Pouka o odgoju

Akbar Eydi

ČINIOCI SAMOPOUZDANJA

      Samopouzdanje predstavlja svijest o činjenici da je čovjek odgovoran za svoja djela i da se posljedice njegovih djela vraćaju njemu samom. Me­đutim, postavlja se  pitanje koji su to činioci koji daju rezultate za stje­canje ovakve osobine. Nakon što smo prihvatili zakon kauzaliteta, stižemo do sljedećeg zaključka: Ništa se u Ovom svijetu ne događa mimo ovog zakona i shodno tome samopouzdanje je također jedan od uzroka na Ovom svijetu. Mi ćemo ovdje spomenuti samo neke činioce;

1.      Lična odgovornost. Sami smo odgovorni za svoja djela, što i jest te­meljni činilac shvatanja da je čovjek odgovoran za svoja djela, jer upravo to čovjeka potiče da se trudi. Imam Sadik, a. s., kaže: “Svoj tovar sam uzmi i sam ga nosi!” Ako ti sam ne preuzmeš tovar svojih poteškoća i obaveza, postoje dva stanja u koja možeš zapasti: ili će ta obaveza ostati na Zemlji, ili misliš da će neko drugi doći i podići taj tvoj teret. Imam ukazuje na ovu drugu mogućnost sljedećim riječima: “Ako sam ne preuz­meš svoj teret, neće se niko naći da ga uzme umjesto tebe.” Svaki praved­ni čovjek presuđuje da sam treba uzeti svoje breme odgovornosti.

2.      Vjerovanje da se odnos između djela i učinaka vraća samom čovjeku. Kad ste žedni, vi sami trebate uzeti vodu da biste ugasili žeđ. Ako bismo srčano vjerovali u ovo načelo, zauvijek bi iz našeg srca izašla dvoličnost i prigovori na neka djela, a loš ahlak, poput laži i ogovaranja, nestao bi. Mi lahko jezikom izgovaramo da vjerujemo u ovu činjenicu, ali je zapravo teško i rijetko primjenjujemo.

     Postoji poučna priča o Bohlulu i Harunu Er-Rešidu koja kazuje o učin­cima djela koja se vraćaju nama samima. Kada je halifa Rešid napravio džamiju, Bohlul je došao do njega i zapitao ga: “Za koga si napravio ovu džamiju?” “Za Boga!”, odgovori halifa. Iste noći Bohlul uzme neki papir i na ulazu džamije napiše: ''Ovu džamiju napravio je Bohlul.'' Sutradan ­rekoše halifi da je neko umjesto njegova imena stavio Bohlulovo. Tada zarobiše Bohlula i upitaše zašto je to radio i zašto je stavio svoje ime, a on reče: “Halifa je ovo činio za Boga, a ne za sebe, a ja sam samo Božije djelo sebi pripisao.” Bohlul je htio naglasiti da se gradnja u ime Boga po­drazumijeva, te je stoga želio istaknuti ime graditelja. Ako bi čovjek uz­vjerovao da ovo načelo treba primijeniti na svaki aspekt svoga života, tj. da sam treba ispunjavati svoje obaveze, to bi bio važan činilac u stjecanju samopouzdanja i obavljanju dužnosti.

      Imam Sadik, a. s., prenosi hadis od Lukmana, koji je svoga sina savje­tovao sljedećim riječima: “O sine moj, ako se odgojiš u svojoj mladosti, imaćeš od toga koristi i u starosti.” Ako čovjek odluči steći ahlak i moral, on će biti ozbil­jan i ispoljit će trud u tom smjeru. Onaj čiji zahtjevi budu visoki, sigurno će ispoljiti velik trud da bi dostigao svoj cilj. Onaj koji je učinio trud da bi nešto dostigao, njegova želja još više raste ka tom žel­jenom, a kome se uveća ljubav prema određenom cilju, sigurno će ga dos­tići i okoris­titi se učincima svoga rada. Iz hadisa vidimo da se ukazuje na prihvatanje lične odgovornosti i na činjenicu da će svako brati dostignuća svoga rada, a svi koji uzvjeruju u ovo pravilo stremit će ka  tome da žel­jene rezultate i ostvare. Ko se čvrsto odluči na neki korak, sigurno će uložiti i velik trud za ostvarenje svoga nauma, a to nastojanje samo je znak ljubavi koja ga vodi prema cilju. Sreća i nesreća čovjekova sadržana je u učincima njegovih djela, a ubi­ranje plodova u starosti dolazi kao posl­jedica ljudskih djela u mladim danima.

