Pouka o odgoju

Akbar Eydi

Ravnoteža, važno životno pitanje.

Primjeri iz islamske povijesti

Poslanik i psihološki odgoj

Pouke iz jednog slučaja.

Oponašanje.

Veza ahlaka i djela.

Sprječavanje grubosti

Pouke iz jednog hadisa.

Mudre procjene.

Sprječavanje ljutnje.

Uvažavanje iskazano djeci

Ravnoteža, važno životno pitanje

Kada je riječ o uvažavanju ličnosti kod djece, ne znači da sve ono šta učine treba prihvatiti bez pogovora. Također, ne znači ni slobodu bez granica i pravila. Smisao jeste prepoznati djela i reagirati saobrazno njima, tj. odgojiti djecu na takav način da bez pritisaka i prijetnji budu skloni do­bru, a da se sačuvaju od zala i loših djela. Za roditelje i odgajatelje dovol­jno je da uvažavaju zamršeni dječiji svijet i da ne prosuđuju o njemu sa svoje tačke gledišta. Dječije pokrete i akcije treba posmatrati i obrazlagati onim šta je podstaklo dijete na takav postupak, a ne kroz prizmu onoga šta mi smatramo odgovarajućim za takvo nešto. Na taj način postiže se više razumijevanja za dječije postupke, što uzrokuje njihovo lakše prilagođa­vanje okolnostima, a s druge strane djeca će vremenom sa takvim odno­som steći više samopouzdanja.

Međutim, to ne znači da dijete može imati svakojake čudnovate želje i prohtjeve, ili da može provoditi pokuđene radnje, ali kada osjeti da su ga razumjeli i da su shvatili njegov položaj, ipak neće stečenu priliku zlou­potrijebiti. U takvim sređenim odnosima dijete će samo shvatiti granicu iz­među sebe i odraslih, tj. da ga stariji uče zakonima, društvenim običa­jima i određenim pravilima. Bitno je da ono shvati da ga ti isti običaji i pra­vila ne ograničavaju i da ne ugrožavaju njegove slobode, što ubrzava njegovo prilagođavanje i svojevoljno prihvatanje istih. Ukoliko mi uvažavamo djecu i djeca će nas uvažavati. Ukoliko se ne izrugujemo djetetu i ne ismijavamo njegova maštanja kada nam ih povjerava, ukoliko mu stalno ne ponavaljate: ''Nemoj to, ostavi to!'' – onda neće postojati ni razlozi za njegovu neposlušnost ili će takve prilike biti rijetke. Upravo će na ovaj način dijete početi uvažavati starije od sebe. Sa svima će se lijepo ophoditi, svima će davati njihova prava, jer će na taj način i samo moći tražiti prava od drugih.

Primjeri iz islamske povijesti

Nakon šehadeta imama Ali bin-Musa Ride, a. s., halifa Me'mun od­lazi u Bagdad. Jedanput se odluči da krene u lov. Na putu kojim je halifa prolazio igrala se skupina dječaka. Imam Dževad, a. s., koji je tada imao jedanaest godina, bio je među njima. Kada se halifa sa pratnjom približio mjestu njihove igre djeca su se razbježala, jedino je Dževad, a. s., ostao na svome mjestu. Halifa mu priđe, pogleda ga te reče: ''Zašto i ti nisi pob­jegao sa ostalom djecom?'' Dječak mu odgovori: ''Ni put nije uzak da bih ga mojim odlaskom proširio halifi, a niti sam počinio kakva grijeha da bih iz straha od kazne pobjegao, a uz sve to nadam se da halifa muslimana ne kažnjava nedužne ljude, zato ne nađoh razloga za bježanje.'' Me'muna je začudio ovako odlučan i pametan odgovor kao i ljepota tog dječaka. Upita ga: ''Kako ti je ime?'' Reče: ''Muhammed.'' Upita: ''Čiji si?'' Reče: ''Ja sam sin Ride.'' Me'mun se pomoli za njega i nastavi svoj put.

Ukoliko dijete ispravno odrasta u okrilju porodice naučit će životna pravila te će biti koristan i sebi, i porodici, i društvu. Ukoliko čovjek pažl­jivije razmotri spomenuti primjer, shvatit će smisao i značaj sljedećih Poslanikovih riječi: ''Poštujte svoju djecu i lijepo ih odgojite!'' Ove riječi, istekle iz Allahova vahja, predstavljaju osnovu i najljepši kamen- temeljac jednog zdravog društva kojeg nam je Poslanik ostavio u amanet. Svakako da je Dževad, a. s., odgajan u duhu Poslanikova sunneta, na čijem pravcu se kretao čitavog svog života. Svevišnji nam se u jednom ajetu obraća ri­ječima:

لَقَدْ كَانَ لَكُمْ فِي رَسُولِ اللَّهِ أُسْوَةٌ حَسَنَةٌ لِّمَن كَانَ يَرْجُو اللَّهَ وَالْيَوْمَ الْآخِرَ وَذَكَرَ اللَّهَ كَثِيرًا

Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Al­lahovoj milosti i nagradi na Onom svijetu, i koji puno Allaha spominje. (Ah­zab, 21.)

