Pouka o odgoju

Akbar Eydi

Skupina koja je tražila Poslanika.

Učinci poštivanja.

Poslanik i odgoj

Psihološko mišljenje o ovoj temi

Čujmo dalje šta znalci kažu.

Igra, još jedan prirodni nagon.

Učinci poštivanja ličnosti

Skupina koja je tražila Poslanika

Drugi primjer u kojem Poslanik staje na put nepropisnom ponašanju jeste Njegova reakcija na ponašanje ashaba prema skupini ljudi koji su došli da ga traže. Naime, u jednoj od bitaka u Poslanikov tabor svratili su  neki ljudi koji su prolazili tim područjem. Pitali su za Poslanika, pose­lamili ga, izrazili svoje simpatije i naklonost te otišli iz tabora svojim putem. Poslanik, koji je dok se to događalo obavljao namaz, kada je završio namaz na licu mu se primjećivala ljutnja, prišao je ashabima te im rekao: ''Čudni li ste vi ljudi! Skupina putnika došla je do vas, pitali su za mene, poselamili me, a vi im ne pokazaste ni najmanji znak poštovanja niti ih čime ponudiste, niti im hranu ponudiste. Da je kakvim slučajem Dž'afer bin ebi-Talib bio ovdje, on bi suprotno postupio.''

Učinci poštivanja

Poslanik, s. a. v. a., rekao je sljedeće: ''Kada neko iskaže poštovanje prema bratu muslimanu lijepim riječima i time odbaci njegovu tugu, dok god posjeduje takav ahlak, on je zaštićen Božijom milošću.''

Imam Sadik, a. s., kaže: ''Ko ukaže poštovanje prema bratu koji mu dođe, zapravo je iskazao poštovanje Uzvišenom.'' U drugom hadisu  Poslanik kaže: ''Ne ponižavajte nijednog muslimana jer, zaista, malehni kod vas su kod Allaha veliki.''

Vrijeme razvoja poštivanja kao osobine – svako voli samoga sebe

Veoma je bitno sa odgojnog stanovišta prepoznati vrijeme razvoja ove osobine, da bi na što bolji način mogla biti usmjerena prema istinskoj pot­punosti. Drugim riječima, bitno je prepoznati joj prve korake te ih ustano­viti na polju na kojem je i predviđeno da se dogode.

Poslanik i odgoj

Poštujte, uvažavajte svoju djecu i sa njima se lijepo ponašajte.

Iz navedenog hadisa može se zaključiti da je upravo djetinjstvo ­razdoblje kada se javlja ovo osjećanje u čovjeku. U tom vremenu dijete je u potupnosti predano svojim roditeljima, a oni su odgovorni da od njega načine zrelu ličnost. Zbog duhovne i tjelesne vezanosti za roditelje dijete još uvijek osjeća slabost i nemoć. Ukoliko roditelji uspiju tačno razumijeti i shvatiti ovaj osjećaj vezanosti te upotrijebe ispravne metode odnosa prema djetetu, sigurno će uspjeti u njemu izgraditi ličnost jakih karak­ternih osobina, koja će predstavljati zdravog člana zajednice. Poslanik nam – upravo u vezi sa ovom temom – sljedećim hadisom jasno daje do znanja šta nam je činiti: ''Ne vrijeđajte i ne grdite svoju djecu!''

Nažalost, u našem rječniku uvrede i omalovažavanja veoma su zas­tupljeni, a posebno kada se one trebaju uputiti nekom ko je od nas slabiji, poput naše djece, kojima u ljutnji znamo nazvati neznalicama, glupanima, idiotima, budalama, nesposobnjakovićima, lažljivcima, itd. Sve ove i druge slične riječi izražavaju naše neuvažavanje njihove ličnosti, što je u svakom slučaju velika prepreka duhovnog rasta i napretka.

