Pouka o odgoju

Akbar Eydi

ODGOJ DJECE.

Obaveze roditelja prilikom odgoja.

Četiri  obaveze roditelja.

Vjerovanje u tri vrste Božijeg tewhida.

ODGOJ DJECE

      Jedno od temeljnih načela odgoja jeste da čovjek stekne samopouz­danje. Nabrojali smo činioce stjecanja ove osobine, a sada se postavlja pi­tanje: Kada je vrijeme da ova osobina u čovjeku pređe u djelatno stanje? U svakom razdoblju svoga života čovjek se može suprotstaviti svojim ­nefsanskim prohtjevima.

      Treba uzeti u obzir i činjenicu da se svako ljudsko svojstvo takve pri­rode stječe postepeno. Najbolje vrijeme za stjecanje ove osobine jeste raz­doblje djetinjstva. Budući da je djetinjstvo najpogodnije razdoblje za raz­vijanje takve osobine, onda ta odgovornost leži na leđima roditelja.

      Obaveze roditelja prilikom odgoja

      Prva roditeljska obaveza prema kur’anskim uputama jeste davanje is­pravnog mišljenja u poimanju stvari. Time počinje određivanje ispravnog puta kod djeteta. Hazreti Lukmana u 12. ajetu sure Lukman savjetuje svome sinu:

وَلَقَدْ آتَيْنَا لُقْمَانَ الْحِكْمَةَ أَنِ اشْكُرْ لِلَّهِ وَمَن يَشْكُرْ فَإِنَّمَا يَشْكُرُ لِنَفْسِهِ وَمَن كَفَرَ فَإِنَّ اللَّهَ غَنِيٌّ حَمِيدٌ

 O moj sine, nemoj da činiš širk Bogu i da pored njega uzimaš sudruga jer to je velik zulum.

      Lukman je odgoj djeteta počeo sa jednim suštinskim pitanjem. To je ontološko pitanje kojim filozofi otpočinju svoja učenja.

      Kada se čovjek uvjeri da ova Kreacija ima svoga Stvoritelja, on samim tim prihvata činjenicu da cijelo stvaranje ima neki cilj prema kojem se kreće, te je stoga jasno da treba djelovati u skladu sa određenim zakonima kako bi ga postigao. Jednobožac gleda cijeli svijet s jednim ciljem i sve što nastoji oko njegova dostizanja treba da se kreće u određenim za­konima. Ako sve postoji prema određenim zakonima, jasno je da mora postojati i tačno određeni cilj prema kojem se sve to kreće i koji u konač­nici ima svoj smisao. Nemoguće je da jednim poretkom vladaju zakoni, a da ne bude jasno određen cilj tih zakona.

      U nastavku spomenutog ajeta hazreti Lukmani govori:

يَا بُنَيَّ لَا تُشْرِكْ بِاللَّهِ إِنَّ الشِّرْكَ لَظُلْمٌ عَظِيمٌ

 O sine, i sve što postoji u svijetu i najmanje kao što je zrno goruščice bilo dobro ili loše doći će na Sudnjem danu kod Boga.

     Lukman želi reći kako Ovaj svijet ima svoj početak sa svrhom, te je stoga nemoguće da nema kraja u značenju dolaska pred Tvorca Svevišn­jeg. Svaki pojedini dio opet ima svoj cilj. Nakon što je hazreti Lukman uka­zao na početak i kraj stvaranja i proživljenja, skreće pažnju na činioce i uzroke koji pomažu čovjeku da stigne do svog savršenstva.  Od ibadeta ističe namaz, od društvenih poslova ističe naređivanje dobra i odvraćanje od zla, a u moralu naglašava strpljivost.

      Lukman naglašava sinu potrebu da se pridržava umjerenosti, jer živi u svijetu međusobnih sukoba i trvenja. Lukman je slijedio jedan prirodan put usmjerenja. Počeo je od uputa vezanih za razum, zatim za nefsanske atribute, a nakon toga naglašava mu način ponašanja u društvu.