3.      Čovjek se okorištava iskustvom drugih ljudi, a najugodnije iskustvo svakog čovjeka jeste ono sa vlastitim roditeljima. Dijete u razdo­blju djetinjstva ispituje život, a ponašanje i djelovanje njegovih bližnjih vode ga ka svijetu koji je izvan njegovog. Ovaj dio života veoma je važan, kako za roditelje, tako i za djecu. Roditelji trebaju misliti šta da rade, jer svoje djelovanje prenose na dijete, a djeca trebaju steći osjećaj da moraju nešto naučiti. Imam Sadik, a. s., ukazuje na veliku odgovornost u ovom razdoblju i za roditelje, i za djecu.

      U jednom hadisu se kaže: “Bog spašava djecu uz pomoć roditelja nji­hovih.” Ovim hadisom htjelo se ukazati na činjenicu o kojoj se danas raspravlja u genetici. Naime, ako roditelji razviju u sebi dobre osobine, oni ih genetski prenose na svoju djecu. Sve osobine roditelja, shodno zakonu koji vlada, prenose se na njihovu djecu. Djeca trebaju gledati u svoje ro­ditelje i shvatiti da će i oni sami jednom prenositi svoje osobine na druge. Spomenuti hadis želi reći da mi nismo sami i da snosimo veliku odgovor­nost i za buduće naraštaje. Čovjek je karika u lancu i ako ne bude ispravna samo jedna karika, ostavit će traga na cijeli sistem. Naprimjer, zamislimo jedan štap koji je milion metara dug i jedan list također milion metara dug. Oba zamišljena predmeta podijeljena su istovjetnim linijama na jednake djelove i stoje uporedo. Ukoliko pretpostavimo da se pomjeri jedna linija na početku lista, sigurno bi se poremetio i odnos između drveta i linija na listu i to bi išlo do kraja. Sve  se poremeti kad smo načinili samo jedan mali pomak zato što je sve povezano. Kur’an i hadis nam govore o Ovom svijetu kao jednoj jed­instvenoj i cjelovitoj zbilji.

      Sljedeći hadis kaže da “spas djece leži u sreći i spasu roditelja.” Za raz­voj svake lič­nosti neophodna su dva uvjeta:

1.      da njegovi učitelji imaju snagu podučavanja i potencijal;

2.      da onaj koji se podučava ima potencijal, snagu i mogućnost da primi učenje koje mu se nudi.

      Čovjek se sam treba truditi da ispravi sebe, da bude dobar i da prenese svoje dobre osobine na djecu.

Tražiti sreću u strpljivosti i neovisnosti

Bitno je da čovjek u sebi posjeduje osobinu samopouzdanja. Jedan od uvjeta za posjedovanje takve osobine jeste da svaki čovjek vjeruje da je odgovoran samom sebi. Drugi uvjet jeste uvjerenje da nam se vraća sve šta god učinimo. Treće je saznanje da smo sami zaslužni za trenutnu sreću ili nesreću. Četvrta tačka podrazumijeva korišćenje tuđe prakse i iskustva, a peta uključuje stav da se ne treba oslanjati se na druge. U Kur’anu i hadisu naglašeno je da treba prekinuti nadu u druge. Značenje spomenutog navoda jeste da se ne treba uzdati u tuđi imetak, koji ne mora biti samo materijalno-finansijske prirode. Čovjek koji se uputio ka svom usavršavanju treba biti svjestan činjenice da upravo on sam treba riješiti teškoće sa kojima se u životu suočava. Da li je moguće da čovjek koji je društveno biće bez pomoći saučesnika nešto tako uradi?

