Pouka o odgoju

Akbar Eydi

ODGOJNE METODE.

Čovjek može na dva načina stjecati moralno, akidetsko i odgojno znanje:

Odgojni učinci nazivanja selama.

Jačanje moralne skrušenosti

Selam budi osjećaj autoritativnosti

Pravda, osnovno načelo.

Uloga pravde u životu čovjeka.

Posljedice osjećanja nepravde.

Riječ nauke.

Druga korist pravednosti

Važnost učešća u dječijoj igri  

ODGOJNE METODE

Čovjek može na dva načina stjecati moralno, akidetsko i odgojno znanje:

o       metodom slijeđenja nečijeg mišljenja,

o       metodom vlastitog istraživanja,

U djetinjstvu je metod slijeđenja, tj. oponašanja najprisutnija metoda stje­canja triju spomenutih znanja, a roditelji su prvi koje djeca oponašaju, zatim slijede oni najprisutniji u dječijem životu, počev od komšiluka, ma­hale, vrtića itd. Dijete prema kojem se lijepo postupalo, prema kojem nije bilo izljeva srdžbe i grubosti, a koje je ujedno i kvalitetno odgajano, što je njegovo neosporivo pravo, veoma će nas rijetko iznenaditi nepriličnim ponašanjem.

Enes bin-Malik prenosi kako je Poslanik selamio malodobnu djecu u trenutku kada bi se susretao s njima i davao im nešto slatko.

U drugom hadisu se kaže da je Poslanik uvijek nazivao selam djeci, ali i starcima. Imam Sadik, a. s., prenosi od Poslanika kako je rekao da pet stvari neće nikada prestati raditi sve do svoje smrti, kako bi te stvari postale sunnet njegovog umeta. Jedna od njih jeste i nazivanje selama djeci.

Odgojni učinci nazivanja selama

Islamski gledano, a i sa stanovišta ljudskog morala, nazivanje selama pored posebnih društvenih učinaka ima i odgojno-psihički odraz. Allah, dž. š., u 181. ajetu sure Safat selāmi poslanike.

Jačanje moralne skrušenosti

Skrušenost je vrlina poslanikā i Božijih miljenika. Nasuprot skrušenosti stoji oholost i sebičnost, koje su omiljene šejtanove osobine jed­nako kao i šejtanovih pristalica. Dakle, čovjek nazivajući selam jača prije svega svoju skrušenost.

Međusobno nazivanje selama, povoljno djeluje na jačanje prijateljstva, međusobne ljubavi i povjerenja. Smisao i suština selama jeste dati do znanja onome koga pozdravljamo da nam je drag, da ga volimo i poštu­jemo te da mu od nas ne prijeti nikakva opasnost, što drugim riječima znači obznanjivanje mira i prijateljstva.

Selam budi osjećaj autoritativnosti

Kada se nekom nazove selam, onda osoba koja je primila selam osjeća nezavisnost i samopoštovanje, što će je skoro sigurno sačuvati loših djela i griješenja. Poslanik nazivanjem selama malu djecu priprema za ljude koji će biti slobodni, neovisni da posjeduju ugled i da vole takve osobine, a ujedno ih  poziva na samouvjerenost i slobodu, što sa odgojnog stanovišta ima neprocjenjivu vrijednost.

Pravda, osnovno načelo

U stalnu Poslanikovu praksu ubraja se i njegovo pravedno ponašanje prema djeci. U skladu sa ovom temom Božiji Poslanik je jednom prilikom rekao: ''Budite pravedni prema svojoj djecom onako kao što volite da oni budu pravedni prema vama.'' (Mekarimul Ahlak, str. 113)

U jednom hadisu prenosi se kako je neki čovjek došao Poslaniku u društvu sa svojom dvojicom sinova. Dok je bio s Poslanikom jednog od sinova je poljubio, a drugog nije. Resul mu tada reče: ''Zašto se ne ponašaš sa jednakom pažnjom prema svojim sinovima?''

