Pouka o odgoju

Akbar Eydi

NEKE HADISKE ODLIKE.

Ubrzavanje i duljenje namaza.

Odvođenje djece u džamiju.  

Pitanje prioriteta.

Kur'ansko pravilo.

Riječ učenjaka.

NEKE HADISKE ODLIKE

Ubrzavanje i duljenje namaza

Primijetili smo kako Poslanik na jednom mjestu namaz odužava, a na drugom ga ubrzava, i to u oba slučaja zbog poštovanja prema djeci i nji­hovim potrebama. Na taj način djeluje na uobličavanje njihove ličnosti jer je načelna filozofija islamskih propisa utemeljena na odgajanju i tijela i duha. Zbog toga je Poslanik koristio svaku priliku u kojoj razumno i vri­jedno djelo omogućava oživljavanje čovjekovog istinskog života, a savjetovao je i drugima da tako čine.

Odvođenje djece u džamiju

Poslanik, s. a. v. a., vodio je unuka u džamiju kako bi ga upoznao sa tim mjestom, privikao ga na džamiju te razvio navike odlaska u nju. Pored toga, davao je roditeljima primjer kako da postupaju sa svojom djecom. U ovom činu može se uočiti poštovanje koje je Poslanik uzgajao prema svo­joj kćeri, jer pažnja prema unuku nije ništa drugo do li poštovanje njego­vih roditelja. Od svega je važnija okolnost da pokazivanje poštovanja prema djetetu – dok je još malo – razvija i obrazuje njegov mentalni sklop i autoritet što mu dariva vrijednost odgojena čovjeka. Na osnovu hadisa možemo zaključiti da mali Hasan, popevši se na leđa Poslaniku, koji je bio imam džemata nije učinio ništa što bi pokvarilo namaz prisutnim.

Pitanje prioriteta

Izostavljanjem mustehaba – čime se skraćuje namaz –  Poslanik nam ust­vari daje do znanja koliko je važno odabrati prioritet. Na temelju nje­gova ponašanja može se zaključiti da svaki musliman treba izabrati bolje, a takvo šta nije moguće bez prosuđivanja. Tako, prilikom sukoba plača djetetova i namaskih mustehaba treba što prije dati prvenstvo djetetu i ne dozvoliti mu da pati.

U zborniku Mehedždžetul bejda' navodi se hadis u kojem se kaže kako je Poslanik prilikom susreta sa djecom uvijek zastajao, uzimao ih u na­ručje, dizao na ramena, a govorio je i ashabima da tako čine. To bi za djecu predstavljalo trenutke sreće i veselja, pa bi se s ponosom hvalili jedni drugima govoreći: ''Mene je digao na ramena!'', ''Mene je uzeo u na­ručje!'' itd. U brojnim hadisima spominje se kako je Poslanikov običaj bio iskazivati milost i dobrotu prema djeci. Ovakvim postupcima davao je do znanja da djeca imaju osobnost koju treba uvažiti, odgajajući ih istovre­meno u tom pravcu. Drugim riječima, davao je primjer  uzornog  ponašan­ja u odnosima starijih prema djeci.

Imam Ali, a. s., je rekao: ''Budite uljudni sa svojim sagovornikom da biste čuli lijep i uljudan odgovor.'' Jasno je da ovaj korisni savjet nije samo jedna moralna i društvena preporuka. Također, ne tiče se samo razgovora. Naime, riječ je o racionalnom zakonu koji nam kazuje da su djela i njegove posljedice blisko srodni, tj. ono što se posije, to će se i požnjeti, bilo o kojem ''sijanju'' da je riječ: moralnom, privrednom, poli­tičkom, vojnom ili duhovnom. Nije moguće da lijen čovjek sam stigne do bilo kakvog stepena, bez obzira na okolnost o kojoj razini je riječ, materijal­noj ili duhovnoj.

Kur'ansko pravilo

قُلْ كُلٌّ يَعْمَلُ عَلَى شَاكِلَتِهِ فَرَبُّكُمْ أَعْلَمُ بِمَنْ هُوَ أَهْدَى سَبِيلاً

Reci: “Svako postupa po obličju svojem (moralnom), a Gospodar vaš najbolje zna ko je na Pravom putu.” (Isra, 84)

Spomenuti ajet daje roditeljima do znanja da će djeca kada odrastu ra­diti upravo ono za šta su pripremljena te se stoga treba u potpunosti pos­vetiti načinu odgajanja moralne dimenzije kod djece, tj. učiniti to tako da buduća djela odgovaraju njihovim iščekivanjima.

Riječ učenjaka

Zbilja koja će jednog dana postati jasnija jeste da unutarnja dječija saznanja, kao i njihova iskustva iz djetinjstva, imaju temeljnu ulogu u daljnjem životu i oblikovanju njegove ličnosti. Sa sigurnošću se može tvrditi da ova opažanja i iskustva imaju uticaj na zdravlje, bolest, sreću ili nesreću tokom čitavog čovjekovog života. U prvim godinama života dijete svojim rukama gradi životnu potku i upravo u onim danima kada napušta bešiku, dešava se sve ono što se treba desiti ili što se ne bi smjelo desiti, a što zavisi od kruga u kojem dijete dolazi na svijet. U razdoblju dok je još dojenče utemeljuje se polje dječijih osjećanja, tako što vanjski svijet u očima djeteta predstavlja nešto pitomo i nešto što puno obećava, ili ga pak od samog početka doživljava nesigurnim i neugodnim. Dijete uviđa da plačem i vriskom može njime vladati, ili stiče uvjerenje da uvijek ima neko ko će ga ušuškati i ko će se o njemu brinuti te ublažiti prve tegobe, a taj neko dobro zna, razumije i shvata njegove potrebe. Sva ova i niz drugih obilježja koja su vezana  za sami početak djetetova života imaju ta­kav uticaj i djelovanje na dječiji mozak, psihu i dušu da se njihov eho pro­teže na sva razdoblja budućeg djetetova života. Ovdje nam postaje jasna veličina Poslanikovih riječi u kojima nam poručuje da uvažavamo svoju djecu i da uljepšavamo njihov odgoj.