Psihološko mišljenje o ovoj temi

Dijete u toku odrastanja u odnosu na oca i majku, pa i cijeli svijet ima osjećaj niže vrijednosti i slabosti. Takvo osjećanje posljedica je početne fizičke nemoći, nesigurnosti i ovisnosti koje su svojstvene djeci, jednako kao i osjećaj potrebe za nečim, tj. nekim jačim, snažnijim, ali i osjećaj predavanja okruženju. Upravo osjećaj nemoći i slabosti tjera dijete na stalne aktivnosti, pokret, djelovanje. One u njemu oblikuju potrebu zauzeto­sti nečim, usmjeravaju ga u pravcu igranja, kao i neprestanom ispi­tivanju svojih snaga. A taj nastup, kako mi to nazivamo nestašluka, želja i prohtjeva u njemu pravi polje psiho-motorne pripreme, buđenja ili otkrivanja vlastitih darova i naklonosti, što svakako olakšava odgojne djelat­nosti. U dječijim očima budućnost je ishodište svega onoga što ono nema, svih snaga i moći, zbog čega je u ranoj dobi u pravom ratu i zbog čijeg nedostatka osjeća slabost, te je za njega prava nagrada u novim os­vajanjima i podvizima, kao kada osvoji neki vrh koji mu se dotada činio neosvojiv, a prije svega daje drugima do znanja ko je ono ustvari. Dakle, glavni pokretač djeteta jeste želja za uspinjanjem.[1] Psiholozi su nakon četrnaest stoljeća stigli do saznanja koja je Poslanik najrazumljivijim ri­ječima savjetovao svom ummetu.

Čujmo dalje šta znalci kažu

Jedan od osnovnih osjećaja bezvrijednosti kod djece jeste strah od upotrebe sile moćnijih ili odraslih. Ništa do te mjere ne guši vatru u djetetu za savlađivanjem ovoga osjećaja, njegovim prerastanjem i stje­canjem samouvjerenja kao što to čini izljev sile od strane starijih u čijem okruženju živi. Posebno u slučaju kada roditelji nakon upotrebe sile kore djecu, što ima poguban učinak na dječiju psihu, poput izjava: ''Ne možeš ti to učiniti!'', ''Nemoj se džaba mučiti!'' itd. Još gore je djetetu reći: ''Glu­pane, šta ti to treba, zar ne shvataš da si nesposoban'' i slično. Nekad je do­voljno da dijete ima strogog oca, koji pravi nepromišljene korake pa da to uzrokuje veliku prepreku kod oblikovanja uravnotežene ličnosti djeteta.  Potrebno je posjedovati psihološko znanje kao i vjerske propise te biti upućen u društvene okolnosti i uvijek biti svjestan njihove uloge u odgo­jnom procesu. Nažalost, veoma malo pažnje posvećujemo tom pitanju te smo time i sami saučesnici u krivici.