      Četiri  obaveze roditelja

      Ovim nizom savjeta Lukman je zaokružio sinu njegove obaveze u skladu s razumom i fitretom.

      Iz svega možemo zaključiti da je prva i osnovna obaveza roditelja izgraditi kod djeteta ispravno poimanje i razumijevanje i pravilno ga usmjeriti.

      Druga obaveza roditelja prema djetetu jeste da mu zadaju samo ono­liko koliko može podnijeti. U nekim pitanjima koja su ozbiljnija ne tre­bamo nuditi teške i razumske odgovore. Ako je dijete postavilo teško pi­tanje onda mu treba odgovoriti tako da ga ono može razumjeti. Jedan od kršćanskih mislilaca rekao je kako je jedan od uzroka sklonosti djece ka materijalizmu davanje pogrešnih odgovora na njihova pitanja o vjeri.

Neki pobožni roditelji primjenjuju metode bez naučnog utemeljenja, nas­tojeći dijete odgojiti u vjeri, ali ono – odrastajući i dolazeći u dodir s nauč­nim raspravama – uviđa pogreške. Možemo zaključiti da je druga obaveza roditelja prema djetetu pratiti njegov duhovni razvoj te se prilagoditi razini njegovog razumijevanja.

      Treća obaveza roditelja jeste sveobuhvatno gledanje na dijete i nje­gove mogućnosti. Na dijete treba gledati kao na velik potencijal i neo­brađenu materiju u kojoj postoje mnoge sposobnosti, te ih stoga treba rav­nomjerno razvijati. Čovjek treba biti potpuno razvijen kada je riječ o nje­govoj  duhovnoj prirodi jednako kao i čovjek u svojoj fizičkoj pojavi. Do­voljno je da jedan organ nije dovoljno razvijen i već je vidljiva bolest. Vidjeli smo kako je Poslanik, s. a. v. a., primjenjivao ispravne metode prema djeci kada se četveronoške povio i posjeo djecu na svoja leđa. Lukman ukazuje na sve dimenzije čovjeka, otpočinjući od razmišljanja, morala, etike i ponašanja u društvu.

      Četvrta obaveza roditelja jeste da zauzmu pravilan stav. Vrijeme se po svojoj biti mijenja i usavršava. Vrijeme u kojem odrastaju naša djeca razlikuje se od vremena u kojem smo mi živjeli, te se stoga moramo pri­lagoditi novim okolnostima. Imam Ali, a. s., u Stazi rječitosti kaže: ''Odgo­jite djecu za vrijeme u ko­jem će živjeti.''

      Ispunili bismo svoju obavezu prema djetetu ako bismo ga odgajali u skladu s razumnim načelima, gledajući u budućnost sa jednim sveobuhvatnim pristupom. A da bismo ispunili ovu obavezu na ispravan način, prirodno je da i sami moramo imati neku spoznaju vjere, društvenih ­prilika i psihologije. Ako sami nismo stekli spoznaju o spomenutim stvarima u našoj prošlosti, prepustili smo naše dijete drugima, tj. društvu da ga ono odgaja. Ako sami nismo imali prilike da se obrazujemo i is­punimo ovakvu dužnost prema djetetu, dobro je da odgoj prepustimo čovjeku koji to poznaje. U slučaju da ispunimo ovu obavezu prema d­jetetu, sami učestvujemo u svim dobrima naše djece i potomstva sve do Sudnjega dana. S druge strane, ako ne odgojimo našu djecu i ona našom krivicom odu stranputicom, prirodno je da ćemo i mi sudjelovati u nji­hovim lošim djelima i grijesima do Sudnjega dana. U slučaju da ne is­punimo našu obavezu onako kako treba, a dijete nam ipak krene ispravnim putem, mi nikakve koristi nećemo od toga imati. Ako nam dijete krene krivim putem, onda smo mi saučesnici u svim njegovim postupcima.