Međutim, islam nema pozitivan stav u vezi s osamljivanjem. Jedan od uvjeta da čovjek stigne do cilja nije izričita samostalnost. Islam je vjera koja je u skladu s čovjekovim fitretom i potrebna je ta dimenzija društ­venog načina življenja. Nije moguće da Islam stvori jedan zakon koji će biti protiv čovjekovog fitreta. Smisao ajeta i hadisa koji govore o neoslanjanju na druge jeste da čovjek bude svjestan da svoj teret treba sam nositi i svoje poteškoće sam rješavati. Čovjekova težnja treba ići u smislu da se podrazumijeva kako će sam riješiti svoje probleme, ali također da i drugima nastoji pomoći. Poslanik, s. a. v. a., kaže da postoji velika razlika između onoga vjernika koji živi društvenim načinom života i koji je strpljiv na tuđa uznemiravanja i onoga vjernika koji se osami i nema veze s društvenim načinom života i tuđim poteškoćama. Poslanik, s. a. v. a., nare­đuje nam takav života u društvu u kojem trebamo biti spremni jer ta­kav način života podrazumijeva trvenja, sukobe i teškoće. Sve što je neod­vojivo od društvenog načina života mora se prebroditi sa strpljenjem. Usavršavanje u društvenom načinu života ide uz podnošenje različitosti. Kada ne bi bilo ovih sukoba i trvenja, doticanje Božijih davanja bi se pre­kinulo, ove suprotnosti su uzrok spuštanja Božijeg davanja i milosti. Mevlana nas podsjeća na to sljedećim riječima: “Muka se pretvorila u blago i u njoj je milost Božija.” Kad se čovjek posiječe i povrijedi kožu vidimo kako na tom mjestu nakon nekog vremena izrasta nova. Proljeće je u srcu jeseni, jer da nije tako, sve bi izumrlo. Ne bježite od jeseni, jer ako je ne budete mogli otrpjeti, onda nećete stići ni do proljeća. Čovjek treba da se kreće uz tugu i muku, jer kroz svoju smrt treba tražiti dug život. Is­lam kroz Kur’an i hadise upućuje ljude na življenje u društvu, jer se u tak­vom načinu života kriju teškoće i sukobi, a u svemu tome ne smije se misliti samo na sebe već treba rješavati i nositi teškoće drugih. Na osnovu takvog života je Poslanik, s. a. v. a, zaslužio da mu Uzvišeni oda priznanje i čast te da mu kaže: Zaista si ti u jednom uzvišenom moralu.

Ovo priznanje zaslužio je u sjeni strogog i bespoštedno uzornog morala ­onih sa kojima je živio. Imam Sedžad, a. s., prenosi nam da se sva sreća i dobrota za čovjeka nalazi u jednoj tački, a to znači da ne smije ni pomisliti da se okoristi imetkom drugih. Imam Sadiq, a. s., na isto pitanje ukazuje drugim riječima: “Čast vjernikova je da nema dobra u tuđem imetku.” Treba imati na umu da postoji velika razlika između čovjeka koji je samostalan i sposoban da se brine o sebi od onoga koji se potpuno povu­kao u samoću iz društvenog života.

Mevlana prenosi priču o dvojici braće od kojih je jedan bio zahid, osamio se u šumi i obavljao ibadet, a drugi je bio prodavač zlata i živio u gradu. Ovaj abid savjetovao bi brata trgovca da se prođe trgovine, a ovaj bi mu odgovarao kako smatra da u svom životu, bez obzira na posao, obav­lja ibadet. Abid se sjeti da opet ode do brata da ga posavjetuje, ali kada je došao, ovaj ga zamoli da ga zamijeni u poslu jer da mora izaći na trenutak. On posluša brata, a ubrzo nakon toga uđe neka žena u radnju. On je pogleda, a utom mu  poče nekakva voda lijevati sa tavana. On pogleda gore i vidje kako voda curi iz okačene posude. Kad se brat-trgovac vratio u radnju ugleda lokvu vode na podu i upita šta se dogodilo. Brat-pridošlica odgovori kako ga čudi što posuda s vodom stoji na tavanu, a brat-trgovac mu na to odgovari: “Ja sam ovu vodu postavio s molbom Stvoritelju da voda ostane u posudi sve dok budem radio po Njegovim zakonima, a da se voda izlije ako prekršim Božiji zakon. Ti si tolike godine vršio ibadet, a s prvom mušterijom si izgubio svoju vjeru, a ja  sam godinama trgovac i imam hiljade mušterija, a ni jednom se nije dogodilo da se moje srce ok­rene prema njima. Uvijek sam u mislima okrenut ka Bogu. Rumijeve priče uglavnom su izmišljene, ali nam prenose životnu mudrost. U sjeni sukoba čovjek se približava svojem savršenstvu.

Hazreti Fatima, a. s, kaže da u promjeni životnih uvjeta i stanja u ko­jima čovjek živi postaje jasna vrijednost i čistota nekog čovjeka. Imam Homeini kaže da u vrijeme rata dolazi do ispoljavanja razlika između čovjeka i nečovjeka.