Igra, još jedan prirodni nagon

Jedan vrijedni i djelotvorni nagon, koji Mudri Allah, dž. š., stvaranjem polaže u čovjeka i određuje da se isti probudi u dobi djetinjstva, jeste želja za igrom. Dijete svojim fitretom, a on je kod svih isti i nepromjenljiv, voli igru i zabavljanje poput trčanja, skakanja, valjanja, ljuljanja, rušenja, gradnje, slaganja i velikog niza aktivnosti koje se mogu zamisliti, a koje su za dijete igra i u kojima uživa. U početku se stječe dojam da ova djelat­nost duha i tijela nema svrhe, cilja niti kakve koristi, već se jedini razlog njena postojanja vidi u nemoći razmišljanja kod djece. Zato odrasli igru ne vide vrijednom niti joj pridaju pažnju. Međutim, učenjaci su dokučili da ova naizgled besmislena djelatnost, koja se smatra bezvrijednom, krije u sebi brojne koristi za one koji u njoj učestvuju. Ona osigurava i tjelesno i duhovno zdravlje i čilost, razvija psiho-motorne potencijalne, maštu, stva­ralaštvo. U islamskim predajama poklanja se velika pažnja dječijoj igri. U jednom hadisu Imam Sadik, a. s., kaže: ''Dijete se treba igrati sedam godina, sedam godina stjecati vještinu pisanja i čitanja, sedam godina savladavati životne propise i učiti o halalu i haramu.'' Također se od njega prenosi rečenica koja glasi: ''Pusti dijete da se igra sedam godina.'' Uko­liko djeca žele sebi napraviti program igre, nikako ih ne sprečavajte, jer os­mišljena igra sa tačnom ulogom bez prekidanja i zabrana ima velik utje­caj u oblikovanju ličnosti djeteta. Odrasli se u svojim svakodnevnim poslovima ne pridržavaju posebnog reda, ali djeca, nasuprot tome, žele imati posebnu ulogu u svojim aktivnostima. Međutim, da li ih mi puštamo da se igraju i da dovrše uloge koje su sami odabrali? Ukoliko su se uživjeli u igru, mi ih prekidamo da bi pošli sa nama u šetnju. Ukoliko kanticu pune pijeskom ili presvlače lutkice, mi im to otimamo iz ruku kako bismo poz­dravili našeg prijatelja koji je došao popiti kahvu sa nama. Takve pojave kod djece uzrokuju osjećaj kako ih je nešto malo vrijedno ili ništavno sta­vilo negdje dolje, niže od ostalih. Pored toga, sve svoje aktivnosti i sve što radi dijete osjeća krajnje besmislenim, a i sebe sama vidi bez važnosti, bez obaveza i bez odgovornosti. Pa kako onda u svemu tome možete očekivati da se u djeci razvije osjećaj samouvjerenosti, koji je toliko bitan za uspjeh u životu.  To isto nam govori i Poslanik, s. a. v. a., u sljedećem hadisu: ''Poštujte svoju djecu, ne potcjenjujte ih i ne smatrajte ih bezvrijednim, ne smatrajte ih neznalicama i čuvajte se pokazivanja nesklada između riječi i djela pred djecom.''

Imam Ali, a. s., u Tuhaful 'ukulu kaže: ''Pretjerivanje u kritikovanju, tj. ruženju raspaljuje vatru tvrdoglavosti i antipatiju.'' Nasilnost i strogost nad djetetom u djetinjstvu mahom su uzroci neposlušnosti kada dijete odraste.

Učinci poštivanja ličnosti

Ukoliko je naš odnos prema djeci bio u znaku uvažavanja njihove lič­nosti, to će biti dobra osnova da se u njima javi pozitivna reakcija u krugu porodice, ali i u društvu, što znači da u njima odrasta samouvjerena, plemenita, časna i općenito uzevši pozitivna ličnost.

Nekoliko sljedećih hadisa govori o plemenitosti koju treba razviti u duši djeteta.

''Oni koji imaju čast i duhovni autoritet, u njihovim su očima strast i nef­sanski prohtjevi niski i bezvrijedni.''

''Onaj čija je duša plemenita neće je zaprljati grijesima.''

''Onaj čija je duša plemenita Dunjaluk je za njega bezvrijedan.''

Oni koji su u psihičkom smislu niski, a i društvo ih vidi takvima,  sami se osjećaju bezvrijednim, a njihovo postojanje za društvo ne samo da je beskorisno već je i od velike štete, jer kao takvi ne libe se nikakvog ned­jela i skloni su svakoj niskosti.

Imam Ali, a. s., kaže: ''Ne nadaj se dobru od čovjeka koji ne poštuje svoju dušu.''

Hadi, a. s., kaže: ''Ne budi siguran od zla onoga koji se smatra ništav­nim.''

Imam Ali, a. s., kaže: ''Onaj ko je sam sebi bezvrijedan, rukovodilac mu je jezik.'' (Tj. ne usteže se loša govora.)