Uloga pravde u životu čovjeka

Pravda i načelo ravnoteže predstavljaju osnovna načela ne samo čovjekova života, već i cjelokupnog stvaranja. U jednom hadisu kazano je: ''Nebesa i zemlja održavaju se s pravdom i upravo pravda  sprječava da dođe do slabljenja i propadanja poretka.'' Ukloliko čovjek ne brine o svo­joj tijesnoj ''pravdi'' i uravnoteženosti doveo je u pitanje svoju moralnu, ali i vjersku čistotu. Nepostojanje pravde uzrokuje neuravnotežen rast odre­đenih snaga na štetu drugih. Ukoliko se takvo šta desi, čovjek izlazi iz sebi svojstvene orbite, što je jednako propasti i nestajanju. Isto je stanje i sa društvenom pravdom i ravnotežom, koje su predstavljale neke od Poslanik­ovih ciljeva. U porodičnom krugu ovo pitanje također zauzima važno mjesto.

Posljedice osjećanja nepravde

Ukoliko se pozabavimo pričom Ja'kuba, a. s., i njegove djece shvatit ćemo kakav nered stvara osjećaj postojanja nepravde i nejednakosti među djecom. Sasvim je sigurno da Ja'kub, a. s., nije izašao iz kruga praved­nosti, međutim, saznanje koje je posjedovao govorilo mu je da je Jusuf, a. s., budući poslanik, što je u njemu budilo unutarnju naklonost i ljubav. S druge strane, ostala djeca nisu bila ravnodušna prema tolikoj očevoj nak­lonosti Jusufu, te se stoga pojavila ljubomora. Najzad su došli do sljede­ćeg zaključka: od sve Jakubove djece najvoljeniji je Jusuf, i zato ga treba pogubiti ili jednostavno odstraniti, kako bi očeva ljubav bila okrenuta nama. Na kraju ga odvode i bacaju u mračni bunar, daleko od svakog ko bi mu mogao priteći u pomoć.

Riječ nauke

Ljubomora koja se javlja kod starijeg djeteta prilikom ro­đenja mlađeg nije nikakvo čudo, budući da ono osjeća kako se jačina pažnje i milosti, koje su do tada bile usmjerene samo njemu, sada dijeli na dvoje.

Druga korist pravednosti

Nepravda u čovjeku budi osjećaj niže vrijednosti. Čovjek koji doživi po­raz u nastojanju ostvarivanja svojih prirodnih prava može da stekne ­osjećanje niže vrijednosti ili bezvrijed­nosti. Budući da zna ko mu je uskra­tio pravo, srce mu se puni ne­lagodom i mržnjom prema tom ''nasilniku''. Takve okolnosti uzrokuju smišljanje osvete. Sličan slučaj dogodio se sa Jusufom i njegovom braćom.

Zbog čega Jusuf mora biti ubijen, a uopće nije kriv? Zašto je Habila trebalo pogubiti? Habil nije imao ni najmanjeg grijeha u tome što bratova žrtva nije primljena. Čak je i sam rekao Kabilu: ''Allah zaista prima od bo­gobojaznih!''. Htio mu je, dakle, ukazati na razlog odbijanja žrtve. Ali, i pored svega toga, Kabil je odlučio ubiti ga. Razlog je isti kao i kod Jusu­fove braće. Kako god su se oni osjetili poniženim, tako se i Kabil osjetio poniženim kada mu je žrtva bila odbijena. Uočio je kako Bog više voli Ha­bila nego njega. Ubio je brata iz puke ljubomore.

Imam Sadik, a. s., prenosi od svog oca sljedeće kazivanje: ''Tako mi Boga, moje ponašanje sa pojedinom djecom nije sasvim iskreno. Uzimam dijete u krilo, obasipam ga milošću, hvalim ga, zahvaljujem mu, iako sam uvjeren da sve to više zaslužuje neko drugo moje dijete. Ali sve to pretva­ranje provodim zato da bih moje dobro dijete ostalo sačuvano od loših primisli onih drugih i da bih bio siguran da neće učiniti s tim mojim djete­tom ono šta su Jusufova braća učinila sa Jusufom. A Bog je poslao suru Jusuf kao primjer da pojedinci ne bi bili međusobno zavidni i da ne bi okaljali svoje ruke kakvim grijehom.'' U hadisu se jasno daje do znanja da otac mora pokazivati pravednost među svojom djecom, pa čak ako neko dijete zaslužuje i više poštovanja od ostale djece, u cilju razvijanja sklad­nih odnosa u porodici pred očima drugih treba ravnomjerno raspodijeliti roditeljsku ljubav i naklonost.