      Predaja u kojoj se kaže da su dobra djeca jedno od dobrih djela koja ostaju za roditeljima uvjetovana je nekim činjenicama.

      Mušrici i nevjernici čija su djeca prihvatila islam na Sudnjem danu neće imati nikakve koristi od ibadeta svoje djece. Veza između njih je prekinuta, a veza koja vlada kroz stvaranje razlikuje se od one veze koja je konvencionalne prirode.

      U razgovoru koji Kur’an prenosi između Stvoritelja i Nuha, a. s., či­tamo:

وَنَادَى نُوحٌ رَّبَّهُ فَقَالَ رَبِّ إِنَّ ابُنِي مِنْ أَهْلِي وَإِنَّ وَعْدَكَ الْحَقُّ وَأَنتَ أَحْكَمُ الْحَاكِمِينَ قَالَ يَا نُوحُ إِنَّهُ لَيْسَ مِنْ أَهْلِكَ إِنَّهُ عَمَلٌ غَيْرُ صَالِحٍ فَلاَ تَسْأَلْنِ مَا لَيْسَ لَكَ بِهِ عِلْمٌ إِنِّي أَعِظُكَ أَن تَكُونَ مِنَ الْجَاهِلِينَ

Kada je došla poplava Nuh, a. s., se obrati se Bogu: ''Ovo je moj sin, od mog poroda, a Tvoje obećanje je istina, a Ti si sudija najpravedniji!  Bog mu reče: O, Nuh on nije od tvoje porodice, on je činio loša djela i nemoj da me pitaš ono o čemu ti nemaš znanja!'' (Hud, 45–46)

      Pitanja konvencionalne prirode imaju vrijednost samo u određenom trenutku, dok na Sudnjem danu nemaju. Nuh je na Ovom svijetu imao sina i to je nešto šta bismo mogli označiti konvencionalnom prirodom, ali on nije bio njegov duhovni sin, jer je činio loša djela zbog kojih nije zaslužio Božiju milost.

      Uvjeti koje moraju ispunjavati i učitelji i učenici

      Kada se govori o odgojnim i obrazovnim metodama, svojevrsnim pra­vilima tj. kodeksima ponašanja učenika i učitelja, islam spominje tri zasebne teme:

      - određuje uvjete koje trebaju jednako ispunjavati i učenik i učitelj;

      - određuje uvjete koji se tiču samo učitelja (odgajatelja);

      - određuje uvjete kojih se treba pridržavati učenik (onaj koji se odgaja i podučava).

      Sa islamskog stanovišta nije ispravno ograničiti značenje termina mual­lim (učitelj) samo na osobu koja u određenoj obrazovnoj ustanovi obavlja posao podu­čavanja. Dakle, mualim o kojem ćemo ovdje govoriti, nije prosvjetni rad­nik, jer to označava samo zanimanje proisteklo iz pot­reba zajednice.

      Jedna od osnovnih odlika muallima jeste da za svoje poučavanje ne traži nikakvu naknadu, dok je svaki prosvjetni radnik plaćen za svoj posao. Neki su ljudi čitav život bili prosvjetitelji, ali za to nikad nisu do­bili nikakvo priznanje niti naknadu od društva. Majka koja čitav život posveti odgoju i podučavanju djece, sa islamskog stanovišta je odgajatelj, iako je u društvu nazivamo domaćicom. Istovremeno osobe čije je zani­manje prosvjetni rad, ali koje svom zanimanju nisu prilazile kao dobrom djelu, nego kao lahkom i dobrom izvoru zarade, sa stanovišta Islama nisu ništa drugo osim trgovci. Zato treba razlikovati učitelja po zanimanju od učitelja koji je to po svom načinu života i ukupnom utisku koji na okolinu ostavlja. Ove dvije pojave ipak se ne razilaze u potpunosti, što znači da neko može biti istovremeno učitelj i po zani­manju, a i po pečatu koji nje­gova ličnost ostavlja na okolinu.