Šesta tačka tiče se razvijanja i jačanja strpljenja. Na početku života čovjek nije posebno strpljiv, ali promjenom životnih uvjeta on ojačava svoju izdržljivost. Ljudske osobine su uglavnom uzročnici reakcija na životna zbivanja. Drugim riječima, čovjek postupa prema svojoj ustaljenoj navici. Djelo ima veoma važnu ulogu u učvršćivanju njegovih unutarnjih osobina. Vježbanjem i trudom čovjek može svoje uzvišene osobine raz­vijati i učvrstiti. Ova tema odnosi se na svaku dimenziju čovjekovog živ­ota. Jedna od njih jeste strpljenje i izdržljivost u stizanju do zacrtanih cil­jeva. Čovjek se susreće sa teškoćama u svim sferama svoga života, jer su sukobi i trvenja u njemu neminovnost, a ako ne bude izdržljiv – u prvom sukobu će doživjeti neuspjeh. Imam Ali, a. s., u Stazi rječitosti kaže da su strpljenje i dostojanstvo djeca iz jedne utrobe, a oni su ustvari izrasli iz vi­sokih nastojanja. Kada se u čovjeku pojave takva nastojanja u njemu se ­razvijaju još dvije osobine – jedna je strpljenje, a druga je dostojanstvo, tj. razboritost prilikom donošenja odluka. Ako čovjek ne bude strpljiv i promišljen, njegov zanos će se raspršiti. Smutnja je sve ono što remeti životni mir.

OSJEĆAJI, EMOCIJE I RAZUM

Jedna od odgojnih tema jeste pitanje osjećanja u čovjekovoj duši. Sa islamskog gledišta ovom pitanju daje se neprocjenjiv značaj jer ono ima brojne moralne učinke i dostignuća. Upravo zbog ove činjenice islam ­naglašava, kako upoznavanje sa ovom tematikom, tako i njeno praktično usvajanje.

Osjećaji i fitretske pobude

Stvaralački genij je ovaj potencijal usadio u srž svakog ljudskog bića i zato se ubraja u čovjekove fitrijate. Osjećanje se može uočiti već u prvim sedmicama života novorđenčeta i prisutno je kod čovjeka sve do smrti. Ono zapravo vlada svim dionicama ljudskog života. A u značajnoj mjeri je pokazatelj uzvišenosti i odrastanja duše ili pada i nazadovanja.

Razlika emocije i razuma

Uzvišeni Bog je osim razuma učinio osjećanja stalno prisutnim elemen­tom u čovjeku. Stoga je sa stanovišta  temeljnosti i učinaka svoga posto­janja osjećanje zasebno i različito od razuma. Iako su i razum i ­osjećanja prisutni i stvoreni u cilju stizanja do sreće i upotpunjenja prisut­ne čovječnosti u čovjeku, ukazat ćemo na neke razlike ovih dviju snaga u čovjeku da bismo bolje upoznali granice u odgojnom radu, ali i da bismo se u praksi čuvali od pogrešne upotrebe istih.

Razum je pravedan sudija

Razum u čovjeku zauzima mjesto učena i pravedna sudiju koji ima svu životnu arhivu čovjeka pred sobom, proučava je, ocjenjuje i za svaki predmet ima poseban sud i stav. S druge strane, osjećanja predstavljaju čistu izvršnu snagu. Stoga ocjenjivanje i odvajanje koristi od štete nije nji­hov posao. Emocije žele izvršiti ono što osjećaju. Da li je takav posao koristan ili nije, to osjećanje ne može razabrati. Dužnost razuma je procjena, vaganje, odvajanje dobra od zla itd. Zbog toga razum nazivaju koristoljupcem.

Sud razuma je racionalan

Kada razum izvršava presudu, zaključak donosi na temelju razloga i dokaza. Zbog toga prihvatanje ili odbijanje svakog suda koje razum učini mora biti zasnovano na dokazima i jasnim proračunima. Osjećanja pre­poznaju samo ljubav, a prihvataju izazov i uzbuđenje. Majčino srce is­punjeno je ljubavlju prema djetetu, a milost je ispunila dubinu njena bića. Ona voli dijete kao sebe, kao svoj život. U svoj toj ljubavi nema nikakvog naučnog i razumskog razloga. Ona nema potrebe za logikom i dokazima u svojoj ljubavi. Možemo vidjeti kako simpatizeri oponašaju svog idola ili simpatiju čak i u načinu hoda i u oblačenju. Ovo oponašanje je nešto što se ispoljava samo po sebi. Ljubav i želja zaljubljenog igraju svoju igru i vrše utjecaj na njegove korake.

Razum je hladan i bez osjećanja

Razum je poput pravde i znanja – hladan, nemilosrdan i statičan. ­Osjećanje je puno pokreta, uzbuđenja, topline, prijateljstva, neprijateljstva, ljubavi i mržnje. Čovjek svojim razumom i mišlju osvaja svijet, planinu, pustinju, prirodu, nebo, mora, životinje i biljke. Potčinjava ih te uzima sebi u službu s ciljem lakšeg i kvalitetnijeg življenja. Upravo  razum uzdiže čovjeka do nezamislivih visina, a životinju ostavlja na onoj razini na kojoj i jeste. Razum je moćno svjetlo i putokaz kretanja. Međutim, snaga koja pokreće ljude, koja dariva unutarnju snagu jeste osjećanje. Sva milosrđa, nasilja, ratovi i zločini, žrtvovanja i patnje jesu posljedica i plod osjećanja.