Važnost učešća u dječijoj igri

Jedan od islamskih mustehaba jeste igra sa djecom. Iz brojnih hadisa može se zaključiti kako igra sa djecom na određen način priziva Božiju ljubav. U nekim zbirkama hadisa postoji poglavlje o ''poželjnosti podjet­injenja sa svojim djete­tom i igri sa njim''. U tom poglavlju, pored brojnih hadisa, nalaze se i sljedeći:

Poslanik, s. a. v. a., govorio je: ''Onaj u koga ima male djece mora se po­našati djetinjasto sa njima.''

Ibn Abbas prenosi od Poslanika kako je rekao: ''Onaj koji obraduje svoju kćer je poput čovjeka koji oslobodi roba od djece Ismailove, a onaj koji obraduje sina jeste poput čovjeka koji je plakao iz straha od Allaha.''

Imam Ali, a. s., govorio je: ''Ko ima dijete treba se u svom odgajatel­jskom nastupu spustiti na razinu djeteta.''

Od Poslanika, s. a. v. a., prenosi se sljedeće kazivanje: ''Neka je milost Allahova nad robom koji pomogne svoje dijete na putu postojanja dobrim tako što je dobar prema njemu, milosrdan, podučavajući ga i odgajajući ga.'' Iz navedenih hadisa možemo zaključiti sljedeće:

Božija milost čeka na svoj uzrok da bi bila spuštena. Ukoliko mati ili otac svojom dobrotom podstiču dijete da prema drugima bude dobro, onda to biva povodom da se milost spušta na njegove roditelje, a ova zaslužena milost uzrokuje drugo dobro, i tako u nedogled.

Postati djetetov prijatelj

Odrasli svoj život gledaju kroz prizmu razuma (tako bi trebalo biti), dok su djeca u svome svijetu oslonjena samo na osjećanja. Spajanje ra­zumna čovjeka sa emocionalnom ličnošću veoma je težak zadatak. Zbog toga nam Poslanik kaže da otac i majka moraju uvježbavati djetinjstvo, a ne razumsko doba. Drugim riječima, naš razum presuđuje da se trebamo igrati osjećajno, a ne razumski. To nam potvrđuje i poruka 50. ajeta sure Taha, gdje se kaže:

قَالَ رَبُّنَا الَّذِي أَعْطَى كُلَّ شَيْءٍ خَلْقَهُ ثُمَّ هَدَى

Naš gospodar je Onaj Koji je sve potpunim stvorio, a potom uputio.  

     Odnosi se na prelazak puta radi stizanja do cilja. U postupanju sa svo­jom djecom trebamo uključiti osjećanja i sa njima ući u dječiji svijet. Na taj način ćemo ih razumjeti i djeca će nas prihvatiti kao svoje prijatelje, a ne kao strance koji pričaju nerazumnim jezikom.

Y'ali Amiri kaže kako je jednom prilikom bio kod Poslanika na sas­tanku te je na izlasku iz kuće vidio Huseina kako se igra sa drugom dje­com. Nije dugo prošlo kada je i Poslanik izišao iz kuće sa ashabima. Vidjevši vani Huseina s djecom, pošao mu je u susret raširenih ruku, da bi ga zagrlio. Dijete je sa osmjehom na usnama bježalo tamo-amo, a Poslanik je također nasmijan išao za njim. Kad ga je stigao, uhvatio ga je. Jednom rukom ga je obgrlio ispod brade, a drugom oko vrata te ga je polju­bio. Ovo je bio samo isječak iz bogate prakse Božijeg Poslanika, s. a. v. a.,  u njegovom ophođenju sa djecom. Nakon svih ovih primjera lijepo bi bilo napraviti poređenje onoga što mi činimo sa praksom Božijeg Poslanika. Uvidjeli bismo da postoji velika razlika. Islamska obaveza, ljudska i moralna dužnost, ali i cjelokupno stanje u društvu nalažu nam sljedeće:

Poštujte svoju djecu, pravilno ih odgojite, razvijajte u njima duh imana, slobode i vjerskog dostojanstva, spriječite da u bliskoj budućnosti budu ponižena i prezrena. Na taj način ćete djelatno i naučno slijediti Božiju Knjigu i Poslanikov sunnet.