U narednim raspravama, kad god spomenemo riječ muallim, mislićemo na onoga ko je učitelj po karakteru svoje ličnosti. To može biti majka, nastav­nik ili onaj ko se bavi bilo kojim poslom, ali u isto vrijeme i podučavan­jem.

      Hazreti Imam Homeini, r. a., rekao je: “Poučavanje je zanimanje Božijih poslanika”, misleći na onu vrstu poučavanja o kojoj ćemo ovdje govoriti.

      Kada naš Poslanik, s. a. v. a.,  kaže: “Džennet je pod nogama majke”, on misli na majku koja je ispravno poučila dijete i na dijete koje se pridržava upute. Takvo šta se ne može reći za djecu koja su samo ljubazna prema majci iz čisto osjećajnih razloga, a koja nisu dobri vjernici, kao ni za majke koje štite i njeguju djecu, slijedeći svoj majčinski nagon, ne poštujući pritom Al­lahove odredbe. Takva djeca i takve majke nisu obuhvaćeni ovim Poslanikovim hadisom.

      Suprotno danas često ponavljanim frazama prema kojima je čovjek vrijedan poštovanja samo zato što je čovjek, bez obzira na njegova uvjer­enja, Is­lam poštuje čovjeka shodno njegovim uvjerenjima. Nekad je on uzdig­nutiji i poštovaniji od meleka, a drugi put, krivicom zabluda u koje zapada, bezvrjedniji je od stoke. Svakako, kada ovo kažemo, ne mis­limo da u društvu ne treba poštovati ljude koji nemaju ispravna uvjerenja. Naprotiv, islam nalaže uvažavanje čak i životinja, jer prema fikhu onaj ko nema uslova da hrani životinju na odgovarajući način, gubi pravo vlas­ništva nad njom. Oni koji poznaju takvu osobu, dužni su mu oduzeti živ­otinju i hraniti je sve dok njen prethodni vlasnik ne stekne uslove da je hrani na odgovarajući način. Takvo uvažavanje je normativno, a ne ono koje je zasluženo uvjerenjima.

      Kur’an kaže da je Allah, dž. š., stvorio čovjeka kao namjesnika na Zem­lji, te kako je Ademu, a. s., i njegovim sinovima podaren keramet, kako su meleci učinili sedždu čovjeku kao vrsti, ali se također u drugim ajetima govori o ljudima koji se porede sa natovarenim magarcima, psima, stokom i sl. Treba istovremeno imati na umu i jednu i drugu skupinu ajeta. Čovjeka koji nema ispravna uvjerenja treba uvažavati kao sva ostala stvorenja u Kreaciji, dok istinsko poštovanje, prema islamskim shvatan­jima zaslužuje onaj ko ima ispravna uvjerenja.

Prvorazredna uloga nijeta

 Kada govorimo o uvjetima koje jednako trebaju ispunjavati učitelj i učenik, na prvom mjestu nalazi se poštivanje zajedničkog nijeta. Nijet je motiv koji potiče onog koji vrši neku radnju da je obavi na najbolji mo­gući način. Nijet ima prvorazrednu ulogu u čovjekovom djelovanju i upravo od njega zavisi neko djelo. Zato između nijeta i amala postoji jako bliska i neraskidiva veza. Učinci djela ocjenjuju se upravo prema nijetu. Filozofski kazano, upravo nijet podstiče nekoga da čini djelo, a djelotvo­rac je onaj koji je njime podstaknut i koji ga na temelju nijeta i provodi. Vidimo da nijet na samom početku određuje učinak djela, pa što je on ljepši i čistiji, to je i djelo vrijednije. Ako su posljedice nijeta lijepe i čiste, onda će i djelo koje iz njega proizlazi imati trajnu vrijednost.