Jedan učenjak kaže kako obavijesti koje naši osjeti sakupljaju iz van­jskog svijeta razum koristi tako što nam osigurava sredstva rada u njemu. Zahvaljujući svojim otkrićima, snazi zapažanja i moći ruku, doveo nas je do zadivljujućeg položaja. Napravio je moćne teleskope za posmatranje pojava udaljenih milione svjetlosnih godina od naše galaksije, ili moćne digitalne virtualne mikroskope kojima se može proučavati mikro-svijet. Osim toga, kao i velik broj drugih sredstava kojima se mogu izvoditi ve­liki ili mali poduhvati, u stanju je da za nekoliko minuta uništi zdanja koja su ponos civilizacija. U ćelije se ulazi posebnim načinima, na atomima se svaki dan iznova nešto otkriva. Razum je stvorio nauku i filozofiju. Kada je uravnotežen, dobar je vodič. Međutim, pored svega ne poklanja nam osje­ćaj za život i nije ništa više doli jedna od psihičkih akcija. Ukoliko se sam razvija, a ne uz pratnju osjećanja, udaljit će pojedince jedne od drugih i izvest će ih iz čovječnosti. Osjećanja se više javljaju iz živčanog poretka simpatikusa i srca negoli se iz mozga prelazi u stanje uzbuđenja ili hrab­rosti, ljubavi ili mržnje da bi se čovjek, u takvom stanju, podstakao na djelo koje je mozak isplanirao. Strah, srdžba, ljubav, hrabrost i oduševljenje stanja su do kojih se dolazi preko simpatičkih vlakana čiji nas impulsi tjeraju ili na odbranu, ili na bijeg, ili na napad. Logika nije dovoljna sama po sebi da bi ujedinila pojedince, niti može potaći milost ili zlobu. Razum gleda vanjski život, a suprotno od toga, osjećanja su zaokupljena unutarnjim zbivanjima. U jednoj izreci Paskal je istakao: ''Srce ima argumenate koje logika ne poznaje.''

Neracionalna aktivnost psihe, tj. emocija poklanja nam snagu radosti, koja pojedincima daje moć izlaska iz sebe i stupanja u doticaj sa drugima, da ih vole i da se na njihovom putu žrtvuju.

Razum i osjećanja imaju izvanredno važnu ulogu u sticanju čovjekove sreće. Naime, čovjeku nije moguće dostizanje savršenstva, kojeg je dosto­jan, osim uz dosljednu i pravilnu upotrebu ovih dvaju potencijala. Zaista Allah naređuje čovjeku pravičnost i dobročinstvo. Uspostavljanje pravde i vrijednost pravednosti stoje u službi razuma i moći razmišljanja, a dobročin­stvo je posljedica emocije i osjećanja. Ukoliko u porodici ili društvu bude vladala samo pravda, ta porodica i društvo osuđeni su na propast zato što je osjećanje bitan činilac čovjekovih fitreta. Ukoliko su ­osjećanja iskorišćena na neispravan način, ravnoteža između pojedinca i društva biva narušena, a kada nestane ravnoteže, nestaje i pojedinca, i društva. Isto stanje je i sa korišćenjem razuma. Društvo bez pravde znači društvo bez logike, bez zakona i bez cilja, što predstavlja nered koji je ra­van nestanku čovječanstva.

Šta je to civilizirano društvo

Za ispravan čovjekov život islam predviđa određene uvjete. Upravo su ti uvjeti os­nova za odvajanje čovjeka od životinje. U takvoj zajednici potvrđuje se uloga razuma i osjećanja, a društvo koje to nema naziva se živ­otinjskom zajednicom. Hazreti Sadik, a. s., kaže: ''Nema grada ili države, a da u cilju osiguravanja ovosvjetskih i vjerskih dobara nema pot­rebu za sljedećim trima pojavama:

- pravnikom, učenim i bogobojazanim;

- vladarem, dobronamjernim i sposobnim za vladanje;

- ljekarem, upućenim u svoje zanimanje i od povjerenja;

- fakihom, koji je oličenje vjere

Din predstavlja skup nebeskih zakona koji trebaju osigurati čovjeku i ovosvjetsku i onosvjetsku sreću. Te zakone Uzvišeni Bog je pred­stavio čovjeku putem svojih poslanika. Čovjek koji bi trebao predstavljati oli­čenje vjere i biti pronositelj njenih zakona treba stići do racionalnih uvjer­enja u vjerske zakone, a zatim ih praktično provesti u životu. Ako takav čovjek ne bude imao vjere i ako svoja saznanja o vjeri ne bude provodio u životnoj praksi, sigurno je da će zastraniti, što neizostavno uzrokuje i moralni krah društva u kojem živi.

