Opća uputa
Vjera u Objavu i poslanstvo proizilazi iz jednog oblika svjetonazora. Suština opće upute je u svemu što postoji. Srž opće upute je neophodnost islamskog monoteističkog viđenja svijeta. Zbog toga je poslanstvo neophodna pretpostavka ovoga svjetonazora. Allah, dž. š., s obzirom na to da je Vadžibul-Vudžud biz-zat (Neophodno postoji Svojim Bićem) i kao Vadžibul-Vudžud biz-zat (Neophodnost Postojanja u Svome Biću), tj. potpuna neminovnost (Vadžib min džemi'ul-džihat), apsolutno je Plemenit. On je Milostiv prema svakom biću, u granicama mogućim i dostojnim tom biću, i sva bića upućuje na put usavršavanja. Ova uputa obuhvata sva stvorenja: od najmanje stanice do najveće zvijezde, i od najmanjeg neživog bića do najboljeg i najrazvijenijeg živog bića za koje znamo - čovjeka. Zbog toga, Kur'an riječ Vahj (objava) upotrebljava u značenju upute stvarima, biljkama i životinjama, isto kao što je upotrebljava u značenju upute za čovjeka. Nema bića na ovom svijetu koje je nepomično i jednoliko; svako neprestano mijenja svoj položaj i kreće se u pravcu svoga cilja.

S druge strane, svi znakovi pokazuju da u svakom biću postoji "želja" i "podstrek" ka odredištu koje mu je cilj kretanja, što znači da ih neka tajna unutarnja Sila vuče u pravcu njihovog cilja. To je sila koja se ponekad naziva Božijom uputom. Kur'ani-Kerim prenosi da je hazreti Musa (a.s.) faraonu svoga vremena rekao: "Gospodar naš je Onaj koji je svemu onome što je stvorio dao ono što mu je potrebno, a zatim ga hidajet [1] učinio." (Ta-ha, 50).

Naš svijet ima cilj, sto znači da u nutrini svih bića postoji nešto što ih vuče ka cilju njihove savršenosti i upravo ovo postojanje cilja je Božija uputa.

U Kur'ani-kerimu se riječ Vahj nekoliko puta upotrebljava. Oblici i različiti slučajevi upotrebe ove riječi pokazuju da Kur'an Objavu ne ograničava samo na čovjeka, nego smatra da ona struji i teče u svim stvarima, ili barem u živim bićima. Zbog toga i slučaj pčele naziva Vahjom. Stepeni Vahja i hidajeta razlikuju se shodno nivou upotpunjenosti bića.

Najviši stepen Vahja je onaj koji je nastao lancem Poslanika. Ovaj Vahj se temelji na potrebi ljudske vrste za Božijom uputom, koja, sa jedne strane, vodi čovjeka ka cilju koji je izvan oblasti osjetilnog i materijalnog, i htio-ne htio čovjek će stići do svog odredišta. A, s druge strane, zadovoljava čovjekovu potrebu u društvenom životu, za koji je uvijek nužan, od strane Boga garantiran, zakon. Ranije, u raspravi o doktrinama i ideologiji, objasnili smo potrebu ljudskog roda za ideologijom koja će ga voditi savršenstvu, kao i njegovu nemoć da pronađe i uspostavi ispravnu ideologiju.

Poslanici su poput prijemnika koji je stavljen u pogon u organizmu ljudskoga roda. Poslanici su odabrane osobe koje su kompetentne za primanje poruka ove vrste iz svijeta skrivenog (gajba). Ovu kompetentnost samo Uzvišeni Allah procjenjuje.

Kur'ani-kerim kaže:

"Allah dobro zna kome će povjeriti poslanstvo Svoje" (En'am, 124).

Premda je fenomen Vahja izvan oblasti razumijevanja i iskustva ljudskih jedinki, ova sila se može spoznati, kao i mnoge druge, putem njenih posljedica. Božiji Vahj ostavlja divan i veliki trag na ličnost nosioca Objave, tj. na samog poslanika, i, zapravo, Vahj ga čini poslanikom, tj., pobuđuje njegove sile i izaziva u njemu veliku i duboku revoluciju koja se odvija u pravcu dobra, razvoja i dobrote ljudske vrste i on objektivno djeluje. Vahj mu daje odlučnost kojoj nema ravne.