Poznat je kur'anski ajet koji kaže: “Sve na Ovom svijetu prolazno je, samo je lice tvog Gospodara vječno.” Iz spomenutog ajeta može se zaključiti da sve što je nijet sličniji Božijem licu, odnosno Božijim atribu­tima, to će i djelo imati veću trajnost i vrijednost.

U jednom hadisu stoji da će ljudi biti proživljavani u skladu sa nji­hovim nijetima, i na osnovu njih će biti tretirani na Sudnjem Danu. Tako­đer, njihova obličja na Ahiretu biće onoliko lijepa koliko su bili lijepi nji­hovi nijeti. Dakle, između čovjeka i njegova djela postoji odnos koji je potpuno u skladu sa razumom. Tako naprimjer od nekih ljudi dobijamo lijepe poklone samo da bi oni time pokazali svoju veličinu i čast i pri tom ne osjećamo nikakvo zadovoljstvo. S druge strane, neka sitnica, ukoliko znamo da je data od srca, za nas ima mnogo veću vrijednost.

Božiji Poslanik, s. a. v. a., kazao je kako je akl prvi posrednik u obožavanju Boga Uzvišenog i da će posljedice toga biti jasno vidljivi na Sudnjem danu. Dakle, naš razum u stanju je procijeniti s kakvim nijetom činimo djela.

U 110. ajetu sure Al-Kahf, kaže se:

قُلْ إِنَّمَا أَنَا بَشَرٌ مِّثْلُكُمْ يُوحَى إِلَيَّ أَنَّمَا إِلَهُكُمْ إِلَهٌ وَاحِدٌ فَمَن كَانَ يَرْجُو لِقَاء رَبِّهِ فَلْيَعْمَلْ عَمَلًا صَالِحًا وَلَا يُشْرِكْ بِعِبَادَةِ رَبِّهِ أَحَدًا

Reci: Ja sam čovjek kao i vi, meni se objavljuje da je vaš Bog – jedan Bog. Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini do­bra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, ne smatra Njemu ravnim nikoga!

Pojašnjavajući ovaj ajet, šehid Sani kaže da se njime upozorava da ne činimo djela kojima u dubini duše želimo zadovoljiti nekog drugog, a ne Boga. Naprimjer, ako muallim drži predavanja da bi ga ljudi hvalili, takvo njegovo djelo ima elemente širka.

      Postoje dva načina odgajanja:

1)      Da se dijete smatra Božijim amanetom te da se nastoji odgajati u skladu s tim i

2)      Da se u odgoju na prvo mjesto stavlja pravo po osnovi očinstva.

Ukoliko se dijete odgaja po prvom načelu, odgajatelj će imati sevabe od njegovih dobrih djela, a za njegova ružna djela neće odgovarati. U drugom slučaju, ako se dijete odgaja samo da bi otac uživao ugled i čast od posljedica njegova odgoja, takav otac neće imati ništa od dobrih djela svoga djeteta, a za ona loša će biti kažnjen.

Vjerovanje u tri vrste Božijeg tewhida

U 20. ajetu sure Aš-Šura kaže se:

مَن كَانَ يُرِيدُ حَرْثَ الْآخِرَةِ نَزِدْ لَهُ فِي حَرْثِهِ وَمَن كَانَ يُرِيدُ حَرْثَ الدُّنْيَا نُؤتِهِ مِنْهَا وَمَا لَهُ فِي الْآخِرَةِ مِن نَّصِيبٍ

 Onome ko bude želio nagradu na Onom svijetu  - umnogostručićemo mu je, a onome ko bude želio nagradu na Ovom svijetu - daćemo mu je, ali mu na Onom svijetu  nema udjela