Poslanik i psihološki odgoj

Čovjek je biće čiji se život zasniva na temelju znanja i izabiranja. Za razliku od drugih živih organizama, čovjek je u većem dijelu svoga života svjestan šta se dešava i čini ono šta je sam odabrao. S druge strane, temelj na koji se oslanja čovjekova spozanja u životu čine vanjska osjetila (vid, sluh, dodir, okus, miris), a oni su tako podešeni da čovjek ne može steći sliku o izvanjskom svijetu sve dok ne dođe izravno u dodir s njim. Bez slike o vanjskom svijetu koju nazivamo znanjem, čovjek nema mogućnost nikakvog izbora. To su jasne i utemeljene činjenice. Kur'an o uzimanju primjera od drugih Kur'an u 30. i 31. ajetu sure Maide kaže sljedeće: I olakša mu nefs ubistvo brata, te ga ubi, pa postade od izgubljenih. Allah posla gavrana da kopa po zemlji da bi mu pokazao kako da zakopa mrtvo tijelo brata svoga. Reče on: ''Teško meni, zar i ja ne mogu kao gavran ovaj zakopati tijelo brata svog?'' Kur'an u ovom slučaju spominje Ade­move, a. s., sinove. Kabil, zatečen novim iskustvom, nije znao šta će učiniti sa mrtvim tijelom, a Allah mu, poslavši gavrana, pokaza na koji način će riješiti nastalu tegobu.

Pouke iz jednog slučaja

U ovoj priči – koja kazuje o ulozi osjetila u čovjekovom znanju –ponuđen je niz primjera na koje vrijedi obratiti pažnju. Čula, poput vida i sluha, oblik su čovjekove veze sa okolinom. Svakim pogledom, slušanjem i dodirom u čovjekovom umu oblikuje se naučna slika koja uzrokuje mnoštvo tragova u saznajnoj dionici čovjekova života. Ibn-Sina ukazuje na ulogu osjetila u sticanju znanja sljedećim riječima: ''Ko izgubi jedno os­jetilo izgubio je i dimenziju znanja koju stječe pomoću njega.'' Čovjek koji je izgubio sluh više nikad neće moći stjecati znanje putem slušanja.

Oponašanje

Čovjek je pod stalnim utjecajem izvanjskog svijeta, a s druge strane, posjeduje i moć oponašanja, tako da sve što vidi i čuje veoma brzo i sam prihvata u vlastitoj praksi.

Veza ahlaka i djela

U hadisu se kaže: ''Nijet vjernika bolji je od njegova djela.''

Na temelju razumskih dokaza čovjekovo djelo posljedica je njegova znanja i nefsanskih saznanja. Sve dok čovjek u određenom djelu ne vidi korist i ne osjeti njegovu opravdanost i neophodnost neće se odlučiti na njegovo izvršenje. Čovjekov moral ima osnovnu ulogu u ispravnom shvatanju svrsishodnosti svakog djela, tj. brine se o načinu na koji će neko ­doživjeti konačan ishod njegovih djela. Naprimjer, hrabrost, jedna od moral­nih osobina, izaziva brze reakcije u određenim uvjetima u kojima su te iste reakcije nezamislive kod plašljivog čovjeka. Sličan primjer može se naći i kod ostalih moralnih vrlina ili nedostataka. Dakle, moral i djelo usko su povezani uzročno-posljedičnom niti. Kad je riječ o Ademovim sino­vima, onda se može primijetiti da je uzrok Kabilove reakcije bila zapravo ljubomora. Budući da je Habil rekao svome bratu: ''Nisam ja kriv što tvoj kurban nije prihvaćen!'', a povod odbijanju Kabilove žrtve jeste činjenica da on nije bio bogobojazan. Božiji zakon kaže sljedeće: Zaista, Allah prihvata samo od bogobojaznih. Čovjek ima potrebu za sređivanjem svojih nefsanskih osobina da bi mogao obavljati dobra djela koja će biti i primljena od Onoga u Čije ime se obavljaju.

Načini oplemenjivanja vlastitog nefsa

Što se tiče načina postizanja dobrih osobina, jedan od najdjelotvornijih jeste uzimanje primjera od drugih. Kada već govorimo o primjeru, Kur'an nam savjetuje Poslanika, s. a. v. a., kao najbolji uzor. U tom slučaju na­jbolje je vidjeti praksu Poslanika koja se nalazi u rivajetima tematski vez­anima za ovo pitanje.

Sprječavanje grubosti

Jedan hadis opisuje Poslanikov odnos prema maloj djeci. Naime, kada bi Poslaniku donijeli malo dijete radi nadijevanja imena ili učenja dove, Poslanik bi iz poštovanja prema porodici djeteta prigrlio dijete u svoje na­ručje. Nekad bi se dogodilo da se dijete pomokri u njegovom krilu. Kada bi to vidjeli roditelji djece, odmah bi zagalamili na svoje čedo. Ali, Poslanik bi rekao: ''Ne, ne prekidajte ga u mokrenju, pustite da završi. Na­kon toga bi uradio ono zbog čega mu je dijete doneseno, a kada bi otišli, oprao bi svoju odjeću.