Historija nikada neće pokazati odlučnost jaču od odlučnosti poslanika i osoba koje su pobuđene njihovom rukom.

Posebnosti božijih poslanika
Božiji poslanici, koji se putem Vahja vezuju sa Izvorištem Egzistencije, posjeduju sljedeće odlike i posebnosti:

1. MU'DŽIZE



Svaki poslanik, kome je od Allaha dato poslanstvo, uživa u natprirodnoj moći i snazi i njome ostavlja manje ili više tragova koji prelaze okvire ljudske moći, koji pokazuju da svaki poslanik koristi Božiju natprirodnu silu, potvrđuju istinitost njihovog pozivanja i dokazuju nebesko porijeklo njihovih riječi.

Kur'ani-kerim za natprirodne efekte, koje su poslanici, sa Božijom dozvolom, pokazivali da bi potvrdili istinitost svojih riječi, kaže da su ajeti, tj. znakovi nubuvveta. Upravo zbog toga, islamski mutekellimi ove znakove, kojima se otkriva nesposobnost i nemoć ostalih ljudi, nazivaju mudžizama. Kur'ani-kerim prenosi da su ljudi svakog vremena od svoga poslanika tražili znak i mu'džizu, a poslanici su na te zahtjeve, koji su bili razumni i logični, zbog toga što su dolazili od ljudi koji su tražili istinu i bez njih nije bilo drugog načina za spoznaju poslanstva tog poslanika, davali potvrdan odgovor. Međutim, kada su takvi zahtjevi postavljani iz drugih razloga, a ne zbog potrage za istinom (naprimjer, u vidu prijedloga "ako učiniš neko djelo, mi ćemo u zamjenu prihvatiti tvoj poziv"), poslanici su odbijali to uraditi.

Kur'ani-kerim prenosi mnoge mu'džize poslanika: od oživljavanja mrtvih i liječenja neizlječivih bolesnika, do govora u bešici, pretvaranja štapa u zmiju, donošenja vijesti iz gajba i budućnosti...



2. ISMET



Jedna od odlika poslanika je i ismet. To je imunost na grijehe i greške, što znači da poslanici ne podliježu pritiscima nefsanskih obmana i ne čine grijehe ili greške. Njihovo udaljavanje od grijeha i grešaka, daje im najviši stepen povjerenja. Pogledajmo sada kojeg je vida ova "imunost"?

Da li je, naprimjer, takvog vida da svakoga puta, kada žele izvršiti grijeh ili grešku, dođe jedan skriveni naredbodavac pa ih u tome spriječi, poput oca koji ne dozvoljava djetetu da griješi.

Ili je takvog oblika da je biće poslanika i njihova građa takva da nemaju mogućnost činjenja grijeha i grešaka, kao što npr. melek ne može zinaluk učiniti iz razloga što je čist od tjelesnih strasti ili kao što računar ne pravi greške zbog toga što nema razuma?

Ili je poslaničko nečinjenje grijeha ili grešaka posljedica spoznaje i stepena njihovog uvjerenja i imana? Naravno, samo ova vrsta je ispravna. Ovdje ćemo odvojeno spomenuti svaku od ove dvije imunosti.

-Imunost od grijeha-

Čovjek je slobodno biće i određuje svoj način ponašanja na osnovu raspoznavanja odnosa između koristi i štete. Zbog toga "raspoznavanje" ima važno mjesto u slobodi i biranju posla. Nemoguće je da čovjek izabere stvar koja, po mjerilu njegovog poznavanja korisnosti, nema nikakve koristi i, sa druge strane, čak, ima i štetu. Naprimjer, pametan čovjek voli život i svjesno se neće baciti sa planine ili popiti otrov.

Ljudi se razlikuju sa stanovišta vjere i pridavanja važnosti posljedicama grijeha. Što su ove dvije diferencijalne tačke jače, njihova udaljenost od grijeha je veća, a mogućnost njegova činjenja je manja. Ukoliko je stepen imana stigao do granice osvjedočenja i viđenja, do granice na kojoj čovjek svoje stanje, u trenutku činjenja grijeha, vidi kao stanje čovjeka koji se baca sa planine ili pije otrov, tada je mogućnost izbora grijeha svedena na nulu. U tom slučaju neće ići u pravcu činjenja grijeha. Zbog toga ovo stanje nazivamo ismet od grijeha.

