Navest ćemo dva primjera filozofskih tema iz Nehdžul-be­lage.

Prvi primjer: Zakon uzročnosti

Jedno od najvažnijih pitanja islamske filozofije predstavlja za­kon uzročnosti koji je, ustvari, osnova svih drugih zakona i ljud­skog promišljanja. Imam Ali u vezi s tim kaže:

“Sve što je moguće spoznati stečenim znanjem mudraca ili prisutnim znanjem (tj. izravnim osvjedočenjem gnostika), to ne može biti Stvoritelj, nego stvoreno.”

Koliko god da je nešto dostupno znanju, bilo putem argu­menata ili otkrovenjem, to je stvoreno, a ne Stvoritelj, jer Stvoritelj koji je sam stvorio misao, razmišljanje i mislioca ne može biti obuhvaćen znanjem ni jednog mudraca, pa i u slučaju da ga obuhvaća osvjedočenje arifa, opet je onoga koji posma­tra i posma­trano On stvorio. Nikada Stvoritelj posmatrača neće moći biti ono što stvorenje posmatra. Dakle, Boga se treba i može spoznati Nje­govim znakovima, a ne Njim samim. U nastavku predaje imam kaže:

“Sve što je oslonjeno na nešto mimo sebe ima uzrok.”

Ovaj princip, spomenut u riječima Imama Alija, opisuje svijet egzistencije kao svijet kojim vlada zakon kauzaliteta. Prema tome, osnova svih bića čija egzistencija nije isto što i njena bit, jeste posljedica (ar. me'lul), i ono biće koje nije oslonjeno na nešto mimo sebe, nego je čista eg­zistencija, takvo biće jeste uzrok (ar. illet) svih posljedica, što je ustvari Uzvišeni Bog. 

Drugi primjer: Zbiljsko jedinstvo

Merhum šehid Mutahari u vezi sa stavom da Jedinstvo Božije nije vahdete adedi, kaže da je produkt islamske misli i jedna od njegovih najuzvišenijih misli, te da se ni u jednoj školi prije Islama nije raspravljalo o tome. Islamski su filozofi, postepeno zadublju­jući se u autentične islamske tekstove, a posebno u riječi Imama Alija, dosegli dubinu ovog pitanja i uveli ga u Božansku filozofiju.

Imam Ali o vahdetu (jedinstvu) kaže sljedeće:

“Sve što je osim Boga opisivo vahdetom jeste kvantitativno.”

 Značenje ovoga go­vora jeste da vahdet svega mimo Boga predstavlja vahdete adedi. U slu­čaju vahdeta adedi, jedna jedinka naspram pretpostavljene druge jedinke kvantitativna je, što znači da pretpostavka druge jedinke nju umnožava. Međutim, vahdet Božiji nije vahdete adedi, jer bi takav vahdet Njemu predstavljao nedostatak tako što bi mu pretpostavljanjem druge jedinke bilo nešto do­dato i umnoženo. U svakom slučaju, ovakvo suptilno raz­mišljanje ne nalazimo kod islamskih filozofa, pa čak ni kod El-Farabija niti Ibn Sine. Ova razmišljanja nalazimo tek u ri­ječima posljednjih mudraca, koji su ih preuzeli iz riječi Imama Alija i dali im termin vahdete hakikije, nasuprot terminu vahdete adedi.

Ukratko, ovakvih uzvišenih misli u riječima Imama Alija ima tako mnogo da još mnoge od njih predstavljaju nepoznanicu, čak i dobrim poznavocima Nehdžul-belage.

Nauka historije