Pouke iz jednog hadisa

Činjenica da je dozvoljavao ljudima da dolaze kod njega zbog raznih potreba, sa psihološkog stanovišta gledano, veoma je dobar pokazatelj prijateljskih odnosa koje je Poslanik gajio prema svome um­metu. Poslanik je koristio sva šerijatom dozvoljena i pohvaljena sred­stva u cilju jačanja ljubavi u srcima ljudi kao i u svrhu poboljšanja me­đusobnih odnosa i morala. Mi danas trebamo slijediti sličan primjer kada je riječ o izgradnji zdravih od­nosa. Najzad, čovjek je obavezan prenositi ono šta zna na druge, širiti znanje, a samim tim širiti i vjerske istine i propise. Uzevši u obzir hadis u kojem nam se poručuje promicanje vjere svojim ponašan­jem, a ne samo svojim jezikom, daje nam se do znanja da je to ne samo poželjno već da predstavlja dužnost čijim provođenjem potrvrđujemo da zaista nešto znamo i da je to znanje postalo dijelom našeg ličnog morala, ukoliko dotično djelo obavljamo valjano.

Mudre procjene

Poslanik je znao mudro procijeniti okolnosti. Mok­renje djeteta je sas­vim prirodan akt, te je sprječavao energične roditelje da ometu svoju djecu u tom biološkom refleksu. Naime to djelo, tj. mokrenje djeteta loše je jer smo ga mi takvim prihvatili, što je sasvim protivno prirodnom poretku stvari. Poslaniku je veoma važna činjenica vidjeti stvari onak­vima kakve jesu. U jednoj dovi Poslanik, s. a. v. a., moli Uzvišenog Boga: ''Bože moj, pokaži mi stvari onakvima kakve jesu.'', a u suri Zumer, u 17. i u 18. ajetu jasno se govori:

وَالَّذِينَ اجْتَنَبُوا الطَّاغُوتَ أَن يَعْبُدُوهَا وَأَنَابُوا إِلَى اللَّهِ لَهُمُ الْبُشْرَى فَبَشِّرْ عِبَادِ الَّذِينَ يَسْتَمِعُونَ الْقَوْلَ فَيَتَّبِعُونَ أَحْسَنَهُ أُوْلَئِكَ الَّذِينَ هَدَاهُمُ اللَّهُ وَأُوْلَئِكَ هُمْ أُوْلُوا الْأَلْبَابِ

Za one koji izbjegavaju da se kumirima klanjaju i koji se Allahu obra­ćaju – njima su namijenjene radosne vijesti. Zato obraduj robove Moje koji pažljivo slušaju govor i slijede ono najljepše u njemu; njima je Allah na pravi put ukazao i oni su pametni.

Sprječavanje ljutnje

Poslanik je često savjetovao roditeljima da ne viču na djecu jer vika može samo psihološki štetno djelovati na djecu. Nijedno djelo nekog muslimana ne smije uznemiriti drugog muslimana, pa čak ako se radi i o djetetu. To je jasno islamsko načelo. U jednom hadisu kaže se da je musli­man onaj od čijeg su jezika i ruku sigurni drugi muslimani. U svakom slu­čaju, dijete – bez obzira na maloljetnost – u muslimanskom društvu uživa prava koja ostali moraju poštovati. Imam Ali, a. s., kaže: ''Poštujte starije i budite milostivi prema djeci.''

Uvažavanje iskazano djeci

Ebu Abdullah prenosi kako je Poslanik jednom prilikom klanjajući u dže­matu skratio posljednja dva rekjata tako što je izostavio mustehabe. Na­kon što je namaz završen, upitaše ga šta se dogodilo. On ih upita: ''Zbog čega?'' Rekoše mu: ''Posljednja dva rekjata vrlo brzo si obavio.'' Poslanik im reče: ''Zar niste čuli plač djeteta?'' Poslanik je u znak poštovanja prema djetetu ubrzao namaz i izostavio mustehabe, tj. ono što nije vadžib, kako bi se djetetu što prije odgovorilo na upućeno traženje koje ono šalje u vidu plača, kako bi osjetilo toplinu majčine nježnosti.

Jednom prilikom, klanjajući namaz također u džematu, u toku jedne od sedždi, Poslanik se bijaše veoma dugo zadržao. Mali Hasan je tada bio sa njim u mesdžidu. Prenosilac hadisa kaže: ''Izvirio sam sa sedžde i pogle­dao prema Poslaniku, kad vidjeh da mu se Hasan popeo na leđa. Kad je na­maz bio završen, prisutni primijetiše kako tako dugu sedždu nisu zapam­tili od Poslanika. Pomislili su da mu je došao Vahj. Poslanik reče: 'Nije stigao Vahj, već mi se unuk Hasan popeo na leđa, a nisam ga htio požurivati da siđe, već sam se strpio i sačekao da to sam učini