Prema tome, ismet je posljedica potpunog imana i bogobojaznosti. Nije potrebno da čovjek bude nemoćan činiti grijeh i da do njegovog dostizanja granice "čistoće" i "imunosti" od grijeha postoji neka vanjska sila koja ga silom odvraća od grijeha ili neka imuna osoba koja svojim bićem i snagom ima istu ulogu te sile. Ukoliko čovjek nema snage za činjenje grijeha i ako ga uvijek vanjska sila sprječava da učini grijeh, tada se njegovo negriješenje ne smatra savršenstvom, jer je poput čovjeka koji je u zatvoru i ne može počiniti prijestup. Nečinjenje prijestupa ovog čovjeka se ne može pripisati njegovoj ispravnosti i poštenju.

-Imunost od grešaka-

Imunost od grešaka također proistječe iz jedne vrste pronicljivosti vjerovjesnika. Greška se uvijek dogodi kada čovjek pomoću određenog unutrašnjeg ili vanjskog osjećaja uspostavlja vezu sa stvarnošću. Od te veze u svom mozgu formira lanac umnih slika koje snagom svoga razuma analizira i kombinira. Poslije toga utječe na ono što posjeduje. Tada, pri komparaciji umnih slika sa vanjskom stvarnošću i pri njihovu aranžiranju ponekad dolazi do greške. Ali, ako je čovjek izravno, pomoću jednog posebnog osjećaja, suočen sa istinskom stvarnošću i shvatanje stvarnosti je jednako spajanju sa njom, a ne umna slika spoja sa stvarnošću, u tom slučaju greška se ne može desiti. Božiji vjerovjesnici su iz svoje nutrine povezani i spojeni sa Stvarnošću Postojanja. U samoj stvarnosti greška se ne može ni zamisliti. Naprimjer, ako naspemo sto zrna tespiha u jednu posudu, pa ponovo drugih sto i taj posao ponovimo sto puta, moguće je da naš um pogriješi i posumnja da je ovaj posao obavljen devedeset i devet ili sto i jedan put, ali nije moguće da je sama stvarnost pogriješila i da je radnjom, stotinu puta ponovljenom, broj zrna postao manji ili veći. Osobe koje se u pogledu informacija nalaze u samom središtu toka stvarnosti spojene su sa Suštinom Postojanja i postaju jedno s Njome, daleko su od bilo kakve greške.



RAZLIKA IZMEĐU VJEROVJESNIKA I GENIJA

Upravo ovdje se može shvatiti razlika između vjerovjesnika i genija. Geniji su one osobe koje imaju jaku sposobnost razmišljanja, zaključivanja i procjene. Oni putem svojih čula ostvare kontakt sa stvarima, umnom sposobnošću procjene djeluju na produkte svog uma i stižu do rezultata, te ponekad i pogriješe. Božiji vjerovjesnici pored uživanja u snazi mudrosti, razmišljanja i umne procjene obdareni su i snagom po imenu Objava, dok je geniji ne posjeduju. I upravo iz tog razloga ni u kom slučaju ne može se vjerovjesnike porediti sa genijima. Poređenje je ispravno kada obje grupe pripadaju jednoj vrsti ili jednoj uniji, ali kada su iz dvije vrste ili dvije unije poređenje je pogrešno. Naprimjer, ispravno je da poredimo sposobnost vida, sposobnost sluha ili mišljenja dvije osobe, ali nije ispravno da poredimo sposobnost vida jedne osobe sa sposobnošću sluha druge osobe i kažemo koja je jača. Genij genija je povezan sa silom mišljenja i zaključivanja neke osobe, a natprirodnost vjerovjesnika odnosi se na drugu snagu po imenu Vahj, i na njihovu spojenost sa Izvorištem Postojanja, te je zbog toga njihovo međusobno poređenje pogrešno.

3. VOĐSTVO



Vjerovjesništvo, iako počinje duhovnim putem koji vodi u pravcu Boga, dž. š., približavanjem Njegovom Biću i udaljavanjem od stvorenja------------------- što predstavlja preduvjet za odricanje od vanjskog i pažnju ka unutarnjem, na kraju se, ipak, završava povratkom stvorenjima i vanjskom, u cilju ispravljanja i izgradnje čovjekovog života i njegove upute na pravi put--------------------------------.