Vladar, oličenje zakona

Vlast je u osnovi u službi zakona, a provođenje dobrih zakona osigurava društvu sreću. Shodno tome, pravda je dijete razuma, a ra­zuman čovjek, koji je dobronamjeran i na kojeg se može osloniti jeste izvršilac naredbi koje izdaje razum. Kada je riječ o vlasti, islam zastupa mišljenje da se u slučaju sučeljavanja anarhije i haosa sa vladavinom nevjernika prednost daje nebogobo­jaznom vladaru. Islam nam ukazuje da anarhija u korijenu suzbija čovječnost, dok vladar grješnik siječe grane i lišće čovječ­nosti. A uko­liko upitamo razum, on daje prednost očuvanju kori­jena, makar i po cijenu gubljenja grana, lišća i pupoljaka. Iz tog razloga imam Sadik, a. s., kaže: ''Ukoliko ovaj vladar bude pametan, a njegove se naredbe – usmjerene ka općem dobru i koristi – budu provodile, može se reći da se to društvo kreće u orbiti ljudskog života.''

Ljekar, oličenje ljubavi i osjećanja

Prema riječima Imama Sadika, a. s., ljekar nije iscjeljitelj tijela, već oli­čenje ljubavi i osjećanja. Ljekaru otkrivamo svoje tajne. On je draga osoba sa kojom možemo razgovarati o duševnim i tjelesnim tegobama. Upravo zbog toga Imam Ali, a. s., kaže: ''Ko sakrije bolest od ljekara iznevjerio je svoje tijelo.'' Hadis ukazuje na činjenicu da je ljekar bliski prijatelj kojem možemo povjeriti svoje skrivene tegobe, a ako ih sakri­jemo od čovjeka sposobnog da nam pomogne u njihovom otklanjanju, ­iznevjerili smo svoje tijelo.

Važna napomena

Jedan od islamskih običaja vezanih za društveni život jeste obilazak bolesnika. Spomenut ćemo nekoliko hadisa iz ove oblasti:

Imam Ali, a. s., kaže: “Jedno od najboljih čovjekovih dobročinstava jeste obilazak bolesnika.” U hadisu je upotrijebljen izraz hasaneh, koji se obično koristi u vezi sa osjećanjima. Shodno tome, za kćeri se kaže da su hasenat (dobro), a za sinove n’imet (blagodat), tj. kćer je oličenje milosti, osjećanja i požrtvovanosti. A kada sve to povežemo, uvidjet ćemo čin­jenicu da je obilazak bolesnika jedna vrsta oličenja milosti, osjećanja i do­bar praktični pokazatelj jedinstva društva.

Poslanik i emocije

U hadisima nailazimo na brojne primjere Poslanikovih obilazaka bolesnika, pa i onih koji nisu bili muslimani.

Imam Ali, a. s., kaže da je Poslanik obilazio i bolesne jevreje.

Od Božijeg poslanika, s. a. v. a., prenosi se sljedeće kazivanje: “Pot­puni obilazak je da staviš svoju ruku na glavu bolesnika, da ga pitaš za stanje u kojem je proveo noć, kako je osvanuo, a zatim da se rukuješ sa njim.”

Imam Sadik, a. s., kaže: “Potpuni obilazak bolesnika zahtijeva da mu se stavi ruka na rame te da se ne zadržava dugo, zato što je posjeta dosad­nih ljudi bolesniku teža i bolnija od boli njegove bolesti.”

Iz života Imama Sadika, a. s., prenosi se sljedeći događaj: Nekoliko ljudi sretoše Imama na putu. Upitao ih je kamo su se namjerili. Rekoše: “Pošli smo posjetiti jednog bolesnika.” Imam reče: “Da li znate da se bolesnik obraduje svemu što mu se donese?”

Iz navedenih hadisa, kao i iz velikog broja hadisa koji se odnose na ovu temu, možemo iskoristiti veliki broj moralnih, psiholoških i odgojnih činjenica, od kojih svaka za sebe predstavlja zasebnu društvenu i odgojnu temu.