Kada govorimo o odgoju i obrazovanju iz ovog ajeta proizlazi zaklju­čak koji kaže da će Allah uvećati jedno djelo i dati nam višestruku ahiret­sku nagradu ako nekoga podučavamo radi Njega, odnosno radi Drugog svijeta. Ako učimo ili odgajamo dijete sa takvim nijetom, nagrada za takvo djelo također će biti uvećana. Poznati hadis koji prenose sve znača­jnije zbirke hadisa kaže sljedeće: “Zaista se djela cijene prema namjerama i svakoj osobi će pripasti ono šta je naumio svojim nijetom.” Ako se neko zaputi Allahovom Poslaniku, on će stići svome cilju, a ako učini hidžru prema Ovom svijetu, neće naići ni na šta, osim na njega. Ove  riječi mogu se primijeniti na svako čovjekovo djelo: ženidbu, udaju, posao i sl.

U 5. ajetu sure Al-Beyyina, 5[1] kaže se da nas samo iskren i čist nijet može odvesti vjeri koju je Allah, dž. š., propisao. Ovdje se postavlja pi­tanje: Šta je to ustvari ihlas koji se toliko spominje i preporučuje u kur’anskim ajetima, šta je zapravo njegova bit?

Imam Homeini, r. a., u svojoj knjizi Četrdeset hadisa navodi različite ­definicije ihlasa prema određenjima nekih islamskih mislilaca. Šehid Ab­dulah Ensari o tome kaže: “Ihlas je očišćenje djela od svake primjese, od svega što nije Allah, dž. š. ”

Muhidin Arebi o ihlasu kaže sljedeće: “Ihlas znači pročišćenje djela od svega što nije Allah, dž. š., i što nismo mi sami.” On govori o tri stepena tewhida, vjerovanja u Allahovu jednoću:

1)        tewhide fi’li – vjerovanje da je Allah, dž. š., Onaj Koji stvara i Koji utječe na zbivanja na Ovome svijetu i na zbivanja uopće. U tom smislu, kada Allah da čovjeku priliku da obavlja namaz ili da bude preda­vač drugima, on je na ovoj razini tewhida svjestan da je Allah, dž. š., Onaj Koji ga pokreće, Koji je zaslužan za takvo njegovo djelo.

2)        tewhide sefati – vjerovanje da je Allah, dž. š., Onaj Koji posjeduje najljepše sifate, koji apsolutno pripadaju Njemu i od kojih daje nama samo onoliko koliko On hoće. Ako čovjek savlada prethodno spomenuti stepen tewhida, na sljedećoj razini biva svjestan da sva djela koja čini (namaz, po­dučavanje, milosrđe) izviru iz njegove duše i da su sve to samo vanjska ispoljavanja njegova ahlaka, a i sam ahlak je djelo Božije. Allah je Onaj Koji je u čovjekovoj duši izazvao ljubav prema Sebi, učinio ga milos­tivim, kako bi on mogao biti milostiv prema drugima.

3)        tewhide za’ti – čovjek na ovom stepenu – nakon što shvati da su nje­gova djela posljedica ahlaka koji je u njemu izazvao Allah, dž. š. – ipak zaključuje da se ta djela u konačnici vežu za samu njegovu bit, jer na neki način, da nije njega kao bića, ne bi mogao sebi ni priskrbiti ove osobine. Tako opet dolazimo do istog rezultata, samo u drugoj dimenziji, jer se po­novno postavlja pitanje: “A ko je taj koji je stvorio moju bit i koji ju je stvorio baš ovakvu?” To je svakako opet Allah, dž. š.

Kada čovjek stekne uvjerenje da i on i njegova djela u potpunosti pri­padaju Allahu, dž. š., pa pogleda u svijet oko sebe, zaključivši da isto stanje vlada u cijelom Univerzumu, to uvjerenje ga dovodi na razinu pot­punog tewhida. Zato Muhidin Arebi kaže da se o čistoj vjeri može govoriti onda kada u čovjeku ne postoji mjesta ni za koga, osim za Allaha, dž. š., pa ni za njega samog, odnosno o čistoj vjeri može se govoriti tek ako se dosegne utrnuće u Istini, ako se postigne svijest o tome da mi nismo ništa, da ni djela, ni sama naša bit ne pripadaju nama.