Riječ "nebijj" u arapskom jeziku ima značenje "vjerovjesnik", a isto to značenje ima riječ "pejgamber" u perzijskom jeziku. Riječ "resul" u arapskom jeziku ima značenje "poslanik".

Vjerovjesnik priopćava Božiju poruku Božijim stvorenjima i budi njihove snage i uređuje ih, te poziva u pravcu Boga i onoga čime je On zadovoljan: miru, čistoći, reformatorstvu, neškodljivosti, oslobađanju od svega što nije Bog, istini, ispravnosti, ljubavi, pravednosti i ostalim vrlinama lijepog ponašanja i oslobađa ljudski rod od pokornosti porocima nefsa i pokornosti raznim vrstama idola i taguta.

Muhammed Iqbal Lahori razliku vjerovjesnika od ostalih osoba koje duhovno putuju Bogu (arifi), ali nemaju vjerovjesničku misiju, koje on naziva "batinski ljudi", iskazuje na sljedeći način:

"Batinski čovjek nakon pronalaska mira i sigurnosti na duhovnom putu ne želi se vratiti ovosvjetskom životu. U trenutku kada se nužno vrati, njegov povratak nema velike koristi za ljudski rod, dok povratak vjerovjesnika ima dimenziju kreativnosti i korisnosti, njihov povratak i ulazak u tok vremena ima za cilj uređenje toka historije. Oni ovim putem, od idealnih dimenzija, žele stvoriti idealni novi svijet. Za batinskog čovjeka mir je posljednji stepen, a za vjerovjesnika buđenje njegovih psiholoških snaga je ono što potresa svijet, a te snage su tako proračunate da potpuno promijene svijet." [2]

Zbog toga, predvođenje svega stvorenog i izgradnja sila ljudskog roda u cilju postizanja Božijeg zadovoljstva i dobra za ljudski rod nerazdvojiva je pretpostavka vjerovjesništva.



4. ISKREN NIJET

Vjerovjesnici, s obzirom na činjenicu da ih Allah, dž.š., pomaže, i da nikada ne zaboravljaju da je "misija" od Boga stavljena njima na odgovornost i da izvršavaju "Njegov posao", u svom poslu u potpunosti su iskreni, što znači da nemaju nikakvog cilja osim da upute onoga koga Allah odredi i ne žele nikakve nadoknade od ljudi za izvršavanje svoje misije.

Kur'ani-kerim u suri Šua'ra skraćeno prenosi riječi mnogih vjerovjesnika izrečene prilikom susreta sa svojim narodima. Svaki od njih je u skladu sa problemima s kojima se susretao na svom putu poziva imao jednu vrstu poruke za svoj narod, ali jedna od ponavljanih tema u govorima svih poslanika jeste: "Ja ne želim od vas nadoknadu, ni platu." Zbog toga je iskrenost i neuporedivost jedna od specifičnosti vjerovjesništva. Upravo iz tog razloga vjerovjesnička poruka i besprimjerna 'decidnost' su uvijek zajedno.

Poslanici, budući da se osjećaju "poslanim", te da nemaju niti najmanje sumnje u svoje poslanstvo i njegovu nužnost i korisnost, svoju poruku obznanjuju i brane decidnošću kojoj nema ravne.

Kada je Musa, sin Imranov, zajedno sa bratom Harunom ušao faraonu, a sve što su imali bila je vunena odjeća i štapovi u rukama, pozvali su faraona u vjeru i potpuno odlučno mu rekli: "Ukoliko naš poziv ne prihvatiš, propast tvoje vladavine je neminovna, a ako naš poziv prihvatiš i kreneš putem kojim mi želimo, mi ti garantujemo visoku počast." Faraon sa velikim čuđenjem tada reče: "Pogledajte ih što govore: garantuju moje počasti, ako ih slijedim, inače će propasti moja vladavina." [3]

Resuli-Ekrem (s.a.v.s.) u prvim godinama poslanstva, kada broj muslimana nije prelazio ni broj prstiju dvije ruke, na sastanku koji je u historiji poznat pod nazivom "Dan opomene", sakupio je velikane Beni Hašima i prenio im svoju poruku i jasno i sa potpunom decidnošću im rekao: "Moja vjera će obuhvatiti cijeli svijet, a vaša sreća je u prihvatanju i slijeđenju mog poziva." Ove riječi su se učinile toliko jakim i nevjerovatnim da se skupina sa čuđenjem međusobno zgledala i ne davši odgovor razišla.