Osnova svega počiva na međusobnoj saradnji

U skladu sa islamskim stavom jedno društvo će imati sve potrebne ­dionice tek kada bude imalo ozbiljnu saradnju među pojedincima koji ga čine. Skup jedinki sam po sebi ne čini društvo, niti takvo šta čini zajed­nicu. Za primjer možemo uzeti stado ovaca ili, krdo bivolica, ili čopor vukova, ili roj pčela. Pobrojani predstavnici životinjskog roda žive za­jedno, ali nisu društvo u kojem postoji moralni kodeks. Čovječnost je ­odlika koja jedno društvo čini ljudskim, a ono je ukrašeno oličenjima moral­nih načela i međusobnog potpoma­ganja.

Oličenje milosrđa i emocija

Međusobni odnosi dobit će na vrijednosti tek kada budu pobuđeni moralom i osjećanjima. Upravo zbog toga Poslanik obilazi bolesnog jevreja. Ovdje se očituje osjećanje, jer u toj posjeti nema ni­kakve ljudske uobičajenosti ili koristi. Jevrej nije ni komšija, ni saputnik Poslanikov, čak mu je lično bio otvoreni neprijatelj iz naroda koji je najviše ometao i nanosio zlo njemu i njegovoj poslaničkoj misiji. Ali, kada se razbolio, kada je postao nemoćan i potrebit za pažnjom, Poslanik mu izkazuje svoju milost jer ga vidi čovjekom, Božijim stvorenjem, koji trenutno ima pot­rebu za nečijom pažnjom. Poslanik u tak­vom trenutku, bez i najmanjeg oklijevanja, udovoljava njego­vim potrebama. Imam Ali, a. s., obraćajući se Maliku Aštaru, rekao je sljedeće: “Ljudi kojima bi ti trebao upravljati ne izlaze iz dvije skupine – ili su ti braća po vjeri, ili su stvorenja kao i ti sam. Stoga budi milostiv prema njima, a vlast ne smatraj sredstvom oti­mačine.”

Obraćanje pažnje na psihološka pitanja

Stavljanje ruke na čelo, rukovanje, kratki boravak i nošenje poklona, odraz su milosti prema bolesniku, ali svi spomenuti postupci također bude milost i kod bolesnika. Shodno tome, islam razum i emocije vidi najupe­čatljivijim činiocima koji čovjeka vode do konačne sreće. Nažalost, mod­erni je čovjek sve osjećajno potisnuo, postao je okupiran ra­zumom i njego­vim efektima, zbog čega smo svjedoci hladnog i bezosje­ćajnog svi­jeta.

Riječ naučnika

Moderni je čovjek zaokupljen mjestom življenja, običajima života koje mu moderno društvo nameće, utrkom za standardima i trendovima dana, traumama pod psiho-pritiskom, te ukoliko ne želi biti izvan tokova današnjice, mora se uklopiti u njene trenutačne tokove. Sve spomenuto i još puno činilaca nanose štetu i tijelu i duši. Čovjek je sofisticiranim sredstvima koja posjeduje i koja mu služe u svrhu uređenja okoline osudio sebe na neizostavni nazadak. Ovdje ne osuđujemo znanje već čovjeka znalca. Nismo znali na koji način odvojiti ispravno od pogrešnog, zabran­jeno od dozvoljenog, tako da smo pogazili zakone prirode i svoga iskona te počinili grijeh koji nikad ne ostaje nekažnjen.[1] Na kraju bi moralo biti jasno da su osjećanja, milost i ljubav čovjekovi iskonski nagoni, fitret, koji su dio njegove suštine. Svi naši odnosi i doticaji izgubili su boju čovječ­nosti, a poprimili zadah dobitka i koristoljublja. Milostivi smo prema ne­kome jer želimo povratnu uslugu. Kajemo se zbog prošlosti, a zabrinuti smo za budućnost. Sve se to dešava zato što su nam  cilj i pobuda bili korist i dobit, dok smo neka djela licemjerno predstavljali milosrđem. Kad nam prevara ne urodi plodom, mi se kajemo. Da smo kojim slučajem svoju skrivenu namjeru od početka uskladili sa vanjskim izgledom, ne samo da se ne bismo kajali već bismo to milosrđe učinili s više poleta. Znanje ne treba razvijati samo u granicama njega samoga i njegove zasebne vrijednosti, već bi cilj trebao biti stjecanje znanja koje usavršava čovjeka. Pitanju osjećanja bi se trebalo posvetiti tako ozbiljno kao što se to čini sa pitanjem termodinamike, naprimjer, te na taj način obratiti pažnju cijeloj zbilji. Usredsrediti se na zbilju u potpunosti veoma je važno pitanje, jer ukoliko čovjek to ne učini, rast i napredak su mu  neurav­noteženi, a sve što postoji, pa čak i mrtva priroda, osuđeno je na propast i nestajanje ukoliko izađe iz posebne putanje namijenjene svrhi svoga stva­ranja.