 U Hafizovim stihovima može se pročitati sljedeće: “U biću mom nema mjesta ni za šta, osim za Boga. Dušmanu dajte svijeta oba, a meni samo Njega.” Ovdje je, dakle, vidljiva ta potpuna svijest. Ovi stihovi se mogu protumačiti na dva načina. Budući da Hafiz govori u prvom licu, neki kažu da je to dokaz kako ipak nije postigao puninu tewhida, jer sebe sma­tra jednim entitetom, tj. on je onaj koji posjeduje identitet. Čim ističe sebe, njegovi stihovi protkani su određenom dozom širka. Prema drugom tu­mačenju Hafiz ustvari kaže sljedeće: “Ja ili Mi“, govoreći o onome ko je izravni proizvod Allahove moći, ili ko je s Njim povezan, dakle, ne o sebi radi sebe, nego radi Allaha, dž. š.

Nakon ustrajnog djelovanja na samopročišćenju, jedan arif došao je do zaključka da je potpuno čist. Tada mu je došao glas: “Tvoje biće je gri­jeh!”, što zapravo znači da je sam taj zaključak i tako visoko mišljenje o sebi veći grijeh od bilo kojeg drugog. Ovo nisu bile samo sufijske priče niti pjesme, to je istina koja se spominje na mnogim mjestima u Kur’anu. Mogli bismo se zapitati zašto uopće kretati na put pročišćenja. Razlika između onih koji na taj put ne krenu i onih koji stignu do ove razine je poput razlike između mrtvaca koji nema ni svijesti o tome da je mrtav i mrtvaca koji svijest o svojoj ništavnosti posjeduje; drugim riječima: gore spomenuti arif u odnosu na svijet uzvišeni je ništa, ali u odnosu na obične smrtnike je sve.

Postoji hadis koji kaže: “Dobra djela dobrih ljudi grijesi su za one koji su u društvu Božijem.”

Zato se i govori o dva pojma – muhlis i muhles, koji imaju srodno ili go­tovo isto značenje, s tom razlikom što je kod muhlesa stepen pro­čišćenja veći, iako i muhlis znači ''čisti'' ili ''pročišćeni''. Kod svih robova Božijih između njihovih djela i rezultata koje oni poluče postoji određena veza, tj. oni su uporedivi. Međutim, muhles je onaj koji sebe smatra ništavnim, odnosno koji o sebi ne misli kao o nečemu što postoji, pa ni rezultati njegovih djela ne mogu biti stavljeni u vezu sa tim djelima. Ovdje se možemo pozvati na kur’anski ajet, koji kaže: Allah je od nekih vjernika kupio živote njihove i imetke njihove, obavezavši se da imi Džennet po­dari.

O drugoj skupini vjernika Allah, dž. š., kaže sljedeće: A ima od ljudi i onih koji su Allahu prodali svoj život. Dakle, u prvom slučaju Allah je  ponudio ovakvu razmjenu ljudima pa su oni pristali, dok u drugom slučaju ljudi sami sebe nude Allahu, ne očekujući nikakvu nagradu.

U berzehu ćemo posmatrati razlike između stupnjeva vjere. Dosta vjernika će tada žaliti i njihova najveća patnja neće biti obična patnja zbog grijeha, nego žaljenje zbog nečinjenja dovoljno dobra, zbog propuštenih prilika, kada budu posmatrali one koji su bliski Bogu.

Ajatulah Hamnei prenosi od Ahseda, sina Imama Homeinija, r. a.,  da je Imam pred kraj života neprekidno plakao i ponavljao kako ide pred Al­laha, dž. š., praznih ruku. O veličini njegova djela najbolje govore njegove riječi:

“Tako mi Boga, ne smatram svojom ovu revoluciju ni koliko je trn.”