Kada je Poslanikov amidža Ebu Talib, hazreti Resuli-Ekremu (s.a.v.s.) prenio poruku Kurejšija, koja je u osnovi ovakva: "Spremni smo ga izabrati za kralja, svoje najljepše djevojke njemu za žene dati, učiniti ga najbogatijim među nama, pod uvjetom da se odrekne svojih riječi", on je odgovorio: "Kunem se Allahom Uzvišenim, da mi stave sunce u jednu, a mjesec u drugu ruku, nikada ne bih napustio svoj poziv."

I zaista, kao što za sačuvanost od grijeha i sačuvanost od grešaka u predvođenju ljudi neophodne pretpostavke za primanje Objave i vezu sa Allahom Uzvišenim, iskrenost, a isto tako i decidnost su, također, neophodne pretpostavke.



5. IZGRADNJA

Nemoguće je da vjerovjesnici, koji pokreću i uređuju pozitivne snage, i to isključivo radi formiranja pojedinca i ljudske zajednice ili, drugačije rečeno, radi sreće ljudskog roda, čine nešto što vodi ka kvarenju čovjeka ili uništenju ljudske zajednice.

Zbog toga, ako su rezultati pozivanja onoga koji za sebe tvrdi da je vjerovjesnik kvarenje ljudi, neutraliziranje njihovih snaga, usmjeravanje ka razuzdanosti ili, čak, dekadenciji ljudske zajednice, onda su to presudni dokazi da on u svom pozivu nije iskren.

Ikbal Lahori veoma lijepo kaže:

"Drugi način prosude o vrijednosti vjerskog iskustva jednog vjerovjesnika (istinitosti njegove poruke i stvarnosti njegove unutarnje veze sa Uzvišenim Allahom) je ispitivanje različitih vrsta čovječnosti koje je on ustanovio, a također i posmatranje svijeta kulture i civilizacije koji je iznikao iz njegove misije." [4]

6. RAZMIRICE I BORBA



Sukob sa širkom, praznovjerjem, neznanjem, vidovnjaštvom, nepravdom i tlačenjem, je još jedan od znakova istinskog poslanstva osobe koja tvrdi da je poslanik. Nije moguće da jedan istinski poslanik bude izabran od Allaha (dž.š.) a da u njegovoj poruci bude bilo šta što ima miris širka ili pomaže tiraninu i tlačitelju, ili potvrđuje nepravdu, ili šuti pred širkom, neznanjem, praznovjerjem, ne boreći se protiv toga.

Tewhid, razum i pravda su načela poziva (da'we) svih vjerovjesnika i samo pozivanje onih koji pozivaju na ovom putu dostojno je proučavanja i traženja dokaza i mu'džize. Ako neka osoba u svojoj poruci donosi bilo šta protivno tewhidu ili jasnoj presudi i decidnosti svih umova, ili protivno pravdi, a potvrđuje nasilje, njegova poruka nije dostojna proučavanja ili traženja dokaza, isto kao što, ako osoba koja tvrdi da je poslanik čini grijehe ili greške, nema sposobnost vođstva (čak i ako je porijeklo ove nemoći tjelesna mahana ili gnusna bolest poput gube), ili njegov poziv nije na putu izgradnje ljudskog roda, njegova poruka nema vrijednost traženja dokaza i mu'džize. Zbog toga, razum ne dopušta slijeđenje ovakvih osoba, čak ni pod pretpostavkom (nemogućom) da oni posjeduju mu'džize i da ih, čak, pokazuju.



[1] Uputio ga.

[2] Muhammed Iqbal , Oživljavanje vjerske misli u islamu, na perzijski jezik preveo Ahmed Aram, 143.

[3] Nehdžul-belagah, hutba 190.

[4] Iqbal , ibidem, 144.