Imam Sadik, a. s., kaže: “Muslimani su obavezni – u cilju jedinstva i međusobne povezanosti – truditi se da budu milostivi i od pomoći onima kojima je pomoć potrebna. Također trebaju biti blagi i pažljivi jedni prema drugima.” Na kraju je poručio da potreba nije samo materijalne naravi, već je i psihička potreba dio čovječnosti te da na nju treba obratiti pažnju ako se želi da rast društva bude uravnotežen. U drugom hadisu Imama Sadika, a. s., kaže se: “Povežite se, učvrstite veze prijateljstva, jedni s drugima budite dobri, milostivi i osjećajni.” Prvi dio hadisa povezan je sa uvjerenjima iskazanim u sljedećem kur’anskom ajetu:

وَاعْتَصِمُواْ بِحَبْلِ اللّهِ جَمِيعًا وَلاَ تَفَرَّقُواْ

...I svi se prihvatite Allahova užeta, i ne razjedinjujte se...  (Ali Imran, 103)

Drugi dio tiče se moralnih pitanja i duševnih osobina, što je praktičan produžetak i posljedica prvog dijela hadisa, tj. ukoliko smo muvehidi i uko­liko je osnova svega za nas Bog i Poslanik, ovo se uvjerenje prenosi i u našu praksu. Treći dio hadisa jeste društvene naravi, tj. upućuje na ­odazivanje nevoljnicima i na milosrđe prema njima. Time se zaslužuje Božija milost, shodno pravilu: “Budi prema drugom onakav kakav bi volio da on bude prema tebi.”

O ljudskim sklonostima

Čovjek je biće sazdano od tijela i duše, a svaka od ovih dviju sastav­nica ima svoje karakteristične sklonosti i težnje koje se razlikuju u ovis­nosti od podsticaja. Ove sklonosti trebaju biti zadovoljene da bi čovjek postigao željeno savršenstvo i ostvario sveobuhvatnost dostizanja svoje čovječnosti. Osnovni uvjet za postizanje ideala o kojima je riječ jeste poštovanje ravnoteže i pravde. Čovjek ima prirodnu potrebu za hranom te je stoga treba zadovoljiti. Međutim, sreća čovjeka nije samo u dobroj hrani. Čovjek također ima  tjelesne strasti koje mora zadovoljiti, ali pot­puna čovjekova sreća ne leži ni u ovom obliku zadovoljenja. Ljudi znaju provesti sahate pred ogledalom kako bi pronašli najbolju frizuru, najljepši pogled i osvajajuće ’’ja’’, a sve to rade samo zbog jednog izlaska. Takvi su se zapravo našli izvan stvarnosti, kruže negdje iznad činjenica, uzaludno podilazeći tom lažnom “ja”. Glavni kapital čovjeka jeste razum, koji se treba razmišljanjem i učenjem razvijati, širiti i jačati. Međutim, ­potpuni čovjek nije samo razum i misao, već on kao takav ima potrebu za osjećajnošću, emocijama. S druge strane, čovjekova sreća ne počiva samo ni u razumu, ni u emocijama. Cilj života jeste od svakog pojedinca napraviti samosvojan primjer čovjeka. Radi izvršavanja svojih ljudskih obaveza, svaki pojedinac mora razvijati sve svoje tjelesne, misaone i du­hovne moći. To na određen način čini kolektivnu odgovornost. Drugim ri­ječima, svi su uključeni u isti proces. Siromah i bogat, bolestan i zdrav, muškarac i žena, dijete i starac moraju nastojati oko istog. Svaki čovjek, bez obzira ko je, šta je i u kakvom društvenom području se nalazio, ima os­jećajne, razumske i tjelesne potrebe čije je zadovoljenje neo­phodno u cilju obavljanja svoje dužnosti i obaveze.

Zaključak

Svaki roditelj i svaki prosvjetni radnik imaju i vjersku i naučnu i ljud­sku odgovornost da na prvom mjestu odgoje svoju djecu, koja čine temelj i osnovu društva, a zatim da obrate najveću pažnju u očuvanju stečenih oso­bina. Širenjem milosrđa i skladnih odnosa treba da pobude međusobne odnose i izliječe one koji su oboljeli usljed predavanja ustaljenim društ­venim tokovima.